Perspektive | BiH

Policijska neposlušnost uzdrmala krhku bosansku državnost

Piše - 24.05.2018

Najnovije političke kalkulacije i manevri ogoljeli su “zarobljenu državu”.

Prošlog petka (19. maj) u pet popodne, više od 250 ljudi je iseljeno iz improvizovanog kampa u starom dijelu Sarajeva. Izbjeglice i migranti od februara su dolazili na ovo mjesto, gdje su im komšije  i volonteri donosili hranu, odjeću i obuću, pomažući im da pronađu ljekarsku pomoć i uvodeći ih u svoje dome da se odmore ili okupaju.

Za početak, samo su muškarci koji putuju sami dolazili u park, ali krajem marta su počele da dolaze i porodice. Među njima ljudi iz Sirije, Jemena, Nigerije, Afganistana, Tunisa, Maroka. Građani Sarajeva pokazali su solidarnost i udomili ih ili plaćali smještaj za njih. U aprilu, kako je broj onih koji pristižu rastao, pojavili su se i prvi šatori i ljudi su počeli da spavaju u parku, jer druge mogućnosti nisu imali s obzirom da država nije obezbjedila smeštaj ili bilo kakvu sigurnost.

Fotografija: Nidžara Ahmetašević / K2.0.

Prema državnom Ministarstvu sigurnosti, više od 4.000 ljudi koji migriraju ušlo je u Bosnu u prva četiri meseca ove godine; neki su se uputili ka Sarajevu, drugi u područja oko Bihaća i Velike Kladiše na granici sa Hrvatskom, nadajući se da će preći i nastaviti prema Zapadnoj Europi.

Dva dana prije nego je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan (Recep Tayyip Erdogan) došao u posjetu i učestvovao u velikom predizbornom skupu koji je organizovala njegova partija, ljudi iz parka u Sarajevu su iseljeni. On i njegov prijatelj — kako se međusobno nazivaju — Bakir Izetbegović, bošnjački član tročlanog Predsjedništva i član najveće bošnjačke Stranke demokratske akcije (SDA), trebalo je da se prošetaju Starim gradom i da zajedno iftare. Na kraju se ovaj dio nije desio.

Ipak, izbjeglice i migranti — od kojih su mnogi izrazili želju da zatraže azil — poslani su u kamp Salakovac kraj Mostara, koji je nedavno renoviran uz pomoć UNHCR-a. Odluka je donijeta na državnom nivou i njeno sprovođenje je nadgledalo Ministarstvo sigurnosti uz učešće Ministarstva za izbjeglice i ljudska prava.

Na putu iz Sarajeva, policija Kantona Sarajevo pratila je konvoj od pet autobusa do same ivice oblasti u kojoj ima jurisdikciju; kantonalna granica sa susjednim Hercegovačko-neretljanskim kantonom. Međutim, nakon što su autobusi ušli u taj kanton, mostarska policija je zaustavila konvoj, rekavši da ovo putovanje nije najavljeno.

Čineći to, oni su na ispit stavili samo postojanje i ovlasti države, imajući u vidu da je odluka da se premjeste migranti i izbeglice razmatrana na nivou Vijeća ministara, što je tijelo koje ima jurisdikciju nad tražiocima azila. Autobusi su primorani da se vrate na nevidljivu granicu između dva kantona, sa više od 250 ljudi iz sarajevskog parka.

Fotografija: Nidžara Ahmetašević / K2.0.

Već umorni posle višednevnog života u nehumanim uslovima, ljudi su ostavljeni satima nasred puta. Volonteri i mještani su se našli da pomognu, pozvana je hitna pomoć, policija je bila nervozna… Cijela država je pratila ovu dramu koja se odvijala na Ivan-sedlu, i prenošena uživo na nekim televizijama i portalima.

Poslije nekoliko sati, državni ministar za sigurnost Dragan Mektić održao je konferenciju za novinare koja je prenošena uživo širom zemlje. Izjavio je da je ono što se dešava bio “pokušaj državnog udara” i da će se pobrinuti za to da šef policijske stanice Kantona Mostara bude uhapšen.

“Imamo policijske snage na jednoj strani i oružanu policiju na drugoj strani. Ono što policija iz Mostara radi je nezakonito i protivno Ustavu”, rekao je Mektić. “Ako shvatimo da ne poštujemo Ustav i zakon, to znači da se sistem raspada.”

Neposredno nakon ovog obraćanja, konvoj je nastavio i konačno stigao u mostarski kamp, gde su ljudi utočenii i konačno dobili pristojan smještaj.

Pravila političarenja

Nekoliko dana je prošlo, a nije otkriveno kako se sve to u petak moglo dogoditi. Međutim, ono o čemu su svi saglasni jeste da su, čini se kao i mnoge druge stvari u Bosni — posebno u izbornoj godini — političke kalkulacije i manevri u centru uzroka ovog incidenta.

Prema nekim medijskim izvještajima, šef policije u Mostaru nikada nije izdao pisano naređenje za to da se konvoj zaustavi. Neki spekulišu o mogućem uticaju vodeće stranke u toj oblasti, Hrvatske demokratske zajednice (HDZ).

Josip Grubeša, državni ministar pravde i član HDZ-a, takođe je protivriječio kolegi iz Vijeća ministara Mektiću, koji je član Srpske demokratske stranke (SDS), rekavši da, prema zakonu, u Bosni i Hercegovini ne postoji krivično djelo ‘državnog udara’. “To je više kolokvijalni izraz koji nije priznat zakonom”, rekao je.

U međuvremenu, šef mostarske kantonalne policije je u subotu pozvan da da izjavu državnim sigurnosnim službama.

Uprkos tome što je član Vijeća ministara koje je razmatralo odluku da se migranti i tražioci azila premjeste u Mostar, Grubeša je tvrdio da državna vlada ne može da donese odluke o tome gde će oni biti smješteni; ipak, nije rekao čija bi to trebala biti nadležnost.

Skoro istovremeno, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik — koji je najavio da će se kandidovati za mjesto u Predsjedništvu na izborima u oktobru — saopćio je da izbjeglice i migranti ne mogu boraviti u tom entitetu.

“Nećemo nikome u Sarajevu dozvoliti da odlučuje kako ćemo mi djelovati po ovom pitanju”, rekao je, ponavljajući prethodne tvrdnje da neće dozvoliti da se izgradi bilo kakav centar za migrante u Republici Srpskoj. Dodik je ranije izjavio da će Republika Srpska osigurati “bezbjedan i brz prohod” kroz svoju teritoriju.

U međuvremenu, šef mostarske kantonalne policije je u subotu pozvan da da izjavu državnim sigurnosnim službama.

Disfunkcionalno donošenje odluka

Kako ponovo preovladava zbunjenost, čitava afera samo dokazuje — još jednom — koliko je disfunkcionalan i komplikovan proces donošenja odluka u Bosni i Hercegovini, a poslednji incident služi kao lakmus papir cijelog sistema.

Složena uprava

Bosna i Hercegovina ima složenu strukturu upravljanja koja potiče iz Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995, potpisanog na kraju rata.

Država ima tri predsjednika (jednog iz svake većinske etničke grupe u Bosni) koji se rotiraju kao šefovi države na svakih osam mjeseci. Na državnom nivou postoji 57 institucija, agencija, direktorata i instituta.

Na sledećem nivou upravljanja postoje dva entiteta, Federacija Bosne i Hercegovine (sa većinski bošnjačkom i hrvatskom populacijom) i Republika Srpska (sa većinski srpskim stanovništvom), kao i jedan distrikt, Distrikt Brčko.

I Republika Srpska ima svoju vladu i svog predsjednika, Narodnu skupštinu, sa premijerom i nekoliko ministarstava, svoju policijsku snagu, Vrhovni sud i nižerangirane sudove, poštu, obrazovni sistem i zdravstvo.

I Federacija ima sve ovo, kao i 10 kantona; svaki kanton ima svoju vladu i parlament, policiju, zdravstvo, prosvetu i pravosuđe.

Distrikt Brčko ima svoju vladu i funkcioniše kao sasvim drugačija samoupravna jedinica.

Prema podacima iz 2017, od ukupno 3.5 miliona ljudi, 212.000 radi u različitim javnim institucijama -- što je brojka koja čini oko 40 posto zaposlenog stanovništva.

Država se i dalje tretira kao poluprotektorat više od dvije decenije nakon rata koji je zaustavljen 1995. godine potpisivanjem Mirovnog sporazuma u Dejtonu, SAD. Ovaj sporazum je kreirao složenu i slojevitu strukturu koja redovno dovodi do političke stagnacije i ćorsokaka, što je omogućilo političarima da “zarobe državu”.

Izveštaj Međunarodne krizne grupe iz 2014. koji bi mogao na više mjesta da bude preispitan, ipak sadrži suštinu bosanske političke kulture, kada zaključuje sljedeće: “neformalni ‘Sekstet’ partijskih lidera suštinski kontroliše vladu i veći dio privrede. Multietnička koalicija opstaje, od izbora do izbora, sa manjim izmjenama. Članstvo u ovoj grupi se osvaja dobijanjem netransparentnih unutarstranačkih izbora u kojima birači ne odlučuju mnogo”.

Oni su zaključili da vlast dodatno ojačava “kontrolu nad zapošljavanjem, ulaganjima i komercijalnim odlukama u državnim firmama, što je situacija koja guši privatne investicije i rast privatnog sektora”.

Suočeni sa ovom svakodnevnom realnošću, građanima u Bosni je sve teže i teže. Mnogi su odlučili da napuste zemlju u potrazi za prilikama na drugim mjestima, ali je još veći broj postao skoro sasvim apatičan, nesposoban da uvide kako da promijene aktuelno stanje stalnog političkog zastoja.

Izmjena Ustava koji je, u stvari, i dalje Aneks Dejtonskog sporazuma starog četvrt vijeka, izuzetno je težak poduhvat i često ispolitizovan do mjere u kojoj je sasvim nemoguć.

Samo jedan primer ovog je odluka iz 2009. koju je donio Europski sud za ljudska prava, u vezi sa slučajem Azre Zornić protiv države Bosne i Hercegovine zbog prava na kandidaturu za vrhovne pozicije u državi.

Prema postojećim zakonima, samo pripadnici tri većinske etničke grupe — Srbi, Hrvati i Bošnjaci — imaju pravo da drže poziciju u Predsjedništvu ili Domu naroda. Zornić se žalila, izjavivši da nije bila u mogućnosti da se kandiduje jer se deklarisala kao građanka Bosne i Hercegovine, bez etničke odrednice. Sud je podržao slučaj Zornić i presudio da bi Ustav trebalo promijeniti, ali odluka nikada nije provedena.

Put ka promjenama?

Dolazak migranata i izbjeglica u ovu vrstu disfunkcionalne, jedva postojeće države, može da završiti na dva načina. Jedan je potpuna katastrofa, u kojoj će dosad postojeća solidarnost sasvim biti uništena širenjem ksenofobije i dehumanizovanja putem medija koje uveliko kontrolišu različite interesne grupe, uglavnom povezane sa političkim partijama.

Druga opcija je da će solidarnost da preživi i lokalni donosioci odluka će razumjeti da dolazak ljudi sa raznim vještinama, kulturama, jezicima i znanjima može da bude nešto što će oživjeti državu i Bosnu i Hercegovinu.

Šuhret Fazlić, gradonačelnik Bihaća, u blizini granice EU na sjeveru države, jeste prvi koji je otvoreno razmatrao ovu mogućnost. Ne samo da je poželeo dobrodošlicu izbjeglicama, već počinje da razmatra kako da im pomogne da se integrišu u društvo i šta dobro može da se desi za sve ljude. Ipak, zasad je ova ideja i dalje u svojim početnim fazama.

Ljude pretvaraju u alatke vladajućih stranaka u njihovim predizbornim kampanjama.

Kada bi se stvorila atmosfera veće dobrodošlice, možda bi izbjeglice na kraju postale čak i bosanski građani; ovo bi moglo da dovede do toga da se Ustav promijeni ili da se napiše na način da zaista odgovara potrebama građana, ne samo vladajućih političara i ljudi koji se predstavljaju kao članovi tri konstitutivna naroda.  

Zasada se čini da je ovo na dugačkom štapu, jer su vodeći politički akteri zadovoljni statusom kvo; postojeći odnos dovodi do toga da ljude koji traže zaštitu sprječava da pristupe procesu traženja azila, baš kao što sprečava postojeće građane da se nađu na nekom zvaničnom položaju ako nisu Srbi, Hrvati ili Bošnjaci.

Većina političara prosto nije sposobna, voljna ili u mogućnosti da pomogne.

Političke igrarije, u kojima se svako i sve može iskoristiti kao zalog, jesu dio političke stvarnosti. Političari već godinama upotrebljavaju preživjele iz rata, posebno žene, da bi njima manipulisali; odlažući time proces izlječenja društva, oni su učinili sve da zamrznu strahove i mržnju iz rata kako bi ih koristili za ostanak na vlasti. Politički jezik se zasniva na terminima ‘mi’ i ‘oni’, gde smo ‘mi’ uvijek žrtve, a ‘oni’ uvijek krivci.

Sada, kako dolaze izbjeglice i migranti, sve slabosti države izlaze još više na vidjelo.

Vladajuće stranke pretvaraju ljude u alatke u predizbornim kampanjama, od poslednjeg incidenta premještanja ljudi iz Sarajeva u Mostar, do brojnih drugih političkih svađa o migrantima i izbjeglicama u proteklih nekoliko mjeseci. Iznova i iznova, političari i mediji koje oni kontrolišu, održavaju narativ o ‘nama’ i ‘njima’, insistirajući na razgovoru o sigurnosti, umjesto o humanitarnim pitanjima i običnoj solidarnosti.

Zbog izuzetno složene državne strukture, previše slojeva uprave i vladajućih političkih elita koje se uporno fokusiraju na stranku i lične interese, teško je vidjeti put van okvira aktuelne situacije. A predizborna kampanja je tek počela.K

Fotografija: Nidžara Ahmetašević / K2.0.

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI