Dvadeset četvrtog marta 2018, beživotno, modro tijelo Davida Dragičevića, dvadesetjednogodišnjeg studenta elektrotehnike i ambicioznog muzičara nađeno je u reci Crkvena u Banja Luci. On je nestao u noći između 17. i 18. marta nakon što je izašao iz lokalnog kafića u 2.30 ujutru.

Prema riječima Davidovog oca, njegov sin je drogiran, mučen tokom više dana, silovan i zatim ubijen — što je sumnja koju, kako kaže, potvrđuje druga autopsija urađena u Beogradu, a čiji nalazi su suprotni zvaničnom izveštaju.

Više od dva mjeseca po Davidovoj smrti, a puno pitanja je ostalo bez odgovora u pogledu okolnosti njegove smrti. Porodica optužuje policiju da je manipulisala ključnim dokazima da bi zaštitila počinioce.

Ovaj slučaj liči na sumnjivu smrt Dženana Memića, dvadesetdvogodišnjaka iz Sarajeva, čija porodica veruje da je ubijen, kao i na niz drugih neobjašnjenih smrtnih slučajeva u Bosni. Izostanak poverenja u zvanične izveštaje o smrti ljudi uzdrmao je ovu zemlju i doveo do mobilizacije onih koji zahtijevaju zadovoljenje pravde.

Klinac iz geta

Držeći transparente sa natpisom ‘Zašto ćutite?’ i ‘Ko štiti ubice?’, demonstranti se svakodnevno okupljaju na Trgu Krajine u centru Banja Luke u protekla dva meseca da bi zahtijevali otkrivanje istina o posljednjim satima života Davida Dragičevića.

Rep pesma koju je David napisao i snimio prije pet godina, a koja sadrži jezivo predskazanje, često se čuje sa zvučnika na protestu, dok ljudi podižu stisnute pesnice i pjevaju:

“Ako ne poznaješ igru, noć će te progutati, jer ovde, brate, samo diler ima moć… Izgleda da neću daleko stići, jer sam ja samo pijun u ovoj priči, ne idem nigde, načinio sam štetu, ja sam samo još jedan klinac u getu.”

David Dragičević je umro pod sumnjivim okolnostima u martu. Fotografija: Ostra Nula.

Proteste vodi Davidov rječiti i staloženi otac Davor. Fejsbuk-stranica ‘Pravda za Davida’ ima više od 220.000 pratilaca. Davor se nije ustezao od priče o svojoj verziji događaja, što je često privuklo kritike onih koji vode istragu.

Na vanrednoj sjednici održanoj 10. maja, Narodna skupština Republike Srpske sastala se da bi istražila nedavne nalaze, kao i da bi procijenila sveukupnu bezbjedonsnu situaciju u ovom entitetu, jedan od dvije administrativne regije u Bosni i Hercegovini. Pojavljujući se na sjednici, Davor Dragičević ostavio je prkosni trag kada je imenovao one za koje smatra da su saučesnici u ubistvu njegovog sina.

“Monstruozno mučenje njegovog sina trajalo je danima. Ima više nego dovoljno dokaza da se dokaže da se ovo desilo. Najbolji dokaz su brojne i teške povrede koju su Lukač, Ilić, Ćulum i Karan pokušali da zataškaju.”

U svojim optužbama, Davor je mislio na Dragana Lukača, ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske, Darka Ilića, šefa Kancelarije za borbu protiv organizovanog kriminala i teških zločina u Republici Srpskoj; Darka Ćuluma, direktora Policije Republike Srpske; i Željka Karana, patologa koji je sproveo prvu autopsiju.

Pokušavajući da odgovori na ove optužbe, Lukač je izjavio za medije da je istraga u toku i da on zahtijeva da Tužilaštvo obznani javnosti sve informacije. Odbacio je ideju da policija pokušava da sakrije bilo šta u ovom slučaju.

Prema zvaničnom toku dešavanja, David je učestvovao u tuči u noći kada je nestao, zatim je opljačkao jednu kuću, pre nego što je, na koncu, skočio sa mosta u plitku reku Crkvenu koja je ispunjena kanalizacijom.

Policija tvrdi da su predmeti pronađeni u njegovim džepovima (fleš-memorija, nož, ključevi i novac) ukradeni iz kuće koja se nalazi u blizini mjesta na kojem je njegovo tijelo pronađeno, te da su alkohol i droga bili prisutni u Davidovoj krvi.

Prema rezultatima prve autopsije, David je umro u 4 ujutru 18. marta usljed utapanja, dok je njegovo tijelo bilo u vodi sedam dana prije nego je pronađeno. Brojne modrice koje su prekrivale tijelo ovog mladića navodno su zadobijene prilikom pređašnje svađe.

Ne vjerujući u zvaničan izveštaj, Davidov otac je zahtijevao da se sprovede druga autopsija. Ovo je učinio stručnjak sa beogradske Vojnomedicinske akademije, a koji je otkrio da je tijelo moglo da se nalazi u vodi samo dva do četiri dana u odnosu na ono kada je pronađeno 24. marta, te da se smrt dogodila negde između 20. i 22. marta.

Prema tome, zaključio je patolog, David je i dalje bio živ dok je potraga za njim trajala u prvih nekoliko dana po njegovom nestanku.

Odjeci u Sarajevu

“Poljubio sam svoje mrtvo dijete u usta na autopsijskom stolu u 10 ujutru 25. marta”, izjavio je Davor Dragičević u televizijskom intervjuu. “Sve sam video, ništa mi više ne treba. Kao što je Muriz Memić video svoje mrtvo dijete i znao je da je ubijeno.”

Dragičević je mislio na oca Dženana Memića, mladića koji je preminuo u februaru 2016. u Sarajevu. Baš kao što se to desilo u Davidovom slučaju, do odgovora na brojna pitanja teško je doći kada je reč o okolnostima Dženanove smrti.

Prema zvaničnom izvještaju, Memića je udario automobil dok se šetao tihom alejom sa drvoredima u Ilidži, što je sarajevsko predgrađe, 8. februara 2018. Bio je u društvu svoje devojke, Alise Mutap, koja je, navodno, zadobila amneziju zbog povreda koje je pretrpela u ovoj nesreći.

Kantonalna kancelarija tužilaštva u Sarajevu prvobitno je počela da prikuplja dokaze za suđenje za ubistvo, iako je ova istraga na kraju zaustavljena, gde je tužilaštvo kasnije objavilo da je smrt u Memićevom slučaju uzrokovana povredama u saobraćajnoj nezgodi. Bekrija i Ljubo Seferović, otac i sin, bili su optuženi da su izazvali ovu nezgodu i pobjegli sa mjesta nesreće. Kasnije im je suđeno, ali sudski slučaj još nema epilog.

Muriz Memić je kategorički odbacio ovakav izveštaj o onome što se desilo i od početka je tvrdio da je njegov sin, koji je upao u komu i umro nedelju dana kasnije, ubijen i da su tužilaštvo i policija zataškali slučaj. On tvrdi da ga je Dalida Burzić, kantonalna tužiteljka, lično obavijestila u martu 2016. da je njegov sin ubijen i da je pismo o tome poslano na njegovu kućnu adresu.

Memićev slučaj je izazvao proteste u Sarajevu, tokom kojih su demonstranti zahtijevali istinu. Fotografija: Lidia Kurasinska.

I Memić odbacuje optužbe na račun Bekrije i Ljuba Seferovića. Godine 2017, on je rekao sledeće: “Otpočetka govorim da Ljubo i [drugi optuženi] Rom nisu krivi. Oni su najugroženija zajednica i neko ih je zlostavljao. Imam informacije o tome da su primili novac… Ljubu je policija pretukla i on je priznao pod prinudom. Znam i da je policijski službenik G.E. ugurao pištolj u Ljubina usta kako bi ga natjerao da prizna.”

Sestra preminulog, Arijana Memić, takođe je zaprepašćena načinom na koji se slučaj vodio. “Izuzetno je zabrinjavajuće da tužilaštvo namjerno vodi slučaj protiv ljudi za koje bi moralo da zna da nisu počinioci i sa optužnicom za koju zna da je de fakto nepostojeća”, izjavila je za K2.0.

Baš kao u slučaju Davida Dragičevića, istraga o uzroku smrti Dženana Memića prepuna je protivurječnih svjedočanstava i nesaglasnosti. U svojoj borbi za transparentno suđenje, Muriz Memić je pokrenuo kampanju i pozvao na održavanje mnogih protesta u protekle dvije godine.

Porodica bosanskih Srba Dragičević i porodica bosanskih muslimana Memić ujedinili su svoje proteste, pozivajući na zadovoljenje pravde. Fotografija: Lidia Kurasinska.

Nedavno su otac Dženana i otac Davida odlučili da ujedine svoje snage i održali zajednički protest u Sarajevu 15. maja. Ovom prilikom međuetničke solidarnosti (Dženan je bio bosanski musliman, a David bosanski Srbin) koja je retka u savremenoj Bosni, oko hiljadu ljudi se okupilo u znak podrške očevima da zadovolje pravdu za svoje sinove.

Noseći majice sa natpisom ‘Pravda za Davida i Dženana’, Davor Dragičević se obratio okupljenoj masi ljudi: “Ja sam Srbin, pravoslavni hrišćanin po veri. Moga Davida su ubili Srbi. Šta bi se desilo da su ga ubili ljudi drugačije vjeroispovesti? Ovi ljudi nemaju vjeru ni naciju.”

Nerješeni slučajevi

Iako su slučajevi Davida i Dženana najviše dobili na publicitetu, postoji niz drugih neobjašnjenih slučajeva u kojima je zvanična verzija dešavanja i dalje osporavana od porodica žrtava, a to su i slučajevi u kojima počinioci nisu kažnjeni.

Godine 2011, dvadesetjednogodišnji Nikola Đurović je ubijen u saobraćajnoj nezgodi. Dok je Nenad Radinković, nezaposleni pekar, osuđen na četiri godine zbog sudara, Nikolin otac tvrdi da je pravi počinilac Stanislav Čađo, bivši ministar policije u Republici Srpskoj.

Milan Vukelić, inženjer iz Banja Luke, ubijen je u eksploziji bombe na automobilu 2007. Jedan preživeli putnik tvrdi da su identitet navodnog ubice i njegov motiv bili “javna tajna u Banja Luci”. Nekoliko dana prije smrti, Vukelić je govorio za medije o svojoj sumnji vezano za unosne projekte koje je potraživao Građevinski institut Banja Luka koji je u vlasništvu države, gde je ovaj bio zaposlen.

Arijana Memić je rekla da “iako su slučajevi svi različiti, borimo se u istoj bici”. Ona je otkrila da je i njen otac bio u kontaktu sa očevima Selme Agić i Edite Malkoč, dvije djevojke koje su prošle godine u Sarajevu poginule u saobraćajnoj nezgodi u kojoj su počinioci pobjegli sa mjesta zločina, a čije ubice nikada nisu suočene sa pravdom; očevi su se saglasili da će se pridružiti protestima. “Jedini način da nešto postignemo jeste da se ujedinimo”, dodala je Arijana.

Kako porodice ujedinjuju svoje snage, njihove kampanje često postaju predmet kritike i bizarnih optužbi od strane medija i države. U intervjuu za veb-sajt Novosti u Republici Srpskoj, šef policije u Republici Srpskoj, Darko Ćulum, govoreći o kampanji Pravda za Davida, tvrdi da “neki koriste ovu tragediju kako bi postigli sopstvene ciljeve” i govorio da su neke zapadne obavještajne službe zauzete “kreiranjem informacija” na društvenim mrežama.

Ipak, za Arijanu Memić cilj protesta je jasan: “Nećemo više nerazjašnjena, nerješena ubistva. Nećemo više otetu omladinu i nećemo da nas neko pravi ludima. Kao da nije dovoljno to što su nam uzeli ono što nam je najmilije.”K

Naslovna fotografija: Lidia Kurasinska.