Jedan na jedan | Kultura

Edin Zubčević: Tragična je sudbina kulture u Bosni i Hercegovini

Piše - 31.10.2017

Osnivač Jazz Festa Sarajevo o kulturi u tranziciji, fašizmu i muzici kao univerzalnom jeziku.

Edin Zubčević osnivač je i umjetnički direktor sarajevskog Jazz Festa, a uskoro preuzima i funkciju umjetničkog direktora Ljubljana Jazz Festa. U 20 godina, koliko postoji, Jazz Fest Sarajevo je postao jedan od najcjenjenijih muzičkih događaja u regiji koji je ugostio više od 700 umjetnika na nekoliko stotina koncerata. Edin je i osnivač i producent izdavačke kuće Gramofon, koja je objavila neka od najvažnijih poslijeratnih bh. diskografskih izdanja izvođača poput Dubioze Kolektiv, Adija Lukovca, Siktera, Amire Medunjanin, Damira Imamovića i drugih.

Vrijedan i predan dvadesetogodišnji rad na građenju muzičke scene i etabliranju izvođača kojima mainstream kultura možda nikada ne bi dala šansu, pored pozitivnih rezultata, doveo je Zubčevića u situaciju da je morao donijeti neke važne odluke, koje će sigurno imati bitne posljedice na bh. kulturu.

K2.0 je sa Edinom Zubčevićem razgovara pred 21. Jazz Fest, koji se u glavnom gradu Bosne i Hercegovine održava od 31. oktobra do 5. novembra, a kojeg od 2019. više neće biti.

K2.0: Ovogodišnji Jazz Fest je pretposljednji. Koji su razlozi za ovakvu odluku nakon 20 godina uporne borbe sa vjetrenjačama, ako entuzijazma potrebnog da se Festival pokrene prije skoro dva desetljeća, i dalje ne manjka?

Edin Zubčević; Donkihotovski zanos i zabluda su nešto u čemu se ne prepoznajem. Mi u Jazz Festu promoviramo muziku kao univerzalni jezik koji nekada ne ostavlja mogućnost nesporazuma. Činimo to u vrijeme opšteg nesporazuma i kada se, izgleda, niko ni s kim na razumije po pitanju dobra, a zajednički interes po pitanju zla uvijek postoji.

Osnovni problem budućnosti Jazz Festa jeste infrastruktura – nemamo gdje organizovati programe Festivala. U Sarajevu nakon rata nije otvoren niti jedan koncertni prostor u pravom smislu te riječi bilo kojeg kapaciteta za bilo koju muziku, dok u isto vrijeme imate cunami turbo folka i turbo popa i sveopšteg neukusa baziranog na razgolićenim i jeftinim emocijama. To je savršeno organizirana industrija.

Sa druge strane, jedan recimo kvartet koji se specijalizirao za ranu muziku ili svira, na primjer, samo Bacha, praktično nema gdje da nastupi, da ne govorimo o turnejama. I ako kojim slučajem nastupi, bit će to vjerovatno besplatan koncert, jer malobrojni organizatori izgleda ne vjeruju ni sami u ono što predstavljaju pa se ne usuđuju tržišno provjeriti koliko je publika zaista zainteresirana.

Foto: Imrana Kapetanović.

Mi nakon dvadeset godina ne možemo rezervirati praktično niti jednu dvoranu deset mjeseci unaprijed i biti sigurni da ćemo tu dvoranu kada dođe vrijeme i imati. Prvo, potrebno vam je ponekad nekoliko sedmica, a ponekad nekoliko mjeseci, da dobijete odgovor od nekih javnih ustanova, ili se stalno mijenjaju “upravnici”, pa svaki novi “upravnik” donosi svoja pravila i ciljeve upravljanja. Obično, svaki novi direktor je gori od svog prethodnika, a duplo ambiciozniji. Velike ambicije, malo znanje i nikakvo iskustvo formula su propasti, ali paradoksalno, ne dotične institucije, već drugih koji gube vrijeme i novac u toj relaciji.

Osim problema infrastrukture koji utiče na sve aspekte festivala – od programa i produkcije pa nadalje, jer ako nemate određene vrste prostora ne možete uopšte raditi određene vrste koncerata – veliki je problem i nedostatak kulturne politike. Nema kulturne politike, ali ima politike u kulturi. Odnosno, naprimjer, religija i vjerske zajednice, koje inače za razliku od nas ne plaćaju porez, postaju subvencionirane više i redovnije i sistematičnije nego organizacije na nezavisnoj kulturnoj sceni, i to iz fondova za kulturu. Religija kao ideologija je suština naše kulturne stvarnosti, odnosno politike u kulturi.

Najava prestanka nakon 2018. godine je i izjava, protest protiv situacije u kojoj se nalazi muzika odnosno muzička kultura u ovoj zemlji. Da li zaista po cijenu velikog rizika i velikih odricanja ima smisla jednom godišnje paliti svjetlo u tamnici našeg društva? Nekada smo vjerovali i željeli vjerovati da je to paljenje svjetla prilika da se osvijetli put ili vidi nešto bolje i ljepše. Vremenom smo shvatili da svaki put kada upalimo svjetlo osvijetlimo cijelu bosansku krčmu, vidimo sve prikaze i spodobe, monstrume, mjesta kulture ugledamo kao generatore nekulture, bezlične siluete u mraku svakodnevnice na svjetlu umjetnosti otkrivaju brutalne, stravične fizionomije.

Koliko je Jazz Fest u više od dvije decenije doprinio poimanju jazza kao bitnog dijela muzičke umjetnosti?

Nas je uvijek zanimala muzika, pa tek onda razmišljamo o stilovima, ili, ako hoćete, o žanrovima. To naravno potpuno zbunjuje “jazz čistunce” koji tu muziku vole kao arheologiju. Činjenica da se u Sarajevu održalo preko 600 koncerata u organizaciji Jazz Festa ipak govori mnogo. Mnogi domaći muzičari su uspješno promovirani na Festivalu i većina danas ima uspješne međunarodne karijere.

Za jedno izdanje predstavimo više nove muzike nego što je u ovoj zemlji predstavljeno ne samo te godine, nego možda i u njenoj istoriji, kada uzmemo u obzir značaj muzičara koji redovno i standarno nastupaju na našem Festivalu. Ta produkcija praktično je bila sve što smo imali u ovoj zemlji kada su mnoge vrste muzika u pitanju, ne samo jazz. Naša publika je mogla da “otkrije” ne samo izuzetne muzičare već i mnoge različite muzike.

 

Foto: Imrana Kapetanović.Da li je uopšte potrebno pričati o važnosti muzike i kulture za jedno društvo?

Sama situacija u kojoj je takvo jedno pitanje legitimno je zastrašujuća. Nažalost, to je pitanje legitimno upravo zato jer se o muzici i kulturi ne priča – odnosno priča, ali ne govori. Zato nemamo muziku i muzičku produkciju, koncertnu i diskografsku, ali imamo nekulturu. Čak i primitivna društva imaju muziku, a imaju i kulturu, zato možda nemaju problem sa identitetom. Pitanje identiteta u Bosni je pitanje svih pitanja.

Kada govorimo o kulturi, kako izbjeći opasnost da je predstavljamo kao nešto elitno, već nešto elementarno za svakog građanina i građanku?  Kakva je sudbina kulture u BiH?

Tragična je sudbina kulture u Bosni i Hercegovini, a sveopšta nekultura je pouzdan indikator. Osnovna razlika između kulture i sporta, naprimjer, je u tome što se ponekad kultura predstavlja kao nešto elitno, a sport kao nešto za svakoga.

Uzmite primjer upravo jazza i recimo fudbala. Nema ništa elitno u jazzu, niti je publika neka elita, niti su muzičari elita. Neko ko mora putovati ponekad i 24 sata da bi nastupio 60 minuta na drugom kraju svijeta teško pripada eliti. Međutim, fudbaleri, u pravilu dvadesetogodišnjaci, milioneri, basnoslovno bogati i u pravilu neobrazovani, trče za loptom i svi im se klanjaju, doživljavaju nervne slomove zbog njih, jer oni predstavljaju “nešto više”, oni drže ruku na srcu u vrijeme intoniranja himne, oni se umataju u zastave kao zavjese; zbog toga što smo postigli jedan gol svi će izaći na ulice. Međutim, skoro niko neće izaći na ulicu što smo svi robovi političara, jer radimo da bi oni imali radno mjesto bez obaveza i bez odgovornosti. Hranimo legije političara, parazita, i kao da svi postojimo zbog njih, a moralo bi biti obratno, ali eto nije.

Očito je da brojni akteri u kulturnom životu navode sve manju podršku odgovornih, i sve teže uslove za nastavak rada. Reakcije na gašenje Jazz Festa su brojne – međutim, kažete da su “dušebrižništvo i ‘tuga’ šuplja priča”. Da li se naš aktivizam sveo na statuse na društvenim mrežama i javne izraze žalosti?

Možda su brojni komentari, ali stvarne reakcije zapravo uopšte nema – političare to sve skupa ne zanima, građanima je svejedno što nemaju vode i što im ne radi grijanje koje plaćaju – samo budala može očekivati da će ih zaista dotaći prestanak sa radom najstarijeg muzičkog festivala u zemlji, i jednog od međunarodno najuglednijih festivala i događaja kojeg je ova zemlja ikada imala.

"Jer je u ovoj zemlji sve fol i ništa nije onako kako se predstavlja, a i sami kulturni radnici, pri tome ne mislim na sebe i svoje kolege u Jazz Festu, su bagatelizirali i ulogu i položaj kulture, naravno zarad vlastitih pojedinačnih interesa."

Oni kojima je manje ili više stalo, ili ne vjeruju da ćemo zaista učiniti to što smo rekli, ili misle da ćemo se „predomisliti“ – što nije iznenađujuće, jer je u ovoj zemlji sve fol i ništa nije onako kako se predstavlja, a i sami kulturni radnici, pri tome ne mislim na sebe i svoje kolege u Jazz Festu, su bagatelizirali i ulogu i položaj kulture, naravno zarad vlastitih pojedinačnih interesa. Na prste se jedne ruke mogu izbrojati reakcije sa stavom. Sve se svodi ne beznačajno i dosadno konstatovanje stvari, potpuno pasivno, i uglavnom nezainteresirano.

Ipak, još uvijek mi je nevjerovatno da se u našem društvu sve prihvata kao sudbina. U isto vrijeme dok se ravnodušno prihvata loše kao neizbježno, društvo nije spremno da se bori da sačuva ono što je dobro, dok je u zemlji sva manje dobrog a sve više lošeg. Kada shvatimo šta je sve došlo a šta sve otišlo bit će kasno, prekasno.

Samim tim, kako natjerati ljude da djeluju proaktivno u svojoj sredini i traže ono što im pripada?

Dok ljude zaista nevolja ne natjera, neće se pomjeriti. Čini se kao da nacionalne politike imaju pred sobom dugu budućnost, a mi tamu do u nedogled.

Foto: Imrana Kapetanović.

Zbog čega ste se odlučili da prihvatite mjesto umjetničkog direktora Jazz Festa Ljubljana?

To je velika profesionalna čast i izazov. U Evropi ima sjajnih umjetničkih direktora i Ljubljana je mogla dobiti bilo koga, ali, eto, izabrali su mene, tako da sam i ja izabrao Ljubljanu. To je prilika da radim svoj posao u situaciji normalnih profesionalnih uslova. Svim srcem se veselim izazovima, jer sam dio sjajnog tima. U Cankarjevom domu, najvećem i najznačajnijem kulturnom i kongresnom centru na području Jugoslavije, ima preko 140 zaposlenih, 6 vrhunski opremljenih dvorana, realizira se preko dvije hiljade programa…   

Ljubljana je vašim dolaskom sigurno na dobitku – ali da li to znači i da je Sarajevo na gubitku?

Sarajevo je sa mnom uvijek na dobitku, isto onako kao što sam ja sa Sarajevom u pravilu uvijek na gubitku. Borio sam se za slobodu grada, zajedno sa boljima od sebe, kao mršavi apsolvent filozofije, i svi iz moje porodice, mada nismo morali, mogli smo se izvući nekom petokolonaškom parolom u stilu “neka svako radi ono što najbolje zna” – a ja sam sve znao bolje raditi nego pucati i ratovati. Rat sam proveo u radijusu od nekoliko kilometara oko moje ulice – što govori o prirodi rata u kojem sam učestvovao. Borili smo se za slobodu, a izborili smo jadno, nepravedno i neperspektivno primirje.

Ne vjerujem da se iko borio za ovo što danas imamo, svi zajedno, ili odvojeno. Ali smo se izborili, svaka vojska za sebe, da nas jašu samo “naši” – u ratu su nam neprijatelji bili “njihovi”, a danas dok traje primirje neprijatelji su nam samo “naši”. Tako je to u nesretnoj ljubavi. Neću odustati od Sarajeva i Bosne, jer ne mogu i ne želim. Volio bih i da Sarajevo i Bosna ne odustanu od sebe. Sarajevo i Bosna će uvijek biti na dobitku, bar u mom slučaju. Nadam se da ćemo naći načina da preživimo kao pobjednici, a ne kao neko ko je, eto, samo preživio i sačuvao glavu.

Na kraju bih vas želio pitati jedno samo naizgled pesimistično pitanje – ima li nade za naše društvo i regiju uopšte?

Nade nema, osnove za optimizam također, ali to ne znači da se ne treba boriti niti odustati od borbe da se ovo društvo napravi boljim. Problem je u tome, a i tragedija, što više nismo sigurno da su pojmovi opšteg dobra zaista dobri za većinu, jer upravo neka teoretska većina daje osnovu da nacionalističke politike definiraju ne samo šta je dobro a šta loše, već i sam identitet redefiniraju na sve njima dostupne načine. Tako da orvelovski svako malo kazuju šta smo i ko smo, ko su nam prijatelji a ko neprijatelji, pa onda sve ispočetka, i opet tako svaki put kad se ukaže predizborna ili neka druga potreba.

Foto: Imrana Kapetanović.

Ekonomija i socijalna sigurnost, da ne spominjem pravdu, evidentno nisu dio nacionalnih pitanja, ako je suditi po praksi političara. Religija, naprimjer, jeste osnovno sredstvo politike. Religija je postala ideologija, pa ono što su prije pedeset godina bili politički komesari, danas su vjerske vođe koje “diskretno” utiču na sve sfere života, jer je politika našla načina da “uključi Boga” kao svog vječitog žiranta i nijemog “svjedoka” da pokaže da su na pravom putu i da su oni upravo ti koji trebaju biti, jer znaju za Boga i narod, a sve što čine je protiv i Boga i naroda.

Živimo u zaista mračno doba. U vrijeme kada spodobe fašizma ne samo ustaju iz groba nego žive i zdrave marširaju našim životima, ulicama, školama… Danas u Bosni ne postoji politička snaga koja će promijeniti političku scenu, odnosno smijeniti ili zamijeniti ove na vlasti. To daje svevladajućim i vječnovladajućim nacionalnim partijama osjećaj sigurnosti. Kao što diktatori okruženi klimačima glavom izgube pojam realnosti, pa se katastrofa i totalna propast desi “iznenadno” i brzo, tako će možda i u Bosni jednog dana sami građani morati srušiti vlast, jer nema političke partije da to uradi.

Ne znam da li će se to desiti ikada, a pogotovo ne da li ćemo to živi dočekati. Pesimizam realan, a optimizam nužan. Na kraju, ako nismo odustali u ratu, da li trebamo odustati u miru?

Za razliku od građana, Jazz Fest nema ove dileme. Ako moramo biti nomadi zauvijek, bez krova nad glavom – onda ćemo zaista biti nomadi zauvijek – niti jedan grad, niti jedna država nam neće biti jedini dom, niti jedan narod, niti jedna ideologija neće biti naša. K

Naslovna fotografija:  Imrana Kapetanović.

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI