Flashback in photos - Kosovo 2.0
Časopis | #JedanUDvanaest

Čuvanje svedočanstva

Fotografije novinara Ganija Kosumija opisuju teška vremena u istoriji sporta na Kosovu.

Piše - 04.03.2015

Kada je reč o sportskom novinarstvu na Kosovu, nemoguće je a da se ne spomene ime Ganija Kosumija. Kosumi, sadašnji urednik državne Radio televizije Kosovo, ima 35 godina iskustva iza sebe. Dugovečnost mu je omogućila ne samo da bude svedok političkih i društvenih prilika u sportu i novinarstvu – već je zaslužna i za to što ga nazivaju „galerijom kosovskog sporta“.

Karijeru je započeo kao mlad i ambiciozan novinar, još dok je ranih osamdesetih studirao na Prištinskom univerzitetu, na odseku za književnost Filološkog fakulteta. Primetivši njegovu strast, Kosumijevi profesori bi mu obično kupovali novine kako bi mogao da pogleda sportske rubrike. Ubrzo, počeo je da izveštava za univerzitetske novine, Bota e Re, koje su uglavnom pratile univerzitetske sportske mečeve. Prešao je na radio 1981. godine i izveštavao o sportu za Radio Prištinu. Ali tek 10 godina kasnije, 1991. godine, Kosumijev referentni okvir ka svetu sporta je počeo da se širi. Njegov brat, koji je tada živeo u Velikoj Britaniji, mu je poslao kameru. To je bila Olympus kamera koju je odlikovao izvanredno dobar objektiv koji je pravio vrlo izoštrene slike. Smatrana je za najbolju kameru u to vreme. Možda je pukom srećom došla u Kosumijeve ruke, ali je ona za njega postala više od hobija. Sve do tada, Kosumi je pokrivao sportove na Kosovu putem tekstualnih i radijskih reportaža. Sada je sa kamerom u ruci išao svuda po Kosovu na utakmice i mečeve. Tako je napravio izvanrednu zbirku radova, naročito kada je reč o dokumentovanju sporta na Kosovu tokom devedesetih.

Dok su se tokom ranih devedesetih rasplamsavali ratovi u tadašnjoj Jugoslaviji, srpski režim je zabranio kosovskim albancima da učestvuju u javnom životu. Javna mesta na Kosovu su bila etnički podeljena. Albanci zaposleni u javnim institucijama su bili primorani da napuste posao, a albanski mediji su ili zatvoreni ili su trpeli stalne pretnje. Sport na Kosovu se suočavao sa istom situacijom – ali nije prestao da postoji. Organizovan je u školskim objektima koji su i dalje bili otvoreni, mada oronuli, i po parkovima i poljanama širom Kosova. Razni sportovi su uspeli da prežive, poput fudbala, karatea, rukometa, stonog tenisa, skijanja i šaha. Kosumi se postarao da i sportsko novinarstvo preživi.

Ljudi su tada izbegavali da nose kamere', on kaže, ja sam rizikovao.

Priseća se jednog važnog incidenta iz 1995. godine, kada je Nezavisno udruženje sportista na Kosovu organizovalo uručenje nagrada za sportiste godine u restoranu Füshe Kosova. Učesnici bi obično zajednički delili prevoz i troškove za benzin – bilo da su u pitanju ovakvi događaji ili sami mečevi koji su mogli da okupe i do 6000 gledalaca. Tog dana, grupa od 40 naoružanih srpskih policajaca upala je u sred ceremonije i zaplenila sve nagrade. Kosumi se priseća da je uhapšeno 24 ljudi, među kojima i on, i da su bili zadržani četiri sata u policijskoj stanici u Prištini. Pošto je Kosumi u to vreme radio za državnu Radio televiziju Albanije,  postarao se da se vest o događaju proširi.

Putem kratkog petnestominutnog termina koji smo imali [na Radio Televiziji Albanija] obaveštavali smo ljude ovde i u dijaspori o tome šta se dešava sa sportom na Kosovu.

I pored radijskih izveštaja ili zapisanih rezultata mečeva, ipak su Kosumijeve fotografije ono što najbolje dokumentuje teške uslove pod kojima su sportovi bili organizovani i podjednako ilustruje volju i rešenost ljudi koji su učestvovali u njima. Upravo je zbog dokumentovanja devedesetih zaslužio da ga zovu „galerija kosovskog sporta“ – što nije precenjivanje. Kosumi ima oko 8000 fotografija koje čuva u albumima kod kuće u Prištini. Povrh toga, Kosumi ima između 300 i 400 filmova koje još nije uspeo da digitalizuje. Fotografije koje se ovde nalaze putem Kosumijeve kamere pružaju uvid u svet sporta na Kosovu tokom devedesetih.