Gil Filips je neko ko zna više od ostalih o pravnoj strani rada u medijima. Od osamdesetih godina prošlog vijeka, bila je interni pravni savjetnik svjetskih vodećih organizacija, od BBC-ja do Tajmsa (The Times), a od 2009. godine radi kao direktorica uredničkih pravnih usluga u Gardijanu (The Guardian).

Tokom tog perioda, svjedočila je nevjerovatnim promjenama u medijskoj profesijii, od prelaska sa dnevne rutine štampanih izdanja, do široke digitalizacije, brzopristižućih internet vijesti i rađanja građanskog novinarastva koje se širi na socijalnim medijima. Ali, glavna osnovnica njene uloge je ostala nepromjenjena: rad sa novinarima i urednicima na pripremi publikacija kako bi se otklonili bilo kakvi potencijalni pravni problemi, kao i rad sa novinarima na mogućim pravnim slučajevima nakon objavljivanja.

Posljednih godina je bila u samom središtu – iako iza scene – nekih od najvećih svjetskih priča. Pružila je pravne savjete urednicima i novinarima koji su radili sa Edvardom Snoudenom (Edward Snowden) u trenutku kada je otkrio povjerljive materijale Nacionalne sigurnosne agencije (National Security Agency), koji sadržavaju detalje o intruzivnom vladinom nadzoru, kao i na slučajevima Džulijan Asanža (Julian Assange), Vikiliks  (Wikileaks), Pentagon dosijeima i Paradajs dosijeima (Paradise Papers).    

Tragom tih slučajeva, naglašava da uloga novinara postaje sve dinamičnija i dok postoji mnogo veći broj potencijalnih opasnosti.

Državni nadzor nad medijima značajno je doprinjeo većem pritisku na poslu, a broj visoko profiliranih ubistava u proteklim godinama doprinosi utisku da su novinari sve više ugroženi u svojoj profesiji. Evropa je nedavno svjedočila brutalnim ubistvima novinara u Danskoj, Malti, Slovačkoj i Bugarskoj, kao i nestanku novinara i disidenta u Saudijskoj ambasadi u Istanbulu.

A države, kaže ona, izgleda postaju sve paranoičnije. Vlade zemalja širom svijeta, uključujući i zemlje sa naprednim demokratijama, ne ustručavaju se vršiti pritisak na istraživačke novinare, pogotovo kada istrage istražuju slučajeve korupcije na najvišem nivou vlade, ili pitanja koja se smatraju suviše osjetljivim.

Foto: Atdhe Mulla / K2.0.

U najnovijem izdanju Volume Up programa K2.0, Filips je posjetila Prištinu da održi javni razgovor o lekcijama naučenim kroz godine rada na osiguravanju pravne sigurnosti vodećeg svjetskog novinarstva, i da održi trening kosovskim novinarima i pravnim ekspertima.

K2.0 je razgovarao sa Filips o ulozi pravnika za medije, njenog iskustva u radu sa najvećim slučajevima uzbunjivača i o promjenama dinamike vezane za traženje odgovornosti države.

K2.0: Ove sedmice smo čuli za ubistvo novinarke u Bugarskoj. Ona je četvrti istraživački novinar koji je ubijen u Evropskoj Uniji ove godine. I dok motivacija iza ovih slučajeva ostaje nejasna, to što se dešava doprinosi osjećaju da postaje sve opasnije raditi ovaj posao. Pa, kako to generalno utiče na medije i kakva se poruka šalje s obzirom da su ovi zločini do sada ostali nekažnjeni?

Gil Filips: Mislim da postoje različite vrste poruka. Jedna od njih je da to čini novinare, i sve one koji spadaju pod tu široku definiciju, koja uključuje i građane-novinare, zabrinutim o temama o kojima pišu i posljedicama onoga što pišu.

Mislim da postoji neuspjeh vlada da barem izgleda da se trude da istražuje ove stvari. Postoje periodi velikog broja aktivnosti, zatim se ništa ne dogodi, i oni rijetko pronađu počinioce. Ukoliko ih pronađu mislim da postoji tendencija da kažu: „Pa, čekaj malo, to je marioneta, to zapravo nije osoba koja stoji iza ovoga, to je neko ko je plaćen ili kome je namješteno“  

Još jedna stvar koja me brine kada čitam o ovime  jeste dau mnogim slučajevima zvuči kao da su plaćeni, kao da je država na neki način iza njih, bilo direktno ili indirektno; šta se dešava sa ubistvom novinara na Malti prošle godine, sa novinarom iz Saudijske Arabije koji je nestao u ambasadi Saudijske Arabije u Turskoj … Sve to zvuči kao da je država ta koja radi te stvari i to je veoma zabrinjavajuće.

Mislim, to je uvijek bio slučaj. Osnovna dužnost novinara je da drži vlasti odgovornim i u današnje vrijeme to se često odražava na državu, tako da su u tom smislu svari kao što su uvijek i bile, ali je stepen nasilja i zastrašivanja mnogo više zabrinjavajući.

Da li mi živimo u post Edvard Snouden realnosti, u svijetu koji je tim slučajem promjenjen? Možete li to povezati na bilo koji način sa onim što se dešava sa Džulijanom Asanžeom?

To je stvarno veliko pitanje. Na jednom nivou, ne, jer su te stvari uvijek bile prisutne, a organizacije koje imaju za cilj da štite novinare, poput Reportera bez granica (Reporters Without Borders) su brojale smrti novinara i prijetnji mnogo prije Snoudena, tako da su ovi problemi postojali i prije toga.

Mislim da ono što je Snouden pokazao jeste u kojoj mjeri država drži pod nadzorom novinare i individualne građane, kao i u kojoj mjeri to utiče na novinare. I to je nešto što nam je on iznio na vidjelo – mehanizme koja koristi država.

Čak i u Velikoj Britaniji, imali smo Zakon o istražnim ovlastima, koji jedino doprinjeo prikupljanju podataka, pretraživanju, provjeravanju, korištenju sporednih ulica da se dođe do novinara.  

Mislim, da ono što je on uradio, je da je iznio ovu činjenicu na vidjelo, iako mislim da je slučaj Snouden obuhvatio mnogo više od toga, nije bio samo o novinarima – radilo se o privatnim građanima. I s obzirom da se radi o Balkanu ovo može imati većeg odjeka. Jedna od stvari koje sam pročitala o tome zašto Snouden ima više uticaja u nekim dijelovima Evrope nego u Velikoj Britaniji je taj što mi nismo bili pod okupacijom više stotina godina, dok većina Evrope ima nedavna iskustva postojanja vlada koje su nametale ono što oni nisu željeli, tako da je nivo sumnje i shvatanja opasnosti nadzora vlade – koja zna šta ste uradili i u šta gledate – mnogo stvarniji.

I zbog toga sam rekla da dio toga više odjekuje ovdje, mnogo više nego u Velikoj Britaniji, čudno, gdje ljudi izgleda razmišljaju: “Stvarno mi nije bitno, nisam učinio/la ništa loše.” A svi znamo da je postoji opasnost takvog razmišljanja da će vam jednog dana neko reći: „Učinili ste nešto pogrešno“

Ako sada možemo nastaviti malo na temu Balkana, kojeg ste se već dotakli. Realnost na Balkanu je da je istraživačko novinarstvo, ukoliko uopšte i postoji, generalno u jako lošem stanju. Imamo predsjednike koji su autokrate, imamo Aleksandra Vučića u Srbiji koji je bio šef propagande u doba Miloševića. Imamo države koje koje su poluprotektorati i koje nisu vrlo stabilne, i nemamo mnogo pravnika koji se bave medijima. Koliko je ovo zaista nešto što bi svijet i Evropa trebali pažljivije da razmotre?  

U zadnjih pet ili šest godina, imala sam priliku da provedem dosta vremena u ovom regionu; bila sam u Srbiji i razgovarala sa srpskim novinarima, bila sam u Bosni i u Crnoj Gori ovo ljeto i imam neka spoznaje, ali nije mi poznat osjećaj poteškoća sa kojima se suočavaju nove demokratije – mladi ljudi koji prolaze kroz stare ustaljene režime, koji su rezistentni. Autokratski režimi nikada ne vole slobodu govora jer im ona predstavlja izazov.

Mislim da to moramo staviti u širi kontekst onoga što se generalno dešava sa novinarima u svijetu, finansijski pritisak sa činjenicom da u svim sredinama štampani mediji snose posljedice, a ako na to dodate i činjenicu o nivou nasilja i zastrašivanja, ne samo ovdje već i u drugim dijelovima Evrope gdje ga možda ne bi ni očekivali, kao što je Francuska – Amerika je također bila svjedok ubistava novinara – možete zaključiti da je ovo veoma težak teren za igru.

Foto: Atdhe Mulla / K2.0

Kada sam bila u Beogradu, postojala je čitava priča o projektu Beograda na vodi. Neki ljudi su došli tamo jedne noći – barem je to ono što sam ja čula – i napravili velike nerede. Ljudi su govorili, „Šta se dešava?“ „Šta se dešava?“ i ništa od toga nije objavljeno, osim informacije o malom broju prodavaca kojima je prijećeno.

Ovakve stvari se dešavaju više na Balkanu nego u zapadnoj Evropi, gdje su se možda desile prije dosta godina, ali vi prolazite kroz to u mnogo težem finansijskom okruženju, dešava se u mnogo kraćem periodu – dešava se u dvije godine umjesto u preko 30 godina. To stvara veoma težak teren, posebno ovdje.

Ali ja sam bila impresionirana mladim ljudima i energijom ovih istraživačkih onlajn (online) novinara; ponovo, u Srbiji, bilo je jasno da su ljudi bili na meti, najvjerovatnije vlade, na mnoge načine. Privatnost istraživačkih novinara je bila ugrožena.

Pošto smo pomenuli Snoudena, šta možemo naučiti iz izazova i rizika kroz koje ste Vi i Vaš tim prolazili tokom rada na ovom slučaju? Šta možemo naučiti mi ovdje na Balkanu?

Mislim da jedna velika poruka koja je došla od Snoudena, i drugih velikih slučajeva o povjerljivim podacima, jeste potreba za saradnjom, što nije bio slučaj u prošlosti kada novinari ne bi dijelili ekskluzivne priče. Sve ove priče – Snouden, Paradajs dosijei, Panama dosijei i druge priče o curenju informacija o porezima – su bile kolaboracije, u kojima su novinari širom svijeta radili zajedno na pričama i u kojim su djelili ekskluzivu.

Imaju embargo i slažu se u određenim osnovnim stvarima; ne mješaju se u međusobne sadržaje što im omogućava da pravilno istraže ove ogromne količine podataka, kojih zaista ima mnogo, da dijele svoju ekspertizu, da primijete stvari koje onaj drugi ne vidi jer znaju nešto o nečemu i da to učine na vrijeme. I mislim da nam ovo daje mogućnost da istražujemo podatke i značajnu sigurnost u obliku brojeva – ako svi to rade, činjenica je da niste samo jedan glas. I mislim da je to nešto što je dobro za Balkan – biti dio ovih većih projekata.

Jer, na kraju dana i dalje ste samo pojedinac, ali kada ste sa grupom ljudi nadate se da će vlada reći, ‘nema svrhe da ih pokušavamo uništiti jer će biti objavljeno ovdje, ovdje, ovdje i ovdje. Znam da vlade i dalje osjećaju da mogu to raditi na lokalnom nivou, ali na međunarodnom nivou je to postalo mnogo teže.

Kada smo počeli da radimo ove priče za Gardijan, Vikilogs (Wikilogs) je bio vjerovatno prvi na kojem sam ja radila lično, a u to vrijeme jedna od većih prijetnji u Velikoj Britaniji je bilo uplitanje prije objavljivanja, koje su još uvijek prijetnja, ali je činjenica da sada radite sa grupom ljudi te da je vlada uvidjela da zaista nema smisla da kaže ‘Zaustavićemo Gardijan da objavi ovu priču,’ jer je stvarnost bila da će američke novine i druge evropske novine objavljivati ovakve stvari.

Dakle, [vlada] neće zaustaviti objavljivanje priče, pa je zapravo ono na šta su se trebali više fokusirati je da imaju više dijaloga sa novinskim kućama. A to mora biti dobra stvar. Ako postoje određene informacije za koje se vlada smatra da se objavljivanje dotiče bezbjedonosnih razloga, mogu vam to reći i onda možete odlučiti da ih ne objavite. Ali im također možete postaviti i pitanja koja su teška za njih.

U Americi, prijetnje prije objavljivanja priča uglavnom ne postoje, a to znači da postoji mnogo jači dijalog – iako nisam sigurna da je takva situacija sada sa Trampom (Trump), jer on i nije baš osoba koja vodi dijalog.

Uglavnom, ono što kažu u Velikoj Britaniji jeste, ‘Odlazite, ne moramo razgovarati sa vama, tužićemo vas ukoliko dođete negdje blizu ovoga’. Dok, kad radite ove velike zajedničke priče, ovo nema nikakvog uticaja. I mislim da se to dosta proširilo, tako da je sada vlada mnogo spremnija da razgovara, a ne da upućuje prijetnje.

Ali još jedna stvar koja je rezultat Snoudena je saznanje da vam nisu potrebni novinari već ljudi koji razumiju podatke i koji znaju kako da ih traže.

Dakle, samo tehnička strana traženja podataka i analiza i riječi i sve to – jasno je da je to bio veliki rezultat koji je proistekao iz ovoga. Savremeni novinari moraju biti u mogućnosti da izađu na ulice i da rade na starinski način, ali također i da razumiju te vrste tehnika ili poznaju ljude koji znaju kako da ih koriste.

Koja je uloga pravnika u medijima, jer mi ih na Balkanu nemamo mnogo?

Svjesna sam da je to luksuz. Kada sam počela sredinom osamdesetih godina, većina nacionalnih novina i BBC su imali male timove pravnika koji nisu uvijek bili zaposleni interno. Postepeno su shvatili da je imati internog pravnika  od koristi – finansijski, brzina, znanje, poznavanje novinara, njihova dostupnost – pa su počeli zapošljavati ove ljude. Međutim, većina regionalnih novina u Velikoj Britaniji nema internih pravnika, nego imaju saradnike pravnike kojima se mogu obratiti.

Moj posao sada, kao što je i uvijek bio, uglavnom ima dva zadatka. Jedan je uraditi posao prije objavljivanja, jer Velika Britanija ima vrlo restriktivne zakone o klevetama i moramo biti jako pažljivi šta objavljujemo; u mom malom timu pazimo šta objavljujemo i dajemo prijedloge kako da izmjenimo članke – male riječi.

Na primjer, ukoliko koristite riječ ‘laž’, koja sugeriše da je neko svjesno rekao neistinu i da zna da je pogrešno. Ali, ne lažu svi. Ponekad kažu svari koje se ispostave pogrešne, ali ih ne čine lažovima, nesvjesno, to samo znači da su napravili grešku.

Dakle, koristeći različite riječi, umjesto da kažemo da je neko lažov, možemo reći, ‘Rekli su ovo, a to nije u redu’ i to vam daje malo više fleksibilnosti. Jer, ukoliko vas tuže zbog toga što ste nazvali nekoga lažovom, morate dokazati svjesnu namjeru, a to može biti jako teško. Možemo dati takve prijedloge, koji će učiniti tekstove sigurnijim za objavljivanje i to radimo sa novinarima.

Također se bavimo i žalbama koje stignu nakon objavljivanja – to je drugi glavni dio.

Druga stvar koja se u velikoj mjeri promjenila jeste da smo ranije obraćali pažnju samo na klevete i u manjoj mjeri na autorska prava; danas se mnogo posvećuje pažnje privatnosti i zaštiti podataka, koji su veliki problem. Kada sam počela raditi, postojali su uglavnom štampani mediji, dok danas sa onlajn (online) novinarstvom postoji veći broj objavljivanja tako da nemate mogućnost imati pravnika da sve to provjerava. U tom smislu, potrebno je više treninga za novinare kako bi im skrenuli pažnju na problematična područja. Mi ne želimo da novinari budu pravnici, ali želimo da znaju prepoznati opasnost kada se pojavi i da kada trebaju da razgovaraju sa pravnikom, i da to urade  na vrijeme.

Na slučajeve kao što je Snouden ili druge priče o curenju informacija, nema mnogo toga što možemo učiniti na početku tih procesa – možemo razgovarati o javnom interesu i šta je javni interes. Ali mi možemo biti sa novinarima tokom čitavog procesa, u fazi objavljivanja tekstova, biti im dostupni za razgovor, pratiti pisanje tekstova od početka, kada izađu nacrti završnih tekstova i savjetovati ih: ‘Pa to može biti malo osjetljivo, možda da pogledamo različite aspekte.’  

I jedna od sjajnih stvari koje se tiču pravnika i novinara – ili bi se trebale ticati – jeste da pravnik može reći, ‘Ovo je ono što me brine’, a dobri novinari mogu to saslušati i ponovo odlučiti da urade ono što žele ali rješavajući pravni problem, tako da radite zajedno pokušavajući da riješite ove stvari i pronađete siguran put.

Nema nas mnogo; oko 30-40 advokata radi u medijima u Britaniji, što je još uvijek relativno mali broj ljudi.

Foto: Majlinda Hoxha / K2.0.

Neki zastupnici ovdje na Kosovu planiraju da predlože zakon koji bi zaustavio novinare da objavljuju povjerljie dokumente, čiji je cilj „regulisanje medijskog izvještavanja“. Mediji i drugi eksperti ovo smatraju više cenzurom kako bi se medijsko izvještavanje stavilo pod kontrolu, posebno stranice sa onlajn vijestima. Šta vi mislite o ovoj temi, o interakciji zakona sa medijskim regulacijama?

Mislim da svuda postoji tendencija zabrinutosti države za svoje zvanične informacije, a to nas vraća na Snoudena i curenje podataka. Vlade su previše paranoične o tome šta rade i šta govore i to se zna; previše podataka smatraju povjerljivim. Ukoliko bi u startu bili manje osjetljivi u pogledu klasifikacije podataka, ne bi bilo svih ovih tajnih podataka.

U Velikoj Britaniji i u Australiji dešava se isto, koriste se kvazi-teror zakoni koji kažu, ‘Moramo imati više ovlaštenja nad štampom’, a činjenica da se o ovome diskutuje na Kosovu me ne iznenađuje.

Teška su vremena. Kada govorimo o terorizmu, razumijemo zašto su vlade zabrinute i zašto su im potebna odgovarajuća ovlaštenja – ali trebala bi se napraviti neka ravnoteža. Pogađa me to što pokušavaju da uzmu previše, a da ne daju mnogo.

To nije jednostavno pitanje, jer jedna od stvari koja se pojavila u Velikoj Britaniji kada je riječ o ovoj diskusiji je da ako novinarima date neku vrstu zaštite i ako imate odbranu javnog interesa za novinare koju ste ugradili u ovaj zakon, postoje dvije velike zabrinutosti vezane za to: kako definišete šta je javni interes ili kada neko djeluje u javnom interesu? Da li o tome odlučuje novinar ili sud?  

A drugo pitanje je: Na koga se odnosi? Ko je novinar? Kako definišete ljude koji imaju koristi od ovih stvari? Da li se ovo odnosi na svakog novinara koji je ikada napisao jedan blog ili tu definiciju morate suziti, gdje postavljate granicu?

Dakle, ovo je jedna od onih stvari na koje će oni reći, „Da, razumijemo gdje vidite probleme ali je to pretežak problem za nas i ne želimo da ulazimo u to jer ukoliko imamo previše široku definiciju novinara, to će omogućiti teroristima koji objavljuju video na internetu da budu zaštićeni, a ne želimo da ulazimo u teške sudske slučajeve o tome da li je video ISIS-a slobodni govor’.  

Te vrste pitanja, vlade kažu, ‘prekomplikovane su – mnogo je lakše ići ovim putem’, previše je osjetljivo. Mislim da je to problem. Sve veći broj zakona se pojavljuje svuda, zbog onoga što se dešava na internetu – niko ne zna šta da radi sa društvenim medijima.

Ovo je veoma komplikovan region, nema jednostavnih odgovora. Ono čemu se nadate – i postojao je period kada sam mislila da se to dešava – je da su vlade bile dovoljno velike i hrabre da kažu, ‘Možemo podnijeti kritiku’. Mislite, trebali biste biti uredu sa tim – dio demokratije jeste da vas kritikuju, a ne sviđa vam se uvijek ono što ljudi kažu o vama.

Dojavljivanje ilegalnih radnji (Whistleblowing) i postojanje uzbunjivača je još uvijek relativno novi koncept. Institucije i ostali i dalje pokušavaju da shvate posljedice i uticaj toga. Kako se Gardijan nosio sa ovim novim fenomenom na početku?

Generalno, novinar ima kontakt sa uzbunjivačem, a ne urednik. Individualni novinar mora preduzeti mjere zaštite izvora – to je etičko pitanje, a ne pravno – i to može biti teško i za novinare i za uzbunjivače.

Uzbunjivač još uvijek radi unutar organizacije i odaje informacije pod velikim pritiskom, i ponekad jedini prijatelj kojeg ima jeste novinar. To stavlja pritisak na novinara – ‘Koliko pomažem osobama koje odaju informacije?’ – i to je komplikovano

Evropski sud za ljudska prava je prepoznao više načina zaštite izvora, ali ništa od toga nije zaista važno ukoliko države mogu otkriti ko je izvor, ukoliko vi budete nepažljivi kao novinar i date previše [informacija].  

Tehnički također, ostavljamo tragove svuda ovih dana, tako da se vraćamo na vještine novinara. Novinari moraju biti veoma tehnički osposobljeni. Moraju komunicirati preko sigurnih kanala, razgovarati sa ljudima na ulici, vratiti se na staromodne načine, ne koristiti email, ne koristiti Google dokumente koji čak i kada mislite da ste ih izbrisali ostaju još uvijek tamo.

Novinari se puno oslanjaju na uzbunjivače. Oni su veoma važan dio držanja vlasti odgovornima, otkrivanja korupcije, a to nije laka uloga.

Prvi ovakav slučaj na kojem sam radila, kojeg se posebno sjećam je u periodu kada sam radila za Tajms (The Times) i Nedjeljni Tajms (Sunday Times), a zajedno sa još četiri ili pet drugih novina kojima su bile poslane smeđe koverte sa dokumentima koje su dovele do slučaja poznatog kao Fajnenšal Tajms (Financial Times) protiv Velike Beitanije u Strazburu, a koje su se ticale curenja informacija o spajanju dvije južnoafričke pivare. Pivare su željele da znaju ko je odavao informacije, a pravio se i ogroman pravni pritisak preko sudova – sve novine su bile tužene.

U jednom trenutku postojala je mogućnost da bi Gardijan mogao postati predmet plaćanja dnevne odštete, tako da svaki dan tokom kojeg ne kaže ko je izvor plati 5.000 funti. Finansijski, to je jednostavno katastrofa.

Dakle, niko ne bi trebalo olako sklapati sporazume sa izvorima. Također bi trebali biti svjesni da zaštita svjedoka može biti vrlo lako osporena iza scene. Ovo je tema o kojoj bi iskusniji novinari trebali razgovarati sa onima sa manje iskustva – o tome kako se nositi sa tim i o najstajanju mogućih problema.

Kada sam radila na Edvard Snouden slučaju zadesila sam se u Australiji jer je Gardijan otvarao australijsku kancelariju. Trebalo je da se vratim letom preko Hong Konga ali su mi rekli: „U stvari, željeli bi da ostanete par dana u Hong Kongu, nešto se dešava tamo i želimo da se uključite u to“. Nisam imaIa hongkonških dolara koje bi koristila u Hong Kongu, nikada prije nisam bila u Hong Kongu, niti sam išta znala.

Stigla sam u hotel usred noći, a ujutro je Iven Mekaskil (Ewen MacAskill), novinar Gardijana, pokucao na vrata i rekao: “Idemo Gil, ostavi u sobi sve svoje elektronske uređaje, nemoj ih nositi”. Išli smo trajektom u park i hodali smo oko betonskog parka sat i po dok mi je on rekao šta se događa. Nije bilo drveća, ničega, jer su oni paranoični o mogućnosti postojanja uređaja za prisluškivanje, da ih neko može čuti, i ponekad morate uraditi samo razgovor, verbalno.

Da li je vrijedilo sve što ste vi i vaš tim uradili?

Apsolutno je vrijedilo, iako su neki bili optuženi kao izdajnici, i postojao je ogroman politički pritisak na Gardijan, optužujući ga da je izdajnička, teroristička organizacija … mora da je bolje napolju nego unutra, puštajući zrake sunca unutra. Ali ljudima se to ne dopada.

Vlada je uputila ogromnu kritiku da smo stavljali ljude u opasnost – iako nije nikada bilo dokaza za to, jer smo bili jako pažljivi da se to ne desi. Izabrali smo priče kojih se vlada stidila, koje su izložile sve probleme o kojima smo pričali, a ne priče koje bi ukazale gdje su špijuni bili locirani.

Tokom predsjedničkih izbora u SAD, kada je Tramp postao predsjednik, ispostavilo se da je grad u Makedoniji, Veles, jedan od glavnih izvora lažnih vijesti. Kako se nositi sa ovim fenomenom lažnih vijesti, i koja je razlika između lažnih vijesti i propagande?  

Mislim da je odgovor u tome da prva, etička, stvar koju novinari moraju poštovati da govore istinu. Ali istina nije jednostavan koncept i nije dvodimenzionalan. Istina može biti prilično subjektivna.

Na primjer, koliko je ljudi poginulo u bombardovanju Drezdena [u Drugom svjetskom ratu] je još uvijek otvoreno za raspravu zato što je taj broj vrlo teško potvrditi. To ne znači da ćete da uradite sve stvari ispravno, pravite greške, ali ste dali sve od sebe jer ovo je jedan kontinuiran proces.

Lažne vijesti su one koje namjerno predstavljaju neistine, i postoji velika razlika koja se u suštini zasniva na povjerenju. Nisam impresionirana anonimnim novinarstvom. Ukoliko imate nešto da kažete, stavite svoje ime uz to. Postoje rizici, ali o njima smo već razgovarali i to je način da prihvatite odgovornost.

Još jedno područje koje stvara poteškoće je opšte mišljenje, zbog toga što to nije činjenica i ne predstavlja vijest. Ljudi daju svoje lično mišljenje koje je bazirano na njihovim ličnim stavovima zasnovanim na određenim događajima i oni mogu reći prilično ekstremne stvari na osnovu skupa činjenica – i to ne mora da bude lažna vijest. Stiv Banon (Steve Bannon) može izraziti prilično ekstremne poglede i većina toga nije neistina, mnogo toga što Tramp kaže nije neistina – to je njegovo mišljenje koje je prilično ekstremno.

U društvenim medijima, bilo je mnogo slučajeva ljudi koji su govorili određene stvari, pogrešnog izvještavanja, tračeva koje su širili bez obzira što za njih nije bilo osnove.  Internet je eho-komora. Dakle, ono što bi ispravne novine trebalo da urade jeste da preuzmu ove priče, zaustave njihovo objavljivanje i da počnu da ih provjeravaju. Nije dovoljno samo čuti informaciju i objaviti je, treba nekoga poslati na mjesto događaja i napraviti intervju sa ljudima o tome šta se desilo. Još uvijek postoji fizički element u novinarstvu.

Imali smo veoma mali izvor podataka iz lokalne vlasti koja se tiče Grenfel nebodera (Grenfell Tower) katastrofe [u kojoj je dio nebodera u Londonu izgorio 2017. godine]. Vijeće Kensington i Čelsi opštine je slučajno dalo informacije o broju praznih stanova u koje će ljudi [koji su živjeli u neboderu] biti smješteni.

Jednostavno smo mogli objaviti tu bazu podataka ali smo prije toga poslali novinara da pokuca na vrata, razgovara sa ljudima, i ispostavilo se da ti podaci nisu bili tačni. Saznali smo samo da dokumenti koji su procurili nisu bili istiniti jer su ljudi iz stanova izlazili u pidžamama i rekli da tamo žive više od 20 godina.

Propaganda može biti istinita, ali je vrsta manipulacije, i obično je stvaraju vlade ili finansijski interesi. To je ono što je [novinar i autor] Nik Dejvis (Nick Davies) zvao ‘churnalism.’ Morate da se zaustavite i da postavite pitnja.K

Ovaj razgovor je uređen radi dužine i jasnoće. Intervju je vođen na engleskom.

Naslovna fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.