Jedan na jedan | Politika

Igor Štiks: Ljudska prava nisu dovoljna ako sama društva nisu promijenjena

Piše - 30.11.2017

Književnik i publicista traži odgovor na vječno pitanje 'Šta da se radi?'.

Igor Štiks je pisac i teoretičar iz Sarajeva, odrastao u Zagrebu, živi u Beogradu, a dio života proveo je u Parizu, Chicagu i Edinburghu. Francuska mu je dala titulu “viteza” za doprinos umjetnosti i književnosti. Nedavno mu je izašao drugi po redu roman, Rezalište, u kojem se bavi upravo politikom naših identiteta koje tako dobro poznaje kroz sopstvenu biografiju.  

Njegov višestruko nagrađeni roman Elijahova stolica iz 2006. godine preveden je na petnaest jezika, a engleski je bio Amazonov bestseller u Sjedinjenim Američkim Državama, što dodatno naglašava njegov interdisciplinarni rad i interkulturalni identitet.

Sa Igorom Štiksom razgovarali smo u Sarajevu, nakon 6. Otvorenog univerziteta, otvorena platforma za kritičko mišljenje, slobodnu razmjenu znanja i iskustava i promociju visokokvalitetne akademske produkcije, kojem je i jedan od osnivača. Ove godine program se održavao pod sloganom “Šta da se radi?” Pored tog pitanja, Štiks je za Kosovo 2.0 govorio i o problemima rastuće ekstremne desnice, nemogućnosti organizovanog, soildarnog odgovora ljevice, odlasku mladih i “prihvatljivim” i “neprihvatljivim” migrantima u Evropi, te o marginalnoj poziciji država u regionu unutar neoliberalnog kapitalističkog sistema koji vlada svijetom.

K2.0: Ove godine se obilježava stogodišnjica Oktobarske revolucije. Šta predstavlja tih sto godina – šta danas predstavlja Oktobarska revolucija 1917.?

Igor Štiks: Ambivalentnost kojom je popraćena stogodišnjica Oktobarske revolucije počiva na stanju u kojem se mi danas nalazimo. Dakle, svi osjećamo da se nešto mora učiniti sa današnjim svijetom, ali nismo baš sigurni da nam je potrebna baš takva vrsta revolucije. S jedne strane, sa “lijeve obale”, postoji fascinacija onim što su tada učinili boljševici, i potom mnogi drugi revolucionarni komunisti – činjenicom da je bilo moguće jednom kolektivnom akcijom uistinu promijeniti svijet koji nakon Oktobarske revolucije više nikada nije mogao biti isti.

Foto: Jim Marshall.

A s druge strane, naša ambivalentnost prema tim događajima, pogotovo onome što te revolucije uključuju, što podrazumijeva represiju, teror, ili ono što danas vidimo kao rezultate revolucije, koji naravno nisu bili predeterminirani, kao što je npr. staljinizam, utiču također na percepciju naših mogućnosti, kao i na određenu etiku koju želimo dati svojim akcijama. A to bi značilo da mi želimo da mijenjamo svijet na nenasilan način. Da li je to moguće?

To sam svakako mislio pitati: da li je bilo kakva revolucija moguća danas?

Pa, poznato je da je Lenjin pred samu Februarsku revoluciju bio očajan čovjek u Cirihu, koji je išao u biblioteku svaki dan i mislio da nikada neće vidjeti revoluciju u svom životu. Mislim da je Trocki tada bio u New Yorku. I onda su stvari počele da se odvijaju na jedan potpuno nevjerovatan način, te su utjecale na sve te ljude da krenu u akciju i da donesu nešto potpuno novo.

Druga epizoda je kada Lenjin dolazi u Petrograd, i nakon govora na Finskoj stanici  u uskom kružoku sa ostalim Boljševicima iznosi svoju strategiju, koja je bila suprotna svemu onome što su do tada zagovarali. Umjesto pokušaja reformi kroz ustave, ustavotvorne skupštine, širenja radničkih prava, prava glasa, Lenjin predlaže odlučnu akciju, zapravo, svrgavanja vlasti, rasformiranja države i formiranja neke vrste direktno demokratskih tijela koja će preuzeti svu vlast.

Dakle, takva uistinu anarhistička vizija je zbunila mnoge Boljševike. A čini se da je Lenjin bio jedan od onih koji je vidio da će biti potrebna tako radikalna vizija da bi revolucija uspjela. Naravno da nismo doživjeli anarhističku revoluciju u tom smislu, ali je istina da je tako radikalno razmišljanje u tom trenutku doista otvorilo jedan novi horizont.

Problem je u tome da njima to jeste pošlo za rukom. Mnogim drugim revolucionarima nije. Zaključak bi bio da je teško predvidjeti kakva bi bila moguća revolucija danas, a još je teže naći joj pravu formu. Međutim, mnogi ljudi će reći, dobro, možda je čak i razgovor o revoluciji ograničavajući. Hajde da pokušamo vidjeti kakve su mikropromjene moguće – promjene koje su nam doista dostupne, a koje ne zahtijevaju da se čitav svijet promijeni. Mislim da je pravo rješenje da se razmišlja o tim radikalnim formama revolucije, a da se istodobno djeluje tamo gdje se doista može djelovati.

Također se čini da su sistemi postali u međuvremenu puno lukaviji. S druge strane, imali smo demonstracije u Poljskoj prije nekoliko dana, gdje se ogroman broj ultradesničara – neki bi rekli, fašista – ukazao na ulicama. Fašizam je, reklo bi se ponovo tu, ponovo pojavan. U kakvom okruženju mi živimo, i kako svijet danas utiče na naše živote?

Svi danas znamo da ne postoji jedno mjesto moći, ne postoji Zimski dvorac kojeg treba osvojiti da bi se revolucija desila. Ali, upravo je to pitanje, gdje se ta revolucija treba dogoditi, i ne znamo.

Zanimljivo je da sistem protiv kojeg se borimo, kojeg tako nazivamo neoliberalnim kapitalizmom je razvio sofisticirane forme upravljanja. Svi danas znamo da ne postoji jedno mjesto moći, ne postoji Zimski dvorac kojeg treba osvojiti da bi se revolucija desila. Ali, upravo je to pitanje, gdje se ta revolucija treba dogoditi, i ne znamo.

Saznajemo da su većina novca koji postoji na svijetu pohranjeni nigdje, a registrirani na nekim otocima. S druge strane, vidimo da se sistem obračunava sa nama, sa bilo kakvim subverzivnim elementima, starim metodama. Fašističkim metodama. Dakle, tako sofisticiran sistem ipak treba batinaše, one koji će izići na cestu i prebiti studente, radnike, bilo koga ko traži promjene. To smo nedavno vidjeli u Zagrebu, kada je na jedan performerski način obilježena Oktobarska revolucija time što je crvena zastava izvješena na Filozofskom fakultetu. Iste večeri, deset maskiranih, naoružanih ljudi je došlo i tuklo studente. To je slika: s jedne strane imamo Paradise Papers koji su se pojavili, i s druge strane ovu brutalnu silu koja je uvijek bila ista, očajni ljudi koje sistem koristi kako bi se zaštitio, a istodobno nalazi sofisticirane načine da sakrije svoju moć.

Najveći problem naše regije trenutno jeste da mnogi žele da idu. Pretpostavljam da je to taj uticaj sistema, na periferiji posebno. Zbog čega ljudi žele da idu? Šta znači to što žele da idu? Kako da ih spriječimo da odu, i trebamo li? Čeka li ih neka veća sreća vani uopšte?

Malo stare dobre marksističke analize bi nam objasnilo situaciju. Ne bi nam možda nužno ponudilo rješenje, ali bitno da krenemo da doista vidimo što se događa.

Da, mi smo periferna društva, koja imaju određenu mladu, visokoobrazovanu populaciju, koja ima određene vještine da ponudi kapitalističkom Zapadu koji to upravo treba. A te vještine im, naravno, u domicilnoj sredini ne donose nimalu ekonomsko-društvenu satisfakciju kao što je posao, i određena vizija budućnosti. Tako da, odlazak ljudi apsolutno ne čudi. Tu su i ljudi koji su potrebni da budu konobari ili da čiste WC-e, a dolaze iz Evrope, i opet imaju određeni stupanj obrazovanja i kulturne elastičnosti koja odgovara tim zapadnim društvima. Pa oni postaju imigranti koji su prihvatljivi spram onih koje nikako ne želimo, a koji dolaze iz Azije, Afrike, i pogotovo, ako su muslimanskog porijekla.

Dakle, sada je taj rasizam postao jako slojevit. Tako recimo vidimo vrlo čudnu koaliciju srpske dijaspore i austrijskih neofašista, koji se međusobno podržavaju. Dakle, očito je da je austrijskim fašistima srpska dijaspora bliža negoli  sirijska ili bilo kakva druga.

Fotografija: Jim Marshall.

Također moramo uzeti u obzir da se i sama desnica mijenja. Da dobivamo sada jednu novu hipster-desnicu, u kojima se pojavljuje tzv. identitarna generacija u Francuskoj, Austriji, Njemačkoj, koja razmišlja u potpunosti reakcionarno, a izgleda hipsterski: sa lijepim bradicama i sa relativno sofisticiranim govorom, ali čija poruka je vrlo jasna. “Postoje oni koji ne dijele naše vrijednosti, kojima nije mjesto u našem društvu.” A to su upravo imigranti, to su upravo oni čija boja kože je drugačija. To su također i oni – i ovdje dolazimo do neizbježnog sukoba – koji na ljevici misle da se društva moraju mijenjati, otvarati itd. Dakle, fašistički udar je kao i uvijek udario na dvije strane: na manjine i na ljevicu koja se vidi kao prijetnja sistemu određenih tradicionalnih kulturnih vrijednosti.

Čini se da identitet igra ključnu ulogu u čitavoj toj priči. Trenutni sistem identiteta čini se da više ne funkcioniše. Time se bavite u svojoj najnovijoj knjizi “Rezalište”.

Mi sada vidimo posljedice identitarnih politika koje su naravno krenule na Zapadu u istom trenutku kada je prestala mogućnost revolucionarne promjene tih društava. Dobar dio ljevice je bio uključen u identitarne borbe, u borbe priznanja. Mnoge su bile opravdane: borbe za priznanje prava žena, prava na izbor seksualnosti, prava manjina da na neki način mogu iskazivati i zaštititi svoj identitet.

Ali, perverzija tih politika identiteta nas je dovela do ove, skoro pa rasističke situacije u kojoj ljude zatvaramo u njihove identitete. I u kojima su se, s druge strane na fragmentiranoj ljevici, borbe svodile na zaštitu samo svog identiteta, a ne na određene solidarne borbe koje bi rekle, “Da, u redu, priznajmo nepravde koja društva čine ovim ugroženim skupinama, ali naš horizont mora biti širi.” I to je razlika između liberala i pravih socijalista.

Ljudska prava ne mogu baš puno pomoći ako doista nemate od čega da živite.

Ljudska prava nisu dovoljna ako sama društva nisu promijenjena. Ako to nisu istinski društva socio-ekonomske jednakosti. U tom smislu, ljudska prava ne mogu baš puno pomoći ako doista nemate od čega da živite.

Međutim, vidimo da je jedan od načina otupljivanja revolucionarne oštrice išao preko politike identiteta. Da su politike identiteta dale itekakav potisak desnim snagama, jer priča o čvrstim identitetima koji su onda ugroženi jeste esencijalno desna reakcionarna priča. Onda su oni to, naravno, itekako iskoristili, a mi smo paralelno izgubili određenu viziju promjene društva. Mi smo prihvatili da promjena nije moguća, i da je moguće isključivo činiti društva boljima. Danas su i te maske pale. Ni to nije moguće. Društva neće postati bolja. Nažalost, kapitalizam kakav živimo razbija ta društva i stvara nevjerovatne konflikte na globalnoj razini, i mi sada gledamo tu užasnu situaciju koja nam se razvija pred očima, ali, i dalje smo pasivni. Nemamo načina, zato što ne znamo odgovor na pitanje “šta da se radi?”.

Spomenuli smo već 2017. godinu. Iz mojih razgovora sa drugim ljudima, stekao sam dojam da je 2017., baš kao i prošla godina, nekako pokazatelj da nešto nije u redu sa kompletnim našim univerzumom. Šta nas, po vama, očekuje u narednim godinama?

Opet, uz sav rizik predviđanja – mi možemo predvidjeti samo sa elementima koje imamo sada – ako oni ostanu isti, sasvim je jasno da će se intenzivirati krize i ratovi. Mi zapravo već živimo globalni rat. On mijenja svoje geografske lokacije, ali mi smo svi u njega uključeni, i direktno smo njime pogođeni. Rat u Siriji nas je sve pogodio, i ne samo s valom izbjeglica, nego generalno na nas sve utiče.

Ti ratovi će se intenzivirati, jer je sasvim jasno da kapitalizam ne može ponuditi rješenje. Na krizu iz 2008, sada možemo reći, odgovoreno je sa još više neoliberalizma. I sa razvijanjem sistema represije otpora. Zato smo i vidjeli propast pokreta poput Occupy, propast svih takvih pokreta koji su jasno rekli “ne” tom sistemu. Ako ovi vladajući, naravno, nemaju viziju kako da promijene – dakle, oni ne mogu promijeniti svoj sistem – onda mogu samo ojačati represivne organe. To će stvarati čitav niz novih sukoba, u samom kapitalističkom središtu. A na periferiji će se nastaviti ova vrsta uništavanja same socioekonomske baze ovih društava, s odlascima ljudi, s nemogućnošću za najveći broj ljudi života dostojnog čovjeka, stvaranjem jedne elite koja će živjeti u zatvorenim zajednicama i sa eksploatacijom prirodnih resursa od strane međunarodnih koncerna.

Postoje ljudi na ljevici koji zazivaju apsolutnu katastrofu kako bi nakon katastrofe konačno došlo do promjene. Ja to razumijem, samo, bilo bi dobro da ne bude baš toliko katastrofično.

Na Balkanu imamo posebno situaciju, jer je borba za nacionalne države doista doživjela svoju potpunu perverziju. Oni su uništile društva i nacije za koje su rekli da se bore, one nemaju nikakvu nezavisnost i suverenost. I ne radi se tu samo o zemljama koje su neke vrste protektorata, poput Bosne i Hercegovine ili Kosova, nego, recimo primjer Hrvatske i kriza oko Agrokora potvrđuje da je hrvatska vlada očito samo neka administrativna jedinica koja treba držati društvo pod kontrolom dok se odluke doista donose negdje drugdje. To su karikaturalne zemlje u kojima ništa nije komično, nego zapravo tragično.

Tako da, očekujem da će se svakako intenzivirati svi mogući sukobi kojima svjedočimo, da će odgovor na njih biti radikalno-desni; dakle, upravo ta vrsta zatvaranja u svoju zajednicu, i sukoba sa drugim zajednicama na prostoru u kojem živimo, ali i da će to otvoriti put ka mogućnosti radikalne promjene.

Sad, koliko će ta mogućnost biti otvorena, to je na nama svima. Postoje ljudi na ljevici koji zazivaju apsolutnu katastrofu kako bi nakon katastrofe konačno došlo do promjene. Ja to razumijem, samo, bilo bi dobro da ne bude baš toliko katastrofično, tj. da nam se mogućnost promjene otvori tek nakon što se sistem u potpunosti uruši.

Da, postoji ta čitava ideja, “Mora biti gore da bi bilo bolje”.

Nadajmo se da se neće dogoditi situacija da će biti potrebno da se desi nešto kao što je svjetski rat, koji je onda omogućio i otvorio prostor i za jednu socijalnu revoluciju. Ali naravno, sasvim opravdano biste me mogli pitati, ali kako u sistemu kao što jeste ovaj, napraviti bilo kakvu značajnjiju promjenu? Nama se kao promjena nudi – i mi je moramo prihvatiti, jer je to jedino područje – da se kroz postojeće institucije mijenjaju određene prakse. Od tud, sada, prelazak ljevice na municipalne borbe.

Mi smo na neki način odustali od države jer je ne možemo “osvojiti”, ne možemo je imati, i bacili smo se na gradske borbe kao mogućnost da se u gradovima gdje se koncentrira kapital – i finansijski i socijalni i kulturni – da se tu zapravo dešava promjena, i na neki subverzivan način se kroz gradske institucije, s kojima se ljudi mogu direktno identificirati, subvertira i ova državna, i transnacionalna moć. K

Naslovna fotografija:  Jim Marshall.

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI