U detalje | BiH

Zemlja siromašnih i gladnih

Piše - 02.02.2018

Više od četvrtine stanovništva Bosne i Hercegovine ide na spavanje gladno.

Edin Čalo prodaje olovke na ulicama i po kafićima glavnog grada Bosne i Hercegovine već 24 godine. Dok priča o svom poslu u zimskoj noći, na parkingu u centru grada, vidan je umor na njegovom licu i u govoru. Kaže da radi po 14 sati – od pola 10 ujutru do 11 ili 12 naveče. Ipak, sa osmjehom dodaje: “Vole me raja, a i ja njih.”

Tvrdi da dnevno pređe čak i do 100 kilometara, a zaradi “Kako kad”. U prosjeku, svakodnevno špartanje po gradu donese mu između 500 i 600 konvertibilnih maraka (250-300 eura) mjesečno. Od tog novca izdržava još šestoro članova porodice, koji zajedno žive u neuslovnoj garsonjeri.

Na pitanje kako preživljavaju, smije se. “Dok je mene…” rečenica je koju ne završava, niti bi bilo fer postaviti jedino pitanje koje se po automatizmu nameće – a šta poslije?

Foto: Velija Hasanbegović

Čalo i njegova porodica su među 900.000 građana Bosne i Hercegovine ili 28 posto ukupnog stanovništva za koje se smatra da žive ispod apsolutne granice siromaštva, koja se mjeri isključivo po potrošnji hrane, što u BiH po podacima iz 2016. iznosi 271 KM (oko 135 eura) mjesečno po osobi.

Dalji statistički podaci posebno su porazni: po istraživanjima UN-a, svaki šesti stanovnik i stanovnica BiH ili 17 posto populacije živi od 3-5 KM (1,5 do 2,5 eura) dnevno, ili između 90 i 150 maraka mjesečno (45 i 75 eura), što je daleko ispod  navedene apsolutne granice siromaštva.

Dakle, 28 posto stanovništva nije u mogućnosti da si priušti osnovnu prehranu, dok 17 posto može priuštiti jedva jedan obrok dnevno. Posebno šokira činjenica da više od četvrtine stanovništva ide na spavanje gladno, a da o tome kako oni odgovorni, tako i javnost većinom šute.

Institucionalno ignorisanje problema

Ranka Ninković-Papić, direktorica Fondacije za socijalno uključivanje u BiH, naglašava da je svijest o činjenici da iza tog broja stoje ljudi minorna.

“Kad god govorim o tim procentima, uvijek kažem: zamislite 900.000 ljudi ispred sebe. To su ljudi. To su djeca. Ali ljudi nemaju percepciju šta znači stvarno apsolutno siromaštvo”, kaže i dodaje kao se mnogi možda i ne suočavaju sa ovom slikom BiH. “Možda okreću glavu od onih koje vide. U (gradovima poput) Sarajeva to nije toliko očigledno. Ali, po drugim krajevima BiH to itekako možete vidjeti.”

Na djelu je, po njenim riječima, i institucionalizirano ignorisanje problema i od političara. “Pa zamislite kada bi oni govorili o tome naspram svega što se dešava, korupcije i ostalog – u kakvu bi sebe situaciju doveli? Smiju li uopšte govoriti o tome? Zanima li ih? Ne zanima. Znaju li šta o tome? Ne znaju. Treće, smiju li govoriti? Ko od njih smije o tome govoriti? Nazvala bih ih ‘Cosa nostrom’, ali oni su makar imali kodeks ponašanja.”

Foto: Velija Hasanbegović

Šutnja odgovornih i skretanje pogleda javnosti ostavilo je neriješeno pitanje zakonskih odredbi koje nedovoljno dobro regulišu mogućnost da se gladnima uopšte pomogne.

Hajrudin Solak iz nevladine organizacije Pomozi.ba, koja se bavi nabavkom i dostavljanjem pomoći, pretežno u hrani, osobama koje nisu u mogućnosti da prehrane sebe i svoju porodicu, kaže da zakon ograničava mogućnosti Centara za socijalni rad da svoje resurse preusmjere tamo gdje su potrebni.

“Sama zakonska definicija siromaštva je upitna. Primjera radi, ukoliko je neko vlasnik nekretnine, makar ona bila i ruševna, toj osobi je nemoguće pružiti sistemsku pomoć”, kaže on dodajući da sesve svodi na pomoć “dobrih ljudi”.

Da su primjeri na koje on sa svojom organizacijom nailazi na terenu širom BiH itekako krajnje tragični, svjedoči i priča iz Kaknja, gradića u centralnoj Bosnia, gdje su aktivisti Pomozi.ba donirali školsku užinu.

“Mnoge porodice nisu u mogućnosti priuštiti užinu svojoj djeci, koja iznosi 50 pfeninga. Jedan dječak, kada je dobio užinu, po prvi put je vidio lisnato tijesto sa višnjom. Pojeo je pola, a pola je odnio kući sestri, koja također ide u školu. To su primjeri situacija u kojima nešto što mi uzimamo zdravo za gotovo, i možemo kupiti u pekari, neki vide po prvi put”, kažu za K2.0 u pomozi.ba

Sistematska diskriminacija

Uz siromaštvo, međutim, ne dolazi samo glad. Ninković-Papić kaže da su životne okolnosti onih pogođenih siromaštvom daleko kompleksnije i komplikovanije.

“Na sve to (imate) socijalne nejednakosti, diskriminaciju, uz potpuno urušen, neefikasan, socijalno nepravedan, neodrživ sistem socijalne zaštite, koji nije u stanju da omogući ni minimum socijalne sigurnosti onima koji su najugroženiji, a koji je potpuno zasnovan na statusu, a ne na potrebama”, kaže.

Ninković-Papić dodaje kako je više od 50 posto višestruko socijalno isključenih stanovnika u BiH, gdje prijeti i neka dugoročna socijalna isključenost. “U okviru te kategorije imate 10 posto osoba sa invaliditetom, ili 300.000 ljudi. Zatim nezaposlene, bez primanja, među njima su i Romi, žene itd. U pitanju je prvenstveno ozakonjena sistemska diskriminacija.”

Foto: Velija Hasanbegović

Ova sistemska diskriminacija, koja očito prožima kompletan problem siromaštva, najevidentnija je na primjeru romske populacije u BiH, koja je najbrojnija, ali i najsiromašnija nacionalna manjina.

Dalibor Tanić, aktivista i urednik romskog portala Udar, svakodnevno svjedoči brojnim primjerima u kojima je upravo sistem u brojnim aspektima odgovoran za stanje Roma i Romkinja. “Postoji takozvani ‘začarani krug siromaštva’ koji polazi od obrazovanja, jer ako niste obrazovani, ne možete naći posao, a ako ste bez posla, onda nemate ni prostojan život, niti zdravlje, što nas ponovo vraća na početak.”  

Krajnji rezultat je da su Romi i Romkinje u BiH ostavljeni na milost ili nemilost vlastite snalažljivosti i svedeni na puko preživljavanje.

“Poslovi kojima se danas uglavnom bave su u zoni ‘sive ekonomije’, sakupljanja sekundarnih sirovina i slično”, Dodaje Tanić. “Malo je onih sa nekim poslovima koji mogu obezbediti primanja za koliko-toliko pristojan život. Dakle, ovde govorimo o siromaštvu jedne cele manjine, a nikako jednog dela, ili procenta.”

Začarani krug, iako najbolje vidljiv na primjeru Roma, primjenjiv je i na sve one koji spadaju u kategoriju siromašnih. Učešće u sivoj ekonomiji, ili izmišljanje poslova poput onog prodavanja olovki kojim se bavi Edin Čalo, jedina su opcija koja ih dijeli od potpune gladi, u čemu leži krajnja tragedija ogromnog dijela bosansko-hercegovačkog društva.

Foto: Velija Hasanbegović

Govoreći o budućnosti, sagovornici K2.0 složni su da, s obzirom na statističke trendove daljeg povećanja siromaštva, problem se neće riješiti sam po sebi.

Solak kaže da situacija na terenu potpuno prati ove negativne trendove, i da se sve svodi na dobru volju pojedinaca, jer, kako tvrdi, “Dok čekamo zakonska rješenja, mi smo se odlučili da uradimo nešto po ovom pitanju.”

Ninković-Papić misli da bi najefikasnije rješenje podrazumijevalo promjenu političkog kursa u Bosni i Hercegovini. “Bitno je da političari prestanu stavljati akcenat na konflikte i nacionalne interese i proizvodnju tenzija. Jer znate kako – i ovo je rečeno mnogo puta –  siromašnom Bošnjaku, siromašnom Srbinu, siromašnom Hrvatu je isto.” “Gladni smo na sva tri jezika” grafit je koji je ostao na mnogim zidovima u BiH još od protesta 2014. godine.

U međuvremenu, iz svega navedenog jasno je da cjelokupno društvo u BiH sjedi na socijalnom buretu baruta koje prijeti da eksplodira prije ili kasnije. Vjerovatno prije nego kasnije, s obzirom da nas u 2018. očekuju nova poskupljenja nakon usvajanja Zakona o akcizama, koji će povećati cijenu goriva za 15 posto, a što će opet osjetiti upravo građani.

Kako i projekcije Direkcije za ekonomsko planiranje Vijeća ministara BiH pokazuju, potrošački cjenovni indeks ili CPI bi trebao u ovoj godini porasti za 1,8 posto, te samim tim gurnuti još naših građana i građanki ispod apsolutne granice siromaštva.

Dok nevladine organizacije i analitičari očekuju da će taj broj u narednom periodu preći cifru od 30 posto, te će praktično trećina stanovništva gladovati, dok političari konstantno obećavaju dalji ekonomski rast i razvoj – što je demagogija koja se očekuje u izbornoj 2018. godini. Glavno pitanje je da li će društvo naći način da dođe do prijeko potrebnih promjena kursa, ili će bure baruta u međuvremenu eksplodirati? K

Naslovna fotografija: Velija Hasanbegović

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI