Izbori 2016. su za mene, kao američku muslimanku, bili od posebnog interesovanja. Sve za šta se borim je u prethodnih godinu dana poljuljano. Iako su mnogi moji prijatelji, članovi porodice i ostali uradili sve što mogu da se suprotstave onome što se dešava, ja sam osećala određenu obamrlost prema svemu tome.
U Teksasu sam pohađala jedan pomalo konzervativni univerzitet — Južni metodistički univerzitet — sedište Predsedničke biblioteke Džordža V. Buša. Uprkos tome što ovaj univerzitet ima konzervativne crte, nikada se na kampusu nisam osećala nepoželjno. Da, situacija nikada nije bila savršena za manjine, ali nikada se nisam osećala ugroženo, ili kao da ne smem da govorim o svojim uverenjima.
Aktivno sam učestvovala u Udruženju muslimanskih studenata na svom kampusu i dobili smo podršku od raznih grupa tokom svog dugogodišnjeg boravka tamo. Niko nikad nije hteo da se osetimo izopšteno — toliko da su nas petnaest puta pitali da li bi nas uvredilo ako bi u biblioteku oni doneli svinje kao način oslobođenja od stresa tokom finala. Ja sam lično stalno dobijala podršku od uprave da se bavim čime god želim. Uspevala sam da predstavljam univerzitet u mnogo prilika i nijednom se nisam osetila diskriminisano.
Da, znam da to možda nije doživeo svaki musliman na kampusu, posebno kada uzmete u obzir diskriminaciju van kampusa, ali šta da kažem…? Ja sam optimistična osoba.
Iz tog razloga se nikada nisam bojala komentara Donalda Trampa. Mislila sam da će većina Amerikanaca videti da su netrpeljivost i, čak, izražavanje interesovanja za isterivanje jedne grupe ljudi na osnovu njihove vere — sasvim besmisleni.
Na primer, učestvovala sam u dvostranačkom programu politika u Vašingtonu tokom dve nedelje u 2015. Većina mladih konzervativaca koji su polaznici ovog programa izrazila je jasno negodovanje prema Hilari Klinton, ali čim je Tramp postao republikanski kandidat, oni su ga se odmah odrekli i stali protiv njegove netrpeljivosti. Oni su javno podržali Klintonovu i dali su mi tako nadu. To su bili pametni i uspešni pojedinci s kojima nisam mogla ni o čemu da se dogovorim na političkom planu, a oni su mi pojašnjavali da partijske vrednosti ne znače ništa suočene sa nesumnjivom nepravdom.
Na Kosovo sam otišla u septembru, uzbuđenja što ću izborni dan provesti u zemlji u kojoj je porodica Klinton poštovana više od svake druge. Zamišljala sam da će dan kada će Amerika izabrati prvu predsednicu biti dan kada će ulice Prištine biti pune slavlja u albanskom stilu. Nažalost, takav dan nikada nije došao.