Jedan na jedan | Crna Gora

Paula Petričević: „Feminizam je borba, a borbe uglavnom nisu ni komforne niti prijatne.“

Piše - 16.10.2018

RAZGOVORI O FEMINIZMU NA BALKANU (7.DIO) - Feministkinja, aktivistkinja i profesorica iz Kotora govori o potrebi da izbjegnemo da pastoralni desničarski snovi postanu naš zajednički košmar.    

U oblasti feminizma u svijetu, godina 2017. biće upamćena po pokretu #MeToo.

Inicijativa ustanovljena u SAD, u vreme skandala sa Harvijem Vajnštajnom(Harvey Weinstein) — kada  je ovaj poznati filmadžija optužen za seksualni napad i zlostavljanje desetina žena — proširila se i na druge zemlje, rezultirajući time da stotine hiljada žena javno izjavi “i ja” (me too, i ja sam žrtva zlostavljanja), sve kako bi se istaklo da je seksualno nasilje rasprostranjen i ozbiljan problem. Časopis Tajm (Time) je proglasio pokret “me too” ili one koji su “prekinuli tišinu”, osobom godine.

Iako je “me too” stigao na Balkan, ovdašnje države se i dalje suočavaju sa ozbiljnim problemima. Pravo na abortus, zastupljenost žena na pozicijama donošenja odluka, prisustvo žena u politici i nasilje nad ženama jesu neke od tema koje su naglasili feministički aktivisti/kinje širom Balkana.

U serijalu Jedan na jedan, K2.0 je razgovarao nekim sa nekim od najistaknutijih feministkinja širom regiona, a o pitanjima razvoja i aktuelnog stanja feminizma u njihovim zemljama i najvećim problemima s kojima se suočava feminizam.

U sedmom, posljednjem razgovoru u serijalu Feminizam na Balkanu, sagovornica K2.0 je jedna od rijetkih u kontinuitetu aktivnih crnogorskih feministkinja, aktivistkinja i profesorica filozofije, Paula Petričević. Paula je članica organizacije Anime – Centra za žensko i mirovno obrazovanjei ombudsmanka dnevnika Vijesti.

Foto: Dušan Vuleković.

K2.0: Na šta riječ feminizam danas asocira prosječnog crnogorskog građanina ili građanku? Da li  je to i dalje riječ od koje se treba ograđivati?

Paula Petričević: Opšte je i pomalo izanđalo mjesto dežurnog strašila koje se po inerciji lijepi feminizmu. Moje je duboko uvjerenje da se od feminizma uglavnom ograđuju oni i one koji zapravo ne znaju za što se feminizam zalaže.

Ovo naravno ne znači da ne postoje istinski antifeministi/kinje, koji zbilja doživljavaju feminizam kao ”rodnu ideologiju” usmjerenu na uništenje tradicionalnih odnosa, porodice i vrijednosti, naprotiv – u posljednje vrijeme u Crnoj Gori oglašavaju se sve jasnijim i artikulisanijim glasom, otvarajući predvidljiv set tema koje se tiču seksualnih i reproduktivnih prava, prava LGBT+ osoba i slično.

Rekla bih da je današnja recepcija feminizma nešto pozitivnija i informisanija nego što je to bio slučaj prije desetak i više godina. Sve je više žena, posebno mlađih, koje ne oklijevaju da se identifikuju kao feministkinje. Pa ipak, spremnost da se identifikujemo kao feministkinje/i ne znači puno, ako nismo spremni da preuzmemo odgovornost za promjenu i dugoročan, zahtjevan i nerijetko frustrirajući rad na njoj.

Za mene feminizam nikada nije bio samo zahtjev za ravnopravnošću žena i muškaraca, već borba protiv svih vidova opresije, način da postanemo bolji ljudi koji će imati hrabrosti da izmaštaju pravedniji svijet i zasuču rukave da ga ostvare, na svakom mjestu i u svako vrijeme – u odnosima koje gradimo sa ljudima, u praksama koje valja iznova promišljati i mijenjati, u pravima koje moramo uvećavati i braniti, u znanju kojeg treba proizvoditi i širiti.

Feminizam ne smije ostati na razini deklarativnog stava, ”stila života” ili poze koja bi dobro pristajala našem imidžu. Feminizam je borba, a borbe uglavnom nisu ni komforne niti prijatne, iako nas nekad umiju zapljusnuti neviđenom radošću.

Koliko je patrijarhat jak u Crnoj Gori?

Iako više nije bezmalo unisono hvaljen i slavljen, patrijarhat je u Crnoj Gori i dalje živ i žilav, dovoljno je pogledati procenat žena vlasnica nepokretnosti koji jedva da dobacuje do četvrtine [žene su vlasnice 4 posto kuća, 8 posto zemljišta i 14 posto kuća za odmor] ili biznisa [9,6 posto].

Žene su diskriminisane i prije nego se rode. O tome jezivo svjedoči disbalans u broju novorođenih dječaka i djevojčica – 110:100, nastao kao posljedica selektivnih abortusa i ranog prenatalnog utvrđivanja i odabira željenog – muškog pola djeteta, na šta je ukazao Populacioni fond UN, a pažnju domaće javnosti skrenula prošlogodišnja kampanja Centra za ženska prava #Neželjena.

"Nema mjesta sumnji da patrijarhat i dalje suvereno oblikuje stvarnost žena u Crnoj Gori."

Nema mjesta sumnji da patrijarhat i dalje suvereno oblikuje stvarnost žena u Crnoj Gori. Promjene nabolje se događaju postepeno, zapravo iritantno sporo, ali moramo znati da se po pravilu dešavaju u već privilegovanim grupama. Zato je od presudne važnosti uvijek imati na umu preplete različitih osa diskriminacije i primijeniti intersekcijski pristup razumijevanju opresije u njenom mnoštvu likova koje produbljuje deprivaciju najranjivijih, višestruko marginalizovanih grupa gdje su kršenja prava najčešća i najnevidljivija.

Malo ili nimalo se raspravlja o ženskim ljudskim pravima ali se često čuju izjave o potrebi očuvanja „tradicionalnih porodičnih vrijednosti“, a sve češće i one o ograničavanju prava na abortus i „prenatalnoj zaštiti života djeteta“. Čija je obaveza očuvanje malobrojnih prava koje imaju žene u Crnoj Gori?

Ne bih se složila da su prava malobrojna. Nama, na primjer, zakon garantuje jednaka prava na nasljedstvo. To što u praksi nasljeđujemo sramotno malo znači da se ona ne koriste u punoj mjeri, što podaci nedvosmisleno potvrđuju.

Svakako, prava nikada nisu osigurana jednom za svagda i ona jesu ugrožena. Tu prije svega mislim na sve veću ugroženost radnih prava, feminizaciju slabije plaćenih poslova i siromaštva, ali i na sporadične pozive na ograničavanje reproduktivnih prava žena koje nikada ne treba olako shvatiti.

Udaranje u zvona „tradicionalnih porodičnih vrijednosti“ nije ništa novo i obično ide pod ruku sa klerikalizacijom društva. U Crnoj Gori u tom smislu imamo drugačiju situaciju nego u ostalim zemljama bivše Jugoslavije, jer ne postoji jedinstvo najbrojnije konfesije koja je u crnogorskom slučaju pravoslavna.

Mislim da smo imali puku sreću u nesreći naših nepreglednih i idiotskih podjela, koje su nas, ironično, u ovom konkretnom slučaju spasile, recimo, vjeronauke u školama. Ono što jeste novost je da borba protiv „rodne ideologije” predstavlja noseći dio programa novoformiranih političkih subjekata, mladih partija koje se upravo na ovaj način probijaju i profilišu na crnogorskoj političkoj sceni, predstavljajući se kao emncipatorska alternativa korumpiranim političkim elitama koje su divljački osiromašile i zadužile zemlju.

 

"Ne smijemo čekati da se ”nešto desi” da bi društvo postalo osvještenije. Rat bi mogao da se desi."

Zapaljivom retorikom fašističkog sjaja zalažu se za vrijednosti ”prosječne crnogorske porodice” i jake pronatalitetske mjere, koje bi pored ograničavanja prava na abortus trebalo da uključe i ”pomoć parovima u finansiranju cjelokupnog procesa vantjelesne oplodnje”.

Ove mjere obično isključuju jedna drugu, budući da se drugačije odnose prema osnovnoj premisi prolajferske politike – svetosti života od začeća, pa je veliko pitanje koliki stupanj zaštite može uživati embrion u procesu vantjelesne oplodnje. No, ove i slične logičke nekonzistentnosti ne opterećuju mnogo vatrene branitelje tradicionalnih vrijednosti u Crnoj Gori, dok god im osiguravaju jeftine političke poene.

Licemjerno je oslanjati se na ”dežurne budne” aktiviste/kinje koje drže stražu nad nesigurnim poljem osvojenih sloboda, jer je odgovornost svih onih koji se ne slažu sa ovakvom vizijom budućnosti osigurati da pastoralni desničarski snovi ne postanu naš zajednički košmar.

Čini se da su rodno senzitivan jezik i kvote (o kojima se priča ali se ne primjenjuju) najdalje dokle se stiglo kada je u pitanju ravnopravnost žena u društvu. Mislite li da je moguće skorije napraviti određeni konkretni iskorak i šta bi to moglo da se desi crnogorskom društvu kako bi postalo osvješćenije?

Ne smijemo čekati da se ”nešto desi” da bi društvo postalo osvještenije. Rat bi mogao da se desi.

Paradoksalno, ratovi su predstavljali prekretnice kada su ženska ljudska prava u pitanju. Dugo bismo još čekale na zaista opšte pravo glasa da nije bilo Narodnooslobodilačke borbe tokom Drugog svjetskog rata.

Međutim, ratovi devedesetih su donijeli novu retradicionalizaciju i repatrijarhalizaciju na ovim prostorima. I pljačku stoljeća, svakako. Ništa nismo naučili, nismo preuzeli odgovornost, niti se suočili sa prošlošću. Nama je zaborav odbrambeni mehanizam, primitivan i privremen, jer je to kolektor trauma na kojima se ne radi i koje se ne integrišu, koje se talože jedne preko drugih čekajući iskru koja će sve dići u vazduh, na prvom mjestu najranjivije.

Sloboda se ne čeka i ne dešava, ona se osvaja, po mogućnosti, ne oslanjajući se na kataklizme. U tom je smislu presudna uloga obrazovanja mada ono nikada nije bilo u većoj krizi. Profesija je ponižena i obezvrijeđena, a posljedice toga tutnje na horizontu budućnosti koja još nije razvidna. Pa ipak, nema drugog puta do stalne edukacije koja ne mora biti samo formalna, što ne znači da treba prepustiti formalni obrazovni sistem birokratama koje vrše nekontrolisane društvene eksperimente nad generacijama. Odgovornost, još jednom, i individualna i kolektivna.

Foto: Dušan Vuleković.

Nakon što su žene dobile pravo glasa Crna Gora nije imala ni jednu prelomnu tačku, talas… bilo šta slično nakon čega su žene izašle jače. Naprotiv, diskriminisane su i degradirane u svim sferama, a u oblasti rada i socijalnih prava je to i najizraženije. Kako to komentarišete?

Mi smo imali priliku da neke tačke učinimo prelomnim. Nismo imali kapaciteta za to. Uzmimo za primjer takozvane proteste majki koji se dešavaju u Crnoj Gori od kraja 2016. do danas.

Majkama troje ili više djece sa 15, odnosno 25 godina staža/evidencije na Birou za zapošljavanje, izmjenama Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti iz 2015. omogućeno je primanje doživotne naknade u visini, minimalno, od 70 eura mjesečno, odnosno 40 posto prosječne zarade u Crnoj Gori. Mnoge žene su otišle u penziju ili dale otkaz, tražeći izlaz iz katastrofalne ekonomske situacije u kojoj su se nalazile u korištenju ove nadoknade.

Zakon je bio pogrešan na puno načina, repatrijarhalizirajući poziciju žene kao primarne roditeljke i “nagrađujući” je, post festum, nacionalnom penzijom. Protivljenje ženskih nevladinih organizacija donošenju ovog zakona nije imalo nikakvog ozbiljnijeg efekta, osim što je dodatno otuđilo žene od ženskog pokreta, ukoliko takvo nešto postoji u Crnoj Gori. Samo što je stupio na snagu, budžetom za 2017. godinu predviđeno je umanjenje ovih davanja za 25 posto, da bi iste godine ova naknada bila ukinuta, a osvojeno pravo proglašeno neustavnim.

Ženske organizacije su podržale zahtjeve majki i njihovu borbu za stečena prava. Par iskrenih aktivista i partijskih skupljača poena takođe. Ostali nisu.

Ova je saga betonirala najtoksičnije stereotipe o ”crnogorskoj majci” koja je mogla postati amblemom neočekivane emancipacije kompletnog društva. Možda je vrijeme da prihvatimo da još nije vrijeme za to. Ja nekako ne mogu.

Opšte je mjesto da su žene da udaru kad nisu udate i kad nisu majke, ali kod nas su na udaru i kad jesu majke, na primjer kad ne doje, kad su previše ili nedovoljno uključene u živote svoje djece, kad imaju bilo kakve ambicije koje nisu vezane za porodicu… Neki od ovih stavova se mogu pripisati palanačkom načinu razmišljanja, ali da li je samo to u pitanju?

Upravo sam to pomenula ranije, umjesto da bude okidač promjene, nakaradni zakon i još nakarednije njegovo ukidanje stabilizovali su preskriptivnu sliku idealne majke, samoponištavajuće darovateljke života, egzekutorke i rekreatorke sistema koji je potčinjava, vrhunske uloge kojom se ultimativno ostvaruje svaka žena, podređujući se svojoj biologiji i svodeći se na nju, što društvo prihvata i slavi. Nije to palanački, to je opresorski.

"Ako nam majke ne ostave strast za životom i za slobodom, ma kojim ih jezikom isporučile, nisu nam ostavile mnogo."

Materinstvo je izbor, ono mora biti stvarni izbor žene, ja sam majka kakvu sam željela da imam, a imala sam stvarno jednu revolucionarku na tom mjestu, koja se čizmama od sedam milja udaljila od modela sa kojim je odrasla. Ženu koja me je svojim uspjesima i neuspjesima naučila da se borim, i na mjestima na kojima se nije borila, ili se borila na strani protiv koje bih ja sad bila. Još učim od nje, iako nije više tu.

Ako nam majke ne ostave strast za životom i za slobodom, ma kojim ih jezikom isporučile, nisu nam ostavile mnogo. Živim sa bogatim nasljeđem koje još uvijek otkrivam, nastojeći da svijet učinim življivijim mjestom za nas obje, kada bi i dalje bile tu, za sve majke i kćeri i njihove nekad krvoločne, a nekad savezničke ljudske srodnike.

Kada se u medijima problematizuje položaj žena, čini mi se, da je to najčešće zbog nasilja koje trpe u porodici. Međutim, kada dođe do ubistva, kada partner ubije ženu, to se i dalje redovno tretira kao zločin iz strasti. Kako u tom pogledu promjeniti svijest društva?

Nasilje nad ženama je možda najprohodnija niša kroz koju se zbilja u posljednje vrijeme realizovao niz pozitivnih promjena u pogledu ženskih ljudskih prava. Imam utisak da se nešto jeste naučilo o odgovornosti za takozvano porodično nasilje i o izlišnosti njegovog opravdavanja.

Mediji su najmoćniji instrument oblikovanja javnog mnjenja. U tom smislu imaju i posljedičnu odgovornost za način na koji izvještavaju o rodno zasnovanom nasilju. Traže li mediji olakšavajuće okolnosti i romantizuju li ubice iz strasti za bogatstvom, ili za preživljavanjem, ma kojim se sredstvima ono ostvarivalo?

Potrošnost ženskih života više ne smije biti opcija, ne možemo više svojim tijelima hraniti Kerbera partijarhata kojem će ljubomora ili neusklađenost sa njegovim, dekretom uspostavljenim uzusima i rodnim ulogama biti alibi za iskorišćavanje ili iživljavanje nad ženama. Femicid je pravo ime nasilja koje sebi uzima za pravo da odlučuje o životima žena koje odbiju da budu poslušne i da se povinuju. Da budu, nezavisno od tuđe volje.

Mediji imaju obavezu da prestanu da nalaze izgovore i eufemiziraju ovo predugo tolerisano i normalizovano nasilje.

Ovo je sedmi intervju u rubrici Jedan na jedan u našem serijalu ‘Razgovori o feminizmu na Balkanu’, a stanju feminizma u regionu.

Ovaj razgovor je uređivan radi dužine i jasnoće. Intervju je vođen na crnogorskom jeziku.

Naslovna fotografija: Dušan Vukelović

KOMENTARI

1
PROČITAJ KOMENTARE
  • 20 Oct 2018 - 13:11 Ljiljana: Intervju je odličan
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI