U detalje | Javni Prostor

Prekrajanje povijesti

Piše - 19.08.2017

Brisanje poveznica sa čitavom ostavštinom socijalističke Jugoslavije kao trend

Ploča s Trga maršala Tita u Zagrebu tijekom noći je skinuta i bačena u smeće još krajem lipnja. Nepoznati počinitelji nisu čekali ni službenu potvrdu da će se jedan od središnjih zagrebačkih trgova, pred zgradom Hrvatskog narodnog kazališta, preimenovati. Potvrda je došla tek 21. srpnja ove godine, kada je pri zasjedanju prve sjednice zagrebačke Gradske skupštine, Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova prihvatio je prijedlog da Trga maršala Tita postane Trg Republike Hrvatske.

Slika “Tita u smeću” objavljena je na društvenim mrežama nakon što je promjenu imena najavio dugogodišnji/novoizabrani gradonačelnik Zagreba Milan Bandić 26. lipnja. “Budući da imam 61 godinu i šesti mandat na čelu grada Zagreba i znam čitati znakove vremena u gradu, a i šire, slušati bilo i puls ljudi, drznuo sam se (…) predložiti nešto protiv čega nitko normalan u ovoj zemlji ne bi trebao biti”, objavio je Bandić svoju odluku na konferenciji za novinare.

Mnogi spomenici su nestali tokom vremena u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije, a na mjestima na kojima su nekada bili heroji sada zjapi praznina. Rončevići, u blizini Kraljeva, Srbija. Foto: Grupa Arhitekata, Srbija.

Nisu pomogli prosvjedi, prozivanje zbog političke trgovine,  a niti pozivanje na poštivanje predizbornog obećanja kako će se o imenu Trga odlučivati na referendumu.

No, nije tek podsjećanje na Tita problematično. Od devedestih naovamo sustavno su se poveznice s osobama ili događajima vezanima za antifašističku borbu, radnička prava i općenito čitavu ostavštinu socijalističke Jugoslavije brisali, mijenjanjem naziva ulica ili trgova ili čak uništavanja ili zanemarivanja spomeničke baštine.  I ne samo u Hrvatskoj, nego u svim nekadašnjim republikama i pokrajinama.

Obračun sa prošlošću ili računica za budućnost?

Revidirala se tako socijalistička ostavština i jugoslavenska povijest, a pisala neka nova. Sanja Horvatinčić, sa Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu, se u svom doktorskom istraživanju bavila upravo spomenicima iz razdoblja socijalizma. U razgovoru za Kosovo 2.0 kaže kako od države do države, odnos prema spomenicima znatno varira.  

“U Sloveniji gotovo da nije bilo uništenja. Spomenici su uredno evidentirani, njegovani, a velik broj ih je i pod zaštitom. Spomenici u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine te na Kosovu, su stradali u velikoj mjeri. To je, dakle, uvelike ovisilo o političkim i ratnim događanjima tijekom 90-ih godina, kao i o strukturi stanovništva u pojedinim regijama ili gradovima”, kaže Horvatinčić.

Budući da je u drugome krugu lokalnih izbora Milan Bandić ostvario mnogo manju prednost no što se nadao, “zamijenio” je ime trga za većinu u Gradskom vijeću.

Za Milana Bandića doduše, odluka je manje motivirana obračunavanjem s prošlošću, a više računicom za budućnost. Budući da je u drugome krugu lokalnih izbora ostvario mnogo manju prednost no što se nadao, “zamijenio” je ime trga za većinu u Gradskom vijeću, točnije potporu Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića, koju su ovi uvjetovali upravo “skidanjem Maršala”.

Bruna Esih, koja se na posljednjim lokalnim izborima kandidirala za zagrebačku gradonačelnicu, je naime svoj jedini predizborni skup održala upravo na ovom Trgu, proglasivši njegovo preimenovanje jednim od svojih najvažnijih ciljeva. Esih je od 2012. do 2016. je bila na čelu udruge Hrvatski križni put koja se bavi istraživanjem “stradanja Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća”, te se zalaže za dekomunizaciju i provedbu lustracije u Hrvatskoj. Listovi Slobodna Dalmacija i Večernji list su je proglasili i “ikonom hrvatske desnice”.  

Uz nju stoji Zlatko Hasanbegović, njezin novi stranački kolega i bivši HDZ-ov ministar kulture, koji je prošle godine podizao prašinu i daleko izvan granica Hrvatske  svojim izjavama o prirodi antifašizma i udarom na nezavisne medije i slobodu govora. Hasanbegović je Bandićevu najavu pozdravio riječima kako inzistiranje na promjeni nije fiksacija, “već jasno političko-nacionalno stajalište”.

“Riječ je o temeljnim činjenicama – da se SFRJ i hrvatska država međusobno isključuju. Politički, društveni, bilo koji kontinuitet nepotreban je jer je moderna hrvatska država nastala nasuprot stanju koje je postojalo i u ratu koji je pokrenula JNA”, rekao je Hasanbegović, pa je uskoro u Gradskoj skupštini postao i predsjednik Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova.

Upitan o broju ulica kojima bi trebalo promijeniti ime, Hasanbegović je rekao “mnogo”.

Brisanje socijalizma i zaborav Jugoslavije

Sljedeći mjeseci pokazat će hoće li Hasanbegović – ili radije – u kojoj mjeri će nastaviti posao revizionizma započet u devedesetih godina i hoće se li se usuditi “napasti” i neke druge simbole prošlih vremena, poput Trga žrtava fašizma.

Taj trg, udaljen tek petnaestak minuta hoda od (gotovo pa bivšeg) Trga maršala Tita, je 10. prosinca 1990. preimenovan u Trg hrvatskih velikana. Tadašnji hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman je kazao da tu odluku ne razumiju “diletanti i egzibicionisti”, dodajući da bi “uz taj trg trebalo stvoriti možda i veći – Trg žrtava komunizma”, čime se otvorio poligon za raspravu koja u Hrvatskoj ima odjeka do dan danas –  čiji su zločini veći i masovniji, komunistički ili fašistički?

Brojni su se intelektualci pobunili protiv te odluke, a Odbor akcije za Trg žrtava fašizma je svake godine, 9. siječnja, na Dan pobjede protiv fašizma u Europi, organizirao prosvjedna okupljanja.  Borba za vraćanje imena je trajala dobrih deset godina, sve do 2001. godine kada je ime Trg žrtava fašizma vraćeno.

Nestala je tom prilikom i veza Hrvatske s ostalim republikama Jugoslavije, a možda je naizgledniji primjer za to preimenovanje Beogradske avenija, ulice kojom se iz Zagreba izlazilo prema autocesti za Beograd, koja je postala Slavonska.

U radu imena “Promjena vlasti, promjena ulica” iz 2007. godine, Bojan Marjanović s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, istaknuo je, na primjeru Zagreba, kako su se u Hrvatskoj brisala imena važnih osoba socijalizma (narodni heroji, heroji NOB-a i radničkih sindikata, žrtve fašizma), spomena događaja vezanih uz narodnooslobodilačku borbu, bratstvo i jedinstvo ili proletarijat, određenih mjesta i geografske orijentacije. Zamijenjeni su uglavnom u korist hrvatskih kraljeva, aristokracije i vladara, hrvatskih znanstvenika i intelektualaca, te unutarhrvatskom organizacijom i zapadnoeuropskom orijentacijom.

Nestala je tom prilikom i veza Hrvatske s ostalim republikama Jugoslavije, a možda je naizgledniji primjer za to preimenovanje Beogradske avenija, ulice kojom se iz Zagreba izlazilo prema autocesti za Beograd, koja je postala Slavonska.

“Imenovanje ulica jedinstvena je prilika za pisanje povijesti”, navodi Marjanović u tome tekstu, jer se time određeni komad prostora pripisuje određenom povijesnom događaju, i “zauvijek ga se utiskuje u pamćenje uže ili šire zajednice”.

Za koga su nepoželjni socijalistički spomenici?

No, revizionizam je još vidljivijeg traga ostavio na spomeničkog građi socijalističkog perioda, posebice onoj posvećenih narodnooslobodilačkoj borbi – do te mjere da se posljednjih godina potpuno usvojio naziv “neželjene spomeničke baštine”.

“Nužno je postaviti pitanje: iz čije perspektive su ti spomenici ili ta baština neželjeni, i zašto? Na čiju agendu pristajemo koristeći ga?”, pita se Sanja Horvatinčić. Ona dodaje kao je najveći broj spomenika NOB-a, osobito onih nastalih na lokalnom nivou, financiran, sagrađen i održavan samoinicijativno, a osnovna funkcija im je bila čuvanje i prenošenje sjećanja na imena poginulih antifašista i civilnih žrtava fašističkog terora, kao i na događaje koji su predstavljali kolektivnu traumu lokalnih zajednica.

“Za razliku od sjećanja na neke druge ratove, nećete naići na mnogo spomenika NOB-u koji nemaju ili nisu sadržali ploču s podugačkim popisom imena. Ta imena nisu izmišljena, bili su to nečiji očevi, braća, sestre ili susjedi”, kaže Horvatinčić.

SPomenik na Kozari, Bosna, oštećen nakon posljednjeg rata. Danas je Kozara mjesto na kojem lokalne vlasti pokušavaju ponovo kreirati povijest koristeći ovo mjesto za širenje nacionalizama. Foto: Nidžara Ahmetašević / K2.0.

Ipak, spomenička građa tog doba diljem Hrvatske pretrpjela je značajne štete.  “Procjene su da je u Hrvatskoj do kraja 1980-ih evidentirano oko 6.000 spomenika i spomen-obilježja. Prema popisu koji SABH (Savez antifašističkih boraca i antifašista RH) radio 2000. godine, u Hrvatskoj je uništeno ili teško oštećeno više od 3.000 spomenika i spomen-obilježja. Taj je broj zasigurno i veći jer su se devastacije i nakon 2000. jgdine i jer u popis nisu bili uključeni svi uništeni spomenici.

“Od 1700 spomenika koje sam obradila u doktoratu, oko 30 % je gotovo u potpunosti uništeno ili jako teško oštećeno, a otprilike jednak postotak je sačuvan ili lakše oštećen”, nabraja Horvatinčić, uz napomenu da u taj popis nisu uračunate spomen ploče i većina bisti, koji su predstavljali i najlakšu metu za uklanjanje ili vandalizam.

Fašizam u Mostaru

Uništenja spomeničke građe provedena su na različite načine, od ciljanog miniranja, sustavnog uklanjanja svih spomenika i spomen-ploča, do njihovog premještanja s centara na periferne lokacije. Brojni spomenici uništeni su i radi neodržavanja, ili su im dodavani novi elementi, mijenjane ploče i simboli. “Sve se to dešava bez ikakvog nadzora, izvan zakona, bez stručnog nadzora”, kaže Sanja Horvatinčić.

Na području cijele bivše Jugoslavije ovakvih je spomenika bilo, prema nekim izvorima, oko 30.000. Dok je u Hrvatskoj njihov broj znatno “srezan” sistematskim uništavanjem, slučajevi u susjednim državama pokazuju što se događa kada je vandalizam u sprezi s nekažnjavanjem.

Partizansko groblje u Mostaru, izgrađeno 1965., proglašeno je 2006. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Danas je ovaj spomenik potpuno devastiran. Štefica Galić, novinarka Tačno.net, portala iz Mostara na kojem se pažnja posvećuje očuvanju tradicije antifašizma, kaže kako je “95 odsto ploča na groblju potpuno razbijeno”.

Groblje ima 810 nadgrobnih ploča, koje imaju simbolično značenje, kao i cijeli spomenik. “Oblici nadgrobnih ploča kojima su obilježeni pali borci podsjećaju na posječeno stablo, simbol prekinute mladosti. Za gradnju spomenika upotrijebljene su kamene ploče koje su skinute sa starih i devastiranih kamenih kuća ovog starog grada. Danas su zidovi oslikani kukastim križevima i uvredljivim parolama”, priča Štefica za K2.0.  

“To rade huligani već godinama, na očigled svih, znajući da im se ništa neće dogoditi. Svake godine kada se ide organizirano položiti cvijeće na Partizansko groblje na dan oslobođenje grada Mostara ili na Dan pobjede, huligani, neoustaše bacaju kamenje, petarde, boce, molotovljeve koktele…Ja sam ih slikala, objavljivala slike na portalu. Tražila informacije od policije šta se dogodilo s njima a oni bi uvijek odgovarali – istraga je u tijeku. Kad sam nazvala Tužilaštvo HNK i pitala koliko su prijava primili od policije HNK za huligane koji su gađali posjetitelje Partizanskog groblja odgovorili su mi – nijednu”, kaže Štefica Galić.

Ipak, u Mostaru je u tijeku akcija obnove Partizanskog groblja koju će voditi SUABNORa Mostar, a čije je financiranje omogućila vlada Norveške.

Novo vrijeme, drugi heroji

U  Srbiji ovakvog sustavnog uništavanja nije bilo, no spomenici su u lošem stanju, najviše zbog zanemarivanja. Jelica Jovanović, arhitektica je i članica Grupe arhitekata koja provodi istraživanje o stanju spomenika socijalističkog razdoblja diljem Srbije.

“Do nekih većih uklanjanja dolazi početkom devedesetih, u naletu nacionalizma, ludila….ali većinom je stradalo ono što se nalazi po parkovima, recimo poprsja narodnih heroja. Najčešće se radi o vandalizmu i o kradljivcima metala. Nekada se dogodi i da se nešto negdje skloni pa se nikada ne vrati na mjesto”, objašnjava Jovanović za Kosovo 2.0.

Protesti protiv prekrajanja povijesti se dešavaju stalno u različitim zemljama nekadašnje Jugoslavije. Foto: Jelena Prtorić.

Tek nakon izlaska na teren, grupa je shvatila da dobar registar spomenika ne postoji, a i iznenadili su se činjenicom “koliko spomenika postoji, koliko spomenika je opstalo”.

“Ako su ljudi i protiv nekog spomeničkog obilježja, postoji mišljenje da se ne treba dirati spomenik…neka se sam raspadne ako treba. Također, tu još postoje porodice čiji je to spomenik, često se ploče nalaze na njihovim kućama, pa se oni brinu o njima. Ili pak lokalni paroh ili lokalno udruženje boraca, ako je riječ o malim gradovima”, objašnjava Jelica Jovanović.

Sustavnog uništavanja ili negiranja u Srbiji možda nije bilo, ali niti sustavne zaštite ovoga korpusa, niti se prema njemu odnosilo kao prema vrijednome naslijeđu, smatra ona. “Čitav poslijeratni modernizam se trebalo štititi, a otpisivalo ga se kao nešto nevrijedno, nešto komunističko. Trebali su doći stranci i kazati nam da je to ipak vrijedno”, napominje Jovanović.

Ipak, u Srbiji je i prije službene rehabilitacije Draže Mihajlovića, četnički vojvoda “vraćen” kroz spomenik na Ravnoj Gori, ali i nizom spomen obilježja i ploča diljem Srbije.

Osim toga, pojavljuje se i naklonost prema ruskim vojnicima koji su se borili u Drugom svjetskom ratu. “Ono što je malo zabrinjavajuće je da se pojavljuju novi spomenici vojnicima Crvene Armije, bukvalno svuda po Srbiji. Nema ih ne znam koliko mnogo, ali dovoljno da se vidi da se radi o tendenciji. No, u zadnje smo vrijeme primijetili trend podizanja novih obilježja Crvenoj Armiji s tekstovima koji kažu nešto kao…braći Rusima koji su učestvovali u borbi Srbije za samostalnost”, naglašava Jovanović ističući da je riječ o povijesnom falisfikatu. Pojašnjava da je ustvari riječ o jednom od “kanala dodvoravanja Rusiji” ukazujući na još jedan od načina revizije prošlosti koji se odvija na prostorima onog što se nekada zvalo Jugoslavijom.

U lipnju je jednan od najistaknutijih članova ustaškog pokreta Jure Francetić, gotovo dobio spomen ploču sa svojim imenom u svom rodnom Otočcu, u centralnoj Hrvatskoj, a inicijativa je zaustavljena zahvaljujući brzoj reakciji antifašističkih organizacija i aktivista.  Ali spomen obilježje na kojemu je uklesana krilatica iz doba NDH “Za dom spremni” još uvijek stoji u centru Jasenovca, a nedaleko od bivšeg ustaškog koncentracijskog logora.

Osim toga, nekoliko desetaka ulica, u raznim gradovima Hrvatske, još uvijek nose imena članova ustaškog pokreta, kao i datum osnivanja Nezavisne države Hrvatske, 10. Travnja.  Zasada su vlasti ove odlučile – ignorirati. Niti jedna tabla nije maknuta, niti jedna nije završila u smeću. K

Naslovna fotografija: Štefica Galić, Tacno.net.

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI