U detalje | Mediji

Sve češća kršenja prava novinara

Piše - 23.10.2018

Niske plate, nepostojanje ugovora i neplaćeno stažiranje u medijima na Kosovu.  

Tokom svoje druge godine novinarskog studija, pored uobičajenih briga studenata dodiplomaca, Dardan Hoti je također razmišljao i o budućem zaposlenju, namjeravajući da nađe posao. U novembru 2010. godine, student Univerziteta u Prištini je kontaktirao dnevne novine, koje više ne postoje, tražeći priliku da se okuša u novinarstvu.

U to vrijeme, 21-godišnjak Hoti je sebi obezbijedio neplaćeno stažiranje u medijima.

Kaže da je tada „radio više od devet sati dnevno“ kako bi dokazao svojim poslodavcima da je sposoban novinar sa velikim ambicijama u ovom poslu. Njegov rad je nagrađen nakon mjesec dana, kada je dobio posao i postao stalni zaposlenik u novinama.

Hoti kaže da mu je ponuđena mjesečna plata od samo 150 eura, ali bez ugovora o radu. Poslije tri meseca, počeo je da dobija dodatnih 10 eura, a tokom sljedećih devet meseci tokom kojih je radio tamo, najviša plata koju je primio je bila 250 eura.

U 2012. godini Hoti je počeo raditi za online portal Indeksonline, gdje je, kako on kaže, dobijao istu platu i ponovo radio bez ugovora o radu, ali se ovaj put susreo sa dodatnim problemom – novac je, rekao je, dobijao u gotovini, ne preko banke.

Na njegovom sljedećem poslu, u Gazeta Tribuna, je radio 15 mjeseci i imao mjesečnu platu od 300 eura, iako je isplata vrlo često kasnila. K2.0 je kontaktirao i Indeksonline i Gazeta Tribuna kako bi ih upitao o njihovim ranijim praksama zapošljavanja, ali nije dobio odgovor.

U osam godina rada kao novinar, Dardan Hoti je promijenio posao pet puta, najčešće zbog niskih ili neregularnih plata. Foto: Ade Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.

Problemi sa kojima se Hoti suočio tokom svoje karijere – niska zarada, kašnjenja plate, nepostojanje i nepoštivanje ugovora – samo su neki od kršenja sa kojima se suočavaju budući i profesionalni novinari na Kosovu.

Hoti, koji je trenutno zaposlen kao producent na televizijskom kanalu RTV Dukagini, kaže da ga je prošlo iskustvo često dovodilo do toga da preispituje izbor svoje profesije.

„Kada kritikujete političara ili biznismena koji krše radnička prava, ali istovremeno se suočavate sa istom situacijom, šta to znači?“ kaže on.

On se sjeća intervjua za članak u kojem je pisao o tome koliko vlasnik biznisa poštuje osnovna radna prava. Vlasnik je odgovorio: „Da li Vi imate potpisan ugovor o radu?“

Prečesto korištene prakse i gotovo nepostojeći ugovori

Za većinu novinara, loše postupanje i nepoštivanje osnovnih radnih prava karakterišu njihovu karijeru od prvog angažmana, što je najčešće stažiranje. Ovo se dešava uprkos određenim odredbama zakona i sporazuma.

Na primjer, prema Zakonu o radu iz 2010. godine, stažiranje može trajati do jedne godine za osobe koje imaju završene dodiplomske ili postdiplomske studije, dok za osobe koje su završile samo srednju školu može trajati do šest mjeseci. Stažisti moraju imati ugovore, a ukoliko nisu plaćeni moraju biti uključeni u listu neplaćenih zaposlenih.

Stažisti takođe imaju pravo na druge pogodnosti, kao što su osiguranje na radu i odgovarajući uslovi rada. Opšti kolektivni ugovor Kosova iz 2014. godine predviđa da se stažiranje treba završiti „završnim ispitom za stažiste“, što podrazumijeva „testiranje stručnog znanja iz oblasti rada za koje je stažista bio obučavan.“

Ali ovi aspekti zakona i sporazuma se rijetko primjenjuju u praksi. Dvadesetpetogodišnja Arta* iz Vuštri (Vushtrri), koja je počela da radi kao stažistkinja na na online portalu u 2015. godini, kaže da joj nije ponuđen ugovor o radu ni poslije pet mjeseci rada u mediju. Kaže i da nije prošla niti jedan od koraka predviđenih zakonom, da njen rad nije pratio mentor i da nije dobila nikakav dokument kojim se potvrđuje da je stažirala ukupno 11 mjeseci tokom dva odvojena perioda.

Mnogi stručnjaci iz ove oblasti vjeruju da ovi aspekti zakona – kao što je angažovanje stažista bez novčane kompenzacije i druga prava vezana za ugovore o radu – samo daju prostora za vlasnike medija i poslodavce da zloupotrebljavaju stažiste i mlade novinare.

„Zakonom im je omogućeno da zadrže ljude do šest meseci, a na kraju da kažu: „Ne sviđate nam se“ i ne moraju čak ni dati opravdanje zbog čega ih ne primaju u stalni radni odnos“ kaže Zekirja Šabani (Shabani), koji ima 14 godina iskustva kao novinar a nedavno je radio i kao urednik na online portalu Gazeta Infokus. „Ukoliko nisu bili sposobni da rade svoj posao nakon prva tri mjeseca angažovanja, onda zašto ih i zadržati duže?“

Od stažiranja, novinari se suočavaju sa nepoštivanjem njihovih osnovnih radnih prava. Različita kršenja prava karakterišu njihove karijere čak i kada dobiju stalan posao. Fotografija iz arhive: Ade Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.

Linda Gjokaj, koja je diplomirala na Odsjeku za novinarstvo na Univerzitetu u Prištini i stažirala u tri različita medija, odlučila je 2017. godine da uspostavi inicijativu Plati moje stažiranje, koja ima za cilj da zastupa kvalitetnije uslove stažiranja na Kosovu.

Prema Gjokaj, koja je ranije stažirala na K2.0, mediji obično uzimaju više stažista u ljeto, kada su mnogi novinari na godišnjem odmoru, kao i tokom perioda kada ima mnogo posla, kao što je tokom izbora.

„Do sada nismo radili nikakva istraživanja, izvještaje ili inicijative koje bi se bavile stažiranjem“, kaže Gjokaj. Zajedno sa još 15 kolega, ona sada prikuplja podatke kroz intervjue sa studentima, uključujući i studente novinarstva, o njihovim iskustvima u privatnom i javnom sektoru, i ima za cilj da objavi izvještaj do kraja godine.

Za Petrita Čolaku (Çollaku), šefa Udruženja novinara Kosova (AGK), veliki broj studenata novinarstva koji svake godine diplomiraju na Univerzitetu u Prištini i privatnim univerzitetima kao što su AAB, UBT i Universum, također doprinose ovoj situaciji. Na primjer, od školske 2014/15. godine, više od 300 diplomaca i oko 60 postdiplomaca je završilo Odsijek za novinarstvo na UP Filološkom fakultetu.

„S obzirom na situaciju, oni [poslodavci] osjećaju da mogu sebi dozvoliti da kažu ‘ili prihvati ili odlazi,’ jer znaju da postoje i drugi koji su spremni da rade pod ovakvim uslovima“, kaže Čolaku, koji pored svog angažmana u AGK-u ima 11 godina iskustva rada kao novinar i urednik.

Takvo zanemarivanje radnih prava karakteriše karijeru novinara čak i kada napreduju i dobiju stalno zaposlenje, uprkos iskustvima i vještinama koje dobiju tokom godina. Na primjer, nepostojanje ugovora o radu je generalno vrlo često u privatnom sektoru, uključujući i oblast novinarstva.

Prema Agenciji za statistiku Kosova (ASK), 2017. godine, 33 posto mladih između 15 i 24 godine radilo je bez ugovora. Od onih koji su imali ugovore o zaposlenju, 20 posto je imalo stalne ugovore – koji se moraju prema zakonu izdati za zaposlene koji su imali uzastopne ugovore 10 godina – dok je 79 posto imalo privremene ugovore.

U 2016. godini, Inspektorat za rad – koji funkcioniše u okviru Ministarstva rada i socijalnih pitanja i služi za praćenje i sprovođenje zakona koji se odnose na zdravlje na radu, bezbjednost i ostvarivanje prava tokom radnog odnosa – samo u Prištini je pregledano 34 medija. Od 694 zaposlena koji su bili subjekt provjere u radnom okruženju, 21 njih nije imalo ugovore o radu.

Inspektorat je izdao samo tri kazne. Prema riječima glavnog inspektora Basrija Ibrahimija, instituciji koju vodi „nije namjera da kažnjava poslovne subjekte, već da im da vremena da poboljšaju svoj rad na osnovu naših primjedbi“.

Glavni inspektor Basri Ibrahimi smatra da mediji koriste specifične ugovore, jer preko njih mogu otpustiti novinare kad god požele. Foto: Ade Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.

U međuvremenu, utvrdili su da je oko 153 zaposlena imalo ugovore za određenu vrstu posla, što im je omogućavalo da rade 120 dana tokom jedne godine. Međutim, prema Ibrahimiju, bilo je slučajeva kada su novinari sa ovakvim specifičnim ugovorima radili više od dozvoljena četiri meseca.

„To nije [adekvatan] radni odnos“, kaže Ibrahimi. On veruje da preduzeća koriste ovakve vrste ugovora, jer „preko njih mogu otpustiti novinare kad god požele, isto kao i što im mogu plaćati manje.“

Novinari napuštaju profesiju zbog niskih i zakašnjelih plata

Problematika i primjedbe koje se tiču teških uslova u kojima novinari rade se aktualiziraju iz godine u godinu, bilo da je to od novinara ili ljudi koji istražuju generalnu situaciju u medijskom sektoru. Različiti izvještaji pokazuju da finansijska nestabilnost medija, a time i nedostatak fizičke, profesionalne i finansijske sigurnosti, često dovode novinare do toga da napuštaju svoju profesiju i nađu posao u drugim oblastima.

Malo je preciznih ili pouzdanih podataka o finansijskom položaju novinara, djelimično, zbog sporadičnog potpisivanja ugovora. U decembru 2016. godine AGK je objavio izvještaj koji se fokusirao na procjenu sloboda medija i opštu sigurnost novinara. Od 50 novinara i urednika koji su intervjuisani u okviru istraživanja, utvrdilo se da je prosečna plata za novinare bila između 200 i 500 eura mesečno.

Plate 50 novinara i urednika koje je intervjuisao AGK u izveštaju iz 2016. godine.

Ovi iznosi su nešto veći od minimalne i prosječne plate na Kosovu, a zakonska minimalna plata za osobe ispod 35 godina iznosi 130 eura mjesečno, dok za osobe iznad 35 godina 170 eura mjesečno. Prosječna plata – prema ASK – iznosi 363 eura mesečno.

Međutim, i sami novinari, posebno oni koji rade na brojnim internetskim portalima na Kosovu, sugerišu da su takvi podaci daleko od realnog stanja.

Čolaku iz AGK-a također vjeruje da podaci koje su prikupili kroz studiju nisu u potpunosti reprezentativni i ne predstavljaju stvarnu situaciju, jer na prosečnu platu utiče i prijavljena zarada urednika, koja je od 600 do 900 eura mjesečno, kao i veće prijavljene plate novinara koji rade u javnom servisu, Radio Televizije Kosova (RTK). Čolaku kaže da prema širim nepotkrijepljenim dokazima, plate su bliže minimumu koji je oko 200 eura mjesečno.

Novinarka Besiana Krasniči (Krasniqi), koja ima dvanaestogodišnje iskustvo rada u različitim medijima na Kosovu, kaže da u ovom pogledu nije baš vidjela nekog pomaka. Počela je da stažira na Radio Televizioni 21 u 2006. godini, a već nakon dva meseca rada potpisala je svoj prvi ugovor, rekavši da je iznos koji je dobijala bio 200 eura mesečno.

Motivisana da radi u ovoj profesiji, tamo je ostala 11 godina. Kao i većina njenih kolega koji su bili u sličnoj situaciji, njena porodica ju je finansijski podržavala kako bi mogla pokriti troškove života­, kao što su iznajmljivanje stana i troškovi studiranja.

„U tim godinama, kada volite ono što radite, volite svoj poziv, mislite da možete nešto postići, stvarno ne dajete veliku važnost zaradi“, kaže Krasniči. Ali zabrinuta je činjenicom da se u današnje vrijeme, 12 godina kasnije, mladi novinari i dalje suočavaju sa sličnim iskustvima.

Niske plate su samo dio problema. U mnogim slučajevima praćene su i njihovim stalnim kašnjenjima.

Hoti se također sjeća sličnih iskustava snalaženja sa niskim platama. Kaže da je u prvih pet godina svoje karijere bilo teško plaćati stanarinu i pokriti osnovne troškove života.

„Morao sam pozajmiti novac za plaćanje dugova“, kaže on. „Ne sjećam se perioda u kojem sam radio samo jedan posao.“

Niske plate su samo dio problema. U mnogim slučajevima praćene su i njihovim stalnim kašnjenjima. Ovi problemi upravo su postali nerazdvojni za novinare. Novinari također kontinuirano postavljaju pitanje o platama koje se daju u ratama, dio po dio tokom mjeseca.

Jedan od prvih takvih slučajeva koji je uzburkao javnost se desio u decembru 2014. godine, kada je Zekirja Šabani iz Gazeta Infokus, koji je u to vreme radio kao ekonomski urednik u Gazeta Tribuni, javno izrazio svoju kritiku koja se tiče praksi kašnjenja plata u mediju u kojem je radio, ali i u čitavom sektoru generalno. Kasnije je Šabani, koji je u to vrijeme bio i šef AGK-a, tvrdio da ga je vlasnik fizički napao i raskinuo ugovor o radu zbog njegovog istupa u javnosti.

Sa 14 godina iskustva u novinarstvu, Zekirja Šabani smatra da se uslovi za rad za novinare nisu poboljšali tokom godina. Foto: Ade Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.

U decembru 2014, Šabani je prijavio slučaj policiji. „Od tada me tužilaštvo, policija ili sud nije pozvao“, kaže on.

Kosovska policija je rekla za K2.0 da je predmet klasifikovan kao „prijetnja“ i proslijeđen Osnovnom tužilaštvu 12. decembra te godine. Osnovno tužilaštvo je reklo K2.0 da su odlučili da odbace krivične prijave u julu 2017. godine, iako su priznali da Šabanija nisu obavijestili o razvoju događaja.

Uprkos tome, Šabani je rekao da mu nije žao što je digao svoj glas. „Kako možete zaposliti nekoga kada znate da im ne dajete platu?“ kaže on. K2.0 je kontaktirao vlasnika Tribuna Channel Sejdi Demiri, ali on nije odgovorio ni na e-mailove ni telefonske pozive.

Nedavno su radnici medijskog sektora podigli ulog tako što su bili kritičniji kad je u pitanju kršenje ostvarivanja prava na radu i sličnih praksi, uključujući ne samo kašnjenja plata, već i pravo na godišnji odmor ili bolovanje, nadoknadu za prekovremeni rad i obavezu plaćanja doprinosa poslodavaca.

U posljednjih nekoliko godina Tribuna Channel je dominirao u tom pogledu. Slučaj je počeo u novembru 2016. godine, kada je šest kamermana koji su radili za ovaj TV kanal otišlo u AGK sa žalbama da nisu primili plate za posljednja tri mjeseca. Asocijacija novinara proslijedila je njihove pritužbe Inspektoratu rada, koji je 16. novembra zaključio da je Tribuna Channel počinio te prekršaje i naložio mu da u potpunosti ispuni svoje obaveze prema zaposlenima.

Tribuna Channel je podneo svoju žalbu u vezi sa odlukom Inspektorata rada, međutim, 27. januara 2017. godine, Inspektorat je ponovo donio istu odluku.

Ipak, ovaj medij je nastavio da ignoriše odluku, što je dovelo do toga da šest snimatelja traži da odluku sprovede Osnovni sud u Prištini, u kojem ih je zastupao advokat Naim Spahiu. Sud je prihvatio zahtjev, ali je Tribunal Channel podneo slučaj Žalbenom sudu, koji bi prema Spahiu tebao donijeti presudu do kraja godine.

Naredne optužbe o tome da Tribunal Channel duguje novac novinarima su podnesene u julu, kada su insajderi onlajn (online) medija izvijestili da je desetine novinara, spikera, urednika i producenata napustilo posao zbog toga što su mediji ili kasnili sa platama ili ih nisu nikako uplaćivali, a nisu uplaćivali novac ni u penzione fondove.

Uprkos ovim primjerima u kojima su novinari počeli da dižu glas kako bi skrenuli pažnju na kršenja ostvarenja prava na radnom mjestu, izgleda da su ostali u manjini. Izvještaj AGK-a iz 2017. godine pokazuje da nepravilnosti i kršenja ostvarivanja prava tjeraju sve veći broj novinara da napuste profesiju.

Kao novinar i kao šef AGK-a, Petrit Čolaku kaže da jedini način da se uslovi poboljšaju na terenu jeste da novinari podižu svoj glas i govore o nepravdi koja im se čini. Foto: Ade Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.

Za Čolaku, koji je kroz AGK pratio godišnje trendove, finansijski uslovi „eksplicitno“ prisiljavaju novinare da napuste profesiju i umjesto toga rade u javnim institucijama, NVO-ima i privatnim preduzećima.

Ali, dok strah od otpuštanja tjera mnoge novinare da izbjegavaju konfrontaciju s nepravednim sistemom rada, Čolaku kaže da je jedini način na koji bi se pokrenule značajne promjene u tom smislu taj da što je moguće više novinara podigne svoj glas.

„Moramo ohrabriti novinare da prijave probleme sa kojima se suočavaju, a mi kao posrednici, zajedno sa Inspektoratom rada, moramo analizirati situaciju“, kaže on. „To je za dobrobit zajednice“.

*Napomena urednika: Arta je pseudonim jer je ova novinarka tražila da njeno pravo ime ne bude korišteno, iz straha da će joj to u budućnosti onemogućiti da nađe posao.

Naslovna fotografija: Ade Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.

 

 

Ovaj članak je podržala Misija OSCE-a na Kosovu. Izražena mišljenja i stavovi su stavovi Kosova 2.0 i ne moraju nužno da odražavaju stavove OSCE-a.

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI