U detalje | Mediji

Sve manje medijskih sloboda

Piše - 03.05.2017

Regionalni mediji na meti političara se očajnički trude da prežive.

Uoči 3. maja, Svjetskog dana slobode medije, počela su pristizati lokalna i međunarodna izvješća koja svjedoče o sve težem položaju medija i medijskih radnika na prostoru takozvanog Zapadnog Balkana. Respektabilne organizacije poput ‘Reportera bez granica’ proglasile su 2017. godinu jednom od najtežih godina za medije, u odnosu na period od 1993. godine, kada je UN proglasio ovaj datum kao dan kada se slave medijske slobode.  

Prema rangiranju ove organizacije, u regiji najbolje stoji Bosna i Hercegovina na 65. mjestu, odmah iza je Srbija, dok je Hrvatska na 74. mjestu. Kosovo je na 82. mjestu, a Crna Gora na dalekoj 106. poziciji, iza koje je i Makedonija na 111. mjestu od ukupno 180 država. Za većinu država, pogotovo Srbiju i Hrvatsku, vidljiv je značajan pad u odnosu na prošlu godinu.

Slične ocjene medijske situacije u regiji donijela je i organizacija ‘Freedom House‘ prema čijem indexu (od 0, najviše slobode, prema 100 najmanje slobode) najbolje je pozicionirana Hrvatska (41) uz Srbiju (49), Bosnu i Hercegovinu (51). Makedonija je na 64 mjestu, Kosovo na 48, a Albanija na 51 mjestu, dok su sve zemlje regije označene kao “djelimično slobodne” kada je riječ o medijskim slobodama.

Najveći pad razine slobode medija u regiji, za čak četiri mjesta, bilježi Srbija. U ovoj zemlji, prema indexu Freedom Housa, medijske slobode su u znatnom padu pod administracijom Aleksandra Vučića, koji je pobijedio i na nedavnim predsjedničkim izborima. “Nezavisni i istraživački novinari se suočavaju sa stalnim prijetnjama, uključujući one koje dolaze od vladinih službenika i pro-vladinih medija. Fizički napadi na novinare se dešavaju svake godine, a prijetnje smrću ili drugi načini zastrašivanja medijskih radnika su ozbiljan razlog za brigu”, navodi se u izvještaju.

Nedim Sejdinović, predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Vojvodine, koji je izložen stalnim napadima, smatra kako je situacija sada gora nego u vrijeme Slobodana Miloševića.

Stručnjaci i medijski radnici očekuju da će se trend u Srbiji nastaviti jer se svi indikatori održivosti nalaze u padu, a mediji funkcioniraju kao ‘sustav prostih amplifikatora stavova vladajućih političkih struktura’, kaže naš sugovornik Ilir Gaši, direktor Fondacije ‘Slavko Ćuruvija’, koja radi na profesionalizaciji medija u Srbiji.

Plate u novinarstvu su ispod generalnog proseka, a mnogo novinara radi na privremenim ugovorima koji omogućavaju da u svakom trenutku mogu biti otpušteni bez previše objašnjavanja”, pojašnjava Gaši dodajući kako je i sistem zaštite prava radnika također na veoma niskom nivou. “Nemamo funkcionalne sindikate, inspekcije i sudove. Novinari i urednici su izvežbani da unapred pretpostave šta smeju, a šta ne smiju da pišu.”

Potpuna kotrola medija

Ni činjenica da je Srbija kandidat za EU ne utiče mnogo na medijske slobode u ovoj zemlji. Nedim Sejdinović, predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Vojvodine, koji je izložen stalnim napadima, smatra kako je situacija sada gora nego u vrijeme Slobodana Miloševića. Razloga je mnogo, ali jedan od njih je da vlast nalazi način da, nakon smanjene ili potpunog ukidanja međunarodnih donacije za medije, ”kontroliše praktično celokupan unutrašnji dotok novca u medije, bilo da se radi o raznim državnim ili paradržavnim sredstvima, pa čak i novcu privatnih multinacionalnih kompanija.”

Metodologija međunarodnih izvještaja napravljena je tako da identificira generalne probleme medija u određenim državama, ali ne može ispratiti određene specifičnosti, kao što je propast nezavisne medijske scene koja je nastala devedesetih, kao i nedostatak financiranja neprofitnih medija koji bi trebali djelovati u javnom interesu. Ipak, pojavljuju se hvale vrijedne inicjative poput Centra za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS), KRIK, ‘PodržiRTV‘ ili ‘Novinari ne kleče’, koje predstavljaju profesionalne pokušaje otpora ugrožavanju profesije.

Od nedavno funkcioniše neformalna inicijativa ‘Novinarska mreža’ koja je pokrenuta kao suradnja kolega s prostora nekadašnje Jugoslavije, da bi u međuvremenu prerasla u grupu za potporu ugroženim kolegama. Žarka Radoja, novinarka iz Beograda i jedna od inicijatorki uspostave Mreže, kaže da novinari u regiji često misle da među njima nema solidarnosti. “Ali, iskustvo rada s Mrežom pokazuje suprotno, makar na bazičnom nivou”, kaže Radoja. “Spremni smo podržati kolege koje su izložene napadima i pretnjama. Koliko god možda delovalo sitno, u duboko podeljenim društvima, čije probleme delimo i prepoznajemo međusobno, pokazati da si solidaran je malo revolucionarno delo.”

Nedavni nasilni upad ekstremističkih grupa u makedonski parlament uz podršku VMRO-DPNE-a pokazale su svu težinu političko – društvene situacije u ovoj državi u kojoj se novinari već godinama nalaze pod najbrutalnijim pritiscima i za koje je pojam slobode postao iracionalna kategorija.

Svi mi koji smo uporni u namjeri da održimo novinarstvo u životu postali smo podzemlje”, kaže Borjan Jovanovski, veteran makedonskog televizijskog novinarstva, koji je godinama meta napada. “Postojimo isključivo zahvaljujući stranoj pomoći, zbog čega nas i nazivaju stranim plaćenicima. Ta etiketa uopće nije naivna ako pogledate što nam se sve dešavalo proteklih godina. Mojoj supruzi i djeci ostavili su posmrtni vijenac na vratima, a mene na javnim mjestima pljuju i nazivaju izdajnikom. Od novinarstva pokušavamo spasiti što se spasiti da, kako bi u nekoj drugoj boljoj prilici imali od čega početi iznova.”

Kupovina medijskog prostora

Novinari na Kosovu smatraju da se situacija nije promijenila u odnosu na prethodne godine i da se trend pritisaka, napada, čak i oružanih, nastavlja. Ipak vjeruju da pružaju otpor i vrše pritisak na institucije da barem djelomično rade svoj posao. Shkelqim Hysenaj, predsjednik Udruženja profesionalnih novinara, ukazuje na činjenicu da prema istraživanju ‘Worlds of Journalism Study’ iz 2016. godine, čak 86 posto kosovskih novinara nema stalne ugovore.

“Novinari se suočavaju s različitim problemima i njihova sloboda je najčešće limitirana mjestom na kojem rade. Pored ovoga postoje i određeni vanjski faktori kao što su utjecaji različitih interesnih grupa, politika i politički lideri koji utječu na novinarske slobode i profesiju koju žele obavljati pravilno”, objašnjava Hysenaj.

“Albanija danas nema medije, ali ima urede koji multipliciraju propagandu ponuđenu od strane političkih stranaka.”,

Gjergj Erebar, BIRN editor, Albania.

I u Albaniji, koja je 2003. godine bila na 35. mjestu ljestvice ‘Reportera bez granica’, a sada je na 82., mjestu, problemi su slični, a prije svega se ogledaju u uticaju politike na medije. Gjergj Erebara, urednik BIRN-a iz Albanije, usprkos svim negativnim pojavama smatra da su novinari najaktivniji dio društva koji se ne prestaje boriti. “Nakon 2000. godine ekonomski moćna grupa, blisko povezana s političkom klasom stvorila je, kupila ili financirala medije koji su stavljeni u funkciju aktualne političke klase, jedne ili druge partije,” tvrdi. “U 2007. godini za vrijeme lokalnih izbora neki su političari bili toliko snažni da su počeli plaćati proizvodnju ‘televizijskih kronika’ koje su kasnije dali svojim omiljenim medijima na emitiranje.” Dvije godine kasnije, kako kaže Erebara, ova je praksa uspostavljena na najvišoj razini, pa su glavne političke stranke počele distribuirati snimke svojih izbornih aktivnosti, a novinari bili prisiljeni ostati izvan skupova i često im je bilo zabranjeno snimanje izbornih sastanaka. “Albanija danas nema medije, ali ima urede koji multipliciraju propagandu ponuđenu od strane političkih stranaka”, skeptičan je Gjergj.

Grčevita borba za preživljavanje

U regiji država koja najbolje kotira po pitanju medijskih sloboda, Bosna i Hercegovina, formalno nema sustavne pritiske na novinare, ali postoje različite vrste pritisaka koje otežavaju rad samih medijskih djelatnika kao što je nepoštivanje Zakona o slobodi pristupa informacijama. Javni medijski servis također se nalazi pred najvećim iskušenjima od svog osnivanja 1999. godine, dijelom zbog teške financijske situacije, a dijelom zbog pokušaja podjele na etničke kanale. kako bi se uveo novi javni servis na hrvatskom jeziku. Pitanje radnih prava slično je kao i u drugim državama, o čemu govori Gordana Katana, novinarka iz Banja Luke i dopisnica lista Oslobođenje. “Poslodavci drastično povećavaju broj radnih sati, ne poštuju se odredbe Zakona o radu u pogledu prava na godišnji odmor, prekovremeni rad i rad u vrijeme praznika… Posebni kolektivni ugovori sročeni su tako da predstavljaju zbir prava poslodavaca, što novinarima i ne ostavlja prostor da se pozivaju na i onaj minimum prava iz Zakona o radu.”

“Teško možemo govoriti o medijskim slobodama i nezavisnom novinarstvu. Možemo govoriti jedino o grčevitoj borbi za preživljavanje.”

Ivica Đikić, novinar iz Hrvatske.

Hrvatska je nekada bila dobar primjer u kojoj su tiskani mediji imali velike tiraže, a televizije dobru gledanost. Danas, u jedinoj zemlji u regiji koja je lanica EU,  je situacija potpuno drugačija a medijski prostor je preplavljen i dobrim i lošim tekstovima, dok je poslova za novinare sve manje. Veteran novinarstva, Ivica Đikić, koji je često bio meta napada, kaže kako ima sjajnih tekstova i izvrsnih autora, ali da se novinarstvo i medijski biznis, ne mogu bazirati na iznimkama, na egzistencijalnoj nesigurnosti novinara i na volontiranju ili simboličnom honoriranju objavljenih tekstova. “Teško možemo govoriti o medijskim slobodama i nezavisnom novinarstvu. Možemo govoriti jedino o grčevitoj borbi za preživljavanje,” zaključuje Đikić.

Sličnog mišljenja je i Goran Borković, urednik portala forum.tm koji smatra da će država morati reagirati i da hrvatsko novinarstvo čega izuzetno teško razdoblje. Njegov portal je, suočen s bezizlaznom situacijom u kojoj su dolaskom HDZ-a na vlast, 2016. godine, neprofitnim medijima ukinuta javna sredstva, pokrenuo crowfunding kampanju i uspio preživjeti pet mjeseci. “Zahvaljujući prije svega kolegama uspjeli smo sakupitu 10 tisuća dolara i preživjeti pet mjeseci  Ali to nije riješenje. Riješenje je sustavna briga države jer će mediji uskoro nestati ili postati puki servis određenih interesnih skupina koje će imati razloga održavati ih dok im trebaju za guranje osobnih interesa,” zaključuje.

U vremenu sve većeg konzervativizma obilježenog jačanjem krajnje desnice i terorizma, koji se koristi kao opravdanje za smanjivanje svih vrsta sloboda, pa tako i medijskih, vidljivo je i da se sloboda medija i u razvijenim kapitalističkim društvima nalazi pod udarom. Političari s Balkana nisu usamljeni u napadima na novinara. S druge strane veliki broj europskih država usvojio je zakone kojima se omogućava da novinari i njihovi izvori bdu stavljeni pod konstantnu kontrolu obavještajnih službi. Sve ovo ne ide u prilog niti medijima koji se nalaze na europskoj periferiji. Prekaritetska situacija novinarske struke, politički pritisci i kontrola, primjeri premlaćivanja i hapšenja samo govore da slijedi period u kojem će borba za prava medija biti borba za građanske slobode, i to one osnovne.K

Prikaz: Majljinda Hodža / K2.0

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI