Blogbox | Muzika

Zviždanje kroz vinograde

Piše - 21.10.2016

Debitantski album Oborija nudi raznobojni spisak pesama za animirane projekcije našeg kolektivnog sećanja.

U svetu osrednjih klišea, ljudi su često fascinirani onim što je prosečno. U mom svetu, ljudi nisu fascinirani ničim, čak ih ni ne zanima ono što se dešava u sopstvenoj bašti. “Perspektiva frižidera” dominira narativom svakodnevnog života, barem je tako sa većinom ljudi koji žive u mom sirotinjskom kvartu.

U ovoj opskurnoj društvenoj klinici fabrikovanih vrednosti i “lajkova” na Fejsbuku, postoje dvojica likova koje poznajem i koji mariniraju novu, pozitivnu naraciju za naše neuredno okruženje: pravljenjem muzičke numere. Dobra stvar sa muzičkom numerom je što ne moraš da je pročitaš; razumećeš je kada stupiš u kontakt sa svojim osećanjima.

Ova dvojica, Arber i Tomor, jesu kao dva fiktivna lika, ili holografski ljudi — oni žive u zvukovima koje sviraju. Oni posmatraju muziku onako kako ja posmatram frižider kasno uveče, i da budem iskren, moj frižider mi često pripoveda neverovatne priče. Za one koji znaju, frižider je medijum, kapija, prolaz, kao i garderober iz hronike Narnija.

Pre nekoliko dana sam doveden u iskušenjem da odem na mesto gde je svirala Oborijeva muzika. Nalazi se u srcu ogromne koncentracije beživotnih i neokrečenih visokih kuća, u uskoj ulici koja je dobila ime po lokalnom junaku sa kul imenom: “Šit Mareci”. Samo nepoverljivi odgajivači goluba sa svojim zlatnim zubima i debelim zlatnim ogrlicama bi mogli da žive u ovoj ulici. Među ovim kućama, postoji jednospratna kuća sa malim dvorištem punim mačaka. Za one koji se sećaju Nakate, šaptača mačaka u Murakamijevom delu “Kafka na obali mora”, možete se kladiti da on živi negde u Oborijevom dvorištu.

Alhemija mešanja

Oduvek sam bio zapanjen naukom hemije, posebno procesom razlaganja, pronalaženja srži u kojoj se supstance stapaju jedna u drugu i otkrivaju svoj spektar stanja, osećaja i aroma… ali ne i zvuka.

Nesvesno čekam na ovaj događaj u mom životu već neko vreme; da se upoznam sa hemičarima. Dok sam pažljivo pecao nove zvuke, i nakon što su oni prošli kroz proveru kreativnosti, Tomor i Arber prave svoju prvu tortu, a kažem vam da će biti torta koju nikada ranije niste jeli; sveža i vodena poput lubenice. Njihovi novi zvuci su sačinjeni od petlje, što je nešto što čekam već neko vreme.

majlinda-hoxha-oborri-arifs-story-10-2016-4

Dok pokušavate da dokučite šta je Obori, njihovi zvuci već obuzimaju vaša čula; nomadski i filmski lagani pop zvuci daju vam dovoljnu dozu zadovoljstva; nema visokih zvukova ili distorzije koju smo mogli da čujemo od većine bendova koji su nastajali devedesetih godina.

U ovoj hemiji dobro fermentisanih zvukova, Oborijev album odgovara inteligenciji Brajana Ena (sa osećajem koji je stvarao “Taking Tiger Mountain” i sa osobinama “Another Green World”), dok se istovremeno primenjuju trikovi Zape (Zappa) koji prožimaju uši. A uz sve to učestvuje i Tom Jorke. Iskreno govoreći, tek je mali broj stvari predvidljiv u njihovoj muzici, a iznenađenja dolaze u najjednostavnijim tonovima, u gotovo svakoj pesmi.

Ovi likovi nisu naši uobičajeni osumnjičeni. Njihovi vešto kontemplativni aranžmani gledaju sa visine mejnstrim nadobudnost na jedan direktan i hrabar način. Njihova muzika ima izgled Prljavoga Harija sa lizalicom u ustima. Sposobnost da se spretno konteptualizuju zvuci koji nemaju svoj žanr i da se skupe i da se sloj jednog zvuka prevlači preko sloja drugog… to je kao pripovedanje neke epske priče koja začara svakoga ko je sluša.

U nekom udobnom trenutku u njihovom studiju, uspeo sam da vidim da postoji nit priča koja povezuje svih 12 njihovih pesama. One su povezane onim što danski narod naziva “hygge”. Možete da se trudite koliko god hoćete da se ne iskezite i setite nečeg lepog dok slušate njihove zvuke, ali barem nećete ostati u okviru onoga što se dešava u vašem beznačajnom i nezanimljivom životu od 8 do 5 svakog dana.

Švercovanje proleća u prištinski iglo

Zvuci Oborija ilustruju putovanje kroz vrata; ako se sećate malih vrata u “Being John Malkovich”. Padne vam vilica kada se setite ne tako važnih epizoda svog života; vaše odluke, priče, vaša iskustva. To je kao da gledate udaljena svetla sa zadnjeg sedišta dok vas neko vozi kući sa aerodroma u noći, odvajanje od voljenog nastavnika, topli zagrljaj dede hladnog jutra, šetnje u mokrim čarapama, prvi pad sa bicikla ili miris svežeg hleba u pekari.

Spisak pesama:

1. Tash njejtë pi ujë
2. Karrigat
3. Alfabeti ecën vetë
4. I vjeshtun
5. Po zihet supa
6. Oh more djali i nones
7. Plaku i ri
8. Gjuj me dritë
9. Shpia ka mbetë vetë
10. Kangë janari
11. Hajde te unë
12. N’ kohna

Sint retko kada zvuči kao da ima ovoliko magičnog sadržaja kao u pesmama Oborija. Čini se da su ih Arber i Tomor komponovali dok su vozili svoje bicikle kroz ulice Prištine, ili dok su se igrali sa psima lutalicama i mačkama u svom studiju. Kaže se da vas predivne stvari ostave bez reči kada se dese ispred vas. Pa, ja sam samo zamuckivao.

Arber i Tomor su proizvod nečega poput specijalnog statusa; oni su obojica najmlađi od sve braće. Njihova najveća braća su, u stvari, vrlo VELIKA u do sada ustavno nepriznatoj manjinskoj grupi kosovskih umetnika, oni i dalje nisu priznati. Oni su izašli iz okvira porodičnog portreta i otisnuli su se da ispričaju sopstvene priče. Ovo je tek njihova prva priča.

Fotografija: Majljinda Hodža / K2.0