Jedan na jedan | Kultura

Damir Imamović: “Ako neko očekuje da je uloga pjevača sevdaha da tapka u mjestu, neću mu biti omiljeni pjevač sevdaha”

Piše - 19.05.2017

Izvođač i teoretičar sevdaha priča o muzici, politici, nacionalizmu i tradiciji.

Damira Imamovića mnogi opisuju kao jednog od predstavnika “novog sevdaha”, struje moderne interpretacije tradicionalnog bosanskog sevdaha. Pored toga što izvodi sevdah, on je i teoretičar ovog žanra te je autor i koautor nekoliko knjiga, a redovno drži i Sevdah Lab, “putujuću laboratoriju sevdaha”, kako on opisuje ovu seriju predavanja.

Album “Dvojka”, koji trenutno promovira, izdao je  2016. godine za svjetsku muzičku etiketu Glitterbeat čime je privukao međunarodnu pažnju. Huffington Post ga naziva “kraljem sevdaha”, a The Guardian piše da on u svom radu nudi “novi pristup balkanskom bluzu”.

Nastupao je samostalno i sa bendovima, a trenutno svira uz Sevdah Takht bend u kojem su i udaraljkaš Nenad Kovačić, basista Ivan Mihajlović i violonistica Ivana Đurić.

Sa Damirom Imamovićem porazgovarali smo, o glazbi, politici i filozofiji sevdaha, uslijed njegovih nastupa u Srbiji i Makedoniji.

Fotografija: Rade Marković

Vas, uz  Božu Vreću,  Amiru Medunjanin i grupu Divanhana zovu glasovima “novoga sevdaha”, ili “fusion sevdaha”.  Kako Vi gledate na te etikete, odgovaraju li one vašem zajedničkom stilu?

Pa, mnoge od tih etiketa su se lijepile onom što sam počeo raditi prije više od deset godina. U međuvremenu su došli drugi koji su nekako stali pod tu zastavu pa su nas morali nekako nazvati. Iskreno, mislim da ta scena još uvijek čeka svoga pravog hroničara.

Uz vaše ime veže se često i naslijeđe Vašeg oca i djeda Zaima Imamovića, koji je bio legendarni interpretator sevdalinke. Osim te rane izloženosti sevdahu, koji su drugi glazbeni utjecaji i izvođači utjecali na Vaše stvaralaštvo?

Mnogo je važnih ljudi čija muzika me je i spirirala: Anouar Brahem, Ravi Shankar, Kayhan Kalhor, Miles Davis…

Gdje je bila ta prekretnica kada su se mladi ljudi nanovo krenuli interesirati za sevdah? Mnogi spominju bend Dertum kao biran faktor u toj novopronađenoj fascinaciji za sevdalinke…

Bilo ih je nekoliko. Dertum je prvi probudio interes, Mostar Sevdah Reunion je napravio proboj na međunarodno tržište. Ja sam možda prvi pokušao sa nekom “nenarodnjačkom” pričom i sl. Svi smo ponešto pokrenuli, ali ne mislim da svi zajedno imamo istu estetiku i pristup sevdahu, nego je svako pokretao stvari iz svoje vizure.

Sevdah je izuzetna umjetnost koja učestvuje u emotivnom odrastanju mnogih ljudi. To je s one strane svakodnevne politike, jedan duži i suštinskiji uticaj

Niste samo izvođač već i teoretičar sevdaha. Na You Tubeu je dostupno Vaše predavanje “Deset najčešćih mitova o sevdahu”, u kojemu ste vrlo analitički analizirali “istine” o sevdahu i razbili mnoge mitove – od onog o izuzetnosti “nitko ne može biti kao mi” i “čovjek se s time mora roditi”, do onoga da se u sevdahu radi o “isključivo narodnom stvaralaštvu” i da je “sevdah isključivo osjećaj, pa da nema nikakvih muzičkih pravilnosti”. Otkuda taj poriv za analizu i biste li rekli da se gledanje na sevdah u posljednje vrijeme ipak pomalo promijenilo?

Pa, mislim da jeste. Nakon više od deset godina rada, primjetim mnoge pomake. Od samog tog predavanja prošlo je već nekoliko godina i mislim da je ono zaista uradilo mnogo na otvaranju neke nove perspektive. Ipak, mislim da je to borba na duže staze i još dosta na tome moramo raditi.

Koliko je moguće kroz novi val sevdaha promijeniti te uvriježene ideje, te podijeljene uloge koje postoje u tradicionalnom sevdahu, i koliko o tome promišljate kada krećete s autorskim stvaranjem?

Meni je to lično važno, ali ne mislim da je svima. Mislim da se na duže staze može učiniti mnogo jer je sevdah izuzetna umjetnost koja učestvuje u emotivnom odrastanju mnogih ljudi. To je s one strane svakodnevne politike, jedan duži i suštinskiji uticaj.

U istom predavanju spominjete i nacionalizam, tj. činjenicu da se na sevdah gleda kao na pripadajući izraz jedne etničke grupe.  Je li ta ideja dobila zamaha tek nakon 90-ih i koliko se politika ugurala u sevdah?

Ta i takve ideje postoje na našim prostorima već skoro dva vijeka. Romantizam nas je naučio samozaljubljenosti, a nacionalizam dodao tome i prezir prema drugom i drugačijem. Na nama je da danas mukotrpno radimo ne bismo li rastvorili naslage zbog kojih danas živimo u siromaštvu i obespravljenosti. To je dug i kompliciran proces u kojem će povremeno najveći domaći izdajnici biti oni koji odbijaju krivicu za sve tražiti u drugima.

Može li se onda uopće govoriti o nekoj “autohtonoj muzici” u slučaju sevdaha?

U smislu da postoje dijelovi tog žanra koji su potpuno nastali na našem području, to sigurno. Ali mnogi njegovi elementi su došli sa vojskama koje su ovuda prolazile. Mislim to i metaforički, ali i bukvalno.

Nisam jedan od onih koji misle da su umjetnici posebno zaduženi za politiku: svi smo u istom čamcu kao građani. Zbog toga treba da nam je svima stalo.

Kada sam već spomenula politiku, koliko je moguće uopće odijeliti kulturu od politike u Bosni i Hercegovini, na Balkanu? Koliko joj vi sami pridajete važnosti, i koliko utječe na vaše stvaralaštvo?

Ne mislim da je moguće odvojiti politiku od kulture bilo gdje. I realnu politiku i onu dugoročnu, onu koja se hoće baviti socijalnošću samom. Kao građanin, vrlo sam zainteresiran za politiku. Nisam jedan od onih koji misle da su umjetnici posebno zaduženi za politiku: svi smo u istom čamcu kao građani. Zbog toga treba da nam je svima stalo.

Imate li podršku kulturnih struktura u Bosni i Hercegovini, logističku i(li) financijsku pomoć?

Podrška institucija je najčešće deklarativna ili se svodi na raspodjeljivanje smiješnih nekoliko hiljada maraka za koje vam uzmu  bris, dok stotine hiljada i miliona rasporedjuju sebi i smiju nam se u lice. Iskreno, država nema ideju šta bi s kulturom a meni dodje muka kada krenu da “imaju ideje” pa se sa nostalgijom prisjetim vremena kada nisi imali ideje.

Završili ste filozofiju, koliki je utjecaj tog dijela vašega života na vaše stvaralaštvo? Treba li filozofiji pripisati tu želju za rastvaranjem, želju za dubljim shvaćanjem, kategoriziranjem i razbijanjem kategorija?

Mislim da moja muzika ne bi bila ista da nije bilo bavljenja filozofijom. Pri tom ne mislim samo na moju strast za istraživanjem, razbijanjem i sastavljanjem, nego i na samu izvedbu. Zaista mislim da bi sama muzika bila znatno drugačija da nije bilo studija filozofije.

Imamović nastupa sa Sevdah Takhtom u kojem je i violonistkinja Ivana Đurić (desno) sa kojom je njihova muzika dobila jednu drugu dimenziju. Fotografija: Rade Marković

Ovim ste albumom proširili postavu na Ivanu Đurić na violini. Na koji je način uvođenje još jednog instrumenta promijenilo proces stvaranja i samu glazbu?

Ivana je unijela, istovremeno, i tradicionalni zvuk sevdalijske violine, ali i nove apstraktnije momente. Mislim da smo tu dobili neku dimenziju koja je sve obojila tako da više ne mogu zamisliti svoju muziku bez nje.

Nastupali ste i solo i s bendom, koji su izazovi koje predstavlja svaki od ovih načina nastupanja? Koja je tajna uspjeha Sevdah Takhta – s obzirom na to da ste  gotovo Jugoslavija u malome vjerujem da nije lako organizirati se?

Pa, iskreno, nije tako teško. Važno je da svi to žele i da odvoje vrijeme. Čak je i poticajno jer kad god se nađemo radimo puno. Kada bismo bili u istom gradu, vjerovatno bi mnogo vremena išlo na kafe i dogovore…

Pjesma “Sarajevo” podignula je mnogo prašine jer predstavlja nešto drugačiju sliku grada, manje…izromantiziranu, manje plošnu. Odakle ta Vaša vizija Sarajeva, i čemu takve jake reakcije?

Ne znam. Iako, ljudima se uglavnom sviđa. Ako neko očekuje da je uloga pjevača sevdaha da tapka u mjestu, mislim da mu ja sigurno neću biti omiljeni pjevač sevdaha. Sa pjesmama i njihovim odnosom prema gradu je isto.

Ulovila sam Vas u trenutku između koncerata u Hrvatskoj, Srbiji i Makedoniji. Postoji li razlika između načina na koji publika prima sevdah i Vaše nastupe među zemljama regije?

Jedina razlika postoji u odnosu na to koliko ljudi poznaju moj rad: isprva prilaze tome očekujući starinski sevdah i onda se iznenade kada vide novi život sevdaha. Neki se prepadnu i ne dođu više, a neki poštuju inovaciju pa se vraćaju.

Kakvi su Vam planovi za budućnost? Ostajete li pri Sevdah Takhtu ili već polako radite druge planove, druge projekte…?

Izuzetno volim i Nenada, i Ivanu i Ivana, i kao ljude i kao muzičare. Takht je projekt s kojim računam na duže staze i nadam se da ćemo još dugo biti svježi i inspirisati jedni druge. Naravno, svi radimo i druge projekte pored Takhta, ali to što imamo zajedno je posebno. Imam u planu neke saradnje, ali Takht će trajati.[logo]

Illustracija: Rade Marković