U subotu, 6. oktobra, Milazim Bajraktari iz Istoga je otišao na svoje radno mjesto na gradilištu u naselju Arberia (Arbëria) u Prištini. Ali, tog dana nije završio smjenu.
Oko 10 sati ujutro, pod nerazjašnjenim okolnostima, Bajraktari je pao sa zgrade, i na mjestu preminuo. On je 18. radnik u građevinskoj industriji koji je preminuo na radnom mjestu u posljednjih 10 mjeseci. Najmlađi je imao 17 godina i poginuo je u fabrici proizvodeći građevinski materijal, dok je najstariji 71godišnji Radžip Sila (Ragip Syla) poginuo čisteći gradilište. Ove godine je zabilježeno 98 nesreća, odnosno 80 slučajeva povreda na radu.
Nevladina organizacija Izvan zidova („Beyond the Wall“) odmah je reagovala na Bajraktarijevu smrt, pozivajući se na protest pod sloganom „Zgrade su vaše, život je naš.“ Dana 9. oktobra, na trgu Zahir Pajaziti u Prištini, okupilo se oko 100 demonstranata, a na ulici su se mogle vidjeti 93 žute radne kacige. Kacige su simbolizovale svakog radnika iz građevinske industrije koji je poginuo na radnom mjestu u posljednjih pet godina.
Tihi i u koloni, jedan po jedan, protestanti su stavili kacige sa ulice na glavu i krenuli ka zgradi Vlade. Kada su stigli, stavili su kacige na ograde koje okružuju zgradu, a kako bi zvaničnici „vidjeli ogroman broj“ građevinskih radnika koji su poginuli na radnom mjestu.
Kuštrim Mehmeti, jedan od organizatora protesta je rekao da žele da budu „barem glas mrtvih radnika“. Upozorio je da ukoliko se kacige uklone sa ograda, svako ko bi to učinio bi bio „saučesnik u smrtima na radnom mjestu.“ Nadalje, rekao je da ako radnici nastave da gube živote, za svakog od njih će biti postavljena kaciga
Komentarišući situaciju građevinskih radnika, Mehmeti je opisao kao „ratno stanje“ i pozvao Vladu da preduzme konkretne mjere. Drugi zahtjev upućen Vladi je bio da „obezbjedi penziju za porodice mrtvih radnika“
Krenare Hoti je također rekla da protestuje kako bi bila glas mrtvih radnika. Tokom marša prema zgradi Vlade, rekla je za K2.0, da su građevinski radnici „najpotlačeniji sloj društva na Kosovu“. Rekla je da to osjeća jer njihov „život nije prioritet … a to pokazuju incidenti i smrti koje se dešavaju“.
Hoti je bila razočarana učešćem malog broja demonstranata i tvrdila da, osim „nedostatka odgovora institucija, ono što je zabrinjavajuće je i nedostatak bijesa društva“. Ona vjeruje da se treba staviti pritisak na institucije i da društvo treba biti svjesno potrebe da se preduzmu koraci kako bi se obezbijedilo osnovno pravo na bezbjednost na radnom mjestu.
Nazmie Sejdiu, sa suzama u očima je rekla „dosta“. Protestantica iz Prištine kaže da ovi radnici „umiru za parče hljeba“. Ona usmjerava svoju frustraciju na tri visoka državna zvaničnika; premijera Ramuš Haradinaja (Ramush Haradinaj), predsjednika Hašim Tačija (Hashim Thaci) i predsjednika Skupštine Kadri Veseli. Prema njenim riječima, sramotno je na koji način radnici umiru i „ne postoji država i nema pravde“.
Sejdiu je poslala zahtjev kosovskim zastupnicima: „Molim vas, podignite svoj glas, molimo obezbijedite siguran život za ljude“. Ona za nedostatak odgovora institucija krivi „zanemarivanje zbog njihovih ličnih interesa“.
Jedini državni zvaničnik na protestu je bio zastupnik Skupštine Kosova, Frašer Krasniči (Frashër Krasniqi). Za njega, situacija je „neprihvatljiva i nezamisliva“, te pita koliko još ljudi treba da umre kako bi se zakoni počeli primjenjivati.
Ono šta zastupnici mogu učiniti u tom smislu, kaže Krasniči, je da se primjeni veći pritisak i preduzmu inicijative za povećanje broja inspektora rada, a ne na povećanje broja zamjenika ministara, te da se fokusira na radnike a ne na vlasnike privatnih preduzeća. Prema njemu, to bi trebao „biti glavni prioritet vlade“.
U zadnja tri izvještaja Evropske komisije o progresu, naglašena je potreba za povećanjem broja inspektora rada, čiji broj ne bi trebao biti ispod 65. Trenutno su zaposlena 42 inspektora. Glavni inspektor Basri Ibrahimi izjavio je za K2.0 početkom godine da su kapaciteti Inspektorata za rad loši i da je potreban veći broj inspektora.
Početkom godine, Koha Ditore je objavio da postoji 81,000 registrovanih preduzeća u građevinskoj industriji, te da je inspekcija posjetila samo njih 8,000 u 2017. godini. Prema podacima K2.0, od 128 kazni koje je Inspektorat izdao u prvih šest mjeseci, izvršeno je samo njih šest.
Iako je izašao da podrži proteste, Rinor Mehmeti nije vjerovao da će to izazvati bilo kakvu reakciju Vlade. „Da su htjeli nešto učiniti, nešto bi već bilo učinjeno“, rekao je. Osim zanemarivanja i nedostatka profesionalizma, smatra da je korupcija jedan od faktora koji utiču na nerješavanje ovog pitanja.
Mehmeti naglašava da je „ova godina bila jedna od najgorih“ u smislu broja smrti radnika. Pokušavajući analizirati situaciju, kaže „sama ideja da protestujemo protiv smrti radnika pokazuje do koje smo tačke došli“.
Prema riječima Mehmetija, situacija bi se trebala poboljšati, a ne suprotno, što dokazuje nedostatak volje u institucijama zemlje. On vjeruje da mogu učiniti više, donošenjem „strožijih zakona, ne praveći kompromise sa neregularnostima, češćim inspekcijama, kaznama i da osiguraju da takvim slučajevima bude dat prioritet na sudovima”. Ali je ubjeđen da institucije neće djelovati.
Nada za Mehmetija leži u reakciji radnika. „Radnici bi trebali biti organizovani, poduzimati radikalne poteze, organizovati štrajkove, bojkote, izlaziti na ulice”, kaže. “Jer, “tek kada udarite šefove i državu po džepovima, počnu obraćati pažnju“. Mehmeti vjeruje da će se radnici uskoro pobuniti, i da će to donijeti poboljšanje.
Iako ova godina još uvijek nije završena, učinimo sve da izbjegnemo smrti radnika na radnom mjestu i da ne povećamo broj kaciga na ogradi dvorišta ispred Vlade.
Naslovna fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0