Blogbox | Seksualno Nasilje

Pismo osobe koja je u djetinjstvu preživjela seksualno nasilje

Piše - 13.05.2019

Kako se suočavam s traumom iz prošlosti.

Kada sam bila dijete, željela sam samo pjevati i plesati, i to po cijele dane.

Budući da je moja tetka radila na lokalnoj televiziji u Skoplju, glavnom gradu Sjeverne Makedonije, imala sam priliku učestvovati u jednoj dječijoj emisiji ne samo jednom, već dva puta. Ne bih rekla da sam bila nervozna kada sam se tamo pojavila zato što mi se sve to činilo prirodnim. U jednom trenutku vidjela sam da je tetki prišao lovac na talente i pitao je da li se želim upisati na muzičku akademiju. Bila sam oduševljena.

Međutim, moje veselje je trajalo prilično kratko jer moja baka, inače glava naše kuće, nije dozvolila da se upišem na akademiju. Mladim Albankama islamske vjeroispovijesti bilo je jednostavno zabranjeno pojavljivati se na televiziji. Naš glas se nije smio čuti širom zemlje. Kada mi je majka obznanila šta baka misli o svemu, rastužila sam se, ali ne previše. Ipak sam mogla nastaviti pjevati i plesati kod kuće.

S druge strane, još uvijek se sjećam pouke koju sam još kao djevojčica izvukla iz bakine odluke: glas žene se ne bi trebao isticati. Kada si ženska osoba, nije dobro da na sebe skrećeš pažnju. Moraš biti čedna i krotke naravi. U svakom trenutku moraš se primjerno ponašati. Nikome ne smiješ proturiječiti niti se smiješ suprotstavljati, posebno ne dječacima, momcima ili muškarcima.

Moja druga tetka, koja mi je bila poput majke, često me je fotografirala. Sada kada sam odrasla, drago mi je zbog toga što mi je ostalo nešto opipljivo da me podsjeća na ona sretnija i nadasve bezbrižnija vremena. Na jednoj od tih izblijedjelih fotografija moja sestra i ja sjedimo na niskom zidiću između naše avlije i vrta.

Bakin brat bio je najpatrijarhalniji muškarac u tom kraju ikada. Sa suprugom iz prvog braka imao je samo kćerke, stoga se oženio ponovo i dobio tri sina.

Živjela sam sa sestrama, majkom i bakom u bakinoj kući s četiri spavaće sobe, zajedno s braćom i sestrama moje majke. Jedino smo takav život i mogli priuštiti devedesetih godina u Skoplju. No, ja kao dijete nikada nisam imala osjećaj da smo bili siromašni. Na kraju krajeva, otac je već u to vrijeme živio i radio u Švicarskoj te nas tako izdržavao.

Imali smo sve što nam je bilo potrebno: hranu, krov nad glavom, nekoga da se o nama stara, a i ogromnu baštu u kojoj smo uzgajali voće i povrće božanstvenog okusa. Naša kuća je bila smještena usred gusto izgrađenog naselja poznatog po tome što u njemu žive Albanci i Albanke, kao i Bošnjaci i Bošnjakinje. Naši prvi susjedi i susjede bili su ili naši rođaci ili gotovo pa rođaci, budući da su se tamošnje porodice održavale dugogodišnja poznanstva. Svi ti ljudi bili su tijesno povezani i dijelili su mnogo toga, i sreću i tugu, brinući se jedni o drugima i njihovoj djeci.

Naša porodica je bila prisna s porodicom bakinog brata, koji je živio u našem neposrednom susjedstvu sa svojim suprugama, kćerkom i tri sina. Bakin brat — dalje u tekstu zvat ću ga Enver* — bio je najpatrijarhalniji muškarac u tom kraju ikada. Naime, imajući u vidu da je sa suprugom iz prvog braka imao samo kćerke, oženio se ponovo i dobio tri sina, tako da je živio u ogromnoj kući sa svim svojim suprugama i djecom.

Enver je uvijek naporno radio da bi prehranio svoju porodicu i na njega su pazili svi. Dobro se sjećam da, kad god bi on stupio u sobu, svako bi ustao kako bi s najvećim mogućim poštovanjem pozdravio i njega i njegovo prisustvo. Bio je stariji od moje bake, stoga se nalazio u poziciji autoriteta. Njegove sinove također se držalo kao malo vode na dlanu i poštivalo ih se onako kako se poštivalo i njega.

Iako je itekako bilo moguće živjeti mimo pravila i provoditi vrijeme u smijehu i veselju, pa i u nestaštvu, naša zajednica bila je takva da se s ljudima poput Envera nije smjelo igrati, ili barem ne pred njegovim očima. Kada bi ušao u prostoriju u kojoj ste se zatekli, smjesta biste morali ustati i pozdraviti se s njim. U protivnom, bili biste u nevolji zato što je smatrao da mu ne odajete poštovanje. Ako bi on kazao da se žene ništa ne pita u vezi s nekim problemom u susjedstvu, svi bi bili saglasni s njegovim mišljenjem.

Sve mi se činilo prirodnim. U dječijoj igri nije bilo razloga za brigu, ili sam barem ja tako mislila.

S obzirom na to da je vodila glavnu riječ u našoj kući, baka je stalno naglašavala da se Envera mora slušati. Pretpostavljam da je ovakav način razmišljanja davno bila internalizirala jer je nakon smrti njenog supruga osjetila da se mora okrenuti čovjeku koji joj je bio najbliži, odnosno svom starijem bratu.

Patrijarhat nije bio podjednako zastupljen u svakoj porodici i društvenoj zajednici, ali patrijarhalne strukture i pravila bili su, a u velikoj mjeri i dalje jesu, ukorijenjeni u albansku kulturu. Mačoizam koji se djetetu usađuje u glavu još od malih nogu kao i zastarjele islamske vjerske prakse predstavljali su glavne faktore u društvenim tokovima i nije ih se smjelo preispitivati.

Kada sam bila dijete, te stvari zaista i nisam dovodila u pitanje. Bila sam previše zauzeta druženjem s prijateljima, nastavom, pjevanjem i igrom sa sestrom s kojom sam voljela praviti maškare. Za mene nije bilo potrebe da budem sumnjičava prema bilo kome, naročito ne prema svojim rođacima i rodicama, zbog čega nisam marila zabavljati se s Enverovim sinovima. Igrali bismo se vani, u susjedstvu, ili bi me pak pozvali da dođem kod njih.

Njih trojica bili su najmanje četiri godine stariji od mene. Jurili bismo se po vrtu, igrali se skrivača ili bismo svi zajedno odlazili u prodavnicu. Sve mi se činilo prirodnim. U dječijoj igri nije bilo razloga za brigu, ili sam barem ja tako mislila.

Često uzmem u ruke baš onu izblijedjelu fotografiju na kojoj sestra i ja sjedimo na zidiću u našoj bujnoj bašti punoj behara. Na toj slici izgledamo tako veselo — ona u ljetnoj haljinici, ja u crveno-bijeloj majici na pruge i šorcu.

Međutim, kad god ugledam taj prizor, u pozadini se vidi i Enverova kuća, koja se kao duh nadvija nad mojim djetinjstvom ispunjenim srećom.

Više od 20 godina pošto je ta fotografija izrađena, svađala sam se sa svojim roditeljima za trpezarijskim stolom u njihovom stanu i gorko plakala. Bila je to 18. godina našeg zajedničkog života u Švicarskoj, gdje smo se s više ili manje uspjeha borili da zadržimo oba naša identiteta, i albanski i švicarski. Kada mi je rečeno da ćemo majka, sestre i ja otići u tu zemlju trbuhom za kruhom i pridružiti se našem ocu, nisam znala kako da se osjećam.

Nakon što sam preživjela razne druge traume u adolescenciji i ranoj odrasoj dobi, sa svojih 25 godina života završila sam na psihijatrijskoj klinici.

S jedne strane, radovala sam se tome što sam mogla upoznati neko drugo podneblje i neke nove ljude. S druge strane, bila sam tužna budući da sam morala napustiti tetku, ženu koju sam posmatrala kao svoju drugu majku. Imala sam i mnogo prijatelja i prijateljica u svojoj staroj školi i u svom starom susjedstvu, pa me je zabrinjavalo to što sam morala upisati novu školu u zemlji koju do tada nikada nisam vidjela ni na karti svijeta. Uostalom, njemački nisam mogla ni progovoriti, tako da sam u početku komunicirala samo sa svojom porodicom.

Kad se osvrnem na to razdoblje, činjenica da sam promijenila sredinu omogućila mi je da trauma s kojom sam se suočila kao djevojčica ispliva na površinu moje svijesti.

Nakon što sam preživjela razne druge traume u adolescenciji i ranoj odrasoj dobi, sa svojih 25 godina života završila sam na psihijatrijskoj klinici. Tek godinu dana ranije skupila sam dovoljno hrabrosti da otkrijem svojim roditeljima šta mi se dogodilo kada sam bila dijete.

Enverovi sinovi su me seksualno zlostavljali. Sjećanja na taj čin sve vrijeme me proganjaju.

U djetinjstvu, a posebno u ranoj mladosti, ono što su mi učinili čuvala sam duboko u sebi kao da je to neka prljava tajna koju ni sama sebi nisam smjela otkriti. Kada sam je naposlijetku podijelila s članovima svoje porodice, osjećala sam ogroman stid. Dopustila sam sebi da budem ranjiva samo da bi me proglasili krivom. Sama sebi sam bila jedna pogana ruina koju je trebalo kazniti za njena zlodjela.

Prema tome, kazati svom psihologu da sam kao dijete preživjela zlostavljanje za mene je u isto vrijeme bilo i najveće olakšanje i najveća kazna. Konačno sam otkrila svoju tajnu, eksternalizirala je te joj dala oblik, ali sam tako ispred sebe ujedno postavila demona koji me je u svakom trenutku probadao pogledom.

Kada su za sve saznali i moji roditelji, bili su zaprepašteni. Njih dvoje nisu mogli vjerovati da se takvo nešto moglo desiti njihovoj voljenoj kćerki. Bio je to jedan od rijetkih trenutaka u kojima sam ih vidjela kako plaču zajedno. Otac nije mogao pojmiti da je seksualno zlostavljanje realna mogućnost bilo gdje na svijetu. Njegova supruga je pak znala da je situacija potpuno drugačija.

Sjećam se da nam je majka još od malih nogu govorila da ne smijemo biti razgolićene. Učila nas je da budemo oprezne i da ne ostajemo same s muškarcima — s kojekakvim muškarcima — jer smo bile djevojčice i jer smo zbog toga morale čuvati svoju čistoću. Ja sam njene riječi shvatila ovako: kada se ženu napastvuje, sama je kriva, zato što se nije čuvala.

Ipak, moja majka je razumjela da jednostavno nije bilo šanse da ja kao dijete shvatim o čemu se tu radi. Jednom sam je pitala zašto je vikala na mene kada je saznala da sam sa svojih šest godina života doživjela da me seksualno zlostavljaju. Nastupili su šok i nevjerica. Rekla mi je ne samo da se ne sjeća da me je ikada na bilo koji način kažnjavala zbog toga, nego i da za zlostavljanje nikada nije ni znala.

Prema bakinim riječima, nije se dogodilo ništa ozbiljno, i to se dogodilo samo jednom, pa nije bio red stvarati problem.

Ono čega se ja sjećam je da su me zlostavljali na proljeće ili ljeto, po nekoliko puta. Nakon svakog puta morala sam ponovo oblačiti svoju crveno-bijelu majicu na pruge. Enverova supruga, Gjyli*, znala je da smo se igrali na tavanu i kada bismo silazili, pomogala bi mi da se obučem. Nikada me nije ni pitala šta smo tamo gore bili radili niti zašto sam bila gola.

Sjećam se i da se majka jednom izderala na mene kada sam se vratila kući poslije jedne takve prilike. Naprosto joj nije bilo jasno zašto sam se igrala s Enverovim sinovima. Kazala mi je da sam trebala biti pametnija, dok je nju baka napominjala da nikome ništa ni ne spominje. Prema bakinim riječima, nije se dogodilo ništa ozbiljno, i to se dogodilo samo jednom, pa nije bio red stvarati problem. „Samo zamisli kakav bi haos nastao da počneš širiti priču o tome da su u susjedstvu zlostavljali jedno dijete!“

Odrasla sam u zabludi da je majka oduvijek znala za zlostavljanje i da je mene smatrala krivom. Bila sam uvjerena da sam u njenim očima bila jedna bezvrijedna i nečista osoba koja je okaljala ime cijele porodice. To je bio razlog zašto nikada nisam ni progovorila o onome što sam doživjela.

Sada, budući da sam starija i budući da sam s majkom razgovarala o seksualnom nasilju u našoj porodici, vjerujem joj kada kaže da nikada nije ni znala. Vjerujem joj jer znam da su i nju, poput mene, ušutkivali ljudi u njenoj blizini koji joj nikada nisu dozvolili da progovori o bilo čemu sličnom.

Baš sve mora ostati u krugu porodice, čiji ugled ne smiješ narušiti i čiju čast ne smiješ povrijediti. Šuti i radi ono što radi jedna žena, to jest, slušaj muškarce. Ukoliko preživiš nasilje, o tome nikome ni riječi, zato što ćeš u protivnom osramotiti svoju porodicu. Ne grizi ruku koja te hrani.

Voljela bih da je majka imala dovoljno hrabrosti da porazgovara sa mnom. Šutnja je samo pogoršala ionako očajno stanje. Dale smo podstreka začaranom krugu u kojem sam osjećala krivicu i neizreciv sram, osjećajima s kojima se trebaju suočavati počinitelji zločina.

No, kako da i sama znaš kada odrastaš u okruženju u kojem se glas žena nikada ne može čuti? Kako da jedna djevojčica zna da ima svako pravo nešto reći kada muškarci uvijek i iznova nadglašavaju žene?

Jedno je njegovati kulturu unutar koje djevojčice, djevojke i žene vječno moraju strahovati od nasilja. Drugo i još gore je kada nalažete istim tim djevojčicama, djevojkama i ženama da o slučajevima nasilja uopće ne govore.

Nakon što sam roditeljima otkrila da sam bila zlostavljana, stekla sam dojam da je započet jedan drugačiji proces. Počeo mi je padati kamen sa srca koji sam nosila još od kada sam bila dijete. Tek poslije svih tih godina mogla sam shvatiti da ono što mi se desilo nije imalo nikakve veze sa mnom kao s osobom, već isključivo sa zlostavljačima.

Jedno je njegovati kulturu unutar koje djevojčice, djevojke i žene vječno moraju živjeti u strahu od nasilja. Drugo i još gore je kada nalažete istim tim djevojčicama, djevojkama i ženama da o slučajevima nasilja uopće ne govore zbog toga što su se odigrali nekada davno i zbog toga što priča ništa neće popraviti. Osnovno ljudsko pravo jedne osobe je da progovori kada nešto nije uredu — ono je ženskim osobama uskraćeno. Čak i onda kada progovore, posljedice po njih su teške.

Voljela bih da se mnogo toga moglo dogoditi drugačije, ali sada je sve prošlo. Moram pronaći konstruktivno rješenje pomoću kojeg ću se izboriti s prošlošću da bi moje rane mogle zacijeliti. Međutim, najveći problem za mene predstavlja činjenica da moji roditelji nisu prekinuli kontakt s Enverovom porodicom. Iako ti ljudi znaju šta se desilo, oni se strogo pridržavaju pravila našeg društva. Zlodjelo nikada neće spomenuti niti će od bilo koga tražiti da za to zlodjelo preuzme odgovornost. Očigledno je da krv nije voda i da je kao takva važnija od njihove kćerke koja je preživjela zlostavljanje.

Noćne more zadaje mi i nešto što mi je majka rekla prije nekoliko mjeseci. Naime, nekoliko godina ranije pročulo se da je jedan od Enverovih sinova bio napastvovao još jednu rodicu, ovaj put s majčine strane. Kada se udala, ta je žena kazala sve svom ocu i svom suprugu, koji su se potom suočili sa zlostavljačem i njegovim ocem.

Enver je, naravno, sve porekao, a čak im je i zaprijetio da će ih ubiti ako nastave širiti “glasine“. Otac i muž te žene odvratili su da bi se svašta moglo dogoditi ukoliko zateknu Envera ili bilo koga od njegovih sinova u gradu u kojem žive ona i članovi njene porodice.

Niko nije kontaktirao policiju budući da bi Enverovi sinovi u tom slučaju bili izvedeni pred lice pravde. Štaviše, u tom slučaju bi ih društvo odbacilo. Umjesto toga, obje strane su pokrenule krvnu osvetu utemeljenu na starinskim zakonima u skladu s kojima imaš pravo nanijeti zlo drugoj osobi ukoliko je povrijedila tvoju čast. Tada moraš učiniti sve što je u tvojoj moći kako bi povratio svoj ugled jer to i duguješ svojoj porodici i zajednici kojoj pripadaš.

Tetka me jako voli i sigurna sam da u tom trenutku nije bila presretna, kao što nije ni sada, no upravo njena reakcija pokazuje zašto je moralo proći toliko godina prije nego što sam ispričala priču o nasilju s kojim sam se bila suočila.

Jedna stvar me naročito muči: da smo moji roditelji i ja progovorili o svemu, ta žena vjerovatno ne bi ni morala proživjeti zlostavljanje. Još više me razljućuje činjenica da se ništa u suštini nije ni promijenilo. Čak ni nakon svih ovih godina i ko zna koliko žrtava, Enver i njegovi sinovi nikada nisu odgovarali za svoje postupke. Naprotiv, oni nastavljaju živjeti onako kako su živjeli i do sada, a svoje pravo lice nisu pokazali. Mnogi ljudi još uvijek nisu upoznati s njihovim zločinima.

Dok sam ležala na psihijatrijskoj klinici, majka je odlučila porazgovarati s mojom dražom tetkom. Kazala joj je da nisam dobro zbog toga što sam bila zlostavljana, za što niko do tada nije ni znao. Možda se pitate kako je moja tetka reagirala. Da li je bila potresena? Da li se ražalostila?

Tetkine riječi bile su da je sve ovo o čemu govorim daleko iza mene. Zašto raspirivati strasti nakon toliko vremena? Zašto uznemiravati ljude?

Tetka me jako voli i sigurna sam da u tom trenutku nije bila presretna, kao što nije ni sada, no upravo njena reakcija pokazuje zašto je moralo proći toliko godina prije nego što sam ispričala priču o nasilju s kojim sam se bila suočila. I ona je odgajana u okruženju koje te uslovljava da za sve ono loše što ti se dešava kriviš sama sebe. Ono te uči da tvoj glas, kao glas djevojčice, djevojke ili žene, uopće nije važan, čak ni onda kada ti neko naudi.

Ne traži pravdu! Tako sebe stavljaš u centar pažnje. Od tebe se očekuje da se pridržavaš pravila, stoga bi trebala pronaći neki drugi način.

Ja sam sita svega toga.

Vrištim iz sveg glasa sada kada sam taj glas konačno pronašla. Vrištim za onu malu djevojčicu, za svoju majku i svoje sestre, vrištim za svoje prijatelje.

Zapravo, nikada se nisam bojala iznijeti svoje mišljenje. Uvijek sam bila glasna te sam se zalagala za sebe i svoja prava. Cijelog života sam se morala boriti samo da bi me se shvatilo ozbiljno, i to protiv sistema koji decenijama ušutkuje i mene i mnoge druge žene.

Vrištim iz sveg glasa sada kada sam taj glas konačno pronašla. Vrištim za onu malu djevojčicu, za svoju majku i svoje sestre, vrištim za svoje prijatelje. Vrištim za svaku ženu kojoj su učinili nešto nažao.

Tu sam i slušam vas. Ja vam vjerujem. Hajdemo zajedno srušiti patrijarhat!

Pa ipak, primorana sam pisati ovaj članak anonimno, ne zato što nisam spremna pokazati se — već sam to učinila — nego zato što ne želim da nevine osobe u ovoj priči pate zbog toga što otkrivam istinu.

Moje je uvjerenje da nas jedino istina može osloboditi. Koliko god to paradoksalno zvučalo, uvjerena sam da će čitatelji i čitateljke ovog članka razumjeti zašto štitim svoju porodicu. I pored svega, i dalje sam njen član, član jedne prosječne albanske porodice, i kao takva ujedno sam i proizvod već spomenute albanske kulture.

Kada je nešto javna tajna, svi znaju o čemu se otprilike radi, ali niko ne progovara zbog straha od mogućih posljedica. Još jedan vjerovatan razlog zbog kojeg se šuti jeste to da osoba ne može pronaći riječi kojima bi mogla opisati neopisivo. Ja sam to mogla učiniti tek nakon dugogodišnjeg liječenja.

Ismijavanje, implicitne i eksplicitne prijetnje koje se odnose na izopćavanje iz društva i slično, zatim ponižavanje i slične prakse, predstavljaju veoma učinkovite mehanizme ušutkivanja. Ti mehanizmi toliko su duboko ukorijenjeni u ženomrzilačku kulturu da se čine posve normalnim.

Budući da iz dana u dan sve više i više nas uspijeva pronaći svoj glas, mi žene pokušavamo dokinuti ovu kulturu radeći zajedno. Ta naša snaga uništava patrijarhat koji je umalo uništio nas same. Prema tome, ne odustajte. Govorite jasno i glasno. Ako već možete nešto naučiti iz mog iskustva, neka to bude sljedeće: proces ozdravljenja započinje onda kada istina izađe na vidjelo.

Naslovna fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.

*Sva imena u ovom tekstu izmijenjena su na zahtjev autorice.

Autorica je makedonska Albanka koja trenutno živi na sjeverozapadu Švicarske. Apsolventica je drugog ciklusa studija engleskog jezika i komunikologije.

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI

NAGORE

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.

THANKS FOR SUBSCRIBING

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.