“Sreću i dalje mogu naći tamo. Ali me toliko boli… Boli me što imamo veći potencijal, a ni ne planiramo da ga iskoristimo. Zato idem.”

Ovo su riječi koje sa pozornice izgovara Miloš Smolović na samom početku crnogorske verzije predstave “Antigona 2.0 Mediteran”, moderne tragedije o migracijama i životu mladih ljudi u ovoj maloj zemlji. Miloš je, zajedno sa vršnjacima iz gimnazije “Petar I Petrović Njegoš” u Danilovgradu, pisao tekst za predstavu, pričajući vlastite priče o teškoj svakodnevnici.

Nastavnik Miroslav Minić je inicirao cijeli projekat koji uz predstavu uključuje dokumentarni film i priručnik za nastavnike pod jedinstvenim naslovom “Antigona 2.0 Mediteran”. Projekat se u jednoj od svojih faza proširio preko granica Crne Gore, te je na kraju bilo uključeno oko 80 većinom mladih osoba iz Alžira, Maroka i Španije. 

Sve je inspirisano Sofokleovom dramom “Antigona” kojoj su učenici dali novi zaplet.  

“Antigona je oduvijek bila simbol građanske neposlušnosti”, kaže Minić pojašnjavajući motiv za projekat. “Ona je književni lik koji otvoreno pokreće sukob između političke moći i etičkih kriterijuma, javnog i privatnog, muškog i ženskog, zakona i morala.”

Plakat za predstavu uradila je Irena Kandić, jedna od glumica.

Mediteranski dijalog

Antigona, grčka tragedija koju je Sofokle napisao u 5. vijeku prije nove ere, priča je o djevojci koja se usprotivi vladaru Tebe, tiraninu Kreontu, a kako bi dostojanstveno sahranila svog brata. 

Ljutiti kralj Kreont osudi je na smrt zbog neposlušnosti, ali se Antigona ubije prije nego je njegova odluka sprovedena. Kreontov sin, koji je bio zaljubljen u Antigonu, nakon vijesti o njenoj smrti se takođe ubija, a iz tuge se ubije i njegova majka, Kreontova žena. Njeno insistiranje da slijedi božje zakone umjesto korumpiranih ljudskih, Antigonu vodi u nestanak, ali i nosi tragediju za cijelu porodicu tiranina. Priča o ženi koja se usprotivila vladarima vjekovima je ostala simbol borbe za pravdu. 

Kao i Antigona, mladi ljudi danas se bore sa teretom koji im nameću starije generacije. Suočeni sa brojni preprekama, mnogu odlučuju da napuste svoje domove i postanu migranti, često ne baš voljni. Njihova migracija mijenja porodice, ali dotiče i cijelo društvo. Mnogi, kao glumci u Podgorici, sve što se dešava danas vide kao jednu veliku tragediju. 

Na sceni u Podgorici nalazi se petoro mladih ljudi. Tokom predstave, svako od njih nosi kofer, sopstveni prtljag koji su im spakovali neki stariji ljudi. Ti koferi na sceni postaju simbol problema i tereta svakodnevice u društvu u kojem oni odrastaju i žive. No, ono što su sami spakovali u te kofere jeste nada.

Svi učesnici, u stvari, pripovijedaju lične priče. Pa tako i FIlip Ćuković, koji kaže kako su se svi učesnici i prije predstave međusobno poznavali jer su pohađali istu školu. “Ali, to je bilo obično poznanstvo, ‘ćao za ćao’. Tek kad smo počeli da se otvaramo jedni drugima, shvatili smo da, koliko smo različiti, toliko smo i isti u jednoj stvari, a to je da svi nosimo neki teret, različit, i nijedan nije teži od drugog”, kaže Filipi.

Ideja za cijelu predstavu rodila se prošle godine u Podgorici tokom radionice sa grupom učenika i brucoša koji su dijelili lične priče i pisali scenario. 

Prema Miniću, grupa je dobila vjetar u leđa kada su osvojili nagradu za najbolji originalni dramski tekst na takmičenju srednjoškolskog teatra ‘Dijalog’, koji je organizovala Srednja mješovita škola iz Golubovaca i Ministarstvo prosvjete Crne Gore.

Učesnici crnogorske predstave “TERET – Antigona 2.0 Mediteran”. Miroslav Minić, Filip Ćuković, Nikolina Dobre, Vasilije Marunović, Miloš Smolović, Anja Janković i Petar Drljević. Fotografija: zahvaljujemo Uni Jovović.

Pandemija im je bila velika prepreka. Uslijedila je onlajn nastava, a probe su sa pozornice i iz učionice prenesene na platformu Zum. 

Uprkos svemu, prvo izvođenje uživo desilo se u septembru na Festivalu internacionalnog alternativnog teatra FIAT 2020. u Podgorici. 

Tokom tekuće godine, projekat se proširio na Valensiju (Španija), Nador, Asilah i Rabat (Maroko) te Oran (Alžir). Jedna predstava je pripremana i u Bejrutu (Liban), zemlji koja je tokom prošle godine ušla u tešku krizu koja je onemogućila dalji rad učesnicma. 

“Htjeli smo da se pozorište koristi kao sredstvo dijaloga među mediteranskom omladinom, na temelju univerzalnog klasika”, pojašnjava svoju početnu ideju profesor Minić kojem se pridružila i španjolska nastavnica Marija Kolomer Pače (Pache). 

Podršku su dobili od fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM), koja im omogućava da projekat prenesu na više zemalja Mediterana i uključe mlade iz više zemalja. 

Mnogobrojni izazovi

U Podgorici su se ovi mladi ljudi uključili u čitanje klasične Antigone, a potom i u razgovore o tome koji su obuhvatali i njihovu interpretaciju. U tom procesu, većina je izabrala da na sceni govori o ličnim iskustvima. 

“Tražio sam da učenici pričaju o sopstvenim doživljajima, da otvoreno pričaju o nepravdi, gušenju sloboda, o vršnjačkom nasilju, rodnoj nejednakosti i drugim savremenim pošastima, ali i o onim problemima koji su njima prevažni, a možda nama starijima djeluju nevažni”, kaže Minić i dodaje kako je bilo i previše izazova u tom procesu.

Ništa nije moglo zaustaviti projekat. Parkovi su bili mjesta susreta i razgovora, i ujedno priprema za predstavu. Foto: privatna arhiva Miroslava Minića.

Esma Kučukalić, tehnička direktorica FACM, kaže kako cijeli projekat na neki način predstavlja odraz trenutne stvarnosti Mediterana. 

“Kroz realizaciju vidimo šta se dešava na Mediteranu: poteškoće mladih učesnika Alžira da nastave svoj rad zbog same situacije u zemlji, ili poput Maroka, gdje su učesnici izveli Antigonu na svojim lokalnim narečjima, što je možda prvi put da je Sofoklovo djelo prevedeno na te jezike”, govori Kučukalić. 

Vasilije Marunović, jedan od učesnika, kaže kako se tokom rada na predstavi nekoliko puta desilo da učesnici imaju različit stav prema nekoj stvari. “Ali, u tome je i poenta – naći zajedničko rješenje. Konačno, možemo reći da su se pokrenule neke teme koje su odavno trebale biti pokrenute u našoj javnosti”, zaključuje.

Filip Ćuković se nije libio pripovijedati svoju ličnu priču sa namjerom da mladim ljudima koji se osjećaju neprihvaćenima pošalje poruku da nisu sami u svojim borbama. “Što više budemo pričali o problemima, brže ćemo doći do rješenja i odgovora”, kaže Filip. 

I Nikolina Dobre, takođe učesnica, kaže kako je cijeli proces kroz koji su prošli bio koristan za sve koji su bili dio rada na predstavi. Ohrabrena je jer su mogli pričati o problemima kojih ima mnogo. 

“Nijedan nije nerješiv, ali većina je dovoljno kompleksna da je za rješavanje obavezno dobro razumijevanje i zajednički napor cijele zajednice”, smatra Dobre te dodaje kako su ona i njene kolege naučili da je potrebno “edukovati mlade, reedukovati starije i uvijek biti otvoren za diskusije i ispravljanje mogućih usađenih predrasuda”.

Susreti putem Zuma

Projekat, koja podrazumijeva postavke na scenu u nekoliko gradova i zemalja, pomogao je učesnicima da ostvare kontakte koje su ih povezali preko mora. 

“Jedni drugima smo davali snagu”, kaže Minić. “Pričam o svim zemljama, našim razgovorima preko Zuma i saradnji. A pamtim proces kao veliku želju da promijenimo sebe i svijet i da se povežemo i budemo jedan jedinstven Antigonin glas – glas Mediterana.”

Saradnja sa njenim vršnjacima u drugim zemljama za Nikolinu Dobre veliki je i važan dio procesa kroz koji su prošli tokom zadnje dvije godine. 

“Imali smo priliku da direktno komuniciramo sa mladima iz Alžira, Orana, Valensije i da saznamo ne samo s kojim se problemima oni nose, nego i da posmatramo njihov napredak i uporedimo njihov proces rada s našim”, kaže Dobre.

Zbog pandemije, probe za predstavu su se odvijale i putem Zuma. Fotografija: privatna arhiva Miroslava Minića.

Ni pandemija ni geografska udaljenost nisu bili prepreka ovom projektu. Rezultat je vidljiv na scenama u pet zemalja Mediterana u kojima se sada igra Antigona 2.0. 

“Mislim da niko nije očekivao da će sve ovo da uspije”, iskren je Minić.  

Sada se cijela ekipa nada da će uskoro moći pokazati širom regije ono što su uradili skupa u Podgorici. Zbog epidemioloških mjera izvođenja su još neizvjesna, ali je vrlo moguće da će ova ekipa uskoro stati na pozornicu Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju, gdje će igrati pred studentima. 

Uporedo rađen dokumentarni film već je prikazan u Podgorici, a potom i Valensiji, Nadoru, Asilahu, Oranu i Rabatu. Uskoro će biti dostupan široj publici i to na mediteranskim festivalima poput “Mostra Viva del Mediterrani”, te Međunarodnog festivala dugometražnog dokumentarnog filma UnderhillFest koji bi trebalo da se održi od 22. do 30. septembra. 

Priručnik koji su skupa radili profesor Minić i profesorica Kolomer, vezan za pedagoški pristup koji su primijenili tokom procesa rada na predstavi, objavljen je na pet jezika – španjolskom, katalonskom, arapskom, crnogorskom i francuskom. “Priručnik je nastao u našoj sinergiji, sa željom da olakšamo svim koordinatorima, profesorima, rediteljima i učenicima da svoje živote predstave u dramskom komadu”, pojašnjava Minić. 

U originalnom komadu, Antigona izgovara rečenicu: “Za ljubav, ne za mržnju, ja sam rođena.” U pet predstava koje su nastale kroz ovaj projekat, nijedan od učesnika ne izgovara ove riječi, ali profesor Minić kaže: “Svi to živimo i nije nam bilo teško da se razumijemo iako nas dijele kilometri. Spojile su nas različitosti, ali imali smo jednu ideju – želimo da mijenjamo svijet kroz sebe same.”

“Bolja budućnost koju svi priželjkujemo je zajednička, pa i trud koji moramo preuzeti mora biti zajednički”, Nikolina Dobre zaključuje.

Naslovna fotografija: Zahvaljujemo Uni Jovović.

Ovaj članak je nastao uz finansijsku podršku “Balkanskog trusta za demokratiju” (Balkan Trust for Democracy), projekta Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država (German Marshall Fund of the United States) i Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu. Stavovi izneseni u ovom članku nužno ne odražavaju stavove Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu, Balkanskog trusta za demokratiju, Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država niti njihovih partnera.