Arben Bajraktaraj: Peter Handke je proizvod vremena u kojem živimo
Francuski glumac porijeklom sa Kosova se nakon 20 godina vratio na kosovsku pozorišnu scenu.
Predstava “Projekt Handke: Ili, pravda za Peterove gluposti” početkom juna je premijerno odigrana u prištinskom teatru Oda. Sa scenarijem koji potpisuje Jeton Neziraj, a u režiji Blerte Rrustemi-Neziraj, “Projekt Handke” predstavlja žestoku osudu austrijskog književnika Petera Handkea, koji podržava i ujedno opravdava ono što je Miloševićev režim činio u bivšoj Jugoslaviji.
Peter Handke je osvojio Nobelovu nagradu za književnost 2019. godine, kada ga je Švedska akademija pohvalila za “jezičku domišljatost” kojom je “istraživao periferiju i posebnost ljudskog iskustva”.
Sarkastičnim tonom (po kom je Neziraj i poznat), koji je praćen alternativnim pristupom režiji, u “Projektu Handke” postavlja se pitanje kako autor koji veliča lik Slobodana Miloševića — relativizujući ratne zločine počinjene u BiH i na Kosovu pod palicom države Srbije — može biti nagrađen za to što je “istraživao periferiju i posebnost ljudskog iskustva”. Ko ima koristi od domišljatog jezika ako se upotrebljava za negiranje svega što su doživjele žrtve, izvrtanje historijskih činjenica i rehabilitaciju zločinaca?
Neziraj u članku “Peter Handke: Književni genije ili zaluđeni negator genocida?” — koji je napisao za list The New European — ističe da je “važno usprotiviti se fašizmu pretočenom u književnost […], evropskom licemjerju, duplim aršinima i selektivnom saosjećanju prema ljudskoj boli”.
Predstava je na engleskom jeziku, a uloge tumači međunarodni ansambl. Neziraj je otkrio da odabir glumačke postave nije bio lak zadatak — pojedini srpski glumci su se povukli iz projekta jer su imali zamjerke u vezi sa sadržajem. Međutim, “Projekt Handke” je izveden i u Beogradu, u Bitefu. Qendra Multimedia je nakon te izvedbe izdala saopštenje u kojem je između ostalog navela: “Otvorena je rasprava o fenomenu Handkea kao i potrebi za oslobađanjem srpskog društva od njegovog kulta. O svemu tome se trenutno raspravlja, a nadamo se da će se raspravljati i ubuduće.”
U komadu glumi i čuveni Arben Bajraktaraj, koji je već dugi niz godina dio francuske teatarske i filmske scene, a pritom učestvuje i u drugim međunarodnim kino-produkcijama. U skorije vrijeme, balkanska publika je imala priliku da ga gleda u srpskoj kriminalističkoj seriji “Besa” te u filmu “Streha mes reve”. Ulogom u predstavi “Projekt Handke” Bajraktaraj se nakon 20 godina vraća na pozorišne daske Kosova. “Odavno sam to priželjkivao. Međutim, mimo toga, radi se o umjetničkom interesovanju. Tema drame je tako odvažna, neobična, i nije laka”, rekao je.
Na 52. izdanju Teatarskog festivala u Uroševcu održanom početkom oktobra Bajraktaraj je za ulogu u “Projektu Handke” dobio nagradu za najboljeg glumca. Predstava je osvojila još tri nagrade, i to za najbolju predstavu, za najbolju režiju (Blerta Rrustemi-Neziraj) i za najbolju kostimografiju (Blagoj Micevski).
Predstava je nastala kroz saradnju Qendra Multimedije sa Mittelfestom i Teatro della Pergolom (Italija), Pozorištem u Dortmundu (Njemačka) te sarajevskim Narodnim pozorištem i Međunarodnim teatarskim festivalom “Scena MESS” (Bosna i Hercegovina). Do sada je igrana u brojnim teatrima u Sjevernoj Makedoniji, Srbiji i Italiji, a do kraja godine putuje i u Bosnu i Hercegovinu i Njemačku. U međuvremenu, na Kosovu će ponovo biti izvedena na manifestaciji Kosovo Theater Showcase koja se u trajanju od 25. do 30. oktobra održava u Prištini.
Nakon premijere predstave “Projekt Handke” u Prištini, ekipa K2.0 sastala se sa Arbenom Bajraktarajem te smo s njim porazgovarali o njegovom nastupu i povratku na kosovsku pozorišnu scenu, politički angažovanom teatru kao i biblioteci njegovog oca, u kojoj je kao dijete provodio sate čitajući.
K2.0: Ulogom u predstavi “Projekt Handke: Ili pravda za Peterove gluposti” vratili ste se na kosovsku pozorišnu scenu nakon gotovo 20 godina. Kako ste došli na tu odluku?
Arben Bajraktaraj: Iskren da budem, slučajno. Jeton i Blerta su prije nekog vremena došli kod mene kući u Pariz. Razgovarali smo, pa su nakon dvije-tri čaše vina počeli da me ispituju: “Hoćeš li moći doći, je li? Hoćeš li” Pitao sam ih kad i na licu mjesta smo pregledali datume.
Odavno sam to priželjkivao. Žalim što nisam imao priliku da sarađujem sa Bekimom [Lumijem] — to nam je bila zajednička želja. Ustvari, jesmo jednom radili skupa, u Parizu. Kad je radio predstavu “Galani”. Mijenjao sam jednog glumca koji nije mogao doći zbog veoma specifičnih razloga.
Ovo mi je drugi put da sam došao na Kosovo radi predstave. Prvi put sam radi predstave došao 2003. godine. Tad sam se upoznao sa Jetonom i među nama se rodilo prijateljstvo. S pravom se može reći da je stvorena jedna vrsta pokreta — koji je Bekim progurao zajedno sa Lojom [teatarskim časopisom koji je izlazio od 2006. do 2010. godine] — jedna vrsta međusobnog poštovanja i ljubavi prema radu onog drugog. Od tad su prošle godine, pa sam se u jednom trenutku zapitao: “Zašto da ne? Ako neću sad, kad ću?” Godine idu li idu — ponestaje nam vremena. Osijedili smo.
Mimo toga, radi se o umjetničkom interesovanju. Tema drame je bila veoma odvažna, neobična rekao bih, i nije bila laka. Možda je to ono što me je najviše privuklo kod projekta.
Primarno se baveći odnosom između umjetničke slobode i historijske istine, predstava je izuzetno politična. Koje je vaše mišljenje o politički angažovanom teatru? Smatrate li da bi pozorište u nekim situacijama trebalo govoriti glasnim i jasnim političkim tonom?
Pa, ja mislim da to nije samo obaveza, već i u neku ruku misija teatra — da omogući da se čuje glas žrtava. Još za vrijeme antičke Grčke, upravo su Eshil, Euripid i ostali tragičari pisali o Trojancima, koji su bili neprijatelji Grka, davši im glas. Za to vrijeme je to bio politički čin.
Za današnje generacije je imperativ da se stvari razjasne. Mislim, barem na Kosovu bi trebalo da ih razbistrimo i da kažemo: “Evo, ovako stvari stoje i ovo je istina, naša istina”. Između ostalog kako bismo Handkeu dali do znanja da i mi imamo pravo govora. “Saslušat ćeš nas, je l’ tako?” Vjerujte mi da nas hoće saslušati. Niko se nije usudio da mu sve saspe u lice, samo zato što u Evropi smatraju da se bavi umjetnošću. A kad se neko bavi umjetnošću, može raditi šta god hoće. Znači, pljuje po žrtvama? Aha, dobro, gospodine, onda i mi možemo tebe da popljujemo. U ime žrtava.
Predstava se tumači kao kritika na račun Švedske akademije, ali i pojedinih evropskih kulturnih krugova koji su — na ovaj ili onaj način — prigrlili i rehabilitovali lik i djelo Petera Handkea zajedno sa njegovim stavovima o Miloševićevom režimu.
Mislim da na Zapadu vlada potpuni egocentrizam. Oni gledaju samo na sebe, pa ne vide patnju drugih. Handke je proizvod vremena u kojem živimo, što znači da nije jedini takav. Prvi je Renè Girard — a za njim su krenuli i drugi, Handkeovi prethodnici — iznosio teorije da su Bošnjaci_kinje u Sarajevu sami sebe ubijali i onda krivili Srbe_kinje. Kao što znate, isto se desilo kasnije, kad je počinjen masakr u Račku. Isti sistem je prisutan i danas — pogledajte Buču u Ukrajini. Iste su to teorije, iste taktike.
Mi to osuđujemo. Jer, nas u krajnju ruku Handke i ostali ni ne interesuju. Ljudi na Zapadu, Švedska akademija… Čini se kao da nemaju pojma. A imaju. Mi to moramo osuditi. Nagrada je njemu namjerno uručena. Izgleda da su željeli da nagrade kontroverznost. Međutim, on nije kontroverzan — on je dupelizac diktatora. A “kontroverzno” je biti dupelizac diktatora. Iz toga slijedi: “Handke treba da bude nagrađen zbog toga što je kontroverzan”. Hah!
Predstava ove godine gostuje u Skoplju i Beogradu, a onda i u Italiji. [Razgovor je obavljen prije tih izvedbi.] Najesen se vraća u Prištinu te će do kraja godine putovati u BiH i Njemačku. Šta mislite kakav će biti prijem publike u pobrojanim zemljama?
Ovdje, u Prištini, premijera je odlično primljena. Uvjeren sam da će biti izuzetno dobro primljena i u Beogradu. Što se tiče Evrope, mislim da će se svi iznenaditi, da će to biti nešto što nikako nisu očekivali. Oni su ubijeđeni da Handke ništa nije skrivio. Samo je kazao par stvari i to je to. Vjerujte mi, tamo će predstava izazvati prilično veliko iznenađenje jer… U Francuskoj sam svjedočio žustroj raspravi koja se povela kad je jedan francuski reditelj komedija skinuo Handkeovu predstavu sa repertoara, što je izazvalo ogroman sukob. Lično poznajem autore što su se posvađali. Jedan je smatrao da predstava treba da ostane, a drugi da ne treba. Otad više ne komuniciraju jedan s drugim.
Naša predstava je veoma analitična i zadire duboko u pogledu činjeničnog ispitivanja događaja. Vrlo je realna. Imamo mnogo horskih segmenata — zajedničkih scena, kad šest glumaca_ica igra jedan lik — tako da je bitno da smo stalno zajedno. Jer, ako jedna karika pukne, svi ćemo.
Već duže vrijeme gledamo Handkeove intervjue, u kojima možete primijetiti da je način na koji se izražava mnogo groteskniji od onoga što radimo u predstavi. Prema tome, vjerujem i nadam se da će se potresti svi ti vatreni evropski intelektualci_ke, koji beskrajno vole slobodu izražavanja čak i kad ona pljuje po žrtvama.
Spomenuli ste da su vaše dvije glavne referentne tačke u profesionalnom smislu engleski reditelj Peter Brook te francuski autor i glumac Antonin Artaud, obojica iz svijeta teatra. Zašto baš oni?
Dva su razloga. Brook, zato što sam nekoliko mjeseci nakon što sam tek došao u Pariz 1996. godine imao tu sreću da pogledam jednu njegovu predstavu, koja mi se urezala u srce i dušu. Oduševila me je jednostavnost. Igrala su samo četiri glumca. Bio je to komad “Čovjek koji je pobrkao suprugu sa šeširom”, po predlošku britanskog autora Olivera Sacksa.
Zadivilo me je kako su nas [publiku] četiri osobe bez ičega — koristeći se samo ćilimom i interpretacijom teksta — držale uzbuđene. Dva sata smo disali s njima kao jedno. Naravno, kasnije sam pogledao i druge predstave, ali ta Brookova me je vratila osnovama. Prije svega me je podsjećala na našu mušku odu, jer se i tamo pričaju priče ili se pjeva, što može potrajati i šest sati. To sam htio da kažem — vratila me je suštini teatra.
Artaud je moja druga referentna tačka. Zahvaljujući Bekimu [Lumiju], koji me je zamolio da prevedem Artaudovu knjigu “Le Théâtre et son Double” [“Teatar i njegov dvojnik”], upustio sam se u trogodišnje istraživanje o njemu. Možda me je baš Artaud naveo da se pozabavim potpuno drugačijim pristupom teatru, koji se isprepliće sa korijenima međugeneracijskog sjećanja te jake povezanosti sa prirodom i svime što nas okružuje u svemiru. Jedan od glavnih segmenata u knjizi je “Glumac i emocionalna kondicija”, odn. emocionalna priprema glumca kao sportiste, za šta smatram da je od suštinskog značaja za izgradnju bilo kojeg lika.
Šta emocionalna kondicija podrazumijeva?
Prvenstveno širenje dijapazona — i fizičkog i psihičkog, ali i organskog. Što je paleta šira, to imate više mogućnosti da likovima udahnete život. Dosad su korišteni mnogi pristupi koji se zasnivaju na psihologizaciji, tako da postoji zabuna još od vremena Stanislavskog [ruskog pozorišnog reditelja poznatog po autentičnom sistemu obuke glumaca_ica]. Njega su mnogi intepretirali po vlastitom nahođenju. Međutim, on je imao sebi svojstven pristup koji kod nekih pali, a kod nekih ne. Što se mene tiče, Artaud je bitniji jer nas povezuje sa našom drevnošću, a to kod Stanislavskog nije slučaj. Barem ja to tako shvatam.
U velikoj mjeri sam vezan za rituale, vjerovatno zato što smo ljeti prije išli na planine. Veza sa prirodom je bila veoma direktna. Kad kažem “veza sa prirodom”, mislim na ono kad se nađete oči u oči sa medvjedom i osjetite pravi pravcati strah. Smatram da je svako iskustvo kao i svaki trenutak — što kaže Borges — neponovljivo.
Kao dijete ste mnogo čitali, a naročito kada biste boravili na planini. Šta ste čitali?
Nisam imao šta da radim. Tad nije bilo struje, televizije, interneta. Čak i danas kad odete na planinu, telefon slabo radi. Nadam se da gore nisu postavili antene.
Tata je radio kao profesor, pa smo kod kuće — na svu sreću — imali mnogo knjiga. Od malih nogu sam čitao Alberta Camusa i romane koji nisu bili za moj uzrast, jer sam čitao u očevoj biblioteci. Albanska književnost me nije mimoišla. Još kao dijete sam pročitao sva djela Sterja Spassea, kao što su ga svi čitali u to doba. Sjećam se i knjige “Orteku” Rexhaija Surroija, i Charlesa Dickensa, naravno — svih tih knjiga za moj uzrast. Mislim na uzrast od osam do 14 godina. Već tad sam čitao i Dostojevskog, koji nije bio za djecu. Međutim, tek kasnije sam to shvatio, pa sam ga ponovo pročitao.
Sjećam se dobro “Zločina i kazne”. Otišao sam u dečansku biblioteku sa 14 godina — u to vrijeme su počeli da otpuštaju Albance_ke. Tamo je bio pravoslavni sveštenik. I niko više. Međutim, bilo je knjiga na albanskom. Htio sam da podignem Dostojevskog — svešteniku je bilo drago. Lice mu se ozarilo. Kad sam mu se obratio na albanskom, smrkao se.
U jednoj od najznakovitijih scena u predstavi sukobljavate se sa likom Petra Pana, noseći anđeoska krila. Taj segment igrate na njemačkom jeziku.
Taj segment je omaž scenariju koji je Handke napisao sa Wimom Wendersom — “Nebo nad Berlinom” [naslov originala: “Der Himmel über Berlin”]. To je jedna od najjačih scena. Bruno Ganz igra anđela. Ja to gledam kao na omaž njemu, jer je Bruno Ganz jedan od mojih referentnih glumaca. Dok sam stasavao na glumačkom planu, imao sam tri takva glumca: Michela Piccolija, Bruna Ganza i Bekima Fehmiua.
Mislim da je Jeton veoma dobro napisao taj segment. Međutim, pronašao sam frazu na njemačkom, pa sam želio da je i izvedem na njemačkom kako bih odao duhovnu počast Brunu Ganzu. Odličnom glumcu, meni lično.
U toku karijere ste glumili na mnogo jezika. “Projekt Handke” je većinom na engleskom, ali ima scena na albanskom, srpskom i njemačkom. Kako je vama kada igrate na više jezika?
Vjerovatno je jedino zbog čega pomalo i žalim to što sam se zaputio na Kosovo s namjerom da glumim na albanskom. Ali, kad sam došao, rekli su mi da će predstava biti na engleskom. Kasnije sam saznao da će predstava igrati i u Evropi te da na njoj radi međunarodna ekipa. Međutim, sve to se mijenja organski. Većinom uživam u glumi na albanskom. Kad sam prvi put radio predstavu na albanskom, 2003. godine, djelovalo je nekako lakše. Čak ni glas ne rezonuje isto na različitim jezicima — jer jezik nije samo jezik, već i način bivstvovanja. Ipak, ima nešto lijepo u prebacivanju s jednog na drugi jezik. Imao sam tu sreću da igram na desetinama jezika, pa čak i na onima koje ne govorim. I to je također interesantno, jer morate uhvatiti melodiju. To zahtijeva sedam-osam puta više truda.
Na kojim još projektima radite?
Snimam seriju u Francuskoj, za francusku televiziju TF1. Radim i na jednom igranom filmu, također u Francuskoj, pa onda i na predstavi koju igramo u septembru. Reditelj je Albanac, Simon Pitaqaj — meni veoma draga osoba. S njim već dugo radim. U predstavi glavnu ulogu tumači i Denis Lavant, koji važi za jednog od najvećih pozorišnih glumaca današnjice u Francuskoj. U pariskom pozorištu ćemo izvesti “San smiješnog čovjeka” Dostojevskog. Dakle, ti projekti su u pripremi. Ali toliko sam sretan što sam došao da radim na Kosovu.
Sadržaj ovog članka je isključiva odgovornost K2.0.
Zanima vas kako se naš novinarski rad finansira? Saznajte više ovdje.
