“Ako bi ti neko naredio da eliminiraš novinare i da pri tome ne izazoveš diplomatski incident, kako bi to uradio?”, pitala je Sara prije nego što je sama ponudila odgovor.

“Ja ne bih nikoga ubila. Ošamutila bih ih ili onesposobila, a onda bih ih nekako izručila. Možda bih pozvala helikoptere da ih pokupe. Ali, ne, to bi bilo glupo, izlagati se tako radarima. Prije da bih ih strpala u kombije i prevezla na neku tajnu lokaciju, negdje blizu granice, naprimjer, odakle bi mogli biti prebačeni u Albaniju.”

“Danas smo presreli neke razgovore u ćelijama pokreta za ujedinjenje”, kazao je Bljaku. “Evo izvještaja obavještajaca. Mobilizirali su se. Čini se da je nešto veliko, nešto veće od bilo čega što su radili dosad.”

“Dobro, recimo da su u ovo bili umiješani i oni. Recimo da su se, nekim čudom — zanemarimo sad to što su u ovim stvarima inače slabi — recimo da su stvarno uspjeli obaviti najveći posao dosad. Recimo da su prokrijumčarili… koliko ono?”

“Stotine, ako ne i hiljade novinara”, doda Bljaku.

“E, da”, nastavi Sara. “No, čak i da im je to pošlo za rukom, Država Albanija i dalje hoda po tankom, sivom ledu što se tiče međunarodnih odnosa.”

“A šta je onda s ovim pokoljem?”, upitao je Bljaku. “Pogledajte koliko je KIRN-ovih članova pobijeno. Oni su svi građani Kosova. Njihovim masakrom je objavljen rat.”

“U Agenciji sigurno nisu toliko naivni”, reče Sara. “Barem to znamo. Na kraju krajeva, sumnjam da bi Istinonoša odobrio i podržao nešto ovako.”

“Mislim…”, doda Bljaku, “jeste li čuli šta se priča za Kinu?”

“Ne budi blesav… Ovo je Kosovo”, odvrati Sara. “Sam si rekao: učiniti nešto ovako bez eksplicitnog poziva ili odobrenja države domaćina bilo bi ravno objavi rata.”

“Mi o vuku, konjica na vrata. I to cijeli informatički i vojno-industrijski kompleks, čini mi se.” 

Sara okrenu glavu i s balkona na spratu ugleda rulju u vojnim maskirnim uniformama. Bila je to KSF-ova jedinica 1010. Nalik na neku dobro podešenu mašinu, oni s aktovkama nastavili su hodati pravo, desno su skrenuli oni koji su bili zaduženi za postavljanje odašiljača za skeniranje, dok su lijevo otišli oni čiji je zadatak bio priključivanje uređaja na računarske terminale.

Među svim tim efikasnim vojnicima polurobotskih pokreta svojom uglađenošću isticala se njihova naredbodavka. Pukovnica Zana Uka bila je sitna u poređenju s teškašima koji su prenosili sanduke i opremu. Mahala je rukama uokolo poput neke dirigentice vojnog orkestra sa samopouzdanjem i autoritetom primjetnim u njenom žestokom pogledu.

Tu simfoniju reda i vatre zanimalo je samo jedno: da li je izbio rat. To je bio pukovničin primarni cilj, pa budući da je to bilo pitanje državne sigurnosti, nije trebala čekati bilo kakve čvrste dokaze da uzme stvari u svoje ruke.

“Jebote, samo nam je ovo još trebalo”, uzviknu Sara. “Četa raspucanih vojskovođa koja će nas sve raznijeti i vratiti u kameno doba. A šta je caka s kamenim dobom, Bljaku?”

“Tad nije bilo interneta?”

“Exactamundo. Pogledaj ti onu mladu kujicu, molim te”, reče Sara. “Znaš li ti da sam ja naredila da je uhapse kad joj je bilo samo 13?”

“A ko ne zna za buntovnu princezu hakera koja sad predvodi naše najjače vojnike na kibernetičkim ratištima?”

“I tebi dobar dan, pukovnice Zana”, prodera se Sara pomalo sarkastično pa doda sebi u bradu: “Vidi ti balavice kako je porasla.”

Pukovnica Zana Uka podiže glavu. Nabacila je jedva primijetan osmijeh i potom vojnički pozdravila Saru.

“Detektivko Kula! Čast mi je, kao i uvijek. Da smo se barem sreli nekom drugom prilikom…”

“Baš”, povikala je Sara s balkona. “Izvini što ti nisam došla na proslavu dvadesetog. Zagubila sam pozivnicu.”

Pričest, prekinuta

Arbitar se vozio na adresu do koje je došao ispitavši pokojnog člana KIRN-ove milicije. Približavajući se svojoj destinaciji, osjećao se ponosno zbog toga što je ostao neprimijećen i zadržao element iznenađenja. Ipak, najviše od svega je bio ponosan na sebe jer je odolio porivu da uključi implantate. Samo što nije kucnuo taj čas.

Magla se podigla i sunce je okrijepilo grad, učinivši ga nekako više živim, ali u prvi plan je dospjela i prljavština. Vreće sa smećem nagomilane uz ulicu izgledale su upadnije. Sivi beton je naročito lijepo svjetlucao na popodnevnim zrakama sunca obojenim smogom. Ono malo ogoljenih drvešaca bacalo je duge sjene preko uvele trave.

Arbitar je uključio kiberimplantate prvi put nakon prelaska granice s Kosovom. Bio je zanesen, pun energije. Pretvorio se u savršen stroj za ubijanje novinara. Nije bilo više ničega što bi mu moglo stati na put prema uspješnom okončanju misije.

Zaustavio se na moment. Navala informacija bila je prejaka. Trebalo mu je malo vremena da se pribere i navikne nakon što je toliko vremena proveo van mreže. U tom informacijskom strujanju pojavila se i lokacija KIRN-ovog štaba, no nešto nije bilo uredu. U i oko kompleksa sve je vrvjelo od policije. Nije mogao odrediti tačan položaj svojih meta. Jesu li to journoi naučili novi trik i sada prikrivaju tragove?

Čim je veza sa Istinonošom uspostavljena, kroz sve te distrakcije probila se prioritetna poruka za preuzimanje.

Misija odložena.

Obustaviti misiju i reorganizirati se.

Pričekati nove upute.

Nadležni organi obaviješteni i u potrazi.

.Prikriti se i ostati u informacijskoj tišini do daljnjeg.

Preuzimanje paketa dovršeno.

Pokrećem isključenje za slučaj nužde.

Veza se iznenada izgubila. Implantati su daljinski isključeni.

Arbitar je silovito udario po kočnici. Gume su zaškripale, ostavivši trag na istrošenom asfaltu. Polukružno se okrenuo i dao gas. Nije se više mogao pouzdati u sklonište, stoga je odlučio da učini nešto što niti jedan agent pri zdravoj pameti ne bi uradio: vratio se na “mjesto zločina”. Parkirao je automobil na isto mjesto gdje je prethodno čekao svoju bivšu metu. Izvadio je torbu s lešom iz prtljažnika i krenuo uz stepenice.

“Presveti Istinonošo, uputi me na jedini pravi put”, recitirao je Arbitar. “Zaštiti me od journoa i njihovih svakojakih neistina. Povedi me ka Novom Eliziju, u čije smo stvaranje uložili naše živote. Vodi me kroz proročanstva i proglase, sve dok vizija Edija Velikog ne bude ispunjena. Hvaljena bila jedina prava Istina i put koji vodi do nje.”

Kada se vratio u auto, zaputio se prema Kolektivu. Sakriti se svima pred nosom u hakerski bircuz bila je najsigurnija opcija, pomislio je. Irokeza i njegovi iz Sindikata Kaçak će ranije dobiti platu pokrećući skripte za interferenciju.

 ***

“Je li bilo ikakve aktivnosti u Enklavi”, pitala je Sara.

“Zasad ništa”, odgovori joj pukovnica. “Sav promet je trenutno zelen i odvija se neometano. Ipak, nećemo ništa riskirati. Sad smo na čevrtom nivou INFO-DEF-a.”

“Nemoj me zezati”, odbrusi Sara. “Još samo da proglasite ratno stanje, što da ne.”

Detektivka Sara i pukovnica Uka nastavile su svoje jurisdikcijsko nadmetanje. Međutim, ono o čemu su raspravljale bilo je u potpunosti nevažno u tim trenucima. Detektivka Sara je bila u utrci s vremenom — trebala je dokazati da napad nije naređen iz Albanije, iako je sumnjala na neku muljažu s arbitarske strane. Rat nije bio dobar ni za koga, posebno ne za biznis, i naravno da nije htjela dopustiti da bivša tinejdžerska hakerica prevarantica koja se sada presvukla u maskirnu uniformu ugrozi sudbinu čitave zemlje. Ipak, to je bila samo njena slutnja, ništa više.

“Pukovnice”, viknu jedan od vojnika trčeći prema njoj. “Upravo smo dobili signal na našem sistemu ranog upozoravanja, visoko pouzdan signal. Ukazuje na arbitarsku aktivnost zabilježenu na tlu Kosova.”

“Ne mogu da vjerujem”, reče Sara. “Toliko o brizi za diplomatiju. Jesu li naši timovi na putu?”

“Nismo mogli odrediti tačnu lokaciju”, odgovorio je vojnik. “Signali su bili vrlo kratki. Kako god, izvor je negdje u Prištinopolisu.”

“Ma daj, to je kao da kažeš da su negdje na Kosovu”, požalila se detektivka Sara.

“Ovaj naš hladni rat se zakuhao, izgleda”, rekla je pukovnica. “Započnite operaciju Möbius.”

Naslovna fotografija: Arita (Arrita) Katona / K2.0.

Muzika: Ljiburn Jupoli (Liburn Jupolli).