Beatriz Becerra je španska nezavisna europarlamentarka i članica Liberalno- demokratske alijanse Europe, ALDE. Psihologinja i spisateljica po struci, Becerra je podpredsjednica Potkomiteta za ljudska prava Evropskog parlamenta, te ima i aktivnu ulogu u komitetima za zapošljavanje i društvena pitanja i ženska prava.

Postala je članica Parlamenta 2014. godine, stavljajući u fokus svog rada borbu protiv nasilnog radikalizma među mladima.

U Parlamentu, Becerra je aktivna u istacanju uloge žena u borbama za promjene u svijetu. Godine 2016, ona je nominirala Nadiu Murad Basee, iz Jazidi zajednice iz Iraka, i  aktivistkinju u borbi protiv seksualnog nasilja, za nagradu Sakharov koju svake godine dodjeljuje Europski parlament kao priznanje za slobodu savjesti i borbu za ljudska prava. Basee je primila nagradu zajedno sa Jazidi aktivisticom Lamiyom Aji Basha, da bi 2018. godine dobila i Nobelovu nagradu za mir, zajedno sa Denisom Mukwege.

Becerra je također odigrala značajnu ulogu u formiranju platforme Alijanse žena protiv radikalizacije i ekstremizma (AWARE). Ova mreža je uključena u istraživanje i prevenciju radikalizacije iz rodne perspektive, i dobili su značajnu međunarodnu podršku već u prve dvije godine djelovanja.

Ove godine, Becerra je ponovo nominirala dobitnika Sakharove nagrade – Olega Sentsova. Ovaj filmski režiser sa Krima, kojeg su ruske vlasti uhapsile i zatvorile 2014. godine, osuđen je na zatvorsku kaznu od 20 godine zbog udruživanja radi terorističkog djelovanja. Ljudskopravaške grupe su odbacile takve kvalifikacije i presudu kao nelegalne, te se snažno zalažu za njegova prava. Sentsov je dobio nagradu dok još uvijek boravi u zatvoru.

Kao spisateljica, Becerra je objavila tri romana, koja su generalno dobro primljena kako od publike tako i od književnih kritičara. Ove godine je također objavila knjigu  “Eres liberal y no lo sabes” („Liberal/ka ste, ali to ne znate“), koju opisuje kao “manifest za inklusivni i moderni liberalizam, oslobođen svake dogme”.

Kosovo 2.0 razgovaralo je sa Becerrom o njenoj novoj knjizi, pitanju ljudskih prava u Evropi i svijetu, važnosti nagrade Sakharov, liberalizmu i nacional-populizmu u post-brexitovskoj Evropskoj Uniji, kao i o skorašnjim evropskim izborima koji će biti odlučujući za budućnost Evrope.

‘Fotografije: Privatna arhiva Beatriz Becerra’

K2.0: „Liberal/ka ste, ali to ne znate“. Jesmo li svi zaista liberali i liberalke?

Beatriz Becerra: Pa mislim, bila sam liberalka a to nisam znala. Sad znam. I mislim da se isto što se meni desilo vjerovatno desilo mnogima. Jer, u ovoj knjizi koju sam upravo objavila pokušavam napraviti jednu vrstu političkog manifesta – poziva na akciju koji se zasniva na mom vlastitom iskustvu, i mislim da, ako se ovako nešto desilo meni, vjerovatno se desilo mnogima.

Da li biste nam mogli opisati šta zaista podrazumijeva biti liberal?

Za mene, liberalizam je više životni stav. Daleko je od ideologije. Ne bih poredila liberalizam sa drugim ideološkim pozicijama ili pokretima poput, ne znam, komunizma ili socijalizma, ili konzervativizma.

Mislim da mi, liberali, oni koji vjeruju u liberalnu demokratiju, dijelimo vrlo snažnu posvećenost, snažno ubijeđenje u slobodu i jednakost kao vrijednostima koje su osnova našeg života i društva kojeg želimo da stvorimo.

‘Fotografije: Privatna arhiva Beatriz Becerra’.

Nazvali ste to „pragmatizam sa principima“?

Da. To je nešto što sam uzela od gđice Mogherini, od Federice Mogherini. Jer dobro opisuje ono što mislim da je aktuelno danas i vrlo potrebno. Trebamo djelovati na evropski način. A evropski način je pragmatizam sa principima. To znači tražiti ciljeve, tražiti rezultate, rješavati probleme, ali kroz vrijednosti. Kroz veliki broj vrijednosti koje dijelimo ovdje u Evropi.

Da li bi to bilo nešto – i kako bismo to mogli primijeniti u drugim državama koje nisu dio EU, poput BiH?

Mislim da su principi liberalizma univerzalni. U stvari, jedna od glavnih prednosti koju opisujem u „dekalogu“ kojeg sam napisala jeste da su univerzalna prava jedinstven ugovor koji svi mi dijelimo, i upravo proslavljamo 70. godišnjicu Deklaracije o univerzalnim ljudskim pravima, jer je to ugovor.

To je nešto što sa jedne strane svima nama daje pristup tim pravima, ali u isto vrijeme primorava svakog od nas da očuvamo i damo ista prava ostatku svijeta.

Također ste podržali nominaciju – govoreći o ljudskim pravima – Olega Sentsova za nagradu Sakharov. I u regiji imamo nekoliko dobitnika. Na Kosovu to su Adem Demaçi i Ibrahim Rugova, a u BiH dnevni list „Oslobođenje“. Tako da je očito nagrada Sakharov opštepoznata kod nas. Zašto su ove nagrade bitne? Šta biste rekli?

Uvijek kažem da je nagrada Sakharov duša Evropskog parlamenta i evropskih institucija jer, naravno vrlo je poznata i rekla bih da je najvažnija poslije Nobelove nagrade. Ponekad se poklapaju, kao posljednja Nobelova nagrada za mir, koja je data našim dobitnicima, Denis Mukwegeu i Nadiji Murad.

Ali, za mene je nagrada Sakharov inkarnacija kako te posvećenosti, tog kompromisa, tako i tih vrijednosti. I zaista mislim da je nagrada Olegu Sentsovu ove godine, kada obilježavamo 30. godišnjicu nagrade Sakharov, ne samo jaka poruka totalitarijanizmu, tj. Putinovom režimu koji je zatvorio ovog filmskog autora, jer je vrlo poznat aktivista u kontekstu slobode – ukrajinski aktivista – kako rekoh, nije to samo snažna poruka Evrope Putinu, već i obaveza.

To znači da doživotno, kada aktivista ili neka posebna osoba dobije nagradu Sakharov, mi, Evropljani se doživotno obavezujemo da ćemo ga zaštititi i odbraniti. Kada kažem Evropljani, to je zato što nagradu daje Evropski parlament, a mi parlamentarci smo samo predstavnici. Tako da nagradu dodjeljuje 500 miliona Evropljana.

2018. djeluje kao godina – jedna u nizu od nekoliko, rekao bih, posljednjih godina, gdje ljudi žive u atmosferi osjećaja da stvari kolektivno idu nizbrdo, i čini se da gube nadu, posebno sa sve snažnijom ekstremnom desnicom. Kako u Evropi, tako i drugdje. Da li je to i vaš osjećaj? Posebno u kontekstu ljudskih prava?

Da, mislim da generalno živimo u vremenima koja su bar po meni počela sa Brexitom. Rekla bih da je 2016. sa Brexitom počelo novo doba za Evropu, posebno, ali ne samo Evropu.

Nakon Brexita se desio Donald Trump, nakon Trumpa smo se susreli sa nekoliko izbornih procesa koje su vodili nacional-populisti, i vidjeli smo kako je vlast u Italiji npr. bila preuzeta od strane te ekstremne desnice, ali i ljevice u pojedinim slučajevima.

Ali mislim da ono što im je zajedničko je da žele da unište Evropu iznutra. I ovo je stvarna prijetnja. Oni će iskoristiti to zajedničko pitanje migracije, ali nije istina da ih je briga za migraciju, samo žele rasturiti zajednicu vrijednosti koju imamo,  i iskoristiti fragmentiranost koju imamo sa druge strane „rova“ da bi preuzeli institucije. I to je za mene glavna opasnost s kojom se suočavamo za naredne izbore, koji će se održati u maju.

Prije nego što kažemo nešto i o nadolazećim izborima, možda bi bilo dobro kratko popričati o samim migracijama, s obzirom da ste ih spomenuli. U BiH trenutno postoji situacija na bosansko-hrvatskoj granici, i kako znamo, Hrvatska je članica EU, prema tome, na našoj granici sa Evropskom Unijom, gdje se nalaze hiljade migranata koji pokušavaju ući u EU. Šta bi po vama bilo najbolje rješenje za ovo pitanje, kako evropsko, tako i za osobe u pokretu koji pokušavaju doći do sigurnijeg okruženja, ili sigurnijih država na našoj planeti?

Kao i u svim drugim pitanjima, a posebno o migracijama, ono što trebamo je zajednički stav. To je sigurno. To je nešto vrlo očito, ali vrlo je teško doći do toga.

‘Fotografije: Privatna arhiva Beatriz Becerra’

Naime, imali smo skoro pet godina da nađemo rješenje i dođemo do promjena koje smo trebali napraviti u skladu sa Dublinskom konvencijom i svim dogovorima koje smo pokušali primijeniti u različitim državama, ali istina je da nemamo tu zajedničku politiku. Zajednička politika znači da imamo strateški pristup migracijama kao činjenicu, koje nisu kriza, koje nisu tokom specifičnog vremenskog perioda, koje nisu samo nakon rata poput onog u Siriji, gdje imamo tu vrstu velikog broja ljudi koji bježe od rata. Migracije su fenomen koji se uvijek dešavao, ali sada u globalnom svijetu dešavat će se stalno.

Zato mi kao Evropljani trebamo uspostaviti taj kompromis – ne samo ispravan pravni kontekst, okvir na osnovu kojeg trebamo djelovati u skladu sa stvarnošću, već i dugoročnu perspektivu. Ne možemo pronalaziti vrlo kratkoročna rješenja koja nismo u stanju da ispunimo u stvari. Jer države nisu bile u stanju da ih ispune. Ali dugoročno znači da znamo i da odlučimo koliko ljudi u kakvom stanju sa kakvim profilom mi možemo i spremni smo integrisati u cjelosti, u potpunosti. Nije to samo integrisati izbjeglice. Govorimo o njima kao o građanima.

Kada je u pitanju BiH, na primjer: po meni, BiH je Evropa u malom. Primjer je toga na malom prostoru kako različiti jezici i nacionalnosti žive skupa nakon što su proživjeli vjerovatno najgoru situaciju koja im se ikada desila. Mi smo u Evropi to proživjeli.

Obilježavamo sada i stogodišnjicu završetka Prvog svjetskog rata, ali BiH po meni može biti ispravan primjer kako izaći na kraj sa migrantima koji prolaze kroz BiH da bi došli do EU; da je BiH dio EU imala bi dodatnu vrijednost da to uradi.

Ali, opet, u vezi sa pitanjem migracija i porastom populizma i nacionalizma. Moramo posmatrati migracije same po sebi, to je način da uvećate svoje sposobnosti da se nosite sa budućnosti, da obogatite ne samo kulturu, naravno, i ekonomiju, već i pokretljivost ljudi, i u biti to je nešto s čime se moramo suočiti. Tako da, pragmatizam sa principima znači da moramo napraviti plan sa konkretnom politikom, ali također, sa vrijednostima koje će održati kompletnu EU.

Već smo spomenuli evropske izbore koji će se održati vrlo brzo. Šta predviđate, po pitanju toga da li će se ići dalje udesno? Ili će EU glasati drugačije?

Mislim da će rezultat izbora dosta zavisiti od toga šta liberalne demokrate – a kada kažem liberalne demokrate, to mislim na vrlo inkluzivan, okvirni način – šta ćemo mi biti u stanju da uradimo, i kako ćemo djelovati zajedno da bismo pozvali zajednicu glasača da se suoče sa ovim izborima.

Da se sučele sa, znate, pozivom zajedničkog fronta nacional-populista koji stvaraju na vrlo sistematičan način. Tako da, ako smo u stanju to da uradimo, od danas pa u recimo naredna dva mjeseca, ako konzervativci, progresivni, tzv. liberali, zeleni, svi oni koji zaista stoje iza sloboda, prava i vladavine zakona, i sve to skupa predstavlja konkurentnu prednost, što je demokratija u Evropi.

Ako smo u stanju to da uradimo, bićemo u stanju da porazimo te pokušaje. Ako nismo, u najpesimističnijoj situaciji, rekla bih ćemo zateći Parlament 2019. godine sa ogromnom grupom koja će se sastojati od vrlo čudne mješavine ekstremista koji će blokirati i… Rekla bih, razvodnjavati mnoge vrlo važne inicijative koje moramo riješiti – posebno politike migracija.

Jedinstvo desnice nasuprot razuđenosti ljevice čini se kao česta pojava u svakoj državi, od BiH preko Evrope pa i u SAD-u. Šta bi bio najbolji način da se grupiše ta ljevica?

Meni je nemoguće govoriti samo o ljevici i desnici jer to više ne postoji. Ne postoji ispravan način da povežemo brend ili etiketu sa sadržajem. Jer, mnogi politički pokreti koje vidimo danas se nazivaju ljevicom, a u stvari su jednako totaltarni.

Isto se desilo i sa desnicom, ali kada kažete – i zato uvijek insistiram na razlici između liberalnih demokrata i ekstremista tj. totalitarijanaca. Jer ovo je desnica… Ekstremna ljevica i ekstremna desnica savršeno koegzistiraju sa druge strane i stvaraju te pokrete, taj novi front, i nemaju nikakvih problema da postoje zajedno i ujedinjuju resurse.

Ali sa ove strane stola, rekla bih da je razlika između konzervativnog i progresivnog pristupa više simbolička nego stvarna. Politike su te koje određuju jeste li više konzervativni ili progresivni, ali mislim da insistirati na govoru o ljevici i desnici ne pomaže uopšte, generalno, u Evropi definitivno, i sada, glavna protupozicija je liberalizam protiv nacional-populizma. To je glavna razlika.

Zvuči kao borba između dobra i zla, praktično.

Rekla bih da da. I rekla bih da ne smijemo biti stidljivi u prihvatanju toga. Sjetite se knjige „The Road“ Cormaca McCarthya, gdje kažu „mi smo dobri jer smo mi lučonoše.“ Mi nosimo svjetlo i imamo odgovornost da održimo plamen demokratije u svijetu.

Imam prijedlog za naslov vaše sljedeće knjige: mislim da bi se trebala zvati „Možete stvoriti bolji svijet, samo to ne znate.”

To je dobro, to će biti drugi dio.K

Ovaj razgovor je uređivan radi dužine i jasnoće. Intervju je sproveden na engleskom.

Naslovna Fotografija: Privatna arhiva Beatriz Becerra