Institucije Kosova nedavno su pokrenule niz aktivnosti kako bi razmotrili navode o ratnim zločinima — posebno genocidu — koje se počinila Srbije. Između ostalog, pokrenuta je inicijativa za osnivanje međunarodnog suda u okviru kojeg bi se vodili sudski procesi vezani za zločin genocida, dok je u Skupštini Kosova usvojen nacrt rezolucije o osudi tog zločina. U dokumentu se također navodi da će zvaničnici Srbije biti proglašeni nepoželjnima ukoliko ne priznaju ratne zločine počinjene na Kosovu.

S populističke tačke gledišta, te aktivnosti mogle bi biti korisne budući da stvaraju dojam da državni i pravosudni organi Kosova, 20 godina nakon završetka ratnog sukoba, konačno uzimaju u razmatranje optužbe o genocidu.

S pravne tačke gledišta, te aktivnosti nemaju nikakvog smisla.

Ideja o osnivanju međunarodnog suda koji bi mogao presuditi da je država Srbija počinila genocid na području Kosova u potpunosti je besmislena. Ko će osnovati tu instituciju? Priština to ne može učiniti zbog toga što ne posjeduje adekvatna zakonska ovlaštenja pomoću kojih bi mogla osnovati jedan međunarodni sud. Jedino što u ovom trenutku može učiniti je da u skladu sa zakonima Kosova o kaznenim postupcima vodi sudske sporove protiv individualnih počinitelja ratnih zločina, ali ne i protiv jedne države odgovorne za te zločine.

Ko će onda biti osnivač te institucije? Da li bi to mogle biti Ujedinjene nacije? Prema članu 41 Povelje UN-a, ta organizacija ima pravo da osnuje međunarodni tribunal, no taj bi potez moralo odobriti Vijeće sigurnosti usvajanjem rezolucije u Vijeću sigurnosti. Imajući u vidu da se u Vijeću nalaze Rusija i Kina, koje još uvijek nisu priznale Kosovo, nije izgledno da bi jedan takav projekt mogao zaživjeti.

Da li će taj međunarodni sud osnovati Europska unija? Upitno je da li EU ima takve ovlasti, ali čak i da ima, uzaludno je razmišljati o takvom potezu jer pet država članica ne priznaje državnost Kosova.

Rezolucija o osudi genocida, za koju se očekuje da će je Skupština Kosova ekspresno usvojiti u četvrtak, 16. maja, još jedna je pravosudna besmislica. Rezolucije Skupštine nisu pravno obavezujuće ni na teritoriji Kosova, a kamoli u međunarodnom pravnom prostoru. Na kraju krajeva, izvjesno je da vrhu Srbije neće predstavljati problem to što će postati personae non gratae na Kosovu.

Dakle, postoji li nešto što bi Priština mogla poduzeti kako bi dokazala da je Srbija počinila genocid na području Kosova?

Da. Kosovo bi trebalo tužiti Srbiju pred Međunarodnim sudom pravde (MSP).

Tačnije, Kosovo bi pred Međunarodnim sudom pravde Srbiju trebalo tužiti za kršenje Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine, odnosno Konvencije o genocidu.

Mnogi analitičari i analitičarke smatraju da Kosovo ne može podnijeti takvu tužbu, što ipak nije tačno.

Vjerovatno su rezigniranost te manjak hrabrosti i odlučnosti navele mnoštvo stručnjaka i stručnjakinja da vjeruju kako Kosovo nema mogućnost pristupa multilateralnim ugovorima, kao što su Konvencija o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava ili druge Haške konvencije. Međutim, pokazalo se da ti stručnjaci nisu upravu.

Kosovo kao država potpisnica Konvencije o genocidu

Pokretanje sudskog procesa protiv Srbije zahtijeva odlučnost kao i ozbiljnu pripremu, zato Kosovo mora napraviti nekoliko pravnih koraka da bi bilo u poziciji da državu Srbiju tuži za počinjenje genocida.

Prvi korak je da Kosovo postane jedna od stranaka Konvencije o genocidu pomoću mehanizma sukcesije, koji podrazumijeva preuzimanje međunarodnih pravnih obaveza od države u čijem se sastavu Kosovo nalazilo prije nego što je proglasilo nezavisnost.

U ovom slučaju, Socijalistička federativna republika Jugoslavija (SFRJ), koja je uključivala Socijalističku autonomnu pokrajinu Kosovo, Konvenciju o genocidu ratificirala je 1950. godine. Nakon raspada te zemlje, Savezna republika Jugoslavija, to jest današnja Srbija — zajedno s Kosovom u svom sastavu — odlučila je preuzeti Konvenciju 1992. godine mehanizmom sukcesije. Prema tome, Kosovo je od 1950. godine do proglašenja svoje nezavisnosti bilo potpisnik te konvencije.

U predmetu “Bosna i Hercegovina protiv Jugoslavije“, MSP je 1996. godine potvrdio da je putem sukcesije moguće postati strankom Konvencije o genocidu. Kada je proglasila nezavisnost, Bosna i Hercegovina (BiH) uputila je notu o sukcesiji generalnom sekretaru UN-a kao depozitaru tog dokumenta.

Notom o sukcesiji BiH je utvrdila svoj položaj države potpisnice Konvencije o genocidu te je naslijedila obaveze koje proizlaze iz tog dokumenta onog dana kada je, prema riječima generalnog sekretara UN-a, “preuzela vlastitu odgovornost za vođenje međunarodnih odnosa“.

Isto je učinilo i Kosovo 2008. godine u svojoj Deklaraciji o nezavisnosti.

„Mi ovim preuzimamo međunarodne obaveze Kosova, uključujući one koje su zaključeni u naše ime od strane privremene administrativne Misije Ujedinjenih Nacija na Kosovu (UNMIK), i sporazum i druge obaveze bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije kojim smo obavezni kao njen bivši konstitutivni deo…“ [sic]

U ovom dijelu Deklaracije Kosovo je jasno izrazilo opredijeljenost za sukcesiju međunarodnih ugovora.

Nažalost, Vlada Kosova tu opredijeljenost do sada nije uspjela provesti u djelo. Note o sukcesiji relevantnih međunarodnih ugovora nisu izrađene, pa tako nije poboljšan ni pravni položaj Kosova kao nezavisne države.

Zabrana genocida jedna je od temeljnih normi međunarodnog prava, za koju se također upotrebljava i termin ius cogens. Konvencijom o genocidu ova peremptorna norma kodificirana je u interesu cijelog čovječanstva, a ne pojedinačnih zemalja svijeta.

Prema presudi MSP-a, Konvencija o genocidu osmišljena je tako da je što više stranaka može potpisati, stoga “potpunim isključivanjem jedne ili više država iz Konvencije ne bi bilo ograničeno samo područje njene primjene, već bi bio umanjen i autoritet moralnih i humanitranih principa koji tvore temelje te konvencije.“

S tim u vezi, imperativ Kosova je da postane jedna od stranaka Konvencije o Genocidu, što bi zvaničnoj Prištini itekako pomoglo u sudskom postupku protiv zvaničnog Beograda.

Oni koji se protive preuzimanju Konvencije mogli bi istaći da Kosovo nije država članica UN-a i da zato generalni sekretar te organizacije neće uzeti u razmatranje notu o sukcesiji. Ni te tvrdnje nisu tačne budući da članstvo u UN-u nije preduslov za to da jedna država postane potpisnica Konvencije o genocidu.

Uloga generalnog sekretara ili sekretarke kao depozitara ionako je isključivo tehničke i administrativne prirode, a ni u kom slučaju političke. Osoba na toj poziciji poslat će zvanično obavještenje svim državama potpisnicama Konvencije o genocidu ukoliko se Kosovo prethodno odluči uputiti notu o sukcesiji i to je sve.

Osim toga, UN i dalje zadržavaju neutralan stav o statusu Kosova, pri čemu niti priznaju niti se protive nezavisnosti te zemlje.

Naposlijetku, možda je i najvažnije istaći sljedeće: u savjetodavnom mišljenju MSP-a iz 2010. godine navodi se da usvajanjem Deklaracije nezavisnosti Kosova nije prekršeno ni međunarodno pravo u globalu niti Rezolucija 1244 usvojena 1999. godine, te se dodaje da institucije nezavisnog Kosova funkcioniraju u skladu s tom rezolucijom.

Važno je napomenuti da je 2014. godine i Palestina — čiju se državnost dovodi u pitanje koliko i državnost Kosova — postala stranka Konvencije o genocidu. Konkretni koraci ka istom cilju na Kosovu nisu poduzeti uprkos tome što predstavnici i predstavnice državnih organa neprestano skreću pažnju javnosti na ratne zločine koje je počinila Srbija.

Tužba protiv Srbije ispred MSP-a

Kada bi se našlo na listi država potpisnica, Kosovo bi moglo primjenjivati član IX Konvencije o genocidu, koji utvrđuje MSP nadležnim za sporove obuhvaćene tim dokumentom. Na taj način Kosovo bi pred tom pravosudnom institucijom moglo pokrenuti sudski proces protiv Srbije.

Pojedinci bi mogli napomenuti da to nije moguće jer je genocid počinjen prije nego što je Kosovo postalo stranka Konvencije o genocidu. Ipak, jedan od prethodnih slučajeva dokazuje da bi ti pojedinci bili u krivu.

U već spomenutom predmetu “Bosna i Hercegovina protiv Jugoslavije“, MSP je 1996. godine presudio da u Konvenciji o genocidu ne postoji vremensko ograničenje koje se tiče retroaktivnog razmatranja genocida u odnosu na “početak sukoba“. To znači da će se nadležnost u potencijalnom sporu Kosova protiv Srbije nalaziti u rukama MSP-a iako su ratna dešavanja započeta i završena prije nego što je Kosovo zvanično i preuzelo Konvenciju.

Protivnici ovog spora također bi mogli naglasiti da je nemoguće pokrenuti optužnicu protiv Srbije zbog toga što je njen državni vrh 2001. godine uložio prigovore na član IX Konvencije o genocidu.

U međunarodnom pravu, prigovor je instrument koji određenoj državi omogućava da izmijeni pojedine odredbe određenog međunarodnog sporazuma ili da se od njih izuzme. Srbija je u jednom od svojih prigovora ustvrdila da neće primjenjivati član IX navedene konvencije, koji MSP čini nadležnim za sudske sporove o zločinu genocida, kao i da će saglasnost te države prethoditi svakom relevantnom suđenju u sklopu MSP-a koje bude imalo dodirnih tačaka s tom konvencijom.

Međutim, Kosovu u prilog ide još jedan slučaj. Prema presudi MSP-a iz 2008. godine u predmetu “Hrvatska protiv Srbije“, Srbija je bez rezervi bila obavezana Konvencijom o genocidu sve do 2001. godine.

Kosovo bi moglo odgovoriti na eventualne prigovore Srbije u tom pogledu ulaganjem odgovarajućih žalbi, i to u vezi s notom o sukcesiji Konvencije o genocidu. Identično su postupile i Hrvatska i BiH, čiji su pravni zastupnici i zastupnice dokazali da prigovor Srbije koji se odnosi na nadležnost MSP-a u suđenjima za genocid nisu u saglasnosti s Konvencijom, a samim time ni s međunarodnim pravom. Predstavnici i predstavnice Kosova trebali bi se koristiti istim argumentima.

Usto, Kosovo bi shodno članu 35 (2) Statuta MSP-a trebalo položiti izjavu kojom bi prihvatilo nadležnost Suda u ovakvim slučajevima. Države koje nisu članice UN-a i koje nisu potpisale Statut, među kojima se nalazi i Kosovo, imaju mogućnost da se služe tim članom kao mehanizmom pomoću kojeg će biti utvrđeno da je MSP nadležan za njihove sporove s drugim državama.

Vijeće sigurnosti UN-a 15. oktobra 1946. godine usvojilo je rezoluciju kojom je MSP dobio ovlaštenje da odlučuje o izjavama vezanim za nadležnost tog Suda. Jednu takvu izjavu položila je i Palestina, 4. jula 2018. godine.

Na osnovu te izjave Palestina je pred MSP-om u septembru 2018. godine pokrenula pravni spor protiv Sjedinjenih Država zbog odluke da se američka ambasada premjesti u Jeruzalem. Predmet je trenutno u razmatranju, no ispostavlja se sljedeće pitanje: kada već Palestina — čija državnost također biva osporavana — može dostaviti jednu takvu izjavu MSP-u, zašto to ne bi učinilo i Kosovo?

Dokazivanje genocida

Svi ovi koraci predstavljaju formalne obaveze koje Priština mora ispuniti kako bi bilo u poziciji da tuži Beograd pred MSP-om. S druge strane, još uvijek nije zvanično dokazano da je Srbija zaista počinila genocid na Kosovu.

Iako vladini organi Kosova uzimaju zdravo za gotovo viđenje da je Srbija odgovorna za genocid, i Hrvatska i BiH imale su problema s dokazivanjem iste premise. Te dvije zemlje pokrenule su optužnice protiv Srbije pred MSP-om, ali samo su pravni zastupnici i zastupnice BiH uspjeli dokazati da je Srbija prekršila obavezu sprečavanja genocida, koji je u julu 1995. godine počinjen u Srebrenici. Pravnici i pravnice koji su zastupali Hrvatsku svoj spor su izgubili.

U okviru sudskih procesa koji se bave zločinom genocida najteže je utvrditi da je jedna država imala genocidne namjere, imajući u vidu da su standardi MSP-a u toj sferi iznimno visoki. Izgledalo je da će se Kosovo suočiti s onim izazovima s kojima su se suočile Hrvatska i BiH, no iz njihovih iskustava mnogo toga bi se moglo naučiti. Naime, potrebno je osmisliti učinkovitiju strategiju parničenja.

Čak i ako ne bude presuđeno da je Srbija počinila genocid, činjenica da je tu državu pred MSP-om tužilo Kosovo, te činjenica da je MSP takav postupak potom uzeo u razmatranje, služile bi kao potvrda suvereniteta Kosova zato što isključivo države mogu biti stranke pred tim sudom.

Takav ishod suđenja mogao bi biti važan koliko i pobjeda u predmetu jer bi tako MSP u neku ruku i riješio pitanje nezavisnosti Kosova. Ovim predmetom Priština bi ujedno značajno ojačala svoju poziciju u pregovorima s Beogradom.

Izvjesno je da će za potrebe primjene Konvencije o genocidu MSP priznati da je Kosovo država s obzirom na (I) vlastito savjetodavno mišljenje u vezi s proglašenjem nezavisnosti Kosova, (II) članstvo Kosova kao države u dvije “specijalizirane agencije“ UN-a, Svjetske banke i MMF-a, kao i s obzirom na to da je (III) Kosovo država potpisnica brojnih bilateralnih i multilateralnih međunarodnih sporazuma sklopljenih s drugim državama i međunarodnim organizacijama.

Sama činjenica da je Kosovo prethodno tužilo Srbiju ne samo da bi mogla poslužiti Prištini u pregovorima s Beogradom, već bi — u vremenu kada je Kosovo u pravnom smislu zauzelo odbrambeni položaj zbog Specijaliziranih vijeća Kosova — mogla preusmjeriti pažnju svjetske javnosti na onaj aspekt konflikta kojem se čak ni Vlada Kosova nije adekvatno posvetila ni u domeni pravosuđa niti u domeni politike.

Pokretanje sudskog postupka ispred MSP-a zahtijeva temeljitu profesionalnu pripremu, te angažiranost političara i političarki koji će morati nadići kratkoročne populističke kalkulacije prisutne u njihovim trenutnim inicijativama.

Od tih besmislenih poduhvata bolje bi bilo da predstavnici i predstavnice zvaničnih institucija Kosova MSP-u dostave optužnicu protiv Srbije za genocid.

Naslovna fotografija: Originalna fotografija Arianit Dobroshi, prilagođena u K2.0