Posljednju utakmicu na stadionu Pod Bijelim Brijegom Fudbalski klub Velež iz Mostara igrao je u martu 1992. godine, samo par dana prije nego je rat počeo i u gradu na Neretvi. Stadion na kojem je Velež igrao tu utakmicu, kao i mnoge prije, izgradili su Titovi omladinci_ke tokom radnih akcija organizovanih u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata kako bi se izgradila javna infrastruktura. 

Ipak, 30 godina kasnije, Velež i njegovi navijači — Rođeni i Red Army — nisu se vratili na Bijeli Brijeg, koji su u međuvremenu preuzeli nogometaši Hrvatskog športskog kluba Zrinjski, drugog kluba iz ovog grada. Stadion je tako postao neka vrsta ratnog plijena, dok je Velež, kao i mnogi Mostarci_ke, promijenio adresu, ostajući izbjeglica i 30 godina nakon što je rat počeo u BiH. 

Priča o Veležu, od osnivanja do danas kada slavi 100 godina postojanja, i fudbalu, priča je o Mostaru. I onom sa istočne strane rijeke Neretve, i onom sa zapadne. Ratna podjela koja je ostala do danas. Sa lijeve, istočne strane rijeke Neretve žive većinom Bošnjaci, sa desne, zapadne strane, većinom Hrvati. Obrazovanje, zdravstvo, čak i brojne gradske službe u Mostaru, prilagođene su ovoj podjeli. Pa i fudbal. 

Već cijelo stoljeće Velež je simbol Mostara. Foto: Red Army Mostar.

Navijačke boje i grafiti označavaju koji dio grada pripada kome. Svaki crveni hidrant sa petokrakom iscrtan na Bulevaru narodne revolucije — nekadašnja linija fronta koja je razdvajala grad tokom rata — označava područje pod kontrolom Red Armyja, vatrenih navijača Veleža. Trafostanice sa crvenom lentom na bijeloj podlozi označavaju prostor Ultrasa. Zna se kome pripada koji trotoar, čije su lijeve bandere, a ko polaže pravo na desne kontejnere. 

Saša Ibrulj, novinar, podcaster i navijač Veleža, smatra da stvari treba staviti “u pravu perspektivu”. 

“Velež je danas drugačiji u odnosu na 1922. ili 1952. ili 1992, u tolikoj mjeri što je evoluirao zajedno s gradom i društvom u kojem egzistira”, kaže Ibrulj. 

Ratne podjele

Rat u Mostaru, kao i ostatku Hercegovine, imao je dvije faze. Prva, ona koja je počela u aprilu 1992. godine i trajala nekih godinu dana, i drugu koja počinje u maju 1993. godine i traje do sredine 1994. U prvom dijelu rata, kao i ostatak BiH, Mostar su napale vojne i policijske snage tadašnje Republike Srpske, uz podršku Jugoslovenske narodne armije (JNA). Grad su zajedno branili svi njegovi stanovnici, i odbranili. 

Velež 1939. Godine. Tokom rata, većina igrača se pridružila partizanima. Foto: Velež arhiva.

No, u proljeće 1993. godine, počinju sukobi između Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane (HVO), uz podršku iz Hrvatske. Tokom ovih sukoba, HVO je držao pod opsadom istočnu obalu rijeke Neretve, uključujući stari dio grada Mostara. Oko 10.000 izbjeglica sa desne obale našlo je utočište na lijevoj nakon što su protjerani, dok je više od 1000 ljudi odvedeno u koncentracione logore pod kontrolom HVO. 

Tokom tog razornog rata, u septembru 1993. godine, nakon nekoliko dana upornog granatiranja, srušen je Stari most, jedan od simbola grada. Renoviran je 2004. godine, te je danas jedan od spomenika kulture pod zaštitom UNESCO-a.

Rat je završen tzv. Vašingtonskim sporazumom potpisanim 1994. godine. Sporazum je priznao ratne podjele u ovom dijelu BiH, te uspostavio Federaciju BiH, koja će u općem mirovnom sporazumu potpisanom krajem 1995. godine biti priznata kao jedan od dva entiteta unutar države, u kojem vlast dijele etnički Hrvati i Bošnjaci. 

I tokom rata, Mostar je imao dva fudbalska kluba, jedan u kojem su većina Bošnjaci i drugi u kojem igraju samo Hrvati. Dok su navijači Veleža iz različitih etničkih grupa, i većina se oslanja na antifašističku tradiciju kluba koji je osnovan kao radnički, navijači Zrinjskog su često povezani sa ekstremnim nacionalistima. 

Zrinjski se 1993. uselio na stadion Pod Bijelim Brijegom, Veležov dom, kako kažu u Mostaru. Ovom klubu je bilo zabranjeno igrati tokom Jugoslavije zbog učešća u ligi Nezavisne države Hrvatske tokom Drugog svjetskog rata. Lideri Herceg-Bosne, koji su kasnije osuđeni pred tribunalom u Hagu zbog ratnih zločina, oživjeli su klub 1992. kao hrvatski klub. Taj nacionalni element se oslikava i u himni tima koja počinje riječima “Zrinjski je slavno hrvatsko ime”. 

Velež nije igrao od 1992. do 1994. godine, a dobar dio fudbalera bio je primoran da dres zamijeni uniformom, kao i dobar dio Mostaraca.  

Sličnu sudbinu Velež i Mostar dijelili su u Drugom svjetskom ratu. Velež je posljednju predratnu utakmicu odigao 1940. kada je grad već bio pod kontrolom NDH. U historiji kluba ostalo je zapisano kako je utakmica sa Crnom Gorom iz Podgorice prekinuta kada su navijači Veleža počeli uzvikivati “Smrt fašizmu”, “Dole tirani, živila sloboda”, “Dole imperijalizam”. NDH policija upala je među navijače, dio njih uhapsila, i odvela u koncentracioni logor Lepoglava. 

Navijači, ali i većina igrača, pridružili su se partizanima tokom rata. Njih devetorica, osam posthumno, odlikovani su kao narodni heroji kada je rat prestao.

U Jugoslaviji, Velež je bio ponos grada. Prvoligaš u zemlji gdje se igrao dobar fudbal, koji je već 70-tih godina igrao na evropskoj sceni, te je osvajao jugoslovenske kupove. Jedan od najznačajnijih igrača do danas ostaje Vahid Halilhodžić koji je nakon Veleža igrao i za Nantes i Paris Saint Germain, te je 80-tih godina proglašen i za najboljeg igrača francuske lige. Za Velež su igrali i fudbalski velikani među kojima i Sergej Barbarez, Blaž Slišković, Meho Kodro, Dušan Bajević… 

Strastveni navijač Veleža, pisac i novinar iz Mostara, Marko Tomaš, kaže da je Velež među rijetkim preostalim poveznicama grada sa njegovom vlastitom buntovnom poviješću. “A dobro je da nas išta podsjeća na to. Kao neka loša savjest. Opet, to znači da, za razliku od mnogih, barem imamo savjest,” kaže Tomaš. 

Izbjeglice u svom gradu

Pričajući o klubu za koji navija, Muamer Kodrić, urednik magazina Forza Velež, kaže da je Velež osnovan kao “radničko sportsko društvo” koje je okupljalo radnike i ono što se u Jugoslaviji nazivalo “napredna inteligencija”. “Dakle, namjerom svojih osnivača i voljom njegovih navijača, Velež je od svoga osnutka klub koji je, recimo to tako, odlučio da, kroz okvire sportskog udruženja, promoviše ideje koje su smatrane društveno progresivnim i od dobrobiti po one koji za klub navijaju i podržavaju ga,” pojašnjava Kodrić.

Godine 1994, dok rat u BiH još traje, formirana je Nogometna liga BiH, u kojoj se našao i Velež. No, i dalje ne mogu igrati na svom stadionu. Pomoć da se vrate na svoj stadion su u postratnim godinama tražili i od Ureda visokog predstavnika u BiH, no nisu je dobili, i do danas ostaju izbjeglice u svom gradu. 

Dva mostarska tima, Velež i Zrinjski, od 2000. godine igraju gradske derbije i sada su oba dio jedinstvene lige BiH. No, skoro svaki gradski derbi smatra se visoko rizičnim događajem koji nerijetko prati sukob navijača, koji se prelije na cijeli grad. Nevidljiva linija razdvajanja, Bulevar, tada se pretvara u ratište između navijača Red Army navijača i Ultrasa.

Velež ima svoje navijače širom prostora koji se nekada zvao Jugoslavija, a koji ga smatraju simbolom pobune. Taj simbol je ono što, pored ostalog, za klub veže i Marka Tomaša, pisca i vatrenog navijača. On je o Veležu napisao kratki esej 2021. godine u kojem je kaže kako je klub opstao ne zbog struktura, nego zbog ljudi.

“Mene što se tiče, nemam problem s tim da Velež nikad ništa ne osvoji dok god je klub tu da svojom poviješću i simbolima nervira skorojeviće i nacionalističke mamlaze”, kaže Tomaš podsjećajući kako je otpor i revolt ono što prati Velež od osnivanja. “Makar bili u zadnjem rangu natjecanja, meni je to jedino bitno.” 

U jednom dijelu grada su murali posvećeni Veležu, u drugom Zrinjskom. Foto: Red Army Mostar.

Za Amera Bahtijara, novinara i sociologa, i navijača, Velež u današnjem Mostaru znači potvrdu opstanka ali i sjećanje na “period u historiji kada su ova područja istinski bila multietnička i kada se dogodio najveći progres za sve ljude”. Bahtijar pak dodaje da je svjestan da klub danas uveliko odražava stvarnost tzv. istočnog Mostara “nepostojanje u postojanju”, kako on to stanje definiše. 

“Danas je Velež ponovno veliki sportski klub i upravo kao ozbiljan uređen klub postaje simbol pobjede života nad mrakom,” analizira Bahtijar.

Mostarci danas kažu da je Velež društvena potreba. “Velež je u nekakvom međuprostoru, u kojem je klub kao pojava svjestan aktuelnog okruženja i svog položaja u njemu, ali je u isto vrijeme jednako svjestan svoje vrijednosti kao simbola borbe za ideale kroz historiju grada”, pojašnjava Saša Ibrulj dodajući kako bez Veleža, baš onakvog kakav jeste, nema ni Mostara.

Naslovna fotografija: Red Army.