U srijedu navečer, nakon 12-satne zasijedanja Skupštine, 82 zastupnika/ce izglasalo je nepovjerenje vladi Kosova, nakon samo 52. dana mandata. 

Ovo se može nazvati trenutkom o kojem će se u budućnosti čitati u udžbenicima historije — trenutkom u kojem je neodgovorna i bijedna politička elita još jednom dala prednost uskogrudnoj i samodopadnoj politici nauštrb očuvanja i vođenja države; trenutkom u kojem su politički lideri/ke i njihovi pomoćnici/e proganjali jedni druge i stvarali haos u vremenu kada pandemija ugrožava naš lokalni i globalni dom.

Sve to u vremenu kada bi solidarnost trebala služiti kao temelj društva i upravljanja državom, kada bi se u političkim raspravama pažnja trebala pridavati potrebama onih najugroženijih i najizloženijih od nas, kao i onih koji pate.

Ipak, solidarnosti nema — niti se pažnja pridaje bilo kome drugom sem njima.

Pažnja se ne pridaje 71 osobi na Kosovu kojoj je do sada dijagnosticiran COVID-19 kao ni 82-godišnjaku koji je preminuo od posljedica zaraze.

Pažnja se ne pridaje ni ljekarima/kama, ni medicinskim sestrama i tehničarima, ni farmaceutima/kinjama i drugim zdravstvenim radnicima/ama koji su stali na prvu liniju fronta, zbog čega su se morali odreći svakog kontakta sa svojim najmilijim te brige o njima, nerijetko stavljajući svoje živote u opasnost. Za to vrijeme, sedmica pred nama bit će presudna za daljnji tok pandemije, s obzirom na to da se veći dio zdravstvenog sistema guši pod teretom nagomilanih loših odluka upravnih struktura i povreda službenih dužnosti.

Pažnja se ne pridaje osobama zaposlenim u sektorima s najvećim brojem radnika/ca — kao što su građevinski, uslužni i maloprodajni — koji se nalaze u sve nepovoljnijem finansijskom položaju zato što svoje poslove ne mogu obavljati od kuće, ni vlasnicima/ama manjih poduzeća koji su bili primorani zatvoriti vrata svojih firmi do daljnjeg, a mnogi od njih su na taj način ostali lišeni i jedinog izvora prihoda u svojim domaćinstvima. Ne pridaje se ni kasirima/kama u supermarketima, pekarima/kama, zaposlenicima/ama benzinskih pumpi niti komunalnim radnicima/ama koji nemaju drugog izbora nego da svakodnevno odlaze na posao i tako se izlažu opasnosti. Pažnju ne dobijaju ni oni koji rade u neformalnom sektoru — osobe koje se brinu o djeci, čistači/ce i njegovatelji/ce.

Pažnja se ne pridaje samohranim majkama, kojima je ionako zahtjevno usklađivanje rada i zarade s brigom o djeci sada postalo neopisivo teži zadatak. 

Pažnja se ne pridaje ni građanima/kama koji žive u manjim mjestima ili ruralnim područjima, gdje je voda luksuz — tamo ne samo da nemaju pristup vodi kao glavnom sredstvu prevencije zaraze, već nemaju pristup ni pitkoj vodi, što je osnovno ljudsko pravo.

Pažnja se ne pridaje ženama koje su preživjele nasilje u porodici, a koje su u ovim trenucima zarobljene u četiri zida sa svojim zlostavljačima.

Pažnja se ne pridaje ni porodicama čiji članovi/ice žive na suprotnim stranama kontinenta ili svijeta. Oni strahuju za sigurnost i dobrobit svoj bližnjih i ne znaju kada će ponovo vidjeti ili dodirnuti jedno drugo budući da će granice ostati zatvorene i u doglednoj budućnosti, dok su reperkusije virusa i dalje nepoznate.

Pažnja se ne pridaje bakama i djedovima kojima bi moglo biti preporučeno da duže vrijeme ne posjećuju niti stupaju u fizički kontakt sa svojom unučadi zbog rizika od zaraze.

Pažnja se ne pridaje ni mentalnom zdravlju stanovništva u globalu — s tim da se brojne osobe već suočavaju s teškim traumama iz prošlosti — koje je satjerano u male stanove i ponovo okruženo neizvjesnošću i strahom.

Pažnja se ne pridaje ljudskim životima.

Političke elite Kosova zauvijek su iznevjerile građane/ke.

Njihova nečovječnost je izašla na vidjelo; njihovo neznanje je ogoljeno.

Državni udar pod palicom Tačija

Krivaca za ovakvo stanje ima mnogo i naširoko se može raspredati o tome koji su politički motivi, potezi ili (tajni) planovi najviše utjecali na razvoj događaja. Analitičari/ke i “influenseri/ke” su na društvenim mrežama raspravljali o svim tim stvarima dok se odvijao ovaj politički fijasko.

Pritisak koje na kosovske vlasti konkretno vrše SAD kako bi uslovile ukidanje stopostotnih carina na robu iz Srbije postaje sve intenzivniji i upravo to je slomilo već oslabljen, podanički duh LDK. Oni su to prihvatili kao uputu te su umjesto zaštite građana/ki odabrali servilnost.

“Lideri/ke” koji su spremni, voljni raditi i postupati prema uputama — bile one direktne ili se ogledale u neprekidnom pritisku — na kraju ne samo da prenebregavaju demokratski izabrane institucije, nego izuzimaju iz razmatranja i građanstvo. Nadalje, diskurs u kojem se odlučivanje o carini ocjenjuje kao proameričko ili antiameričko nije samo primjer pojednostavljivanja, već i jeftinog, ali i vrlo opasnog pokušaja diskreditacije i linča svakoga ko bi mogao imati iole drugačije mišljenje.

Dvadeset godina nakon rata važno je imati na umu da su SAD saveznik i partner Kosova, no SAD nisu Kosovo, niti je Kosovo SAD. Zaboravimo li to, opasno ćemo se približiti nacionalističkoj retorici koja dolazi iz Beograda.

Možda nas i ne bi trebala toliko iznenaditi činjenica da se koalicija — čije je formiranje trajalo četiri mjeseca zbog neslaganja u vezi s raspodjelom položaja i funkcija, a ne s različitim politikama i vizijama vođenja zemlje — naposlijetku raspala djelimično zahvaljujući konfliktu koji su proizveli pojedinci/ke.

Odlazeći premijer Aljbin (Albin) Kurti nedavno je smijenio Agima Veljiua (Veliu), ministra unutrašnjih poslova i člana LDK koji je podržao prijedlog Hašima Tačija (Hashim Thaçi) o uvođenju vanrednog stanja, što se kosi sa zvaničnim stavom vlade. Ovo se može smatrati provokacijom bilo koga od njih trojice.

Niko od njih ne bi trebao bježati od svog dijela odgovornosti.

Međutim, ukoliko postoji jedan jedini pojedinac koji je svojim kalkulacijama i (zlo)namjernim postupcima samo potaknuo suparništvo, podjele i previranja, to je čovjek kome njegov ustavni položaj nalaže da ujedinjuje.

Predsjednik Hašim Tači sušta je suprotnost toga. On je čovjek koji je svoju političku karijeru u najmanju ruku zasnovao na nepoštenju i manipulacijama. Njegovi najnoviji taktički potezi — od samovoljnog iznošenja planova za proglašenje vanrednog stanja do vanrednog obraćanja u kojem je pozvao građane/ke da se ogluše o vladine odluke donijete s ciljem sprečavanja širenja zaraze — samo su još jedan u nizu njegovih napora da se okoristi neizvjesnošću situacije.

Ovakvo ponašanje ne bismo trebali olako shvatiti niti ga odbaciti kao prevaru i očekivanu lukavštinu na koje smo navikli od njega i koje idu uz njegovu prefriganost. On je ovim potezima dokazao da će se kad god mu se ukaže prilika za to pokušati nametnuti kao vrhovni vođa.

Tačijevi potezi su ni manje ni više državni udar.

Trenutna kriza ima tendenciju potencijalnog širenja na zemlje u kojima se politički lideri/ke već ponašaju kao oligarsi i rade na ostvarivanju kontrole nad glavnim aspektima javnog, ekonomskog i političkog života. Tači gradi tu ulogu već najmanje dvanaest godina, još od proglašenja nezavisnosti Kosova.

Izgleda da u tome ima podršku, i to ne građana/ki, već drugog zaštitnika Kosova: SAD-a.

Sve nepredvidljivija Trampova administracija u očajničkoj potrazi za nečim što bi mogla predstaviti kao “pobjedu” također rado podržava one koji su joj najsličniji. Tači je “njihov frajer”, imajući u vidu to da zanemaruje transparentnost i istinu, da je indiferentan prema valjanim demokratskim procesima te da prezire sve osim vlastite opstojnosti. Ukoliko ih je i bilo, sve sumnje u to — osim kod onih najzagriženijih i najzadrtijih — odagnali su američki funkcioneri u izjavama koje su davali u posljednjih nekoliko dana.

SAD su u roku od svega 24 sata po raspuštanju vlade Kosova izdale zvanično saopćenje, a u njemu nije bilo ni spomena o značajnim događajima koji su se odigrali dan prije. Uoči sjednice, američki ambasador na Kosovu je pogazio zajedničku izjavu u čijoj je izradi učestvovao kao izaslanik jedne od zemalja Kvinte i u kojoj je [sa svojim kolegama/icama] pozvao [politički vrh Kosova] da “sačuva i pobrine se za cjelovitost i funkcionalnost kosovske vlade i institucija”. Samo nekoliko sati kasnije, objavio je tvit u kojem je napisao da mu je “drago” zbog toga što će se u Skupštini glasati o nepovjerenju vladi.

Nekima vjerovatno i jeste “drago” zbog toga što je kosovska vlada pala u ovom ključnom momentu — bile to bahate i nesigurne strane administracije, unižena opozicija, prepredeni predsjednik, duboko ukorijena politička elita puna kukavica i njihovih ličnih i finansijskih interesa, ili pak u neku ruku i ponosni odlazeći premijer i njegova stranka, koji vjeruju da će iz svega ovoga izaći jači.

I kao što su mnogi tvrdili u proteklim danima, izvjesno je i za nadati se da ova događanja neće biti zaboravljena u daljoj budućnosti.

Što se tiče bliže budućnosti, trenutno smo na skliskom političkom terenu, dok se nad nama nadvijaju šire neizvjesnosti vezane za to kako ćemo okončati globalnu pandemiju i kako će Kosovo i svijet izgledati kada sve ovo prođe.

Građani/ke, ne podanici/e

Dan nakon pada vlade, objavljeno je da se od bolesti COVID-19 oporavio i prvi pacijent na Kosovu. U nastojanju da se veže za dobre vijesti, Tači je putem Tvitera poslao poruku zahvalnosti medicinskom osoblju i dodao — kao da pati od kratkotrajne amnezije, zaboravivši haos kojem je doprinio dan ranije — da smo “zajedno u ovome”.

Dakle, on se nastavlja ponašati kao kralj, kralj koji pokušava prigrabiti cijelo kraljevstvo za sebe, ali s kraljevima na koncu bez glave nekako ostaju i oni oko njih. Nešto slično prikazano je na slici koju je njegov sin objavio na Instagramu nedugo nakon svrgavanja vlade; na slici se “otac” Tači vidi kako kreše grane u vrtu svoje kuće, no fotografija je obrađena u Fotošopu tako da predstavlja Kurtijevu dekapitaciju. Da li je to poruka kralja u nastanku i njegovog nasljednika?

Upravo se zbog ovakvih “politika” javljaju neke sumnje — kakvo je Kosovo kojem smo stremili i nadali se?

Previše je onih u političkom establišmentu Kosova koji misle da imaju pravo na vlast i ponašaju se kao da su njihovi stavovi ujedno stavovi države.

Ipak, država nije njima “na izvolite”, niti su građani/ke sluge/škinje.

Na kraju krajeva, građani/ke nisu ni posmatrači/ce, koliko god sve ovo ličilo na sljedeću seriju koju ćemo skršiti u samoizolaciji ili karanteni.

“Publika” je javnost, a javnost čini mnoštvo različitih pojedinaca/ki i zajednica koje osjećaju posljedice različitih kriza koje se odvijaju pred njima već nekoliko sedmica.

Oni na sebe preuzimaju — i preuzimat će — odgovornost i iskazati solidarnost pomažući jedni drugima kada je potrebno; ispunjavati građanske obaveze i brinuti o onima koji su u najnepovoljnijem položaju; te lupati u šerpe na svojim balkonima u znak protesta dok ih oni koji se prave da djeluju u njihovo ime iznevjeruju.

Oni su ti kojima ide treba da ide sva pažnja.K

Naslovna fotografija: K2.0.