Prije dvije godine sam zapisala svoju priču, priču o seksualnom zlostavljanju koje sam doživjela od dva člana porodice. Pisala sam bez plana, ne očekujući ništa i ne razmišljajući o tome kako će to utjecati na mene i moju budućnost. Zapisala sam je naprosto zato što je bilo krajnje vrijeme da to učinim. Objavljena je četvrtak, 15. august 2019. godine. Nisam sigurna gdje sam bila u tom trenutku — možda kod kuće, a možda sam išla prema centru Prištine. 

Po prvi put sam se osjećala vidljivom. Ušla sam u lokal Dit’ e Nat’, naručila čaj te pogledala oko sebe pomislivši: “Znaju. Sad znaju.” Što je, naravno, smiješno. Kao da su je svi već bili pročitali. Ipak, tako sam se osjećala. Osjećala sam se kao da me vide, čuju i razumiju. Željela sam da me priznaju. Ako već ne moja porodica, onda barem neznanci. Htjela sam da ljudi uvide da se seksualno zlostavljanje koje sam morala pretrpjeti dogodilo.

Nakon toga je uslijedila prava katastrofa. Bila je to priča za koju biste pomislili da se dešava samo u najpatrijarhalnijim i najzadrtijim društvima — barem je to tako izgledalo u mojoj glavi. Porodica me je izvrgavala sramoti i prozivala, a zatim su me se odrekli. Drugi su o meni izmišljali grozne priče što mi nikada ne bi pale na pamet.

Optužili su me da sam se svetila za ono što mi se dogodilo.

Osveta je teška riječ. U početku mi se nije dopadala. Mislila sam da zvuči prenasilno, previše nabijeno bijesom. Ipak, vremenom mi je prirasla srcu i pomislila sam: “Zašto da ne?” Kada se sve sabere i oduzme, imam pravo da je prisvojim. Ko kaže da nemam? Ko je to odlučio da će 11-godišnja zlostavljana ja morati živjeti život, a da se ne osveti? I tako sam sve više bjesnila. Preuzimala sam vlasništvo nad svojim emocijama kojim sam se i ponosila. Mogli biste pomisliti da su me ta osjećanja dokraja obuzela, ali kako kaže Mona Eltahawy – bijes oslobađa.

Oslobodio je i mene. Bijes mi je omogućio da samouvjereno prihvatim emocije jer imaju pravo da postoje. Ja sam 26-godišnja žena i još od rođenja se suočavam s mnoštvom sranja, ali sav taj bijes postoji tek dvije godine. Možda sam ga prve 24 pripremala da bi sada uzavreo izašao van.

Sada hodam ulicom toliko samouvjereno da bi vam ličila na gradonačelnicu. Urlam na muškarce kada mi dobacuju. Zauzimam se za sebe kada me neko maltretira. Borim se za svoja prava, za svoja prava kao ljudske osobe koja ima pravo da postoji a da je drugi ljudi svakodnevno ne iskorištavaju. Što iscrpljuje. Ne poričem to. Toliko me scrpljuje.

Nakon svake borbe koju povedem isplačem se. Postanem najmanja ja, zaprepaštena pomišlju na to da će moj život kao žene zauvijek biti ovakav. Nikada nećemo moći uživati u malim stvarima. U kupovini neki 60-godišnjak požudno gleda u vaše grudi. U klubu vaše tijelo pipaju muškarci koje nikada u životu niste vidjeli. Kada se vraćate kući taksijem, pod stresom ste jer razmišljate o tome kako bi vozač u svakom trenutku mogao zaključati auto i silovati vas. Život je užasan ako ste žena. No, znate li kako ga možemo učiniti podnošljivijim?

Tako što ćemo se osloniti na bijes.

Voljela bih da vam mogu pokazati lica svih muškaraca koji su me uznemiravali, to jest kako su reagovali nakon što bih se izderala na njih, nakon što bih uzvratila udarac. U suštini je to veoma zabavno. Jer ne očekuju. Zastanu da shvate šta se dogodilo. Ljudi zaboravljaju da imamo glasove. Muškarci zaboravljaju koliko smo jake i koliko smo sposobne da se odupremo. Eh, sad, zamislite sebi najmanje dragu osobu. Zamislite kako vičete na tu osobu onda kada se najmanje nada. Zar to nije užitak?

Nakon svakog tog izljeva bijesa shvatim da su se stvari mogle odigrati drugačije. Mogao me je udariti, pa čak i ubiti. Ponekad bijes morate iskazati drugačije kako biste ostale žive, što ne bi trebalo da bude slučaj. Međutim, to ne znači da moramo šutjeti. Zapišite svoj bijes. Pošaljite prijateljici ljutitu glasovnu poruku. Sastavljajte “je” i “be” i ne posustajte. Vrištite u jastuk. Galamite na sav taj idiotizam.

Ilustration: Arrita Katona/K2.0

Šta mi to tačno očekujemo od žena koje iz dana u dan bivaju zlostavljane? Da i dalje trpe? Da objeručke prihvate zlostavljanje? Neka je sram svakoga ko od žena očekuje da ne preduzmu ništa kada se suoče s nasiljem. Neka je sram svakoga ko misli da nismo ništa do kipovi bez glasa, bez sposobnosti kretanja, bez snage za to da se suprotstavimo našim zlostavljačima kao i društvu koje je omogućilo to nasilje.

Progovoriti o nečemu ne znači svetiti se, ali ukoliko ljudi žele da pod time podrazumijevaju osvetu, onda da — svetim se. Ponosno. I tako dan za danom, sve dok sam živa. Time što sam živa. Riječima koje upravo čitate, svetim se. Uvriježeno je mišljenje da žene nemaju pravo da budu ljute niti da zauzimaju prostor, iako nam se uvijek oduzima upravo naša sposobnost slobodnog kretanja i izražavanja.

Rodne predrasude se pojavljuju još i prije nego što se rodite. Ako majka sazna da će roditi sina, veća je vjerovatnoća da će za njegove pokrete u trbuhu govoriti da su “snažni” i “energični”. Roditelji se prema djeci različito odnose i na igralištima, i to u zavisnosti od njihovog roda. Roditelji će prije tjerati dječake da se spuštaju niz šipku, a izvjesno je da će djevojčicama pomagati čak i ako ih one ni ne zamole za pomoć. Prema tome, djevojčicama se od kolijevke usađuje u glavu da budu obzirne i obazrive. A dječake se češće podstiče da rizikuju. Meni to zvuči u potpunosti besmisleno. 

Ponekad se pitam koliko puta u životu žena bude uznemirena. Koliko često nam se uskraćuju mogućnosti čisto zato što smo žene. U koliko navrata bivamo silovane u mislima muškaraca. Koliko je dana u kojima se suočavamo s rodnom diskriminacijom.

Jasno, te brojke je teško izračunati, ali oprezna procjena bi bila da se sa svime navedenim susrećemo svakog drugog dana. Odnosno 182,5 dana u godini. Očekivani životni vijek žena na globalnom nivou trenutno je 74,2 godine. 

Znači, 74,2 godine puta 182,5 dana rodne diskriminacije. Jednako je 13.541,5 dana pakla.

Nije li to dovoljan razlog za borbu?

Budite bijesne. Ohrabrujem vas budete glasne, bijesne i beskompromisne žene. Vrištite.

Samo naprijed.

Možda neka od vas sama započne revoluciju. Nikad se ne zna.

Ilustration: Arrita Katona/K2.0

Naslovna ilustracija: Arrita Katona / K2.0