Depresija nije bolest — u doslovnom smislu te riječi — koju ima samo nekolicina ljudi. Ni drugi nisu pošteđeni nevolja koje ona sa sobom nosi. Štaviše, depresija obuhvata niz osjećaja, misli i ponašanja koje su svakom poznate. Svi s vremena na vrijeme gubimo interes i ne pronalazimo zadovoljstvo u pojedinim aktivnostima, nailazimo na poteškoće sa snom, dobijamo ili gubimo na težini, osjećamo grižnju savjesti, mislimo da smo beskorisni ili razmišljamo o smrti. Niti jedan od “simptoma” depresije nikome nije stran, no razlika leži u njihovom intenzitetu. Ozbiljnost simptoma varira od osobe do osobe, ili od danas do sutra, ukoliko je riječ o jednom te istom pojedincu/ki.

Najveći problem vezan za promjene raspoloženja leži u njihovoj uskoj povezanosti sa suicidalnim ponašanjem. Prema procjenama stručnjaka/inja, klinička depresija je primarni faktor koji dovodi do samoubistva, dok je Američko udruženje za psihijatriju utvrdilo da 15% osoba kod kojih je dijagnosticirana klinička depresija na kraju i oduzme sebi život.

Iako istraživanja pokazuju da 6,6% američkog i 4,4% europskog stanovništva zrele životne dobi svake godine ispunjava uslove navedene u priručniku za dijagnosticiranje kliničke depresije (DSM), na Kosovu ne postoje podaci koji bi demonstrirali učestalost ovog poremećaja. Psiholog Bind Skeja sumnja da je stvarni broj samoubistava veći od onog koji je prijavljen, pri čemu napominje da se smrt uzrokovana namjernim predoziranjem ne registrira kao samoubistvo. Osim toga, pokušaji samoubistva nerijetko se ni ne prijavljuju zbog stigmatizacije.

Na Kosovu su u poslijeratnom periodu samoubistvo izvršile 1132 osobe, dok je broj prijavljenih pokušaja samoubistva dvostruko veći. U prosjeku jedna osoba sedmično počini samoubistvo, a još tri to pokušaju učiniti. Međutim, statistika možda i ne odražava stvarno stanje s obzirom na društvene tabue, neprijavljene slučajeve, kao i sklonost ka prikrivanju samoubistva. Takvoj situaciji je potrebno ozbiljno pristupiti.

Shodno tome, na inicijativu nekoliko mladih osoba pokrenuta je “Linija života”, SOS-linija za osobe sa suicidalnim mislima; Kosovo 2.0 je porazgovaralo s pokretačem tog projekta, Bindom Skejom, koji je diplomirao eksperimentalnu psihologiju na Univerzitetu u Jorku, Engleska. Bind rukovodi projektom u okviru Centra za informiranje i društveni napredak, čiji je i sam osnivač.

Od kraja rata 1999. godine pa sve do danas — 20 godina kasnije — teški ekonomski uslovi i nagle promjene u društvu i dalje negativno djeluju na naše živote. Na koji su način ti faktori povezani s mentalnim zdravljem?

Jedna od grešaka koju ljudi prilično često prave jeste to da depresiju povezuju s teškim ekonomskim uslovima ili nečim što im se događa u životu. Ti faktori su bez ikakve sumnje faktori rizika, ali oni ne izazivaju nužno depresiju ili suicidalne misli.

Mnogi barem izvana žive vrlo dobar život, njeguju kvalitetne odnose sa svojom porodicom, osjećaju se skladno, imaju novac, posao i vrijeme, mogu putovati, zabavljaju se, pa ipak se suočavaju s depresijom.

Autori/ce studija u kojima je analizirana veza između siromaštva ili nezaposlenosti i depresije naglašavaju da je učinak tih varijabli više marginalan nego što bi se mogao okarakterizirati kao srž problema.

Moramo imati na umu da depresija posjeduje i biološku dimenziju. Prema tome, biološki i socijalni faktori moraju djelovati u interakciji kako bi stvorili povoljne uslove za razvoj depresije. Međutim, siromašne osobe gotovo da i nemaju finansijskih mogućnosti za pomoć niti veze na koje bi se mogli osloniti da bi riješile problem.

Naprimjer, jedan psihoterapeutski termin na Kosovu košta 20 do 25 eura. Država nudi besplatne psihološke tretmane, no te su usluge slabog kvaliteta. Ukratko, ukoliko predispozicije za depresiju postoje, život u teškim uslovima može povećati šanse za pojavu ovog problema.

Kako god, ne možemo naprosto reći: “Osoba X ima finansijske potreškoće, pa zato ima i depresiju.” Ako ekonomski faktor uzmemo u obzir kao uzrok problema, to nas može navesti na krivo razmišljanje: da možemo ublažiti nečiju depresiju ukoliko toj osobi pružimo finansijsku pomoć.

Fotografija: Aljtin Gaši (Altin Gashi) / K2.0.

Koliko je naše društvo svjesno važnosti mentalnog zdravlja?

Unutar kosovskog društva očevidne su ogromne razlike: geografske, demografske i druge. Ako se osvrnemo na Prištinu, uvidjet ćemo da su građani/ke glavnog grada mnogo otvoreniji, i to posebno mlađe generacije koje većinom žele saznati više i razgovarati o mentalnom zdravlju.

Smatram da je škola također jedan od faktora koji afirmiraju ova pitanja. Tako se danas na nastavi uči o vršnjačkom nasilju i otvoreno se govori o takvim problemima, ali koliko se te pojave spominju na višim nivoima obrazovanja? To je već nešto drugo.

U selima se mentalno zdravlje rijetko razmatra, a i u drugim gradovima su ove teme još uvijek tabu — recimo u Peći, Gnjilanu i Đakovici. Općenito govoreći, nalazimo se u fazi razumijevanja, no u fazu djelovanja tek trebamo stići. Znamo koji su aktualni problemi i znamo da moramo razgovarati o njima. S druge strane, ne poduzimamo nikakve konkretne mjere u vezi s tim.

Napretka ima, ali do njega dolazi sporo. Stanje je u određenoj mjeri bolje nego što je bilo prije deset godina. Ipak, trebamo daleko više raditi da bismo dostigli nivo razvijene svijesti o depresiji, različitim poremećajima, anksioznosti i tako dalje. Sve su to normalne, ljudske stvari.

Kakvu ulogu u rješavanju problema samoubistva igra društvo?

Kao što je slučaj sa siromaštvom — koje se može posmatrati kao faktor rizika — socijalna pomoć ima suprotan učinak. To je samo olakšavajuća okolnost. Više prostora za razgovor o problemima uslovljava bolju sposobnost razumijevanja i kontrole tih problema prije nego što dosegnete kritičnu tačku, što je između ostalog i samoubistvo.

Tako je i sa svakim drugim problemom. Otvoren razgovor ga ublažava, dok ga izolacija i zatvaranje može pogoršati. Ukoliko ne dovede do samoubistva, bez ikakve sumnje će smanjiti kvalitet života. To je još jedan ozbiljan problem.

Da li raspolažete povijesnim podacima vezanim za ove slučajeve? Da li je samoubistvo učestalija pojava u današnjem vremenu? Koliko je stanje kritično ?

Ti podaci su problematični — makar ja to tako vidim — jer ne oslikavaju stvarno stanje, a ponajviše zahvaljujući društvenim tabuima. Brojni pokušaji samoubistva se ne prijavljuju. Kada intervencija policije nije nužna, ti slučajevi se mogu sakriti. Takva situacija nije samo na Kosovu, već i u ostalim dijelovima svijeta.

Teško je povjerovati u izvještaje koji sadrže podatke o broju pokušaja samoubistva.

Tu je i još jedan problem: samoubistva se mogu prijavljivati na različite načine. Neka mogu izgledati kao nesreće, stoga ne možemo sa sigurnošću reći da li je u tim slučajevima postojala namjera ili ne. Tako se ostavlja prostor, odnosno mogućnost za manipulaciju uzrokom smrti.

U našem društvu iza prikrivanja samoubistva stoje i vjerski motivi. Naime, samoubistvo se prijavljuje kao nesretan slučaj ili prirodna smrt kako vjerski službenici ne bi odbili da obave sahranu. Pojedini vjeruju da preminuli neće otići u raj ako bude sahranjen bez obavljenog vjerskog obreda.

Svi ti faktori zaslužni su za praksu prikrivanja samoubistava, što utječe na statistiku. Podataka ionako nedostaje, tako da ih je organizacija Social Lab prikupila i trenutno sačinjava izvještaj. Međutim, finalizacija izrade tog dokumenta iziskuje mnogo vremena i truda.

Koje dobne grupe su najpodložnije samoubistvu?

U gro ostalih zemalja — zemalja Europe — dobnu grupu koja je najpodložnija samoubistvu čine osobe srednjih godina. Muškarci u svojim četrdesetim koji nisu oženjeni niti u vezi često imaju depresiju, pa je kod njih i veća vjerovatnoća da će izvršiti samoubistvo. Razlog je to što žive sami i nemaju socijalnu pomoć, nemaju s kim porazgovarati. Svjesni su toga da u životu nisu ostvarili zacrtane ciljeve i nema nikoga ko bi im mogao pružiti ruku kada se osjećaju usamljeno.

Na Kosovu je stopa samoubistava ipak veća kod mladih, no podaci koji bi nam pokazali zašto je to tako nisu dostupni.

Šta navodi osobe na samopovredu ili samoubistvo?

Na to ih navodi beznađe i nedostatak podrške, štetne stvari na društvenim medijima, ili jednostavno to što nemaju nikoga na koga bi se mogli osloniti kada im počnu navirati suicidalne misli. Odgovor na pitanje kako se te misli javljaju zavisi od osobe do osobe. To je nadasve subjektivna stavka, ali uglavnom se radi o racionalizaciji depresije kroz koju neko već prolazi.

U istraživanjima čiji je cilj bio pronaći zajednički denominator — to jest faktor pomoću kojeg bi se osoba mogla identificirati kao potencijalno suicidalna — kao relevatnan pokazatelj navode jedino ranije pokušaje samoubistva. Ništa drugo nije utvrđeno.

Nerijetko se događa da oni koji su prethodno pokušali počiniti samoubistvo na kraju i oduzmu sebi život. Šta osobe koje ne uspiju izvršiti samoubistvo žele reći?

To je samo mit. Neki kažu da oni koji se pokušavaju ubiti rade to samo radi pažnje, što nije istina. Osoba koja pokuša počiniti samoubistvo ne trudi se poslati bilo kakvu poruku. Jedina poruka koja bi se iz tog čina mogla izvući glasila bi: “Život mi je postao nepodnošljiv”. To nije poruka koju neko želi prenijeti drugima, već osjećaj koji — valjda — nije mogao nigdje ispoljiti ili s bilo kim podijeliti.

Ima i slučajeva kada pokušaji samoubistva predstavljaju alternativni način na koji osoba želi zatražiti pomoć. Međutim, to ne bi smjelo hraniti predrasude: da uvijek postoji neka poruka iza samopovređivanja. Takav stav zapravo i doprinosi stvaranju stigme oko takvog ponašanja.

Da li institucije na Kosovu posjeduju kapacitete za pružanje pomoći u tim slučajevima?

Ukoliko [institucije] već ne posjeduju kapacitete, tu su organizacije koje su i više nego spremne da pruže pomoć. Ipak, i država mora biti pripremljena za to — ako ne na finansijsku, onda barem na pravnu pomoć, i to tako što će stvoriti pravosudnu infrastrukturu kojom će se povećati odgovarajući kapaciteti za rješavanje problema samoubistva.

Jedne prilike sam se sastao s trenutnim ministrom zdravstva, Uranom Ismailjijem (Ismaili). Obećao je da će pomoći, no to je bilo prazno obećanje. U svakom slučaju, nadamo se da će nova vlast biti spremnija na saradnju.

Centri za mentalno zdravlje su izuzetno loši. Nadzor države je minimalan, određeni dio osoblja nije kvalificiran, evidentne su zloupotrebe, a čak dolazi i do povreda tajnosti podataka. Kada se sve to događa, ne možemo više govoriti o psihološkom tretmanu. Naravno, ima psihologa/inja koji su zaista sposobni i pripremljeni, i to mi ulijeva nadu. S druge strane, ne smijemo zaboraviti da se mnogo toga može poboljšati.

Hitno su nam potrebne reforme, naročito kada je riječ o konkursnim procedurama. Moramo početi zapošljavati kliničke psihologe/inje pravedno, transparentno i na osnovu njihovih zasluga, te se svi slučajevi moraju tretirati metodama za koje je naučno dokazano da su učinkovite — ne nekim proizvoljnim sredstvima.

Fotografija: Aljtin Gaši / K2.0.

U kojoj mjeri stigma koja se vezuje za mentalno zdravlje sprečava ljude da traže pomoć? Da li mislite da je to problem s kojim se isključivo susreću građani/ke Kosova ili je tako i u drugim zemljama?

Stigmatizacija nije nešto specifično samo za Kosovo — taj problem je prisutan širom svijeta. Međutim, razvijene zemlje su ga počele rješavati, dok je ovdje i dalje zanemaren. U Engleskoj, naprimjer, princ Hari (Harry) je u televizijskom nastupu na BBC-u zajedno s nekoliko nogometaša govorio o depresiji i drugim mentalnim poremećajima. Kada dovedete muške uzore za koje se smatra da su “super-mačo” i s njima porazgovarate o tome kako su doživjeli tjeskobu i strah, tada zadajete težak udarac tabuima i stigmama.

Na Kosovu je pak borba protiv stigmatizacije još uvijek na niskom nivou. Pretežno je predvode nevladine organizacije, a vlasti je nisu uvrstile ni u jednu državnu strategiju. Upravo to je glavni izazov s kojima se ljudi susreću kada traže pomoć.

Pređimo sada na konkretnija pitanja u vezi s Vašom inicijativom. Šta je “Linija života”?

“Linija života” je telefonska SOS-linija za prevenciju samoubistva — pozvati nas mogu osobe koje imaju suicidalne misli.

Ko se javlja na poziv osobe kojoj je potrebna pomoć?

Na liniji je volonter/ka koga/koju su obučili [zaposlenici/e] nizozemske SOS-linije 113, također u službi onih koji proživljavaju krizu. Volonteri/ke ne dolaze nužno iz jedne branše, budući da naš tim čine psihologi/nje, pravnici/e, inžinjeri/ke i tako dalje. Od volontera/ki primarno tražimo da budu suosjećajni i da pažljivo slušaju druge. Potrebne su nam osobe koje mogu izdržati stres koji sa sobom ovaj posao nosi. Naša ih obuka i osposobljava u tom pravcu i vrlo je intenzivna, ali i efektivna u pogledu kvalitetnog usavršavanja osoblja.

Kako “Linija života” funkcionira?

Oni koji nas pozovu imaju priliku da razgovaraju s nekim. I volonteri/ke i mi smo pripremljeni za razgovor s osobom koja je dosegla kritičnu tačku — koja razmišlja o samoubistvu.

Volonter/ka mora izvući tu osobu iz krize u kojoj se nalazi i pomoći joj da dođe do stadija u kojem će moći donositi racionalnije odluke, nakon čega će biti u mogućnosti osmisliti dugoročne planove za iznalaženje pomoći. Postoje različiti načini na koje možete pristupiti nekome u kritičnom stanju, no najvažnije je održati razgovor.

Mnogobrojne osobe kod kojih se pojavljuju suicidalne misli ili ponašanja našli su se u takvoj situaciji zato što nisu mogli pronaći neko drugo rješenje, imajući u vidu to da nisu razgovarali ni s kim. Dakle, ponekad im je običan razgovor o njihovim problemima — u kojem će oba sagovornika/ce potvrditi da je normalno suočavati se sa sumnjama ili problemima — dovoljan da preispitaju svoje planove o samoubistvu.

U svakom slučaju, to nije dugoročno rješenje, ali tako je moguće spriječiti samoubistvo, što i jeste prvobitna zamisao. Kasnije ta osoba može zatražiti pomoć psihologa/inje.

Kada je vaša linija otvorena?

Svakim danim od 21:00 do 1:00.

Zašto u noćnim satima?

Radnici/e SOS-linija s kojima smo bili u kontaktu rekli su nam da tada dobijaju najviše poziva. Namjeravali smo da radimo i duže, no zbog manjka volontera/ki i neadekvatnih uslova ograničeni smo na četiri sata dnevno — makar u ovoj početnoj fazi.

U doglednom periodu, kada bude više volontera/ki i kada obuka bude intenzivnija, pokušat ćemo produžiti radno vrijeme.

Ukoliko pronađemo nekoga ko nas bude mogao podržati, nastojali bismo da linija radi cijeli dan bez prestanka. Ipak, za sada u potpunosti zavisimo od dobrovoljnog angažmana. Moći ćemo raditi najviše osam sati, od 19:00 do 3:00, a za dvadesetčetverosatnu vezu bi nam već trebala pomoć države.

Kako ste došli na ovu ideju?

SOS-linije postoje u svakoj zemlji. U Engleskoj, recimo, svaka regija ima svoju liniju. Isto je i u Indoneziji. Takve linije su zastupljene i na Balkanu.

Nema razloga zašto Kosovo ne bi imalo vlastitu SOS-liniju — platformu na kojoj svako  ima mogućnost da se obrati drugoj osobi koja će je saslušati. To je nešto osnovno, nešto što ne zahtijeva toliko truda, nešto što je postigao i ovako mlad čovjek poput mene, dvadesetčetverogodišnjak. Bio sam toliko samomotiviran i to mi je dalo krila da se odlučim za ovaj korak. Vrlo je lagano, vrlo jednostavno i lako ostvarivo, pa opet to niko nije učinio. Zato sam rekao sebi: “Ako neće niko drugi, ja ću.” “Linija života” je plod istrajnosti.

Da li imate problema kada se radi o zaštiti povjerljivosti podataka?

Povjerljivost je naša svetinja. Ni najmanje nije teško sačuvati ono što vam je neko kazao u povjerenju. To je tako lako. Naprosto ne spominjete ono o čemu ste razgovarali kada poziv bude završen.

Samo tri osobe mogu znati sadržaj razgovora: osoba koja je nazvala, volonter/ka koji/a je primio/la poziv i eventualno drugi volonter/ka koji može pripomoći. Ništa ne smije biti rečeno bilo kome drugom. Telefonski razgovori se nigdje ne pohranjuju niti se snimaju, tako da ih ne možemo koristiti čak ni za statističke potrebe.

S obzirom na to da bi i volonteri/ke mogli biti emocionalno opterećeni zbog posla kojim se bave, da li i njima nudite psihološku podršku ili ih nadzirete?

U kontaktu smo s psihologom koji je pristao obavljati grupnu psihoterapiju s našim volonterima/kama i prvi sastanak je održan prije nekoliko dana. S njim će se viđati svakog mjeseca, bez naknade. Međutim, i ja sam — budući da ne razgovaram s pozivateljima/cama — spreman nadgledati zaposlenike/ce, pružati im podršku i provjeravati da li se neko osjeća teško. Prema tome, osoblje nije samo u svemu ovome.

Koliko osoba zatraži pomoć u toku dana?

Sve zavisi. Situacija se drastično mijenja iz dana u dan. Dugo ne budemo aktivni, stoga ne možemo izračunati ni prosječan broj poziva. Moramo pričekati prije nego što budemo mogli govoriti o konkretnim ciframa, trendovima i čemu sve ne. Započeli smo s radom tek prije tri sedmice. U početku je broj primljenih poziva bio ogroman, ali počinjemo bilježiti pad. No, hajdemo pričekati…

Neko vas nazove, podijeli s vama svoj problem i vi mu pomognete. Ali, šta onda? Da li provjerite da li je pozivatelj/ka nanio sebi povredu — da li je prebrodio/la krizu?

Pozivi su u potpunosti anonimni. Ne znamo ko zove, njegovo ime, niti adresu. Ne vidimo ni broj s kojeg nas poziva. Čak i da želimo provjeriti kako je ta osoba, ne možemo je pronaći. Dakle, ko god da je na liniji, s njim gubimo svaki kontakt počevši od trenutka kada spusti slušalicu. Ne možemo znati da li je razgovor imao ikakvog efekta, da li se ta osoba obratila nekom drugom, niti bilo šta drugo. Odgovornost pozivatelja/ke je da potraži dugoročnu pomoć, a mogu nas i ponovo nazvati.

Suicidalne misli su opasne i dovode život u opasnost. U zavisnosti od poziva koji dobijete, da li možete podnijeti prijavu policiji ili nekoj drugoj instituciji ukoliko je riječ o ekstremnom slučaju, ili kada smatrate da se uz vašu pomoć katastrofa ne može izbjeći?

Podatke pozivatelja/ki ne uzimamo radi povjerljivosti i zato je nemoguće prijaviti slučaj ili angažirati treću stranu kako bi se problem riješio.

To je mač s dvije oštrice. S jedne strane, ruke su nam vezane. Ne možemo prijaviti slučaj, koliko god on bio kritičan. S druge strane, zahvaljujući ovoj praksi dobijamo na pouzdanosti. Nudimo mogućnost ljudima da s nekim podijele svoje probleme bez straha da će neko drugi saznati o tome. To je cijena koju moramo platiti da bismo bili pouzdaniji, da bismo omogućili većem broju osoba da nas nazove i samim time spriječili više samoubistava.

Ako nas neko nazove i da nam vlastite podatke, Krivični zakonik nalaže da smjesta pozovemo hitne službe ukoliko ocijenimo da je život ili zdravlje te osobe u opasnosti. Ipak, to nije naš cilj. Kada uvidimo da su stvari izmakle kontroli, možemo predložiti pozivatelju/ki da telefonira policiju ili neku drugu instituciju. Međutim, mi to ne možemo učiniti umjesto njih.

Suicidalne misli često su simptomi mentalnih poremećaja kao što su klinička depresija, bipolarni poremećaj i slično. Drugim riječima, postoje osobe koje se suočavaju s ovim poremećajima i neprestano im se javljaju takve misli. Da li možete, primjerice, ugovoriti psihoterapiju za ove osobe koju će voditi stručnjaci/kinje za mentalno zdravlje?

Ne možemo to učiniti direktno, no imamo listu psihologa/inja čije podatke možemo podijeliti s pozivateljima/cama.

Da li vas može pozvati neko ko je blizak s osobom koja prolazi kroz krizu?

Svakako. Posjedujemo protokol za slučajeve koji član/ica porodice treba pratiti kada želi pristupiti osobi koja prolazi kroz krizu i tako joj pomoći da izbjegne suicidalne nakane.

Na koji način nečija porodica može uočiti da ta osoba proživljava mentalnu krizu ili namjerava izvršiti samoubistvo?

Otvorenim razgovorom. Time se otvara put za povjeravanje problema i briga, mada nema nedvosmislenog, pouzdanog signala koji bi smjesta mogli uočiti oni koji nisu prošli obuku. Ono što se ipak može uraditi jeste stvoriti klimu koja će olakšati osobi da se izrazi.

Prisutan je mit o tome da se samoubistvo čini pod utjecajem određenih supstanci. Naprotiv, samoubistva se u velikom broju slučajeva planiraju i mjesecima ranije. Zato prostor za razgovor stvara odgovarajuće uslove za prepoznavanje osoba koji planiraju oduzeti vlastiti život. Drugog načina nema.

Pojedine osobe su visoko funkcionalne, izgledaju zdravo, ne odaju jasne simptome, ali imaju depresiju. Ako želite znati da li pojedinci/ke u vašoj okolini razmišljaju o tome da izvrše samoubistvo, trebate ih samo pažljivo slušati i suosjećati s njima, dati im priliku da govore. To ne znači da trebate vršiti pritisak na njih i reći: “Hajde, hajde, reci mi šta te muči…” Ja mislim na atmosferu u kojoj se ta osoba neće osjećati osuđivanje, već u kojoj će se osjećati opušteno i u kojoj će slobodno moći podijeliti ono što je tišti s nekim drugim, u koga ima povjerenja.

Međutim, ima slučajeva kada sve uradite savršeno — tu je porodica koja osobi sa suicidalnim mislima pruža oslonac, pomoć, prostor i sve ostalo — a tragedija se na kraju ipak dogodi. To je gorka istina s kojom se moramo pomiriti: ne možemo spasiti svakoga. S tim u vezi se ne smijemo okrivljavati ukoliko neko odluči prekinuti svoj život uprkos svim našim pokušajima da tu osobu spasimo.

Na “Liniji života” pokušavamo pomoći, no ako ne uspijemo spriječiti samoubistvo, to ne znači da nismo dali sve od sebe.

Koliko je osoba trenutno dio vašeg projekta?

Imamo jedanaest volontera/ki, dva menadžera i jednog dizajnera. Planiramo zaposliti i nekoliko servisera/ki koji će održavati linije. U kontaktu smo i s nekoliko psihologa/inja koje bismo željeli uključiti u naš projekt. Pored toga, u januaru ćemo zaposliti još volontera/ki.

Fotografija: Aljtin Gaši / K2.0.

Da li je vrijeme trajanja poziva ograničeno?

Ne, iako razgovor može postati repetitivan ukoliko se oduži, što može dovesti do monotonije i u krajnju ruku proizvesti kontraefekt. Usto, uvijek može biti i drugih osoba koje čekaju na liniji. Kako god, svaki slučaj je poseban i tako bi se trebao i tretirati.

Kako zapošljavate volontere/ke?

Nas su obučili treneri/ce iz Nizozemske, a Uka [drugi menadžer] i ja obučavamo ostale. I dalje smo uvezani s nizozemskom SOS-linijom, tako da smo u prilici da dobijamo upute na osnovu kojih se možemo usavršavati u pogledu sposobnosti obučavanje. Međutim, sljedeći trening ćemo voditi sami. Na taj program se može prijaviti svaka punoljetna osoba. Da biste postali volonter/ka, možete nam poslati poruku na adresu linjaejetë[email protected], nakon čega ćemo vas obavijestiti o narednim koracima. Odabrat ćemo samo najprimjerenije kandidate/kinje, imajući u vidu to da u obuci ne može učestvovati više od 20 ljudi.

Da li imate strategiju za širenje projekta na cijelo Kosovo? Ako imate, kako namjeravate to postići?

Sve zavisi od podrške države. Ukoliko državne institucije izdvoje potrebna sredstva, moći ćemo proširiti liniju na cijelu teritoriju Kosova. Ideja i projekt svakako postoje. Ipak, ako ne pronađemo finansijera, nećemo to moći provesti u djelo. Čekamo finansijska sredstva — ako ne od države, onda barem od neinstitucionalnih donatora. To je jedini način na koji možemo proširiti naše aktivnosti, što nećemo moći ostvariti nastavimo li zavisiti samo od volonterskog angažmana.K

Naslovna fotografija: Aljtin Gaši / K2.0.