Još jedan “rat” između Kosova i Srbije upravo je okončan. Ovaj se vodio oko registarskih tablica, pri čemu se sjever Kosova vratio u žižu interesovanja — mimo Prištine i Beograda. Upravo okončani “rat” scenarijem je bio sličan drugim sukobima vođenim na sjeveru. Naime, Kosovo je iskoristilo svoju najozbiljniju policijsku jedinicu, Specijalnu jedinicu Policije Kosova, dok su kosovski Srbi/pkinje na sjeveru ponovo digli barikade u znak negodovanja nakon uvođennja mjera reciprociteta u pogledu registarskih tablica.
Na kraju, nakon skoro dvije sedmice tenzija, obje strane su uvidjele potrebu za smirivanjem napetosti te su u Briselu potpisale sporazum manje-više sličan onome koji je sklopljen 2016. godine. Naravno, ovaj ishod su obje vlade predstavile kao pobjedu svoje strane.
Okončanjem konflikta u ovom “ratu” primirje je uspostavljeno i u medijskom ratu publikacija na Kosovu i u Srbiji. Neujednačeno izvještavanje medija o sukobu Kosova i Srbije, kao što je slučaj i s registarskim tablicama, tradicija je dijaloga duga više od deset godina. Većina medija u Srbiji ustvari slijedi zvaničnu državnu politiku, a oni na Kosovu pretežno se ravnaju prema javnom mnijenju. Oprečna saopćenja za javnost u vezi sa sporazumima kao i manjak transparentnosti u procesu dijaloga stvaraju atmosferu pogodnu za tenzije.
Dijalog se od samog početka namjerno opstruira krivim tumačenjima sporazuma koje su postigle obje strane. Oba učesnika koriste ta tumačenja s ciljem da dogovore predstave kao historijske pobjede te da pojedine aspekte sporazuma prikriju, i to u onim trenucima kada su primorani na kompromis.
Kada mediji rade isključivo da bi služili onima na vlasti ili kako bi se slagali s većinskim javnim mnijenjem, tenzije će se samo raspirivati.
U tim slučajevima, mediji prate službenu poziciju države, prikazujući događaje onako kako ih vidi državni vrh, a ne onako kako oni izgledaju u stvarnosti. Krivac je uvijek ona druga strana. Kada mediji rade isključivo da bi služili onima na vlasti ili kako bi se slagali s većinskim javnim mnijenjem, tenzije će se samo raspirivati.
Suptilne dezinformacije navode čitatelje/ice kako da se osjećaju. Naprimjer, dana 20. septembra na naslovnicama većine medija u Beogradu pisalo je da je ROSU zauzeo granične prijelaze Brnjak i Jarinje, i to uprkos činjenici da jedinica ROSU u sastavu Policije Kosova već godinama ne postoji. Međutim, za gro medija u Beogradu to nije ni važno. ROSU se vrlo zgodno dovodi u vezu s prethodnim sukobima vođenim na sjeveru Kosova te pomaže medijima da se osvrnu na ta događanja.
U Srbiji je malo ko mišljenja da bi epilog takvih sukoba mogao biti rat. Mnogi drugi smatraju da se ti incidenti prave zbog političkih potreba. Štaviše, konflikti između Kosova i Srbije koji traju dva-tri dana prije su se nazivali “vikend-ratovima”, iako je ovaj trajao gotovo dvije sedmice.
“Prvi put nam se čini da smo stigli na milimetar od ponovnog oružanog konflikta i, zaista, bez skromnosti, ovo je sprečeno zahvaljući Aleksandru Vučiću i svaka mu čast na tome, kapa dole”, rekla je premijerka Ana Brnabić nekoliko dana nakon što je u Briselu postignut privremeni sporazum.
Premijerka Brnabić je upravu kada kaže da je Srbija vojsku, ili barem jedan dio vojnih snaga, nekoliko puta stavljala u stanje pripravnosti. No, počevši od 1999. godine, srbijanski tenkovi ne izlaze na ulice niti se u pogranično područje šalju srbijanski avioni i helikopteri. Srbija ne može letjeti kosovskim zračnim prostorom koji je pod zaštitom NATO-a.
Paralelno s porastom tenzija u medijima napetosti su se zaoštrile i na terenu. “OTKRIVEN PAKLENI PLAN: Kurti želi rat da bi stvorio veliku Albaniju!” — samo je jedan od naslova u beogradskim tabloidima.
Srbija je mobilizovala cijeli provladin medijski aparat kako bi žestoko odgovorila na odluku Vlade Kosova o uvođenju recipročnih mjera vezanih za registarske tablice. Kao što je bio slučaj i na prethodnim sastancima Vijeća za nacionalnu sigurnost Srbije, predsjednik Vučić je održao isti stari govor u kojem je izdvojio da neće dozvoliti “ponižavanje Srbije niti jednostrane odluke”.
Iako nisu neposredno isprovocirali cijelu ovu situaciju, mediji na albanskom jeziku su i više nego doprinijeli svemu prenoseći provokacije drugih.
Kako su napetosti rasle, tako se javila i neizvjesnost. Mediji na srpskom jeziku prenijeli su da su trojica građana srpske nacionalnosti premlaćena, za što je Beograd naprečac optužio Policiju Kosova. Iz Policije Kosova su negirali da se takvo nešto dogodilo. Srbijanski mediji su potom uradili reportažu u bolnici i razgovarali s muškarcima koji su svjedočili o tome kako su ih tukli službenici Policije. Petar Petković, direktor Ureda za Kosovo, okrivio je premijera Kurtija.
“Za ovo je direktno odgovoran Albin Kurti. Sada je i više nego jasno da njega ne zanimaju ni dijalog ni rješenje krize, nego to da silom pokuša zauzeti sjever Kosova i Metohije”, izjavio je Petković.
Srbijanski mediji su se također zapitali jesu li se Sigurnosne snage Kosova, odnosno snage kosovske vojske, infiltrirale u redove policije koja vrši operacije na sjeveru.
Iako nisu neposredno isprovocirali cijelu ovu situaciju, mediji na albanskom jeziku su i više nego doprinijeli svemu prenoseći provokacije drugih. Pored toga, nedostatak pristupa srpskoj zajednici značio je i nedostatak informativnog pristupa tekućim okolnostima.
Jedan od događaja o kojem se umnogome izvještavalo na Kosovu, a u Srbiji jedva, bila je vijest da su među Srbima/pkinjama prisutna četiri Rusa. Navodno su to bili ubačeni elementi i predstavljali su se kao demonstranti.
“Rusi su sa sobom nosili tri torbe koje su otvarali samo po mraku”, enigmatično je navedeno u jednom članku. U tekstu piše da je njihov dolazak izazvao zabrinutost među lokalnim Srbima/pkinjama, no u nastavku je precizirano da su ti “Srbi došli iz Crne Gore”.
Premijer Kurti je revnosno istakao da su na barikadama prisutni i Srbi koji nisu s Kosova. Kurti je na Facebooku objavio fotografije i biografske podatke dvojice muškaraca, opisavši ih pritom kao crnogorske i srbijanske ekstremiste s kriminalnom prošlošću koji gaje veze sa Vladom Srbije. Srbijanski mediji o tome nisu pisali.
Prelazak granice
Slobodno kretanje je predmet rasprava još od početka tehničkog dijaloga, a ujedno je ugrađeno u temelje prvog Briselskog sporazuma koji je obuhvatao inicijalni sporazum o registarskim tablicama. Međutim, čak je i nakon potpisivanja Sporazuma — koji je sklopljen prije deset godina — bilo nejasno šta je u okviru tog dokumenta ustvari dogovoreno.
Vozilima sa kosovskim registarskim tablicama u početku uopće nije bio dozvoljen ulazak u Srbiju, uprkos tome što na njima nije bila napisana skraćenica koja se odnosi na republiku, već samo “KS”. U jednom momentu, vozači/ce s kosovskim tablicama bili su primorani da pri ulasku u Srbiju plate 30-ak eura za trodnevnu privremenu dozvolu, a preko 100 za jednomjesečnu. Kasnije je dozvoljen besplatan ulazak u Srbiju vozilima sa tablicama “KS”, ali ne i onima sa tablicama “RKS”.
Srbija je ubrzo počela prihvatati kosovske lične karte, ali niko nije bio u stanju da objasni šta je u okviru Sporazuma rečeno u vezi s kosovskim pasošima. To možda i nije predstavljalo prepreku ljudima koji su stalno vozili na relaciji Kosovo—Srbija, ali nositelj/ice kosovskih dokumenata koji su putovali avionom preko Beograda našli su se u velikom problemu.
Ono što doprinosi nejasnoćama u ovim sporazumima jeste nestašica u medijskom prostoru.
Danas putnicima/ama s kosovskim ličnim kartama Srbija dozvoljava da lete sa beogradskog aerodroma ako imaju važeću vizu i privremeni dokument koji je izdala srbijanska policija. Prema tome, potrebna su dva dokumenta i jedan dopis, što je zbunilo veliki broj putnika/ca. Ponekad čak ni srbijanska policija ne zna pojedinosti Sporazuma, tako da službenici/e kažu: “S ovim dokumentima možete putovati kopnenim putem, ali ne i zračnim.”
Ono što doprinosi nejasnoćama u ovim sporazumima jeste nestašica u medijskom prostoru. Naime, većina medija na albanskom jeziku nema dopisnike/ce ni u Beogradu ni u Briselu. S druge strane, gotovo niko od srbijanskih novinara/ki koji rade na Kosovu ne govori albanski, a u njihovim izvještavanjima Kosovo je nerijetko predstavljeno isključivo kroz prizmu službene pozicije države. Sve to ostavlja vrlo malo prostora za uravnotežene informacije o tako osjetljivom pitanju kao što su odnosi između Kosova i Srbije.
Fenomen kosovskih i srbijanskih medija koji izvještavaju o potpuno različitim stvarima još od početka je sastavni dio dijaloga. Budući da vlada nedostatak informacija o potpisanim sporazumima, građani/ke sami moraju odgonetati detalje, bez adekvatnih niti vodilja. Štaviše, sve ovo otežava normalizaciju odnosa između dvaju naroda.
Naslovna fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.
Ovaj članak je zasnovan na podacima proisteklim iz praćenja medija koje je obavila Mreža za izveštavanje o različitostima 2.0 (Reporting Diversity Network 2.0), uz finansijsku podršku Evropske unije, Balkanskog trusta za demokratiju, projekta Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država i Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu.
Isključivu odgovornost za ovaj članak snose Kosovo 2.0 i članice mreže te njegov sadržaj ne odražava nužno stavove Evropske unije, Ambasade Kraljevine Norveške, Balkanskog trusta za demokratiju, Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država ili njihovih partnera.
