U oblasti feminizma u svijetu, godina 2017. biće upamćena po pokretu #MeToo.

Inicijativa ustanovljena u SAD, u vreme skandala sa Harvijem Vajnštajnom(Harvey Weinstein) — kada  je ovaj poznati filmadžija optužen za seksualni napad i zlostavljanje desetina žena — proširila se i na druge zemlje, rezultirajući time da stotine hiljada žena javno izjavi “i ja” (me too, i ja sam žrtva zlostavljanja), sve kako bi se istaklo da je seksualno nasilje rasprostranjen i ozbiljan problem. Časopis Tajm (Time) je proglasio pokret “me too” ili one koji su “prekinuli tišinu”, osobom godine.

Iako je “me too” stigao na Balkan, ovdašnje države se i dalje suočavaju sa ozbiljnim problemima. Pravo na abortus, zastupljenost žena na pozicijama donošenja odluka, prisustvo žena u politici i nasilje nad ženama jesu neke od tema koje su naglasili feministički aktivisti/kinje širom Balkana.

U serijalu Jedan na jedan, K2.0 je razgovarao nekim sa nekim od najistaknutijih feministkinja širom regiona, a o pitanjima razvoja i aktuelnog stanja feminizma u njihovim zemljama i najvećim problemima s kojima se suočava feminizam.

Bojana Genov, aktivistkinja i jedna od koordinatorica Ženske mreže Hrvatska, za K2. govori o najvažnijim feminističkim pitanjima u Hrvatskoj sada.

Photo: Jadran Boban.

K2.0: Bili ste veoma aktivni u borbi za ratifikaciju Istanbulske konvencije u Hrvatskoj koju je Sabor konačno usvojio u aprilu 2018., nakon mjeseci prosvjedovanja konzervativnih udruga i pojedinih političara. Radi li se o konačnoj pobjedi, što treba očekivati dalje?

Bojana Genov.: Mislim da je odlično što je Istanbulska konvencija konačno ratificirana – ne zato što očekujemo da će se užasno bitne promjene dogoditi preko noći, nego zato što je na simboličkoj razini, na razini odnosa društvene moći između konzervativnih i liberalnih snaga, ta pobjeda bila užasno važna. Što se tiče same primjene Konvencije, ona neće biti niti brza niti hitna, jer je Vlada Republike Hrvatske stavila određene rezerve na pojedine mjere iz Konvencije, što u prijevodu znači da će biti potrebno neko vrijeme da se počnu provoditi.

No izrazito je bitno da je Konvencija ratificirana i da je Sabor ipak u velikoj većini stao na stranu zaštite žena, te da je otvoren put njezinoj implementaciji. A mi (udruge) moramo napraviti sve da pazimo na to da se mjere iz Konvencije krenu implementirati.

Koji dio Istanbulske konvencije je bio problematičan, čemu tolika mobilizacija protiv njezine ratifikacije?

Konzervativne snage je najviše smetao dio koji se odnosi na vrijednosti i na uključenje tih vrijednosti (koje se tiču ravnopravnosti, nenasilja, jednakosti spolova i sl.) u odgojno obrazovni sustav. Smatra da je to zato jer su te iste konzervativne snage u potpunosti preuzele odgojno obrazovni sustav u Hrvatskoj, te su kroz 25 godina vjeronauka uspjeli formirati vrijednosti i stavove novih generacija. Puno istraživanja o stavovima mladih pokazuje da su oni danas daleko konzervativniji od svojih roditelja…

Često ste komentirali kako je Crkva danas veliki neprijatelj žena u Hrvatskoj…

Apsolutno da, ne treba se libiti to javno izreći. Crkva je najveća prepreka ostvarenju ženskih prava u Hrvatskoj. Nemoguće je Crkvu istjerati iz javnih prostora! Razdvojenost Crkve i države je ustavna kategorija, ali ona u praksi ne postoji…

Jer smo primjerice imali najave da će se u radno tijelo za izradu zakona o reproduktivnim pravima staviti svećenike tj. pripadnike Crkve. Pa to ja paradoks nad paradoksima! Što bi oni mogli doprinijeti zakonu o pobačaju kada znamo da ga Crkva jasno i bez ikakvih iznimki ne dopušta. To je dokaz koliko su Crkva i država priljubljene.

Mislite li da su prosvjedi protiv Istanbulske konvencije mobilizirali više ljudi iz konzervativnih krugova negoli prethodni? Ili su jednostavno dobili više medijske pozornosti?

Što se tiče brojnosti i veličine prosvjeda jasno je pokazano da većina ljudi nije ni znala što je sadržaj konvencije, ni protiv čega se bune…To je očekivano i normalno jer većina građana ne zna što stoji u većini konvencija koje država potpisujem jer ta potpisivanja ne dođu u medije i prođu u potpunoj tišini. Na zadnjem velikom prosvjedom okupljanju protiv Konvencije u Zagrebu mobilizirane su konzervativne snage, naravno i zahvaljujući logistici koju im je pružila Crkva. To znači da se na propovjedima pozivalo da se dođe na prosvjed, da je tu bilo organiziranih autobusa, djeljenja sendviča i lunch paketa, pa naravno da se skupio određeni broj ljudi na taj način. Skupio se tako i dobar broj Hrvata iz BiH koja već nekoliko godina ima ratificiranu Istanbulsku konvenciju, što pokazuje da sama mobilizacija nema izvorište u tekstu Konvencije.

Photo: Jadran Boban.Što se tiče nasilja od strane konzervativnih krugova (Bojana Genov je i sama bila napadnuta tijekom prosvjeda protiv IK, dok je bila na kontraprosvjedu, opa), ženske aktivistkinje su vrlo često izložene prijetnjama u ovakvom kontekstu. Mogle bismo objaviti značajnu količinu prijetećih pisama koje dobivamo. Smatram da to pokazuje pravo lice mnogih koji su se mobilizirali protiv Istanbulske konvencije, koji ne žene raspravu već žele kontrolirati tuđe transparente, tuđu prisutnost i fizički istjerati one koji ne misle poput njih. Uostalom, njihova argumentacija protiv konvencije nije razvijena, već se govorilo o tome kako je to napad na Hrvate i njihovu suverenost jer će im se diktirati iz Bruxellesa, kako se radi o tome da će se djecu pitati žele li se izjašnjavati kao muško ili žensko u osnovnoj školi, da se ukida pojam “spol”…

Vi ste od početka isticali da je ratifikacija Istanbulske konvencije bitna kako bi se smanjilo i spriječilo nasilje nad ženama. Ako pogledamo u smjeru zemalja koje su ratificirale Konvenciju, jesu li se dogodili ikakvi pomaci na polju zaštite žena?

U većini zemalja koje su ratificirale konvenciju, barem na našim prostorima, nije se ništa pomaklo…No jedan od razloga je i to da postoje rezerve koje se tiču financiranja (država se ne obavezuje odmah izdvojiti određeni postotak proračuna potreban za provođenje mjera iz konvencije opa.) i posve je jasno da niti jedan plan koji nema financijsko pokriće neće biti proveden. I mi ćemo morati čekati da prođu godine “rezerve” da bi se osigurala namjenska sredstva koja bi omogućila financiranje i stvarne promjene… No i za to vrijeme se neke druge stvari iz Konvencije mogu primjenjivati.

Naši zakoni, kada govorimo o sprječavanju govorimo o nasilju imaju manjkavosti, ali ne možemo reći da ih nema – uvijek je problem u implementaciji i političkoj volji. A to je ono što mi kao civilno društvo trebamo nadgledati i pokušati biti veoma glasni oko toga.

Jesmo li trebali očekivati ovakvu mobilizaciju protiv ratifikacije Konvencije? Čini se da su se u Hrvatskoj u posljednje vrijeme mobilizirale razno-razne konzervativne udruge, naročito nakon referenduma protiv istopolnih brakova iz 2013.? Gdje seže početak te kampanje?

Taj proces traje malo duže od 2013. godine. Mi smo već mi 90-ih godina imali pripadnike snažnog pro-life pokreta koji su prenosili ideje izvana, ovi naši domaći konzervativci su samo ekspozitura, oni tek kopiraju metode vanjskih konzervativnih aktera.

Ono što je pogodovalo njihovome rastu prošlih godina je da desna vlada ima slabu većinu, te joj je potrebna podrška i konzervativnijih krugova. Ne zaboravimo, ranije su se ove manje desničarske konzervativne udruge čak organizirale u političku stranku no nikad nisu doživjeli nikakav uspjeh na izborima. Uspjeh im je osigurala tanka većina vladajuće (umjerenije) desnice, kojoj je trebalo još nekoliko ruku u Saboru da bi si osigurali većinu, pa su ovi marginalni konzervativci dobili prostor koji inače niti izbornim rezultatima niti količinom javne podrške ne bi dobili. To je rezultat političke trgovine. Jednom kada su dobili medijski prostor postali su užasno važan čimbenik u javnom prostoru.

Ženska mreža hrvatske organizirala je „Obrani pravo na izbor“, protestni skup protiv Inicijative koja želi zabraniti pravo na pobačaj. U Hrvatskoj je u pripremi novi Zakon o prekidu trudnoće, kojime pobačaj neće moći biti ukinut, ali se može znatno smanjiti njegova dostupnost. Koje su opasnosti do kojih može doći sa donošenjem novoga zakona?

Realizaciju prava na pobačaj pratimo već desetljećima i u Hrvatskoj postepeno dolazi do sužavanja prava. Došlo je do toga da čitave bolničke ustanove izriču prigovor savjesti, da ženama pobačaj nije dostupan i da zdravstvena usluga postoji tek na papiru, a da je u praksi teško moguća. Imamo slučajeve da bi svi liječnici jedne bolnice izražavali prigovor savjesti do toga da se to širilo i na pomoćno osoblje. Pobačaj je prešao u sivu ekonomiju, brojke kojima se kod nas barata o broju izvršenih pobačaja nisu točne. Događa se i to da pojedini liječnici pobačaje obavljaju u privatnim klinikama dok u javnim bolnicama izriče prigovor savjesti.

Pravo na pobačaj je već strahovito suženo i donošenje novog zakona može biti problematično. Naime govori se o tome da se uvede savjetovanje za trudnu ženu koja želi pobačaj. Ako je pobačaj sada dozvoljen do samo deset tjedana, a sada se još uvede obavezno savjetovanje, lakše će se dogoditi da prođe taj rok i da pobačaj iako je teoretski moguć u praksi bude posve nemoguć.

Mi smatramo da je to savjetovanja apurdna i da je to negiranje pravne sposobnosti žene, Žene su moralna i savjesna bića koja imaju savjest i ne mislimo da postoji niti jedan razlog da bi u donošenju te odluke netko ženu trebao savjetovati i kazati da ona nije sposobna donositi takve odluke. To je nešto što dokida pravnu sposobnost žene, takav oblik tutorstva je nedopustiv i u praksi ce biti razoran za konzuminje reproduktivnih prava. Mislim da se ne smije dozvoliti da u zakon uđe taj dio o savjetovanju.

Što je u tome za Vaš naproblematičnije?

U Hrvatskoj nemamo spolni odgoj u školama. Paradoksalno je da  zakonodavac najavljuje da će savjetovati već punoljetnu, formiranu trudnu ženu prije nego li joj se dopusti da obavi pobačaj, a ne pada im na pamet da mlade djevojke u razvoju, koje tek uče o odlukama koje će donositi u budućnosti,  uče o seksualnom odgoju. Njima se ne daje nikakvo znanje o reproduktivnom zdravlju i pravima. To je paradoks na koji mi ukazujemo – mlade žene u odgojno-obrazovnom sustavu ne dobivaju znanje koje trebaju, već ih se kasnije sankcionira.

Photo: Jadran Boban.Na skupovima protiv Istanbulske konvencije bilo je i mnogo mladih, te mnogo žena. Kako objasniti da je toliko žena preuzelo takave konzervativne stavove?

Repatrijarhalizacija društva se već dogodila i u uzlaznom je trendu. Žena se kod nas prvo mora afirmirati kao žena, kao majka, pozvana je da mora reproducirati naciju, jer nacija nestaje i sve je manje Hrvata. Kao da ima to veze tek sa ženama i rađanjem… Taj je trend uveden kroz školu, kroz obrazovni sustav i upravo zbog toga snažno zahtjevamo reformaciju obrazovnog sustava, čemu se konzervativne snage opiru.

Javna slika koja se nameće ženama sve više postaje privatna slika, slika koju žene imaju o sebi. Bez obzira na to što se uspješno školuju, što su, prema statistikama uspješnije u školi od muškaraca, što su mnoge postigle zavidne karijere…Primarna zadaća žene je ovdje da bude majka! Došli smo dakle do jednog srednjovjekovnog pogleda na prava žena, te se trebamo nastaviti boriti da taj pogled ne prevlada!

Ovo je peti intervju u rubrici Jedan na jedan u našem serijalu ‘Razgovori o feminizmu na Balkanu’, a o stanju feminizma u regionu. Sljedeće sedmice možete pročitati još jedan intervju sa vodećom feministkinjom sa Zapadnog Balkana.

Ovaj razgovor je uređivan radi dužine i jasnoće. Intervju je vođen na hrvatskom  jeziku.

Naslovna fotografija: Jadran Boban.