Scena prva

Vučjak, bivša gradska deponija Bihaća. U neposrednoj blizini granice sa Hrvatskom (2 km), okružena minskim poljima ostalim nakon rata. Ponedjeljak, 4. novembar, oko dva sata poslije podne. 

Duga i vijugava kolona ljudi čeka na prvi topli obrok. Prije neka četiri mjeseca uprava grada Bihaća odredila je Vučjak kao mjesto na kojem bi trebale živjeti izbjeglice, muškarci, za koje nema mjesta u zvaničnim kampovima. Kamp je improvizovan na staroj gradskoj deponiji, u neposrednoj blizini nekadašnje linije bojšnice, okružen zaostalim minskim poljima. 

Na Vučjaku je sve improvizacija, pa i život onih koje policija i vlasti Unsko-sanskog kantona prisiljavaju da tu borave. Gotovo svakodnevno policija vrši racije u gradu te prisilno dovodi ljude na ovaj prostor i ostavlja ih da se snađu. 

U taj ponedjeljak, kao i svaki drugi, lokalni Crveni križ je donio ručak, jedan od dva dnevna obroka. Jedan po jedan, ljudi su zauzimali svoje mjesto i strpljivo čekali u redu. Neki, uglavnom mlađi muškarci, uključujući i maloljetnike, nemaju cipele jer su ih ili izgubili tokom pokušaja prelaska, ili jer ih je hrvatska policija natjerala da se izuju i onda pješke vrate u BiH. 

Neki imaju samo ljetnu garderobu, majice i šorceve. Drugi su u tuđim prevelikim jaknama koje im jedva dozvoljavaju da se kreću slobodno. Oni koji nemaju jaknu niti džemper, kreću se ogrnuti šarenim dekama.

Vučjak, red za hranu. Fotografija: Nidžara Ahmetašević / K2.0.

U jednom trenutku, pored kolone počinje da hoda mladi policajac koji je tek došao u svoju osmosatnu smjenu na Vučjaku. Dok hoda odlučnim i velikim koracima pored umornih ljudi, navlači crne rukavice. Iznenada se zaustavlja i, nasumice, prilazi jednom od ljudi koji mirno stoje u koloni, i povlači ga grubo za ruku, potom blago savija koljena i stisnutom pesnicom ga udara pravo u lice. Mladić jaukne. Ostali se utišaju. 

“Look, police, boom”, govori mladić koji prilazi meni i još dvojici stranih novinara. Nas troje bez riječi gledamo u njega, šokirani onim što se desilo. Kolega iz Holandije vadi fotoaparat i slika lice ovog mladića, možda dječaka. Kolege kažu da ovo nije prvi put. 

Ostali u redu za hranu spuštaju glave, dok policajac zauzima poziciju pored reda i nastavi gledati tragajući, čini se, za novom žrtvom. Reagujem, zovem stanicu policije u Bihaću i prijavljujem nasilje. 

Nakon prijave, prilaze mi druga dvojica policajaca, izdvajaju me i ulažu puno napora da me uplaše. Iako pokazujem novinarsku akreditaciju, prijete i viču govoreći da nikada više nogom neću stupiti na Vučjak te da će me privesti. 

Ipak, ostajem zajedno sa njima i oko 800 ljudi na tom smjetljištu do kraja dana. 

Scena druga

Parking ispred privremenog prihvatnog centra, bivše tvornice, Bira u Bihaću. Ponedjeljak, 4. novembar, oko 13 sati. 

Sve se dešava nešto ranije, istog dana. Desetak policajaca se kreće parkingom prilazeći svakom za koga zaključe da bi mogao biti izbjeglica. Grubim glasom traže dokumente. Oni koji ih nemaju, bivaju gurnuti u stranu. Neki ulaze u kamp, neki pak, iako pokazuju registracijsku karticu iz kampa, bivaju odvojeni na stranu nakon što im policija oduzme dokument. 

Onda ih tjeraju da čuče i čekaju dok po njih ne dođe kombi u koji moraju ući. Dio policajaca ima medicinsku masku preko lica i plastične, providne rukavice na rukama.

Parking ispred kampa Bira tokom jedne od svakodnevnih racija. Fotografija: Nidžara Ahmetašević / K2.0.

Među onima koje odvode je i čovjek u pidžami. Kasnije saznajem da je boravio u karantinu kampa Bira (odatle pidžama), i da je izašao ispred da vidi prijatelja. U pidžami, policija ga odvodi na Vučjak.

Dok se sve to dešava, iza ograde kampa Bira stoje uposlenici nekoliko međunarodnih organizacija kojima je posao briga o izbjeglicama i migrantima. Puše, smiju se i kao da se sa druge strane ograde ništa ne dešava. 

Osiguranje i službenike stranih organizacija u Biri, kao i preostala četiri kampa na sjeveru BiH, plaća Europska unija (EU) putem svojih partnerskih organizacija, u ovom slučaju Međunarodne organizacije za migracije (IOM), UNHCR i Danskog savjeta za izbjeglice (DRC). 

U razgovoru sa ljudima koji su kasnije dovedeni na Vučjak, kažu nam da je ovo njihova svakodnevica. Dodaju i priče o tome kako ih privatno osiguranje unutar kampa, ili na samom ulazu, nekada također zna udariti. Pričaju kako su noć prije nego smo došli pred Biru pripadnici obezbježenja pretukli jednog momka. Gledam video na kojem vidim krvave ruke i lice mladića koji je, čini se, maloljetan.

Ovakve priče se mogu čuti već mjesecima, ali teško da je nešto urađeno da se to nasilje prekine. IOM, organizacija koja zadužena za sigurnost u kampovima, na pitanja o nasilju obično odgovara da su preuzeli mjere, ili da je lokalna policija informisana. Ipak, ni tužilaštvo niti policija u Bihaću nisu nam mogli potvrditi da su do sada dobili pritužbe o nasilju u kampovima koje čini privatno osiguranje. 

Scena treća

Glavna ulica u Bihaću. Bilo koji dan. 

Policija, nekada specijalci u maskirnim uniformama sa pancirima na sebi, marširaju gradom u potrazi za tamnoputim ljudima. Kada naiđu na njih, traže dokumente, koje često ni ne pogledaju. Ljude grupišu, dva po dva, a potom u koloni jedan ispred drugog, okruženi policijom, bivaju natjerani da marširaju po gradu. Ako je vozilo na raspolaganju, odvoze ih, ako ne, moraju pješke ići do Vučjaka, skoro 10 kilometara, u pratnji policije.

Građani i građanke Bihaća ovo nasilje moraju gledati svaki dan. Moraju gledati i šutiti. Lokalni mediji često su pozvani da prisustvuju ovim javnim poniženjima ljudi u pokretu, a onda se snimci prikazuju na TV Unsko-sanskog kantona i dijele na društvenim mrežama. 

Jedan od tih dana kada je policija odvodila i tukla ljude, kolega Ajdin Kamber je iskoristio priliku da javno postavi pitanje tamošnjim vlastima o tome da li svjesno krše zakone BiH i međunarodne konvencije koje garantuju prava, uključujući slobodu kretanja, ljudima u pokretu. Izbačen je iz prostorije u kojoj je postavio pitanje, a lično premijer Kantona ga je ispratio riječima “Prijatelju, slobodni ste. Ajde, živio!”

Iste sedmice kada smo oboje bili u Bihaću i posmatrali što se dešava, u posjetu je došao novi Specijalni predstavnik EU za BiH i isporučio još jednu donaciju za lokalnu policiju – 11 kombija. Čini se da će im glavna funkcija biti prevoz ljudi na Vučjak. 

Ovo je samo jedna u nizu donacija za policiju od kada je EU u junu 2018. godine počela da učestvuje u, zvanično, pružanju podrške BiH da se nosi sa porastom broja izbjeglica i migranata na svojoj teritoriji. 

Od tada je iz Brisela u BiH upućeno oko 36 miliona eura u donacijama. Novac je, uglavnom, utrošen putem partnera koje su sami izabrali, odnosno IOM-a, UNHCR-a, UNICEF-a i DRC. 

Oni bi trebalo da se brinu za smještaj, zdravlje i druge osnovne potrebe ljudi u pokretu. No, kako troše novac, nije baš jasno, a iz onoga što građani i građanke vide, čini se da dobar dio ide na jačanje granica i opremanje policije. 

EU izričito odbija tvrdnje da se novac troši na taj način, uz tvrdnju da 94 posto ide direkno za brigu o ljudima u pokretu; u međuvremenu, IOM, koji je odgovoran za upravljanje tim novcem, tvrdi da je 75 posto novca potrošeno u humanitarne svrhe. 

Ne tako daleko od Bihaća je Velika Kladuša, jedno od najvažnijih mjesta kojim prolaze ljudi u pokretu na putu iz Bosne ka EU. Većina ljudi u ovom mjestu je prisiljena da živi van kampa, u napuštenim zgradama najčešće, dok njih oko 600 boravi u kampu Miral, koji je formiran u nekadašnjoj tvornici PVC stolarije.

Najmanje dvije osobe dijele jedan ležaj u kampu Miral, Velika Kladuša. Fotografija: Nidžara Ahmetašević / K2.0.

U kampu Miral, Velika Kladuša, ljudi spavaju na željeznim krevetima koji su stisnuti jedan uz drugi. Nekada na jednom krevetu više od jedne osobe. Sve oko njih je sivo i tmurno. Atmosfera nikako ne podsjeća na mjesto gdje bilo ko može očekivati zaštitu. Privatnost ne postoji. Oni koji vode ovaj i druge kampove kažu da je sve u skladu sa “međunarodnim standardima”.

Kao i uposlenici stranih organizacija ispred kampa Bira, tako i EU već mjesecima posmatraju kako se u BiH odvija prava humanitarna kriza. Isto tako posmatraju nasilje na svojim granicama – u Grčkoj, Bugarskoj, Rumuniji, Mađarskoj i Hrvatskoj. Dok osuđuju uslove u Bosni, uz njihov nadzor nasilje je normalizovano u cijeloj Europi. 

Žene, djeca i muškarci koji pokušavaju doći do tog Zapada, dehumanizirani su na svaki mogući način na svom putu. Od izolacije u kampovima koji liče na logore, do brutalnih premlaćivanja pri pokušajima prelaska granica, i negiranja prava na azil. 

U BiH, jednoj od najsiromašnijih zemalja Europe, koja dijeli oko 1000 km granice sa EU, to beščašće dobija svoje najbrutalnije lice i podsjeća na ljutog mladog policajca koji navlači crne rukavice dok korača kraj ljudi u redu za hranu i udara jednog od njih šakom u lice.

Već više od godinu dana je prošlo nakon posljednjih općih izbora, a ova zemlja nema vlasti na državnom nivou, a baš taj nivo je odgovoran za pitanje tražitelja azila. Tehnička vlada nije u stanju – niti su zainteresovani – da donose odluke, uključujući i one koje se tiču obezbjeđenja humanog smještaja za hiljade ljudi koji su ušli u ovu zemlju od januara 2018. godine, a na što ih obavezuje zakon. 

Na lokalnom nivou, vlasti se pripremaju za izbore sljedeće godine, i čini se da će im glavni adut biti tretman ljudi u pokretu. Sve ostalo su izgubili. 

Ogrezli duboko u korupciju i nepotizam, u državi koju su zatočili svojom nesposobnošću da vide bilo šta više od onog što je lični ili stranački interes, oni koji žele biti izabrani spremni su na sve. 

Kako su prije više od 30 godina njima slični vlastrodršci, a da bi se održali na vlasti, iskonstruisali mržnje između ljudi različitih etnija, tako sada grade isti ponor upirući prstom u nove “žrtve” i “krivce”. 

Naravno, “žrtve” su oni koji glasaju za njih, i treba ih zaštititi od tih “ilegalnih migranata” koji su došli u BiH, opasni, bolesni i željni krvi, sudeći po medijskim napisima i izjavama lidera. 

Nedostatak odgovornosti

Bosna i Hercegovina je među zemljama koje, barem zvanično, teže da postanu članice EU. Godinama Brisel usmjerava put kojim zemlja treba da se kreće, ali taj put lokalni lideri teško slijede. No, sada su konačno našli pravac koji poznaju i mogu slijediti – put popločan nasiljem. 

Ohrabreni tišinom EU prema svojim članicama koje ne poštuju osnovna ljudska prava izbjeglica i migranata, i nasiljem koje se nekažnjeno dešava u susjedstvu, lokalni moćnici na sjeveru zemlje ohrabrili su se da koriste metode javnog poniženja i nasilja. Poruke nisu usmjerene samo ljudima u pokretu, koji će uskoro napustiti BiH, nego i svim građanima i građankama koji će se usuditi da se pobune protiv vlasti. 

Istovremeno, kampovi koje je improvizovala međunarodna zajednica, novcem EU, druga su vrsta poniženja i poruke koja ovaj put dolazi iz Brisela. U njima je, kao i na ulicama Bihaća, sloboda kretanja, ali i govora, ograničena i strogo kontrolisana. 

Da bi ušli u bilo koji kamp, novinari, pa i oni lokalni, moraju dobiti odobrenje od IOM-a, međunarodne organizacije koja – za razliku od medija – nije rukovođena javnim interesom, nego interesom vlada zemalja od kojih dolaze donacije, odnosno EU. S obzirom da je riječ o međunarodnoj organizaciji, javnost u BiH nema način da prati njihov rad, postavlja pitanja i traži transparentnost u radu. 

Situacija na koju su građani i građanke u BiH odavno navikli, živeći više od 25 godina sa međunarodnom zajednicom.

Ulaz u kamp Miral, Velika Kladuša. Miral, Sedra, Bira, Borići u Bihaću, te Ušivak pored Sarajeva, kampovi su izgrađeni novcem iz EU. Fotografija: Nidžara Ahmetašević / K2.0.

Bosna je postala veliki hot-spot, termin koji je EU skovala opisujući mjesta na kojima su izgrađeni privremeni smještajni centri, a koja služe kako bi se usporio protok ljudi ka Zapadu. Sva ova mjesta, među kojima su i kampovi-logori na grčkim otocima ili na jugu Italije, jesu mjesta na kojima su nasilje i restrikcija sloboda normalizovani. 

Ono što BiH čini drugačijom je činjenica da većina stanovništva u sebi još uvijek nosi ratne traume sa kojima se i kao pojedinci, i kao društvo, teško nose. U takvoj sredini, ljudi postaju lako žrtve, ali i dželati, naročito ako ih u tome ohrabruju mediji i oni koji imaju priliku govoriti u javnosti. 

Sam pogled na “privremene smještajne centre” koji liče na logore u kojima su i sami bili zatvarani prije nekih dvadesetak godina, za mnoge ljude u BiH predstavlja retraumatizaciju. 

Reakcije su različite. Neki pokazuju zadivljujući stepen solidarnosti, dovodeći svoj opstanak često u pitanje u želji da pomognu. Drugi pak, često pod utjecajem medija koji šire mržnju, ali i nasilja i ignorisanja nasilja, i sami posežu za različitim vrstama nasilja. Bilo verbalnog ili fizičkog. 

EU i agencije UN otvoreno kritikuju Vučjak, nazivajući ga “nesigurnim” i “nehumanim” mjestom. Ipak, odbijaju ljudima koji su tamo prisilno odvedeni (moguće vozilima koja su policiji data kao donacija iz EU) pružiti bilo koju vrstu pomoći. Na ovaj način dopuštaju da se dešava prava humanitarna kriza. 

U međuvremenu, zaglavljeni u zemlji o kojoj ne znaju ništa ili tek malo, na putu između zemalja članica EU, ljudi u pokretu završavaju na smetljištu. 

Tu upoznajemo plesača iz Afganistana, studenta informatike iz Kašmira, medicinskog tehničara iz Indije, rok muzičara iz Irana, studenta medicine iz Senegala…

Jedna od poruka ljudi koji su prisilno dovedeni na Vučjak: “Ako Bog da, nećemo se vratiti”. Foto: Nidžara Ahmetašević / K2.0.

Atmosfera je nekada teška i umorna, ali se u tren okrene u neku vrstu ludila u kojem sa svih strana počne glasna muzika, poneko pleše, neko cupka, neko samo posmatra, a dosta ih se smiješi, neko igra odbojke. Život uprkos svemu.  

“Mi ovako brišemo bol”, kaže mladi Kašmirac koji je na Vučjaku već četiri mjeseca, uz šest pokušaja prelaska granice. 

Svaki pokušaj, kao i svaki dan u BiH, za njega je bolan. Pretučen je nekoliko puta u pokušaju da uđe u EU, a svaki put mu je hrvatska policija uništila sve stvari. I opet sve ispočetka. 

Na smetljištu koje čuvaju ljuti policajci, ispred vrata EU koja ga ne želi. 

Naslovna fotografija: Nidžara Ahmetašević / K2.0.