U julu 2017. godine, u Otavi, Kanada, imao sam priliku da se kao dio grupe međunarodnih delegata kratko sastanem i porazgovaram s kanadskim premijerom Džastinom Trudoom (Justin Trudeau).

Pitanje koje sam mu postavio glasilo je: “U regiji kao što je Balkan, a posebno u državi kao što je Kosovo, gdje se ljudi pretežno opterećuju dnevnopolitičkim problemima i dramom, te u kojoj mlade osobe nemaju toliko optimističan pogled na budućnost, na koji bismo ih način najlakše mogli uvjeriti da je pred njima svijetla budućnost i da upravo oni mogu stvarati promjene?”

Na moje pitanje premijer Trudo je bez ikakvog oklijevanja odgovorio ovako (parafraziram): “Mladi ljudi, ne samo na Balkanu, već i širom svijeta, posjeduju beskrajan potencijal i energiju. Oni žele davati svoj doprinos, žele pružati pomoć, no za to im je potrebno omogućiti određenu platformu, to jest pristupačan i jasan proces putem kojeg će moći pridonijeti promjenama te se usput i razvijati.”

Za mene je ta platforma bila volontiranje, ali nažalost, ona nije ni približno dobro definirana niti pristupačna koliko bi trebala biti.

Volontiranje na Kosovu je u velikoj mjeri bilo oblikovano političkim i društvenim tokovima prije, tokom i nakon rata vođenog 1999. godine. Devedesetih godina, volonterske aktivnosti su bile usmjerene na politiku, ekonomiju i svakodnevni život, dok su od završetka rata bile “u znatnom opadanju”. Građani i građanke Kosova su u poslijeratnom vremenu uglavnom bili uključeni u poduhvate koji se zasnivaju na “kratkoročnim, opipljivim rezultatima i profitabilnom volontiranju.”

Čini se da je takvog mišljenja i kosovski sociolog Gani Luga (Lluga), koji je izjavio da se “na volontiranje na Kosovu gleda kao na dobrotvorni rad… kao nešto materijalno poput finansijske pomoći, hrane ili odjeće… ono se ne posmatra kao društvena aktivnost, a razlozi za to leže u događanjima kroz koja je stanovništvo ove zemlje prošlo prije svega u periodu od 1990. do 1999. godine. Mi njegujemo kulturu volontiranja… (ali) nemamo trajno volontiranje bazirano na obrazovanju… to je neka vrsta momentalne reakcije.”

Zakonski okvir

Institucije Kosova su prvi put zvanično prepoznale volontiranje u Zakonu o omladinskom organiziranju iz 2009. godine, u čijem se tekstu volontiranje definiralo kao “omladinska delatnost organizirana od strane odgovarajuće institucije, gde mladi dobrovoljno nude vreme, rad, poznanstva, njihove sposobnosti bez plaćanja ili nadoknade u korist zajednice za dobrobit društva” (sic).

U članu 14. tog zakona navodilo se da će volonterski rad biti reguliran “podzakonskim aktom”, a to je Administrativno uputstvo o dobrovoljnom radu omladine iz 2010. godine, dokument u kojem su ponuđene detaljne definicije volontera i volonterskog rada uopće te pregled obaveza volontera i organizatora volonterskog rada. Uputstvom je također pokrenut proces registracije i priznavanja statusa volontera i organizatora volonterskog rada.

Najnoviji i najaktuelniji institucionalni dokument koji se tiče volontiranja na Kosovu je revidirano Administrativno uputstvo o volonterskom radu mladih iz 2016. godine, u kojem se volonter definira kao “mlada osoba doba 15-24 godine starosti koja nudi besplatnu uslugu u korist društva o organizaciji usluga dobrovoljnog rada” (sic), dok se volonterski rad mladih definira kao “aktivnost omladine gdje mladi besplatno, bez obaveza, dobrovoljno nude svoje vreme, rad, znanje, vještine u službi zajednice za dobrobit društva” (sic).

Dio ovog uputstva od najveće važnosti, a koji se ujedno i najviše promovirao, jest stvaranje Volonterske platforme i baze podataka, što “podrazumijeva elektronski sistem za upravljanje online za promovisanje i priznavanje dobrovoljnog rada” (sic).

Ta tri dokumenta su jedini zakonski dokumenti na Kosovu kojima se regulira volonterski rad.

Tokom godina je ostvaren ogroman napredak, stoga Kosovo sada mnogo efikasnije priznaje volontiranje nego što je to bio slučaj do 2009. godine, i u zakonsko-pravnom i u institucionalnom smislu. Međutim, trebali bismo ispitati koliko su te izmjene u politici zapravo učinkovite u odnosu na to koliko bi trebale biti, te ih uporediti sa stanjem u zemljama regije i Europske unije.

Koliko je sati rada potrebno?

Prvi značajniji problem u postojećoj politici je broj sati volontiranja potrebnih za priznavanje volonterskog statusa. U članu 3, stav 19. Administrativnog uputstva iz 2016. godine navodi se sljedeće: “jednogodišnje dobrovoljno iskustvo se priznaje ako mlada osoba (u dobi ispod 18 godina) izvrši iznad 222 sati rada, kao i mlada osoba iznad 18 godina, ako postigne da izvrši više od 1107 sati dobrovoljnog rada u godini” (sic).

Kada je riječ o mladim osobama u dobi ispod 18 godina, navedeni broj sati je relativno ostvariv (četiri sata rada sedmično). No, kada je riječ o mladim osobama u dobi iznad 18 godina, 1107 sati godišnje podijeljeno s 52 sedmice u godini iznosi 21,28 sati sedmično. Imajući u vidu činjenicu da prosječna petodnevna radna sedmica traje 40 sati, to znači da trebate volontirati otprilike dva dana i pet sati sedmično, odnosno provesti onoliko vremena volontirajući koliko biste proveli radeći na poslu s nepunim radnim vremenom u toku jedne cijele godine, i to bez ikakvih pauza ili godišnjih odmora.

Poređenja radi, u mađarskom Zakonu o volontiranju određen je maksimalan broj dozvoljenih sati volontiranja, a ne minimalan broj potrebnih sati. Naime, “vrijeme koje volonteri i volonterke u dobi iznad 16, ali ispod 18 godina provode obavljajući volonterske aktivnosti od javnog značaja ne smije premašiti četiri i po sata dnevno, to jest 18 sati sedmično”, pri čemu “volonterima i volonterkama u dobi ispod 18 godina mora biti omogućen period odmora koji će trajati najmanje 14 sati, počevši od završetka dnevnih volonterskih aktivnosti od javnog značaja pa sve do njihovog ponovnog početka narednog dana”.

U članu 11. stav 2. hrvatskog Zakona o volonterstvu stoji da “nije dopušteno volontiranje u trajanju duljem od 40 sati tjedno u razdoblju duljem od tri mjeseca bez prekida od najmanje tri mjeseca”. Takva odredba je nadasve realističnija i humanija od kosovskog Administrativnog uputstva iz 2016. godine, u kojem vremensko ograničenje za mlade osobe u dobi između 18 i 24 godine iznosi “130 sati mesečno ili 1560 sati tokom godine”, te kojim nisu propisane obaveze vezane za pauzu ili prekid rada.

Zaštita maloljetnih od eksploatacije?

Drugi značajniji problem u postojećoj politici je zaštita maloljetnih volontera i volonterki od eksploatacije. Pored toga što maksimalan dozvoljeni broj sati volontiranja iznosi 222 sati godišnje, jedina odredba kojom se u okviru Administrativnog uputstva iz 2016. godine štite maloljetni volonteri i volonterke nalazi se u članu 3. stav 14, u kojem se navodi da je “volonterski rad mladih ispod 18 godina starosti… zabranjen tokom redovnog školovanja, osim… ukoliko je odobreno u pisanom obliku od strane nastavnika i roditelja ili drugih pravnih staratelja da budu uključeni u volontiranju” (sic).

To znači da je pismena saglasnost obavezna samo onda kada volonterske aktivnosti ometaju pohađanje redovne nastave, no u tekstovima zakona se ne mogu naći drugi uslovi ili ograničenja u vezi s vannastavnim volonterskim aktivnostima kojima se bave maloljetna djeca.

Poređenja radi, u članu 3. stav 13. prethodnog Administrativnog uputstva iz 2010. godine stoji da organizator ili organizatorka volonterskog rada “kao volontere/volonterke može primiti osobe (maloljetnike/maloljetnice) u dobi ispod 16 godina, uz prethodno odobrenje njihovog zakonskog zastupnika/zastupnice certificiranog/certificirane od strane Općinskog suda”. Taj mehanizam bio je mnogo kvalitetniji jer je bolje štitio maloljetnike i maloljetnice od eksploatacije u odnosu na zakonski okvir koji je trenutno na snazi.

U mađarskom Zakonu o volontiranju, član 6. stav 3, navodi se da “osoba ograničene pravne sposobnosti može sklopiti volonterski ugovor samo uz odobrenje njegovog/njenog zakonskog zastupnika/zastupnice.”

U hrvatskom Zakonu o volonterstvu cijeli jedan član je posvećen načelima zaštite maloljetnih volontera i volonterki, u kojem prva tačka glasi ovako: “maloljetna osoba s navršenih 15 godina i starija maloljetna osoba može sklopiti ugovor o volontiranju i volontirati samo uz pisanu suglasnost zakonske zastupnice ili zastupnika.”

Osim toga, Poglavlje 8. njemačkog Federalnog zakona o volonterskom radu nalaže da je pri sklapanju pismenog (volonterskog) ugovora jedan od uslova “ukoliko se radi o maloljetniku/maloljetnici, prilaganje adrese njegovih/njenih roditelja ili zakonskih staratelja i saglasnosti njegovog/njenog zakonskog predstavnika/predstavnice.”

Šta se zakonom izuzima?

Treći značajniji problem u postojećoj politici predstavlja činjenica da Kosovo ne posjeduje dodatne zakone kojima bi se regulirao volonterski rad, što znači da se svaka osoba u dobi iznad 24 godine prema automatizmu nalazi u takvom položaju da joj institucije ne priznaju volonterski rad. Čak 87,4% predstavnika i predstavnica organizacija civilnog društva mišljenja je da volontiranje ne bi trebalo biti ograničeno samo na mlade, te smatra da je nedostatak odgovarajuće regulative “(jedna od glavnih) prepreka (koja) sputava razvoj volontiranja”.

Nakon iscrpne analize, ispostavlja se da jedini pomak u politici koji je postignut Administrativnim uputstvom iz 2016. godine zapravo predstavlja stvaranje Volonterske platforme i baze podataka, zbog čega je volonterima i volonterkama lakše pronaći prilike za volontiranje, a organizatorima i organizatorkama volonterskog rada okupiti osobe željne volonterskog iskustva. Istovremeno je, barem naizgled, olakšano i praćenje napretka te pristup zvaničnim podacima koji se nalaze na toj platformi.

Međutim, čini se da postoje i drugi značajni problemi koji ne samo da još uvijek nisu riješeni, nego su se čak i intenzivirali u poređenju sa zakonsko-pravnim stanjem koje je prethodilo usvajanju ovog Uputstva.

Jedina sreća u nesreći na kojoj možemo biti zahvalni jeste slaba provedba zakona na Kosovu. Da je Administrativno uputstvo iz 2016. godine primijenjeno dokraja, broj volontera i volonterki bi se zasigurno u velikoj mjeri smanjio, dok bi većina organizacija civilnog društva bila kažnjena zbog toga što nisu registrirale volontere i volonterke na internetskoj platformi i tako ispoštovale odredbe. Ostali bi bili primorani obustaviti svoje projekte i značajno smanjiti intenzitet svojih aktivnosti jer je neosporno to da se oslanjaju na volontere i volonterke.

Šta se može promijeniti?

Što se politike na državnom nivou tiče, predložio bih izradu novog Zakona o volontiranju koji bi bio u potpunosti inkluzivan s obzirom na dob te kojim bi se detaljno obradila pitanja domaćeg i stranog volontiranja u različitim poljima kao što su sport, MINT (matematika, inženjerstvo, nauka i tehnologija) ili kultura. U sklopu tog zakona također bi trebao biti razrađen mehanizam stimulacije i uzajamne kontrole. Dobar primjer koji bi trebalo slijediti je njemački “Bundesfreiwilligendienst” (“Federalna volonterska služba”), budući da u svojoj strukturi obuhvata svaki od navedenih elemenata.

Što se politike omladinskog volontiranja konkretno tiče, želio bih predložiti potpunu reviziju i korjenitu promjenu postojećeg Administrativnog uputstva o volonterskom radu mladih.

Prvo, donja granica koja se odnosi na sate volontiranja potrebne za priznavanje volonterskog statusa trebala bi biti ukinuta zbog toga što je iznimno demotivirajuća i nerealistična. Umjesto toga, trebalo bi uvesti realistično ograničenje koje će se odnositi na broj dozvoljenih sati volontiranja, čime bi fokus bio preusmjeren na sprečavanje eksploatacije volontera i volonterki, a ne na tendenciju organizatora i organizatorki volonterskog rada da maksimaliziraju njihovu upotrebnu vrijednost.

Drugo, zaštita maloljetnih volontera i volonterki trebala bi biti pojačana, između ostalog i u pogledu zahtijevanja pismene saglasnosti roditelja i zakonskih staratelja pri sklapanju ugovora o volonterskog radu. Štaviše, trebalo bi dodatno ograničiti sedmični, mjesečni i godišnji broj sati provedenih na volonterskom radu.

Treće, nakon što se obavi pažljiva revizija kao i odgovarajuće konsultacije sa svim relevantnim interesnim stranama, vlada i sve nadležne institucije trebale bi se posvetiti sveobuhvatnoj implementaciji Administrativnog uputstva. Volonteri i volonterke su okosnica civilnog društva na Kosovu, stoga su im kao takvima potrebni pažnja, zaštita i adekvatne prilike, što itekako može biti od pomoći na putu jačanja demokratije u zemlji, ali i procvata svih domena kulture i obrazovanja.

Naslovna fotografija: Creative Commons CC.