-Gospodine, mogu li vas nešto pitati? Kako da dođem do stare zgrade općine? Da li da krenem ovuda ili onuda?

-Idite ovuda, pravo niz Ulicu Luana Haradinaja, a onda skrenite desno i nastavite pravo. Izaći ćete na Ulicu OVK.

-Hvala!

Ovo je jedan od prvih razgovora koje sam vodila u Prištini. Na Kosovo sam prije šest godina došla iz Tirane, a sa namjerom da studiram grafički dizajn i multimediju.

Ubrzo sam počela da sklapam prijateljstva i upoznajem se sa kolegama_icama koji vole umjetnost i dizajn koliko i ja. Oduševilo me je to koliko ljudi ovdje vole ljepotu — ljubav ne gaje samo prema likovnoj umjetnosti, već i prema primijenjenom dizajnu, arhitekturi, modi te grafičkom i dizajnu enterijera. Kako lokalno stanovništvo pokazuje zanimanje za najnovije trendove, izložbe i kulturnu razmjenu sa drugim zemljama, uvjerila sam se da sam donijela ispravnu odluku došavši ovdje.

Nisam bila naviknuta na to da čak i starije generacije u tolikoj mjeri cijene ljepotu, da se brzo prilagođavaju trendovima koji se mijenjaju te da povrh svega ohrabruju mlade osobe da se bave kreativnim djelatnostima. Međutim, nije baš sve bilo prožeto lijepim.

Ovaj blog sam započela transkripcijom kratkog razgovora koji sam obavila sa običnim građaninom. No, takvih razgovora je bilo na stotine, a posebno neposredno po mom dolasku — prije nego što sam saznala gdje su svi lokali, prodavnice i druga meni relevantna mjesta. Ovaj šablon razgovora postao je jedan od rijetkih načina putem kojih sam učila gdje je šta smješteno u Prištini.

Rješenje koje ne iziskuje mnogo truda

Priština je sa estetičke tačke gledišta divan, ali zamršen grad. Drugim riječima, grad ne posjeduje jasan urbanistički plan. Svaki put kada sam imala posla morala sam skupljati snagu da odem u grad. Uvijek sam se mentalno pripremala na to da ću morati moliti nepoznate osobe na ulici da me upute. “Skreni desno ili lijevo, to ti je blizu ove ili one zgrade.”

Ponekad mi se činilo da se čak ni lokalno stanovništvo ne može baš najbolje snaći u gradu. Kad god bih od nekoga zatražila upute, odgovor je glasio: “Idi još samo malo dalje.”

Stanje je bilo još problematičnije kada sam imala posla u državnim institucijama. Prije svega, informacije bih potražila na internetu, ali one obično nisu bile ni ažurirane ni posve jasne. Kada bih upitala kolege_ice kako da izvadim dokument X u ustanovi Y, pravili bi grimase koje su odavale iscrpljenost — očigledno je i Prištevcima_kama isti proces bio veoma naporan.

Međutim, trebali su mi dokumenti, tako da nisam imala drugog izbora. Išla sam od sprata do sprata, od kancelarije do kancelarije, od vrata do vrata, sve dok ne bih završila ono što sam morala. Iako su službenici_e uvijek bili komunikativni i spremni da pomognu, kucanje na vrata svake kancelarije postalo je prenaporno te mi je oduzimalo mnogo vremena.

Ponekad bi se sve otezalo jer su radnici_e bili fokusirani na moj naglasak. Stalno bi me pitali odakle sam, kako mi je ovdje i šta povezuje Albance_ke na Kosovu sa Albanijom. S ciljem da izbjegnem te razgovore, imitirala sam kosovski naglasak, ali nisam se mogla kamuflirati.

U retrospektivi, znam da sam imala prednost. Razlog je to što govorim albanski. Međutim, kako se snalaze građani_ke i ljudi sa strane koji ne znaju albanski ili koji prethodno ne dođu do adekvatnih informacija? Oni mora da se još i više umaraju.

Kada razmišljam o tome šta bih voljela da promijenim na Kosovu, upravo mi opisani haos pada na pamet. Iako smatram da postoje drugi problemi koji zahtijevaju izradu dugoročnih strateških planova, mislim da za rješavanje ovog nije potrebno mnogo truda.

Priština treba da ažurira stranice institucija, podjelu odjela i odjeljenja po spratovima itd.

Zamislite samo koliko bi se lako sve ovo moglo riješiti. Kreiranje jednostavnih baza podataka od ključne je važnosti za svakoga ko ima posla u institucijama, a ujedno bi moglo uštedjeti vrijeme i kada se radi o drugim procedurama.

O tome često razgovaram sa kolegama_icama. Navedeni sistemi se mogu uspostaviti tako što će biti okupljena grupa dizajnera_ki koji će raditi sa državnim institucijama. Oni bi onda mogli kreirati prost direktorij koji je razumljiv, kreativan, prepoznatljiv i koristan — baš kao znakovi i simboli s kojima se susrećemo u saobraćaju. To bi bio prvi korak ka razmršavanju haosa u Prištini.

Naslovna ilustracija: Arrita Katona / K2.0.