VI - Sedam dana u Ukrajini
Ukrajinci_ke se i dalje bore za slobodu.
Dvadeset šesti je februar, posljednji dan mog jednosedmičnog boravka u Ukrajini. Vikend je i nekoliko mladića čeka u redu ispred ulaznih vrata jednog muzeja u Kijevu, glavnom gradu ratom poharane države.
I tako Ukrajinci_ke pokušavaju da unesu dašak normalnosti u svakodnevnicu koja uopšte nije normalna.
Pored muzeja — na velikom trgu ispred Katedrale Sv. Mihajla kojim je nekoliko dana ranije u nenajavljenoj posjeti prošao američki predsjednik Joe Biden — leže ostaci ruskih tenkova. Na jednom od njih napisano je “Živjela Ukrajina”, u znak trijumfa na ratištu. Sa ovog trga svjetski mediji redovno izvještavaju o dešavanjima u Ukrajini.
Mnogobrojni hoteli smješteni oko trga većinom su jeftini i odreda imaju podzemna skloništa. Ona im, s obzirom na trenutno stanje, praktično daju još jednu zvjezdicu. Svega nekoliko metara dalje od mjesta na kojem je Biden svojim prisustvom osokolio Ukrajince_ke raspoređene na frontu stoje fotografije sa imenima hiljada ljudi koji su poginuli braneći zemlju od 2014. godine, kada je Rusija okupirala veći dio istočne Ukrajine.
Spomenik zvaničnog naziva “Zid sjećanja na poginule u Ukrajini” sadrži imena za svaku godinu počevši od 2015-2016. Na njemu je i fotografija Arseneja rođenog 1999. godine koji je ubijen 10. marta 2022, mjesec dana uoči 23. rođendana. Pored njega je fotografija Oleksandra u vojnoj uniformi. On je ubijen 6. juna 2022, nedugo prije svog 39. rođendana.
Na fotografijama se većina osoba smiješi. Oni koji sada stoje jedni pored drugih vjerovatno se nisu poznavali. Imaju i dva prazna mjesta — po svoj prilici će biti popunjena fotografijama drugih heroja_ki.
Nedaleko je glavna željeznička stanica koja prijestolnicu povezuje sa ostatkom zemlje, pa čak i sa istokom, gdje se vode žestoke borbe. U nju se — kao i u podzemna stajališta metroa — građani_ke sklanjaju od vazdušnih udara.
Željeznička stanica prijestolnicu povezuje i sa zapadom zemlje, na koji narod neprestano bježi u potrazi za bezbjednošću i kakvim-takvim mirom, ali i sa Poljskom. Novinari_ke, aktivisti_ce te predstavnici_e raznih organizacija upravo su preko Poljske stigli u Ukrajinu, u napadima neoštećenim željezničkim putevima.
Nakon sedam dana provedenih u Ukrajini, i mi krećemo prema teritoriji Poljske. Sto kilometara prije granice, u tri ujutro, dobijamo obavještenje putem telefona — Rusi bi mogli izvršiti raketni napad na Kijev. Dvadeset sedmi je februar. Naši kolege_ice, koji su ostali u hotelu, sigurno su strčali u podrum i čekaju raketiranje. To je njima skoro pa normalna stvar.
“Hrabrost je ukrajinski brend”, piše na velikom panou koji smo ugledali prvog dana boravka u Kijevu. Osmijesi na fotografijama Ukrajinaca_ki koji su poginuli te istrajnost onih koji su nastavili da se bore u protekloj godini pokazuju da je ono što piše na panou istina. Vođeni su nadom da će sljedeći rođendan proslaviti u oslobođenoj Ukrajini.
V - Djeca Ukrajine pjevaju o nadi
Mikola Kuleba i Save Ukraine nastoje da spase najmlađe Ukrajince_ke.
Dvadeset šesti je februar, posljednji dan mog jednosedmičnog boravka u Ukrajini. Vikend je i nekoliko mladića čeka u redu ispred ulaznih vrata jednog muzeja u Kijevu, glavnom gradu ratom poharane države.
I tako Ukrajinci_ke pokušavaju da unesu dašak normalnosti u svakodnevnicu koja uopšte nije normalna.
Pored muzeja — na velikom trgu ispred Katedrale Sv. Mihajla kojim je nekoliko dana ranije u nenajavljenoj posjeti prošao američki predsjednik Joe Biden — leže ostaci ruskih tenkova. Na jednom od njih napisano je “Živjela Ukrajina”, u znak trijumfa na ratištu. Sa ovog trga svjetski mediji redovno izvještavaju o dešavanjima u Ukrajini.
Mnogobrojni hoteli smješteni oko trga većinom su jeftini i odreda imaju podzemna skloništa. Ona im, s obzirom na trenutno stanje, praktično daju još jednu zvjezdicu. Svega nekoliko metara dalje od mjesta na kojem je Biden svojim prisustvom osokolio Ukrajince_ke raspoređene na frontu stoje fotografije sa imenima hiljada ljudi koji su poginuli braneći zemlju od 2014. godine, kada je Rusija okupirala veći dio istočne Ukrajine.
Spomenik zvaničnog naziva “Zid sjećanja na poginule u Ukrajini” sadrži imena za svaku godinu počevši od 2015-2016. Na njemu je i fotografija Arseneja rođenog 1999. godine koji je ubijen 10. marta 2022, mjesec dana uoči 23. rođendana. Pored njega je fotografija Oleksandra u vojnoj uniformi. On je ubijen 6. juna 2022, nedugo prije svog 39. rođendana.
Na fotografijama se većina osoba smiješi. Oni koji sada stoje jedni pored drugih vjerovatno se nisu poznavali. Imaju i dva prazna mjesta — po svoj prilici će biti popunjena fotografijama drugih heroja_ki.
Nedaleko je glavna željeznička stanica koja prijestolnicu povezuje sa ostatkom zemlje, pa čak i sa istokom, gdje se vode žestoke borbe. U nju se — kao i u podzemna stajališta metroa — građani_ke sklanjaju od vazdušnih udara.
Željeznička stanica prijestolnicu povezuje i sa zapadom zemlje, na koji narod neprestano bježi u potrazi za bezbjednošću i kakvim-takvim mirom, ali i sa Poljskom. Novinari_ke, aktivisti_ce te predstavnici_e raznih organizacija upravo su preko Poljske stigli u Ukrajinu, u napadima neoštećenim željezničkim putevima.
Nakon sedam dana provedenih u Ukrajini, i mi krećemo prema teritoriji Poljske. Sto kilometara prije granice, u tri ujutro, dobijamo obavještenje putem telefona — Rusi bi mogli izvršiti raketni napad na Kijev. Dvadeset sedmi je februar. Naši kolege_ice, koji su ostali u hotelu, sigurno su strčali u podrum i čekaju raketiranje. To je njima skoro pa normalna stvar.
“Hrabrost je ukrajinski brend”, piše na velikom panou koji smo ugledali prvog dana boravka u Kijevu. Osmijesi na fotografijama Ukrajinaca_ki koji su poginuli te istrajnost onih koji su nastavili da se bore u protekloj godini pokazuju da je ono što piše na panou istina. Vođeni su nadom da će sljedeći rođendan proslaviti u oslobođenoj Ukrajini.
Pored zbrinjavanja, centar nudi i druge usluge. Zaposleni i stotine volontera_ki pomažu raseljenima da dođu do dokumenata te obezbijede posao i krov nad glavom, a ujedno im pružaju i zdravstvenu njegu.
Hanna Gorkun, socijalna radnica koja tamo radi od septembra 2022, svoje radno mjesto opisuje kao centar nade i oporavka. Pokazuje mi da u njemu živi 162 ljudi evakuisanih iz područja žestokih borbi na istoku i jugu zemlje. Od njih stotinu šezdeset i dvoje, 99 je djece, a većina njih ima barem jednog roditelja.
“Ovo su ljudi koji su pretrpjeli ozbiljne gubitke. Izgubili su veze sa drugim ljudima i svoje domove”, kaže Gorkun.
Volonterski tim također drži časove gitare i pjevanja. U jednoj od prostorija centra na desetine djece pjeva pjesme o nadi.
IV - Tri dana vožnje do Kijeva
Ukrajinska novinarka Lidia Tarash natavlja da radi u okupiranoj zemlji.
Pola sata prije zakazanog razgovora Lidia Tarash mi je poslala sljedeću poruku: “Molim Vas, možemo li odgoditi naš razgovor? Uznemirena sam. Čujem sirene za zračnu opasnost.” Tarash je ukrajinska novinarka. Iz Donjecka je, ali već nekoliko mjeseci živi u glavnom gradu, Kijevu.
Ipak smo se sastali nekoliko minuta kasnije. Smogla je snage da mi ispriča kao olovo tešku priču, epopeju o svom bijegu iz Donjecke oblasti.
Prije nego što je Rusija pokrenula invaziju, Tarash je u svom gradu Volnovahi — koji čini jedan od 18 rejona na području Donjecka — radila kao urednica u lokalnom listu “Naše slovo”. Dana 23. februara 2022, nakon što je objavila novi broj i tako privela kraju radni dan, vratila se kući oko ponoći. Naredni dan ni Tarash ni njeni sugrađani_ke nisu dočekali kao inače. “U 5.00 su me probudile eksplozije. Nisam mogla da razaznam odakle tačno zvuk dolazi, ali eksplozije su se čule po cijelom gradu”, prisjeća se Tarash.
Mediji su dan ranije javljali da će Rusija krenuti u ofanzivu, ali Tarash je te vijesti zanemarila jer je mislila da je riječ o taktici ulivanja straha. Ubrzo se razuvjerila.
Onlajn mediji su 23. februara masovno izvještavali o eksplozijama koje su se čule širom Ukrajine. Njen sin, koji živi u Kijevu, rekao je Tarash da ni taj dio zemlje nije pošteđen. Putin je započeo tzv. specijalnu vojnu operaciju.
“Bilo nam je jasno da je počeo rat. Kćerke su mi se probudile. Iskupile smo se i odlučile da prenoćimo kod mojih roditelja — oni žive u drugom dijelu grada”, prisjeća se Tarash.
Uprkos groznom buđenju, otišla je na posao. Radila je cijeli dan. Bio je spreman novi broj koji su dugo pripremali, ali nisu bili u stanju da ga izbace zbog toga što je u najbližem većem centru, Mariupolju, sve bilo zatvoreno. Tarash se pozdravila sa kolegama_icama te im kazala da više ne dolaze na posao i da se pobrinu za sopstvenu i bezbjednost svojih porodica.
Iduće dvije sedmice sa kćerima je provela u podrumu kuće svojih roditelja u Volnovahi. Avioni su neprestano nadlijetali grad, pa su ostali u podrumu sve do 11. marta. “One nisu ni progovarale — šutke su sjedile. Nismo plakali. Emocionalno nismo bili toliko rastrojeni, tako da nije bilo panike. Otrpjeli smo. Međutim, bombardovanje je iz dana u dan bilo sve intenzivnije”, navodi Tarash.
Sedam dana kasnije pokušala je da napusti grad, ali je čula da nema autobusa. Ipak, jedan rođak je uspio da se probije do njih te ih je odvezao u veći centar, Donjeck. Na putu ka Donjecku zaustavljani su na kontrolnim punktovima vojske Donjecke Narodne Republike (DNR), samoproglašene upravne jedinice na području koje je od 2014. godine pod okupacijom Rusije.
Tarash je ubrzo shvatila da su se za nju posebno zainteresovali jer su znali da je novinarka, pa je morala proći kroz “proces filtracije”. U okviru te prakse — koju ruske snage primjenjuju od početka okupacije — građani_ke Ukrajine se na okupiranim područjima legitimišu te ispituju i prebacuju na teritoriju Rusije.
Dok je boravila u Donjecku, Tarash je od vlasti DNR-a dobila poziv da radi za njih, pri čemu bi pokrenula list namijenjen za širenje ruske propagande. Odbila je, iako je strahovala da bi se mogla naći na meti odmazde. Rečeno joj je da se javi ako se predomisli.
U međuvremenu su joj se iz Volnovahe javili roditelji — obavijestili su je da su naoružane proruske snage pretresle njihovu kuću zbog njenog radnog angažmana. Uvidjela je da se više ne smije zadržavati ni u Donjecku ni u okolici, pa je potražila rutu kojom bi mogla prebjeći u Kijev. Jedina je bila ona preko teritorije okupatora — Rusije.
“Napustili smo Donjeck 27. maja. Kada smo stigli na granicu DNR-a sa Rusijom, ponovo sam morala na ispitivanje, s tim što me je ovog puta ispitala ruska služba bezbjednosti”, kaže Tarash. Jedino su nju zadržali — tek je tri sata kasnije puštena. “Za to vrijeme mi nisu dali da vidim kćeri, koje su čekale u autobusu.”
Nakon zaustavljanja Tarash je prispjela u Moskvu. Zatim je putovala kroz Latviju, Litvaniju i Poljsku te je nakon tri dana i nekoliko presjedanja iz autobusa u autobus stigla u Kijev. “Drago mi je što sam ovdje”, kaže Tarash. Zahvaljujući pomoći Državnog saveza novinara, ponovo se može baviti novinarstvom.
Dobila je ponudu da učestvuje u programu Novinarske rezidencije — Kosovo, ali ju je morala odbiti zbog 22-godišnjeg sina, koji studira u Kijevu. Ističe da će tamo nastaviti da se radom i zalaganjem bori za oslobođenje Ukrajine od Rusije.
Naslovna fotografija: K2.0.
III - Tri grada i odbrana Kijeva
Depeša iz Irpina, Buče i Borodjanke
Srušeni most postao je simbol Irpina, grada udaljenog 26 kilometara severozapadno od Kijeva. Kada su ruske snage stigle u Irpin u prvoj fazi invazije februara 2022, Ukrajinci su brzo reagovali i uništili most kako ruska teška mašinerija ne bi mogla da napreduje.
Stari most je i dalje tamo, ali srušen. Novi most za stanovnike grada, a koji je vraćen u ukrajinske ruke krajem marta 2022. godine, sada je u izgradnji.
Dronovi nadleću novi most i stari, koji sada nosi naziv Most života. Dok je stari most još bio operativan, stotine građana Irpina našle su utočište ispod njega, bežeći od ruskih vazdušnih i kopnenih napada. Zatim, pod istim mostom pokraj crkve, oni su pešačili do autobusa kojima su građani evakuisani do Kijeva.
Skoro godinu dana kasnije, u blizini mosta mogu se videti dečja kolica, cipele i igračke — što ukazuje na tragediju koja je zauvek promenila grad. Više od 20.000 civila evakuisano je u toku jednomesečne invazije. Najmanje 290 građana stradalo je u svim delovima grada.
U blizini mosta uočljiva je kolona spaljenih automobila. Kada su užasnuti stanovnici Irpina shvatili da ne mogu kolima da napuste grad, svoje automobile su ostavili za sobom.
Sada je neko uništene automobile prefarbao u suncokrete.
Putujući kroz grad, na velikom bilbordu stoji zahvalnica bivšem britanskom premijeru Borisu Johnsonu. Uprkos tome što je u Londonu nepopularan i kontroverzan, njega često ovde, u Irpinu, slave kao heroja zbog podrške i pomoći Ukrajini u oružju.
Ukrajinac po imenu Andrii Ivanov pridružuje nam se na proputovanju od Kijeva do Irpina. Čim pristignemo u grad, odvodi nas do svoje uništene kuće. Ivanov je uspeo da evakuiše svoju porodicu pre napada koji je uništio njegovu, kao i ostale kuće u komšiluku.
“Nekada sam ovde živeo sa suprugom. Ovu kuću smo kupili pre godinu i po dana”, kaže dok oprezno hodamo kroz ruševine na mestu gde je nekada stojala njegova kuća. “Šestoga marta [2022.] otišli smo jer je Irpin bio skoro sasvim zarobljen. Osmoga marta, prema rečima komšija, mina je eksplodirala i uništila nam kuću. Svaki dan i svaku noć slušali smo artiljeriju. Posle pet ili šest dana, prodavnice su bile zatvorene, mostovi uništeni i ljudi su počeli jedni drugima da pomažu. Narednog dana nestalo je vode i struje u Irpinu.”
Na putu do predgrađa vide se druge srušene kuće. Tik pokraj Irpina, zgrade u komšiluku nemaju krov. Tek zeleni krst na apoteci unosi malo boje u kvart. Uprkos tragovima opeklina koje prekrivaju belu fasadu i polomljeno staklo pokraj prozora, zgrade ipak stoje — ali tu niko ne živi.
Zamenik gradonačelnika Irpina, Andrrii Kravchuk, kaže da ovaj grad zaslužuje status grada heroja jer je zaustavio rusku vojsku u pokušaju da dopre do predsedničke palate u Kijevu.
“Rusi su tri dana putovali od granice sa Belorusijom da stignu ovde, a 27. februara [2022.] započeli su napad. Međutim, mesec dana nisu mogli da napreduju, jer više nije bilo mostova i nivo vode u reci je bio takav da ruska vojna oprema nije mogla da pređe. Možda zvučim neskromno, ali Irpin zaslužuje status grada heroja, jer se neprijatelj odavde povukao i nije mogao da napreduje. A kada se samo setite da je glavni most udaljen tek šest kilometara od Kijeva”, kaže Kravchuk.
Buča, grad prožet bolom
Stotine stanovnika Buče platilo je visoku cenu, samo da bi sprečili ruske snage da priđu Kijevu i predsedničkoj palati. Marta 2022. godine, nakon što su ruske snage preuzele kontrolu, počele su da vrše masovno pogubljenje stanovnika, pucajući na mnoge nasred ulice.
Za samo nekoliko dana, krećući se od kuće do kuće, ruske snage su pobile više od 400 civila u Buči. Tela su prvo prevezena u gradsku crkvu, nakon čega su premeštena 300 metara dalje, u mrtvačnicu radi autopsije.
Zamenik gradonačelnika Buče, Shepetko Serhii Anatoliiovych, priseća se kako je težak bio zadah smrti. “Ruska Federacija izvršila je 3. marta invaziju na celi grad i držala ga do 31. marta. Prema našoj računici, u gradu je bilo 4.000 ruskih vojnika i 3.500 građana koji iz raznih razloga nisu mogli da napuste Buču. Tada su se desili masakri i stalno smo iz crkve do mrtvačnice nosili tela”, kaže on.
Oružane okupacione snage 11. marta 2022. ušle su u opštinsku zgradu, primoravajući službenike da izvrše njihova naređenja. “Bio sam ovde do 12. marta, a zatim pobegao iz grada. Ruske snage su na silu ušle u zgradu opštine i zakazale sastanak sa nama za naredni dan, u devet ujutru, da bismo pričali o tome kako će se upravljati gradom sa njima na čelu. Nikada ne bismo sarađivali s njima. Zato je, sledećeg dana, celo opštinsko osoblje otišlo, sem gradonačelnika, koji je ovde bio sve vreme”, priseća se Anatoliiovych.
U glavnoj ulici, po kojoj su razbacana tela ubijenih Ukrajinaca, sada se ponovo grade kuće. Sa obe strane ulice radnici pokušavaju da zapuše prostrelne rupe na kućama.
Na izlazu iz grada vidi se da je groblje prošireno. Većina ubijenih u prvim danima invazije tu je sahranjena. Valeri, Vasil, Anna, Volodymyr i mnoga druga imena.
Međutim, imena 78 osoba, koje su ubili pripadnici ruske vojske, i dalje nisu poznata. Opštinski zvaničnici kažu da su mnoga tela spaljena u toj meri da je nemoguće bilo identifikovati ih. Na grobovima umotanim u plavo-žutu zastavu vide se ispisana neka imena, ali se iznenada pojavljuju brojevi.
Na velikim nadgrobnim krstovima ispisane su brojke 275, 327, 328 i 431. Stanovnicima teško pada da pričaju o masakru, za koji se smatra da je naterao zapadne lidere da povećaju i konsoliduju podršku koju pružaju Ukrajini.
Borodjanka, skoro pa grad duhova
Prvi utisak koji stičete o gradu Borodjanka kada zakoračite na glavnu ulicu jeste — razaranje.
Među zgradama pretvorenim u prah i pepeo uočljiv je dečji trotinet u jednom ulazu u zgradu, što je znak da niko nije pošteđen napada. Ovdašnji stanovnici danima su koristili obližnju pećinu za skrivanje — dok su ruski vojni avioni uništavali sve nad zemljom. Ostali su se krili po svojim podrumima.
Vira sa svojim komšijama sedi pokraj srušenih zgrada. Iako je prošlo skoro godinu dana, seća se kako je trčala da spasi glavu.
“Imam 65 godina i trčala sam pet kilometara da bih se sakrila u onom tamo magacinu. Nikada to neću zaboraviti. Stalno su pucali i bombardovali”, kaže Vira.
Njene komšije, istog godišta kao Vira, sa oklevanjem se prisećaju užasa. “Mnogo smo patili u ovoj godini invazije. Užasno je ono što se ovde dogodilo — svi su plakali i vrištali u tom podrumu u kom smo se skrivali. Zatim su popucale vodovodne cevi i podrum se poplavio, sve je bilo u haosu. Istovremeno, napolju je sve gorelo”, kaže jedan komšija.
“Kada su bombardovali jednu zgradu, cevi su eksplodirale i morali smo da izađemo. Otišli smo u drugi podrum. Neki su se sklonili u obližnje obdanište. Svi su bežali gde su mogli. Narednog jutra nastavljeno je pucanje. Ukrajinske snage su 1. marta napravile bezbedan koridor za evakuaciju stanovnika na obodima Borodjanke. Odatle su nas vozili kolima i odvezli do obližnjeg sela. Nakon pet dana provedenih tamo, otputovali smo u zapadnu Ukrajinu, gde nije bilo borbi”, dodaje drugi komšija.
Pored praznih zgrada primetan je crtež britanskog uličnog umetnika Banksyja. Zaštićen staklenim poklopcem, na crtežu je prikazana ukrajinska devojčica koja u džudou izvojeva pobedu nad ruskim diktatorom Vladimirom Putinom.
Od Ivanova do Vire, svi imaju decidno spreman odgovor na pitanje o tome da li će Ukrajina uskoro pobediti u ratu. “Nema govora o tome. Ukrajina će pobediti.”
II - “Imaš jedan zadatak: da spasiš što veći broj vojnika”
Kako je student političkih nauka postao vozač u ukrajinskoj armiji.
Ugostiteljska radnja Veterano Pizza u Kijevu izgledom ne podsjeća na običnu piceriju. Naime, površine stolova ispod staklenih ploča nisu ispunjene slikama pice, već mecima. Na jedan zid je obješena velika replika mitraljeza ispod koje stoje grbovi policijskih i vojnih jedinica iz cijelog svijeta. Piceriju Veterano posjećuje boračka populacija te se u njoj sastajemo sa Mihajlom Lavrovskim.
Ovom 26-godišnjaku, bivšem studentu političkih nauka, život se okrenuo naglavačke 24. februara 2022.
Mihajlo se 23. februara navečer iz ukrajinske prijestolnice zaputio u Vinicu, grad u kojem žive njegovi roditelji. U vožnji je čuo govor predsjednika Rusije, Vladimira Putina, u kojem je saopštio da pokreće invaziju na Ukrajinu.
Kao i mnogi njegovi sunarodnici_e, Mihajlo je osjetio potrebu da se uključi u borbu protiv Rusije.
“U Vinici sam ostao nekoliko mjeseci — bio sam kod roditelja i htio sam da vidim šta konkretno mogu preduzeti. U početku sam drugovima na ratištu pomagao tako što sam im slao razne aute iz Poljske i drugih dijelova Evropske unije. Kasnije sam počeo da malo više koristim Telegram, preko kojeg smo dobijali informacije o položaju neprijatelja. Te informacije smo slali ukrajinskoj armiji, što joj je omogućavalo da vrši napade na ruske snage.”
Ipak, Mihajlo se time nije zadovoljio. Iako su se njegovi roditelji kao i njegovi djedovi i bake pribojavali za njega, odlučio je da ode na front. Iskoristio je jednu od svojih najjačih vještina — sposobnost vožnje teških vozila. Udruživši snage sa medicinskim timom, posvetio se spašavanju ranjenih vojnika_inja.
“Mnogo prijatelja mi je bilo u armiji. Kad je izbio rat, odmah sam ih nazvao da provjerim šta im treba. Počeo sam da štedim, pa sam u aprilu odlučio da se priključim volonterskom bolničarskom timu na frontu te na taj način direktno pružim pomoć”, kaže Mihajlo. “Kao vozač sam se specijalizovao za evakuaciju ranjenih, a naš zadatak je da sačuvamo što više života.”
Novonastale okolnosti su ga očeličile te je sada mnogo jači nego što je bio prije rata. Redovno je u prilici da izbliza vidi osobe koje su ranjene ili poginule u područjima koja ruska vojska konstantno bombarduje.
“Tamo vam se percepcija svega potpuno izmijeni. Prije rata me je bilo strah i vađenja krvi — padao sam u nesvijest. U međuvremenu sam vidio mnogo ranjenih i poginulih… Mozak u takvoj situaciji počne da radi drugačije. Znaš da imaš samo jedan zadatak, a to je da spasiš što veći broj ljudi i da se pritom pobrineš da se mrtvi vrate svojim porodicama kako bi mogli biti dostojno sahranjeni”, kaže Mihajlo. “Uvidio sam da mi to zaduženje odgovara — nisam vajan vojnik, ali sam sasvim dobar vozač. Ide mi od ruke da vozim do linije dok okolo padaju ruske bombe.”
Mihajlo kaže da su u prvih nekoliko mjeseci provedenih u Donjeckoj oblasti on i njegov tim uspjeli da spasu više od 300 vojnika_inja. Najteže mu pada bespomoćnost koja se javi onda kada ne stignu do onih koji su pretrpjeli ranjavanje, a koji na kraju podlegnu.
“Najgore je to što ponekad nismo u stanju da dođemo do određenog mjesta gdje se potencijalno nalazi ranjenik kojem treba ukazati prvu pomoć, a zato što je u blizini ruski tenk — u takvim slučajevima nam vojni zapovjednici ne dozvoljavaju da prođemo”, kaže Mihajlo. “Onda preko radija čujemo da više nema ranjenih — ostali su samo mrtvi. To najteže pada zato što vjerujete da možete nešto učiniti, a onda saznate da je neko izgubio život. To je najteže.”
Mihajlo trenutno boravi u Kijevu i priprema ekipu za povratak na front. Prema njegovim riječima, grad u kojem živi četiri miliona duša znatno se promijenio u godinu dana koliko traje rat. Kijev je u martu 2022. “ličio na grad duhova — niste mogli vidjeti ni ljude ni automobile”, ali se do februara ove godine vratio u normalu, tako da sada “ulicama prolaze i ljudi i automobili, a restorani rade kao i prije”.
Nema naznaka da će rat u skorije vrijeme stati. Predan spašavanju vojničkih života, Mihajlo kaže da se užurbano sprema za novi izlazak na teren.
I - '‘DAJ BOŽE DA SLEDEĆI ROĐENDAN SLAVIMO U SLOBODNOJ UKRAJINI’'
GODINU DANA OD POČETKA RUSKE INVAZIJE NA UKRAJINU — RAT I DALJE TRAJE, ALI ISTRAJAVA I NADA DA ĆE PREOVLADATI SLOBODA.
Na ukrajinskoj granici vojnik ulazi u autobus iz Poljske da sakupi naše pasoše. Procedura je rutinska i sve se brzo završi. Sleva i zdesna skuplja pasoše Ukrajinaca koji se vraćaju u svoje domove smeštene po mnogim gradovima u ratom razorenoj zemlji.
Lakoća s kojom prikuplja pasoše iznenada se prekine kada naiđe na pasoš daleke i njemu strane zemlje. “Kosovo?!” Vojnik se iznenadi kada ugleda pasoš izdat u Prištini. “Kuda putujete?” hitro pita.
“U Kijev, mi smo novinari.” To podrazumeva da posedujete novinarsku akreditaciju, koju obrađuju Oružane snage Ukrajine. Važnija i od vize za ulazak u Ukrajinu, ova akreditacija je od presudnog značaja za novinarski rad u područjima u kojima se odvijaju borbe i gde je na snazi policijski čas. Bez zelenog vojnog kartona na ulicama Kijeva nije dozvoljeno snimanje.
Moj karton nosi broj 13962. Od februara 2022, kada mi je odobreno izdavanje kartona, pa sve do kraja nedelje u kojoj se obeležava prva godišnjica invazije, više od 14.000 novinara, fotografa, kamermana i ostalih medijskih radnika prešlo je granicu iz Poljske u Ukrajinu.
Veliki žuto-plavi natpis “Ukrajina” želi dobrodošlicu onima koji idu ovim putem, a kojim su za godinu dana prošli milioni izbeglica. Oni su primorani da beže iz svojih domova usled neprestanih ruskih vazdušnih napada i okupacije nekoliko ukrajinskih oblasti.
Iste boje, ali u raznim formama, slični natpisi pojavljuju se duž puta koji se pruža kroz sela i gradove zapadne Ukrajine. Pored puteva sa brojnim rupama, u koje autobus stalno upada, postavljeni su bilbordi sa porukama i molitvama. Na mnogima od njih, koje potpisuje Ukrajinska pravoslavna crkva, piše “Bože, spasi Ukrajinu”, “Bože, mir donesi”.
Što ste bliže Kijevu, sve je više vojnih punktova. Automobili i autobusi usporavaju, a vojska zaustavlja neke od njih. Ovde, u improvizovanim objektima, borave pripadnici Oružanih snaga Ukrajine. Oni se ovde nalaze otkako je Ukrajina povratila kontrolu nad ovim teritorijama — što se sada naziva procesom “deokupacije”.
Na oko 900 kilometara udaljen od Poljske, put se čini znatno kraćim čim se približite gradu Žitomiru, jednom od većih gradova nadomak prestonice. Žitomir je bio koridor za one koji su bežali u zapadnu Ukrajinu na početku okupacije. Grad je u proteklih godinu dana ostao gotovo netaknut kada je reč o borbama. Dva civila su nastradala u prvom napadu februara 2022, dok se poslednji napad na Žitomir odigrao decembra 2022, kada je više raketa ispaljeno na energetsku infrastrukturu.
Ovde stalno pristižu autobusi iz Hersona, Odese i ostalih oblasti u kojima retko kada ima mira.
Sto pedeset kilometara dalje, svakodnevica u četvoromilionskom glavnom gradu deluje uobičajeno. U prodavnicama, bankama i školama odvijaju se normalne aktivnosti.
“Hrabrost je ukrajinski brend” stoji na velikom natpisu u prodavnici odeće. Umesto očekivanih banera sa natpisom “rasprodaja” ili “prodaja” na vratima i prozorima prodavnice, meštani su odlučili da istaknu ponos “ukrajinskim brendom” koji, prema njihovom mišljenju, nije na prodaju.
Nakon dugog perioda planiranih restrikcija radi umanjenja potrošnje, ovde ponovo imaju struju. Ruski napadi na ukrajinska državna energetska postrojenja i infrastrukturu učinili su da restrikcije nužnom merom.
Prvi ljudi na koje nabasamo u Kijevu zovu se Sergej, Lina i Andrej iz Saveza ukrajinskih novinara. Nakon jednogodišnje razmene mejlova i poziva radi obezbeđivanja smeštaja za ukrajinske novinare na Kosovu, konačno smo se sreli uživo. Ovaj sastanak se dešava na prvu godišnjicu najtežeg perioda za funkcionisanje ukrajinskih medija.
Od aprila 2022. do sada, 13 ukrajinskih novinara našlo je utočište na Kosovu preko programa Vlade Kosova — a koji sprovode Evropski centar za štampu i medijske slobode i Udruženje novinara Kosova.
Sergej, Lina i Andrej nas vode na večeru u poznati prestonički restoran. On se zove “Musafir”, a vlasnici i osoblje su poreklom sa Krima. U tom restoranu osetite energičnu atmosferu proisteklu iz slogana “Krim je Ukrajina” ili će makar to ponovo biti kada prođe ovaj krvavi rat.
Na susednom stolu, gosti se poslužuju velikom tortom i svi pevaju “Srećan rođendan”. Ostali gosti restorana im se pridružuju i svima se u očima vidi samo jedna želja: Daj bože da sledeći rođendan slavimo u slobodnoj Ukrajini.
Kako se bliže 22 časa, sve je jača tišina i sve je manje ljudi. Gosti restorana beže svojim kućama da bi vlasnici mogli da zatvore lokal. Na ulici se čuje tiha muzika. Neko dovršava poslednju cigaretu za taj dan. Sa rukama u džepovima — da se zagreju — svi se zapućuju u sklonište. Uskoro počinje policijski čas.
Kijev spava najkasnije do 23 časa. Milioni stanovnika neprestano strahuju da može da ih probudi sirena za vazdušnu opasnost zbog ruskih raketa.
One mogu u svakom trenu da prelete iznad njihovih glava.
Naslovnica: Dina Hajrullahu / K2.0.
Sadržaj ovog članka je isključiva odgovornost K2.0.
Zanima vas kako se naš novinarski rad finansira? Saznajte više ovdje.