Pisac Darko Cvijetić u recentnoj je bosanskohercegovačkoj, ali i široj postjugoslovenskoj, po mnogo čemu autentična i rijetka literarna pojava. Ako bismo Cvijetića kao pjesnika posmatrali u navedenom okviru, moglo bi se kazati da je posrijedi autor koji je našu apokalipsu devedesetih, ali i ono što je nakon nje uslijedilo, u svojoj poeziji mikrohirurški secirao i predočio nam u svom njenom užasu i krvoločnosti. 

Cvijetićeva knjiga “Masovne razglednice iz Bosne” bila je i ostala jedan od najvažnijih događaja ovdašnje književnosti. S prva nedovoljno primijećena u našoj kulturi, ona je svojim kasnijim odjecima kroz druge Cvijetićeve pjesničke knjige silovito pokazala kako zapravo čovjek može da pjeva poslije rata. 

Pomenutom knjigom Cvijetić je kao malo koji drugi pisac na ovim prostorima stravične činjenice ratnih zločina, masovnih grobnica, progona i logora, koje su se u njegovom rodnom Prijedoru, grad u kojem je tokom rata 1992-1995 ubijeno više od 5.200 ljudi, dok su hiljade zatočene i mučene u koncentracionim logorima, pokazale u najstravičnijim razmjerama, pretočio u stihove koji vrište i suočavaju sa najbolnijim razdobljima naše prošlosti. 

Ovaj je pisac snažno svoju književnost pobunio protiv preogromnog zida šutnje koji zločine nakon rata pokušava pod krinkom amnezije skriti. Ostavljajući tako nezacijeljene rane i brazgotine u koje se uvlači i u njima ključa nova mržnja za buduća pokoljenja krvoločnih čovjekolikih zvijeri.

Nova Cvijetićeva knjiga, roman “Schindlerov lift”, koja je bila i povod za razgovor sa ovim autorom u okviru 4. Internacionalnog književnog festivala Bookstan u Sarajevu, u svojim osnovnim linijama iznova nas vraća na taj gotovo opsesivni i prepoznatljivi hronotop. Sižejna linija knjige organizovana oko dva prijedorska solitera Crvenog i Plavog, koji se pred čitaocem otvaraju, nestaju njihovi čeoni zidovi i započinje priča o radničkom gradu Prijedoru kojeg više nema. 

U tom pogledu, kada je u pitanju kompoziciona organizacija, “Schindlerov lift” podsjeća na roman iranskog pisca Mustafe Mastura “Svinjska kost u leproznoj ruci”. Oba autora filmskim jezikom govoreći kadriraju i pred čitaocem ogoljavaju jednu iznimno složenu dinamiku života unutar mikroprostora kakav je soliter. Sa razlikom što Cvijetićeva priča donosi potpuno narušen, iščezao život i zid šutnje na zločine koji su se, u nekad dobrosusjedskom soliteru radnika i prosvjetara, dogodili u Prijedoru.

K2.0: Nakon niza pjesničkih knjiga, u kojima ste na jedan autentičan, ali gotovo opsesivan način uspostavili hronotop Prijedora, propitivanja traumatičnog iskustva zločina u ovom gradu, ali i šutnje koja još uvijek jeste dominantan odnos spram tih zločina, sada se u svom romanu „Schindlerov lift“ bavite iznova tim mračnim slikama devedesetih.  Kako nakon pjesničkog iskustva ući u avanturu romana, koliko je to za Vas bilo autorski izazovno iskustvo?

Fotografije ustupio Almir Imširević Mirni.

Darko Cvijetić: Teren romana je za mene bio prilično sklizak, osjećao sam se na neki način ustrašeno kao autor u tom prostoru. Na drugoj strani, pošto roman kao pripovjedačka forma ipak formatizira priču, poezija sama po sebi se bavi materijom jezika, najedanput mi se učinilo da je proza beskrajno laka u odnosu na poeziju, i da je priča koju ja govorim kroz svoju poeziju već duže vremena, praktički od tih nesretnih devedesetih godina, odjedanput sama po sebi tražila drugačiju vrstu izraza. Da bi se lakše odrazila, da bi se lakše kazala.  

Tako da mi se to nekako samo nametnulo, a smrt moga oca, prošle godine, kao da je bila okidač za to prozno progovaranje. Sam tata je meni nekoliko puta govorio, ‘dobro, to je sve uredu, ali čovječe napiši nešto što bih mogao i ja da pročitam’. I onda me je to stalno proganjalo, ali tog momenta, kada je on nestao, odjednom mi se ta potreba osvijestila i shvatio sam da je možda potrebno progovoriti malo jednostavnijim, direktnijim, jačim govorom.  

Čini mi se, sada, da je to urodilo nekim plodom koji ja uopšte nisam očekivao. Ja sam pokušavao da napišem poemsku formu teksta, a ona se sama prometnula u romanesknost.

Da, roman te stvari čini na izvjestan način bližim i lakše pojmljivjim ljudima, budući da Vaša poezija sama po sebi jeste zaumnija, hermetičnija. U fokousu romana je prijedorski Crveni soliter. Šta je on bio, i šta jeste danas poslije svega?

Prije svega, ja u tom soliteru živim. Mi taj soliter u Prijedoru, od kako je on napravljen, zovemo “crveni”. Soliter dolazi iz francuskog jezika, i znači zapravo osamljenik. I sad je taj crveni osamljenik postao priča o bivšoj nesretnoj zemlji koja je, takoreći, bila takođe jedan crveni osamljenik. 

Suštinski govoreći, niz tragedija koje su pogodile tu zgradu su bile meni prikaz, na nekom mikroplanu, cijele zemlje Bosne i Hercegovine. Taj neboder je bio jedno vertikalno selo. Ukoliko uzmemo da su sela u ovoj zemlji uglavnom bila etnički jednoobrazna, onda su neboderi, ili soliteri, zgrade, pravljene svjesno kao mješovite. Da bi ljudi bili bliži jedni drugima, od socijalnog do nacionalnog  statusa. 

Tako da kada je tragedija počela, ona je bila mnogo strašnija nego što bi možda bila u etnički čistim selima. Taj pojam vertikalnog sela se odjednom pokazao u svoj svojoj giljotinizirajućoj prirodi. A taj simbolički potencijal sadržan u Schindlerovoj listi, koja je opće mjesto, odjedanput se ovdje premetnulo u svoju suprotnost, svoju, maločas pomenutu, giljotinizirajuću formu. 

Zapravo, krećući se vertikalno, možete da pratite čitav jedan niz tragedija koje su se odvijale od vrata do vrata. I one su podjednako pogađale sve nacionalnosti, i sve nacije su beskrajno puno stradale. Ista takva priča bi se mogla napisati u bilo kojem drugom našem gradu, ali i šire.

Vi ste jedan od prvih, ali i danas rijetkih autora, koji kroz književnost progovara o stravičnoj činjenici rata i zločina u BiH. Posebno sa naglaskom na Prijedor, kao topos gdje je ta stravičnost došla do svojih krajnjih konzekvenci u vidu logora i masovnih ubistava etnički drugih. Neko bi rekao da se opsesivno bavite tim temama kroz svoju književnost, budući da su zločini središte svih Vaših knjiga. Kako iz te perspektive govoriti, kako nakon iskustva Prijedora, u kome ste živjeli i živite sada, praviti umjetnost koja nije doslovična deskripcija užasa, nego autentično jezičko porađanje svih tih strahoba koje su nam se desile?

Zapravo, strašno. Na neki način ja sam otvoreni Kišov učenik [Danilo Kiš, pisac iz Srbije]. I to volim često pomenuti. Od tog prognaničkog, progonjeničkog odnosa prema stvarima, do onoga da smrt jednog djeteta bez literature ostaje na nivou smrti životinje u klaonici. Ali doista je tako. 

Fotografije ustupio Almir Imširević Mirni.

Okidač za roman jeste bila jedna tragedija. Smrt djevojčice, koja je morbidno stradala u tom soliteru jer ju je lift doslovice dekapitirao. To je u moru prijedorskih tragičnosti bili samo jedna kap koja je u meni prelila čašu. Nešto je u meni reklo, sad je dosta. Moram to da zapišem. Da jednog dana, kada dođu normalni ljudi, uhvate se za glavu i kažu, bože moj, šta se to događalo. Kakvi su ljudi dopustili da se to dogodi.

Ono što je dodatno stravično jeste da se danas misli da je većina stvari o kojima Vi pišete fikcija, da se zločini nisi zaista dogodili, da postoji svjesna šutnja i negiranje tih zločina.

To je potpuno zapanjujuće i nevjerovatno. Da mi nismo u stanju pogledati u oči ni tako bliskoj prošlosti. Kako onda da razgovaramo o dubljoj prošlosti? Mi zapravo nemamo pojma o sopstvenoj istoriji. Ili nećemo da imamo pojma. I to nehtijenje zapravo nas uvodi u čitav ciklus novih tragedija. 

Dok god se na neki način ne suočimo sa onim što nam je dogođeno, ili što nam je urađeno, dok to ne pogledamo u svoj njegovoj punini, dok se ne zgrozimo onim što vidimo u ogledalu mislim da nećemo moći šminkati obrve. Nećemo se moći uredno promatrati u ogledalu dok god ne vidimo sebe u svoj svojoj strašnosti. 

Ja sam smatrao da je ljudska obveza da se sve to zapiše, ili da se taj užas tragedije koji se dogodio drugom i drugačijem, zapiše. Jer čini mi se da ljudi koji su to direktno doživjeli u Prijedoru još uvijek od užasa nisu u stanju da progovore i zapišu to što im se doista dogodilo. Tako da, sa jedne strane, se čini da je lakše pisati onome ko nije direktno žrtva u toj priči, nego je to promatrao sa neke distance, uredno zaštićen svojim imenom i prezimenom.  

I dan danas ja susrećem svoje prijatelje koji su preživjeli te klanice, gotovo čitave porodice su nestajale. Vidim da su i oni zapravo još uvijek prepuni šutnje, još uvijek nisu u stanju da progovore o sopstvenom jadu. Teško mi je o tome i govoriti. Ali opetovano pisati iz knjige u knjigu o tome, mislim da je veoma važno. 

Vraćamo se na pitanje književnosti, može li ona bilo šta tu uraditi? Potaći, bar sutra, nekog budućeg čovjeka da na osnovu nje dođe do neke istine, bar na individualnom nivou?

Mislim da ne. Ja čak mislim da je Kiš u pravu kada kaže da su to srednjoškolske budalaštine, ta misao da književnost može nekoga doista da preobrazi ili probudi. 

Ali, kada kažete individualni plan, ja ipak vjerujem da je moguće bar jednoga čovjeka probuditi. Ako je jedan čovjek probuđen, on može probuditi nekoga drugog do sebe. 

Međutim, u nekakvom općem, širem planu, da je moguće da se dogodi katarza ili da se društvo počne mijenjati zahvaljujući književnosti, teatru ili bilo kojoj drugoj vrsti umjetnosti, mislim da su to velike, na žalost, zablude. Jer ovdje je politika, u svoj svojoj ružnoći, toliko jaka i moćna da zapravo potpuno poništava i uništava svaku vrstu i mogućnost suvislog govora.

U Vašoj poeziji suštinski rudarite u jeziku, rekao bih sa jednom paganskom zaumnošću se spuštate u taj jezik. To jeste jedna vrsta molitve, da kažem možda i bajanja u jeziku. Isisavanje srži strahota kroz jezik. Nije važno u Vašoj poeziji, dojma sam, samo detektovati jednu tragediju, nego pronaći način kako to jezikom artikulisati, saopštiti.

To rudaranje, to spuštanje u nutrinu jezika, je doista jedan samotan put. Odjedanputa se učini da riječi koje poznajemo, koje su nam maternje, naprosto nisu dovoljne. Onda jezik počinje sam da govori, da prelazi u jednu bajaličnu formu, koja je dakako oblik molitve. 

Smatram da čim dodirujemo tu stranu jezika, da smo već u molitvi, već u dodiru sa onostranim. Ja poeziju doista tako i shvaćam, kao jedan svećenički poziv. Jedan poziv gotovo do te mjere dodirujući sa onostranim da se može govoriti o nekakvoj izravnoj komunikaciji sa neizrecivim. A čim govorimo o neizrecivom, govorimo zapravo božjim jezikom. 

Ta neizrecivost je duboki oblik plača. Jer čini mi se da kada se odrudari površina jezika dolazimo do tišine koja je prepuna suza, i kojoj nije dato da govori. 

Nakon svih tih iskustava, kakav je Prijedor danas grad, da li se ljudi mogu pogledati u oči, da li postoji neka tačka koja može biti osnov, klica, pomirenja? U romanu „Schindlerov lift“ se doima da se ta klica krije u tragičnim likovima majki, starica sa istrgnutim srcem jer su ubijena njihova djeca. Prije svega jer majčinska bol nema etnički predznak, one shvataju jedna drugu onako kako samo majka majku koja je izgubila dijete može pojmiti. 

Moguće je da se tu krije nekakvo čitanje za budućnost, nekakva klica o kojoj bismo mogli govoriti kao o nekakvoj budućnosti. Posmatram svoju kćerku koja ima danas dvadeset i četiri godine, gledam i vidim da je njeno društvo puno rasterećenije od svega toga, od mene i moje generacije. 

Ali danas, kada pogledam taj prijedorski soliter, on zaista izgleda kao jedan uspravljen ljes, u kojem je sve manje i manje ljudi. Prijedor je grad iz kojeg se masovno odlazi. U kojem će vrlo skoro da ostanu samo te dvije, ili više starica. Koje će biti prinuđene da komuniciraju, bez obzira na bilo koju vrstu tragedije koja im se dogodila. 

Ipak, mislim da će ti mladi ljudi biti osuđeni da se mire tamo negdje. U nekom svijetu, možda kao građani drugog reda, će da progovaraju ponovo zajedničkim jezikom, i odjedanput će shvatiti do koje mjere smo mi ovdje uništeni. Do koje mjere smo prevareni. Do koje mjere su, pričajući nam o otadžbinama, i domovinama, zapravo ratovali za nekretnine. 

Svakome je danas jasno da smo svi poraženi. Zbog toga se i u Prijedoru osjeća na svim stranama dojam potpunog poraza. Svi vidimo da je proteklo dovoljno godina da bi i posljednjoj budali bilo jasno da niko nije uspio da napravi ništa. Jer, ako za dvadaest i pet godina ne napravite ni jednu fabriku, ne zaposlite nikakav značajan broj ljudi, ako uvećate broj unesrećenih i poraženih, onda jednostavno ne možete govoriti ni o kakvoj podjeli. 

Možete mahati zastavom, ali ta zastava prije ili poslije postaje obična krpa. Koja vas niti može hraniti, niti može da vam obezbijedi bilo kakav zalog za budućnost.K

Naslovna fotografija: Zahvaljujemo Almiru Imšireviću Mirnom.