Blogbox | Rat

Deset priča i pjesma o ratu

Piše - 04.03.2022

Rat u Ukrajini oživljava uspomene na jedan drugi rat.

Rat u Ukrajini je počeo 24. februara. Ukrajinci_ke danima unazad doživljavaju sve što ratni sukob nosi sa sobom — smrt voljenih osoba, bijeg iz doma, paljbe i paljevine, strepnju pred onim što dolazi, bunt protiv okupacije i nadu u bolje sutra.

Ne tako davno, i na Kosovu je bio rat. Ratna dešavanja u Ukrajini nas podsjećaju da, čak i kada se rat okonča, sjećanja ostaju. Upravo zbog tih sjećanja, mnogi na Kosovu iskazuju solidarnost sa ukrajinskim narodom. Naše zbilje su — bilo to dobro ili loše — neodvojive.

K2.0 je razgovarao sa ljudima koji su preživjeli rat na Kosovu pitajući ih kako su se osjećali i šta su pomislili kada su čuli da je izbio novi rat.

Ovo su njihove priče.

Sadete Tërnava-Osmani
“Dok rat koji se ovih dana vodi na tlu Ukrajine ubija ljude, sitnica je dovoljna da se kod nas na Kosovu ponovo javi osjećaj nesigurnosti i straha. Ta osjećanja su isprepletena, kao godišnja doba.

Posljednjih dana, svaka vijest iz Ukrajine budi u meni sjećanja na ono što se desilo prije 23 godine u našem ratu. Uspomene naviru momentalno, kao da spavaju u meni. Traumatična iskustva, inertna snaga i nada tri su stuba pojedinačne, porodične i kolektivne drame naše zemlje. Naravno, sve to ispliva na površinu iako govoriš sama sebi da karakter i vrijeme dešavanja nisu isti. A vidim da nas sjećanja vraćaju u ono nezamislivo, podsjećajući nas da nismo tek obična publika. Mi smo kroz sve ovo prošli.”

Verona Selimi
“Nisam lično doživjela rat na Kosovu, ali, kad sam bila dijete, znatiželja me je navela da tražim ratne priče. Ratovanje sam uprkos tome onako neodređeno shvatala kao nešto surovo, uz što idu strah i užas. Kako su godine prolazile, tako mi je značenje rata postalo jasnije… No, priče o njemu — nisam ni pomišljala da bi ih mogao razbistriti rat koji se dešava negdje drugdje. Sukob u Ukrajini je to promijenio. Pored toga što je promijenio moju svakodnevnicu, zbog rata u Ukrajini sam počela razrađivati potencijalne poslijeratne scenarije, zahvaljujući čemu sam shvatila barem dio užasa kroz koji je prije dvije decenije prošao moj narod. Ukrajina je oživjela naše kolektivno sjećanje na rat na Kosovu, sjećanje koje blijedi.”

Violeta Hyseni Kelmendi
“Rat u Ukrajini nas je podsjetio na najgore dane iz naše prošlosti, na dane kada je Kosovo gorjelo, kada je život svakoga od nas stalno bio u opasnosti. Protjerani iz domova, uplašeni stariji muškarci, žene i djeca zabrinuto su tumarali ulicama u potrazi za sigurnim mjestom gdje će se moći skloniti.

Kada smo napustili Kosovo — prije toga smo svjedočili zračnim udarima NATO-a na srpske mete, nakon čega su srpske vojne jedinice sedmicama činile zločine nad albanskim civilnim stanovništvom — saznala sam šta znači biti izbjeglica.

Danas, dok gledam užasavajuće snimke iz Ukrajine — snimke ubistava, naoružanih osoba, tenkova na ulicama, snimke kuća i zgrada u plamenu — ne mogu, a da se ne sjetim perioda kada su i nas prestravljivali meci i granate. Jednom sam sa prozora svog stana na sedmom spratu u strahu gledala kako srpski vojnici i policija pale kuće po našem naselju. Kada vidim kako ljudi bježe u susjedne zemlje, sjetim se vremena kada je cijela moja porodica kolektivno protjerana iz Kosovske Mitrovice te se pješice zaputila ka Albaniji, prolazeći ispred srpskih paravojnih snaga.

Duboko saosjećam sa ukrajinskim narodom i Boga molim da se ovaj rat završi što prije i sa što manje posljedica. Duša me boli kada vidim izbjeglice — žene i malu djecu. Za sobom su ostavili svoje očeve, braću, supruge, i ne znaju hoće li ih više ikada vidjeti. Nadam se da će se ovaj rat što prije okončati, da će biti što manje žrtava i da čovječanstvo nikada više neće iskusiti ratove poput ovog.”

Ragip Luta
“Kako je tvoja vlastita zemlja preživjela ratove, i to ratove koji su u pogledu vojne nejednakosti dviju strana slični ovom, slike iz Ukrajine te smjesta vrate u teške dane. Tako ponovo osjetiš i dijeliš groznu patnju i bol ljudi koji su potpuno nevini i bespomoćni. Napadi na civilne mete, pa redovi izbjeglica, pa djeca sa Odjela za onkologiju koja u nekom podrumu u Černihivu sa strepnjom očekuju raketiranje — sve to me podsjeća na masakre počinjene u Gornjem Obrinju, Račku, Suvoj Reci, Velikoj Kruši, Podujevu. U 21. stoljeću, kada pomisliš da nakon posljednjih ratova vođenih na Balkanu više ne može doći do ratova sličnih razmjera, barem ne u Evropi, zbog aktualnih dešavanja jednostavno gubiš nadu.

Ipak, Ukrajina dokazuje da nema šanse da će Putin — čak i ako zasad pobjeđuje u ratu — pokoriti ljude koji su dovoljno hrabri da goloruki stanu pred tenkove. A, što nas je možda naučio Drugi svjetski rat, ali i rat na Kosovu, svijet dokazuje da neće da podrži agresora i tako se oblati. Štaviše, dosad neviđenim ekonomskim mjerama svijet je praktično objavio rat ruskom režimu te ne žali truda da izoluje diktatora i spriječi ga u ostvarivanju ambicija osuđenih na propast.

Ukoliko ne dođe do onog najgoreg (do nuklearnog rata, što bi bila katastrofa za cijelo čovječanstvo), na osnovu svega kroz što prolazimo već dvije-tri decenije možemo pretpostaviti kakve će biti posljedice ovoga što se dešava trenutno: mnoge ubijene i nestale osobe, zauvijek uništeni životi, privrede na koljenima, suđenja za ratne zločine i crna mrlja što ju je ostavio pomahnitali vođa, a koju će narod druge zemlje dugo morati otklanjati. Sada imamo dikatora, po definiciji kratkovidnog, koji je smislio kako će smaknuti nekog drugog, ali koji nije razmislio kako će sam propasti i kako će sve ovo utjecati na njegov vlastiti narod.”

Aurela Kadriu
“Bila sam premlada da bih se sjećala onoga što sam doživjela 1999. godine, u toku rata na Kosovu. Prema tome, svjesna sam toga da je većina slika koje mi prolaze kroz glavu kada razmišljam o ratu stvorena na osnovu priča koje su mi pričali u porodici, školi i društvu, kao i priča na koje sam do sada nailazila u istraživačkom radu. Uprkos distanci koja proizlazi iz činjenice da ga nisam direktno iskusila, rat je bio izuzetno prisutan u mom životu — bio je naročito prisutan u mom formativnom razdoblju, a ostao je i danas, 22 godine nakon njegovog završetka.

Dok pratim rat u Ukrajini, razmišljam samo o tome kako će mnoge generacije odrasti u “miru” — tom krhkom neposrednoporatnom miru. Ima li kraja začaranom krugu? Rat > krt mir > prijenos traume > veličanje pokreta oslobođenja > pouke izvučene iz mirovnih sporazuma i misija > bezglavost koja se javlja kad mir biva ugrožen > ponovna militarizacija civilnog stanovništva > rat — i idemo ispočetka. Riječju, koliko će još djece preživjeti rat, a da ga neće zaista doživjeti?

Rrahman Paçarizi
“Sirene za zračnu opasnost koje su se 24. februara oglasile u Kijevu vratile su me 23 godine unazad — 24. mart, Priština. Udari NATO-a na Kosovu najavili su oslobođenje i vratili nadu u slobodu. Sirene u Kijevu su nagovijestile pakao.

Paralele se mogu povući kada je riječ o osjećaju neizvjesnosti u vezi sa sutrašnjim danom, kao i u pogledu dileme “otići ili ostati”, u pogledu razdvojenih porodica, sukoba sa jakim neprijateljem i međunarodne solidarnosti. Razlika je u tome što Ukrajina posjeduje vlastite civilne i vojne strukture, dok je Kosovo već bilo okupirano — Kosovo se borilo da dobije slobodu. Ukrajina se bori da odbrani slobodu.”

Bekim Guri
“Dešavanja u Ukrajini su me između ostalog podsjetila na nešto specifično. Automobili OSCE-a, oni narandžasti, u mojim očima su bili moćniji od NATO-ove intervencije. Kada smo vidjeli jedan narandžasti auto u selu, to nam je ulilo sigurnost i mogli smo mirno spavati. Iako su vojnici OVK — među kojima su bili moja dvojica braće i mnoge druge komšije — bili blizu i štitili nas, Srbi se nikad nisu sukobili s nama dok su stranci bili tu. Sjećam se, kad bi se neko razbolio, OSCE bi tu osobu odvezao kod ljekara. Ako ste bili u pratnji čarobnog narandžastog vozila, bez problema biste mogli proći kroz srpske kontrolne punktove. Bila je magična ta boja. Za vrijeme rata, ona je pružala sigurnost pred smrću. Željeli smo da se rat što prije završi kako bi došle i druge boje, boje mira.

Kada smo dobili vijest da OSCE napušta Kosovo, to je za nas bio jedan od najtežih u toku rata. Otišli smo da vidimo kako duga kolona narandžastih auta napušta Kosovo. Magistrala koja se protezala od ulaza u naše selo do ulaza u Kačanik (živjeli smo u mjestu Nika) postala je narandžasta — kolona auta pretvorila se u nešto što je ličilo na dugačku kompoziciju voza koja nam je odnijela jedinu nadu koju smo imali. Narandžasta boja je iščezla.

Od tada pa nadalje sve više me je obuzimao strah, ali ne od vlastite smrti. Nisam se bojao da ću ja poginuti. Bojao sam se da će poginuti neko iz moje porodice. NATO je pokrenuo intervenciju.”

Dardan Hoti
“Ova situacija me sve vrijeme proganja. Koliko god pokušavao, ne mogu izbjeći vijesti o ratu u Ukrajini. Na poslu se stalno nešto spominje. Kad odem da razgovaram sa roditeljima, već su ispred ekrana i bez prestanka raspravljaju o ratu u Ukrajini. Kad se vratim kući, ista stvar. Cijela ova situacija svakoga pogađa. Pored toga, dvije-tri noći sam čak i sanjao da sam na ratištu — bilo je mnogo policije i turbulentnih dešavanja. U prvim danima ruskih napada na Ukrajinu, na poslu nisam bio nešto produktivan. Nije mi bilo jasno zašto se tako osjećam.

Mimo toga, imam prijatelja u Ukrajini i osjećam se grozno, iznervirano kad vidim njegove storije na društvenim medijima. On je tamo, gleda kako će se sakriti i naći sklonište. Jednog dana sam mu poslao poruku — napisao sam da shvatam u kakvom je stanju i kroz šta prolazi. Odgovorio mi je kratko: “Samo se moli za nas.” Bilo mi je toliko loše da nisam znao kako da mu odgovorim. I to me ponovo vraća na ono što sam vidio i što smo preživjeli 1999. godine na Kosovu.

Krenare Buzhala
“Rođena sam u toku rata i moj rođendan se uvijek povezuje s tim. Zvali su me “ratno dijete” i iako sam pokušavala da izbjegnem rat i sva događanja vezana za njega, do sada me je pratio na ovaj ili onaj način. Mada sam odrasla slušajući rodbinu kako priča o svojim doživljajima, nikad ih nisam mogla u potpunosti razumjeti. Ne znam kakav je osjećaj kada napustiš dom, sjećanja, ljude — sve što je do tada činilo tvoj život — da bi ostao živ. Ljudi koji su preživjeli posljednji rat na Kosovu prenijeli su mi vlastita iskustva.

Neki kažu da ne možeš brinuti o nečemu što nikad nisi ni imao jer ne znaš kako je kad to imaš. Nisam doživjela istu tugu, ili možda istu mržnju koju u sebi osjećaju ljudi što su mi prepričavali vlastita iskustva iz rata.

Ono što mi je omogućilo da uvidim kako stvari zaista stoje i što sam nekoliko sekundi mogla razmatrati kao sličnost sa ratom na Kosovu bile su slike zgrada u Ukrajini, dopola razrušenih u ruskim napadima. Gledajući ukrajinske izbjeglice, vidjela sam vlastitu zemlju kakva je bila kad sam bila beba. Zbog svog ograničenog iskustva sa ratom shvatila sam da među nama ima još uvijek neispričanih događaja što će živjeti i umrijeti sa ljudima kojima su se dogodili. Niko se ne želi vraćati u prošlost i prisjećati se rata koji se desio prije 23 godine, ali on kao da se sam od sebe vraća. U proteklom periodu, ljudi na Kosovu su iskoristili priliku da verbalizuju svoje stavove i tugu te daju podršku Ukrajini, jer oni koji su okusili istu bol najbolje je poznaju.”

Bashkim Fazliu
“Još od samog početka ruske agresije na Ukrajinu, ono što me najviše raduje — i ono za što se nadam da će se nastaviti te da će se čak i intenzivirati — jeste odlučnost Zapada da podrži terorizovani narod u toj zemlji. Što je veća podrška ukrajinskom narodu, to je veća moja nada u uspostavu kosmičke pravde. Situacija je sasvim jasna, stoga reakcija mora biti odlučna. Odsustvo kazne i bezuslovne podrške svakako je jedna od najvećih trauma. Od nje je veći samo traumatični užas koji nastaje pri napadu agresora.

Dobro se sjećam kako sam se osjećao kada su u toku agresije na Kosovo pojedini akteri pozivali “sve strane da se smire”. U isto vrijeme, “mislioci” ekstremne desnice i ekstremne ljevice mudrovali su o pravu počinitelja na garanciju sigurnosti ili su se pak pretvarali da se radi o borbi protiv zapadnog imperijalizma, pri čemu su zanemarene žrtve krvoločnog napada čiji je cilj bio uništenje jedne grupe ljudi. U ovom nesretnom periodu, riječi ohrabrenja za žrtve moraju odjekivati posvuda. Osude nasilja se prolamaju, a shrvane žrtve treba da budu dalje ohrabrene utjehom i nadom kako bi mogle nastaviti pružati otpor.

Potpuno sam siguran u sve ovo što tvrdim jer svaki čin saosjećanja koji je u jeku tragedije prouzrokovane od Miloševićeve Srbije bio usmjeren prema nama postao je serum koji mi je pomagao da preživim. Poruke da je “žrtva isprovocirala nasilje” samo su donosile dodatne šokove i traumu.

Mir i ljubav za Ukrajinu!”

Naslovna fotografija: Arrita Katona

 

 

Ovaj članak je nastao uz finansijsku podršku “Balkanskog trusta za demokratiju” (Balkan Trust for Democracy), projekta Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država (German Marshall Fund of the United States) i norveškog Ministarstva spoljnih poslova. Stavovi izneseni u ovom članku nužno ne odražavaju stavove Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu, Balkanskog trusta za demokratiju, Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država niti njihovih partnera.

Zašto je navedena ova klauzula?