Debitantski film „Remake“ donio je Dini Mustafiću brojne prestižne nagrade, poput Zlatnog tigra na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, a nagrađivanu pozorišnu karijeru posebno je obilježila njegova predstava „Helverova noć“, za koju je osvojio 17 međunarodnih nagrada i priznanja. Kao direktor Međunarodnog pozorišnog festivala MESS u Sarajevu, zajedno sa svojim timom, organizovao je njegovih 16 izdanja.

Aktivan i na društveno-političkoj sceni, Mustafić je jedan od javnih zagovarača inicijative REKOM, boreći se za neophodno utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim na teritoriji SFRJ od 1991. do 2001.

Sa Mustafićem, K2.0 je razgovarao o stanju i važnosti kulture u Bosni i Hercegovini i regiji, odnosu regije i Evropske unije prema BiH, te konačnom izlasku iz začaranog kruga etnonacionalnih politika i ignorisanja istine.

Foto: Imrana Kapetanović / K2.0.

K2.0: U jednom od svojih nedavnih statusa na Twitteru, naveli ste da se od 1978. niti jedna cigla nije uložila u kulturu u BiH, misleći pritom na činjenicu da vlasti bukvalno ignorišu kulturnu infrastrukturu, ali i kulturu uopšte. Da li vlasti u BiH zaista preziru, ali i strahuju od kulture?

Dino Mustafić: Mislim da ima više objašnjenja. Ono koje mene najviše zabrinjava, a u isto vrijeme mi proizvodi osjećaj gorčine, a donekle i bijesa, je što ovdašnja politička oligarhija nije razumjela da je BiH jedna od rijetkih država u Evropi koju nisu oblikovale vojske ni političke ideje, niti političke stranke. Dakle, nikakve vojne formacije; nego ju je zaista artikulisala kultura u najširem smislu te riječi.

Kada se pogleda u istoriji, vidi se da je BiH zemlja koja je pravljena na marginama velikih imperija, prvo Osmanskoga carstva, potom i Austro-ugarske monarhije; da je to bila zemlja vrlo specifične kulture u kojoj se u najširem smislu te riječi njegovalo, držalo do toga da bez obzira ko je većinsko stanovništvo, uvijek si imao svijest da je tvoj prvi komšija zapravo katolik, pravoslavac ili jevrej. Bez obzira što je glavno mišljenje Porte bilo u Istanbulu. Kasnije je to isto bilo i sa Austro-ugarskom monarhijom.

Dakle, radi se o jednoj instituciji kulturne koegzistencije. Ta institucija koegzistencije, da ne kažem dobrosusjedstva ili komšiluka, je nešto što je duboko organski u biću svakog Bosanca i Hercegovca. I onda je, naravno, kultura zbog svog karaktera: koja je integrirajuća, koja povezuje ljude, koja tvori neraskidive relacije, koje su kasnije pretvorene u materijalno naslijeđe koje nazivamo kulturno-istorijsko naslijeđe, bilo na udaru nacionalista 90-ih godina sa ciljem destrukcije i zatiranja tragova prisustva različitosti na tlu BiH.

Naravno da ona takozvana proizvodna, distributivna kultura, ona svakodnevna, za koju imamo dnevnu potrebu, a koja se manifestira kroz produkciju u pozorištima, kroz izložbe u galerijama, kroz koncertne dvorane, postaje sa vremenom jedna vrsta neprijatnog podsjećanja svjedoka i relacije sa onim što je artikuliralo bh. identitet.

Foto: Imrana Kapatanović / K2.0.

S obzirom da prisustvujemo rekostrukciji identiteta, zapravo neprekidnom istorijskom revizionizmu, kultura koja je bila specifična, koja je bila autohtona, koja je polifona, kakva je bh. kultura, je veliki neprijatelj sadašnjeg političnog mainstreama i establishmenta; zato što se sada protežira i isistira na segregaciji, na izolacionizmu, i u kojoj se sve čini da se one veze koje su višestoljetne, koje su ukorijenjene, koje su duboke, koje su na neki način postale i metafizički prostor ovoga tla ovim novim prekrajanjem, stavljenjem nekih međa ili podizanjem mentalnih brana u glavama ljudi u kojima se čak ništa ne samo da se ne zna o soptvenoj prošlosti, nego se sa velikom neizvješnoću gleda i u budućnost.

Eto, u tom smislu mislim da je kultura par excellence sada jedan suberzivni činilac bh. stvarnosti. I nije se slučajno kultura tako dugo opirala, jer je pokazala, prije svega, čak i prije razaranja 90-ih, da jeste tanana; jedna vegetacija, biljka, koju treba zalijevati, njegovati, ali se pokazala kao vrlo žilava, istrajna stvar koja nije pukla. I taj zapravo bh. kulturni model je danas nešto što smeta, to je kao kost u grlu, kao neko strano tkivo ovom sadašnjem političkom mainstreamu.

Ja vrlo jasno razumijem ovaj podatak koji sam stavio na Twitteru da nema ulaganja u kulturnu infrastrukturu, da je to dobrim dijelom i namjera ovdašnje vlasti – a to je da ne dozvoli razvitak kulturne infrastrukture. Jer, razvijanjem kulture, razvijanjem kulturne mreže, razvijanjem institucija kulture, njihovim razvojem stvari se ovdje mogu biti bitno, kvalitativno i sadržajno mijenjati u našim životima, a to ovi neće.

Nije to samo pitanje kulture, mislim da tu moramo uzeti u obzir i obrazovanje?

Jeste. Kada govorim u kulturi, mislim najviše u smislu te riječi ono što jeste, kultura je stil, način života, način kako se reguliraju odnosi u zajednici koji ne dolaze nekim društvenim, političkim, diktatom i ustrojstvom.

Je li možda pametan bio odgovor „građanskog“ na to da konstantno govorimo o suživotu, umjesto o životu? Jer po meni su to različite stvari.

Bilo je još mnogo nespretnih termina. Jedan od njih je bila tolerancija, da mi jedni druge tolerišemo. Mnogo je ušlo političkog vokabulara u naš svakodnevni život koji je inficirao ove prostore i u kojoj će trebati, vjerovatno, mnogo strpljenja da se to prije svega dekontaminira.

Šta je to što je ušlo u naš život? Slažem se: suživot znači jedni pored drugih, a život jedni s drugima. A mislim da smo mi u tom smislu prije 90-ih godina imali jedno iznimno balansirano, harmonizirano društvo, u kojem prije svega za etničke procente niko nije mario. A u kojima su zaista gradovi – posebno gradovi – bila stjecišta tog novog bh. identiteta i urbaniteta. Na tom jeste mnogo radila i Titova Jugoslavija, koja je imala jednu vrlo čvrstu doktrinu koja se nazivala „bratstvo i jedinstvo“, i iza koje su zaista odgojene generacije koje su u to istinski vjerovale.

Ono što je nas sve šokiralo i iznenadilo, to je 90-ih, i sa dolaskom demokratije, organiziranje partija po etničkom principu. I kako se tako brzo oživio skelet iz ormara nedovršenih priča iz 2. svjetskog rata, koje su se zloupotrijebile i iskoristile u mobilizaciji naroda, koji su se vrlo brzo okrenuli jedni prema drugima.

Međutim, imamo niz apsolutno uvjerljivih dokaza koji su čak i u odnosu na ono što se događalo sa najstašnijim zločinima na teritoriji BiH nedvojbeno pokazali i dokazali da je BiH zemlja u kojoj je ta mržnja bila uvežena. Prije svega sa dva agresivna nacionalizma 90-ih sa Istoka i Zapada – mislim između Srbije i Hrvatske – i da je BiH bila neka kolateralna šteta raspada Jugoslavije. I naravno da danas postoji ta jedna tendecija, koja je apsolutno netačna, neargumentirana, koja nema nikakvo historijsko uporište i koja kaže: kako može BiH preživjeti, ako se raspala Jugoslavija? Jugoslavija je oduvijek bila politička zajednica, konglomerat naroda koji su tvorili Jugoslaviju sa jednim vrlo čvrstim frigidnim tadašnjim socijalističkim ideološkim predznakom. Prije toga je to bila monarhija, Kraljevina SHS. A mi kada govorimo o BiH, onda govorimo o jednoj, zapravo, autohtonosti upravo jedne kulture, jednoga tla, jedne svijesti u kojoj su se uvijek doticale kulture, ukrštale, stvarale različitu alkemiju uzajamnih odnosa i tvorile jednu zajednicu.

Za BiH se pritom oduvijek govorilo da je Jugoslavija u malom?

Tako je. Uvijek se govorilo da je BiH bila neka vrsta pulsa, ili srca, ili dobrih vibracija te Jugoslavije. Međutim, nakon 90-ih, u takvoj jednoj postkonfliktnoj sredini u kojoj su mnoge vrijednosti urušene, a počele su da se izgrađuju nove, mi prisustvujemo jednoj trodecenijskoj, zapravo skoro, vlasti ili dominantnom narativu. On nas uvjerava da ni BiH nije moguća sa raspadom Jugoslavije. I onda, naravno, kultura ne samo da svjedoči da to nije tačno, nego kultura svakodnevno to demantira.

Uvijek se sjetim toga, da su mi mnogi objašnjavali zavodljivost bh. supkluture. Zaista, kada se vratimo na neke bosanske muzičke rock bendove, kada se sjetimo npr. Indexa, kada se sjetimo Bijelog dugmeta, to je u različitim epohama. Indexi koji su bili parametar neke modernosti rock and roll škole, ili Bijelo Dugme koje je to diglo na n-tu u smislu popularnosti. Zaista je bila neka čudna hemija kada se vide sastavi tih grupa, pa ko svira bas gitaru, ko svira giraru, ko svira bubnjeve. Nešto vrlo slično što je rekao sada Dule Vujošević o bh. reprezentaciji. Ima nekog erosa, ima neke igre, kada, zapravo, Nemanja doda loptu Senadu, a Senad vrati Anti. Znači, to je nešto što je u BiH bilo normalno, bilo prirodno, očekivano. I sada se napravilo, pokušava da se napravi već godinama sa ispiranjem mozga…

Foto: Imrana Kapetanović / K2.0.

Odlično pitanje je ima li toga danas?

Ima u embrionima, s obzirom na takvo sistemsko uništavanje ovoga o čemu govorim. Sačuvali su se recidivi, da kažem svojevrsne male oaze. Jedna od njih u smislu socijalnog lanca je upravo kultura i umjetnost, dobrim dijelom sport. I to nije slučaj, naravno, u ekonomiji. Oni imaju svoju algebru profita i zarade i to se, zanimljivo, nije prekidalo ni u najdramatičnijim godinama. Dakle, to postoji, samo je sada pitanje da li mi imamo snage da promijenimo paradigmu – političku – i da ove stvari, koje su danas pozitivni incidenti, postanu naše kontinuirano okruženje.

Dobrim dijelom mi živimo jedno vrijeme apsolutnog gađenja politikom, nečim što je već postalo prostor generacijske apatije, beznađa, rezignacije. Prisustvujemo svakodnevnim odlascima najboljih ljudi ove zemlje bez obzira na generacijsku dob. Što me na neki način onespokojava da ta budućnost može biti mirna i perspektivna, ali očigledno, mi odavno sami ne odlučujemo o svojoj sudbini.

Ja se samo nadam da Balkan opet neće biti u špilu velikih igrača, prije svega mislim Rusije i Amerike, koji očigledno zajedno sa svojim partnerom Evropskom Unijom jedini mogu uvesti red ovdje na Balkanu i, da kažem, pospremiti naše dnevne boravke koji su odavno zatrpani starim namještajem koji više nikom ne služi, a u tim namještajima su često skriveni ti skeleti iz ormara koji se s vremena na vrijeme kao Pandorina kutija otvore; u smislu, kada nešto treba ovdje ponovo napraviti, neki belaj.

Drago mi je da ste spomenuli Evropsku Uniju, zato što je jedno od mojih pitanja upravo vezano za integraciju BiH, ali i regije. Imamo ta dva susjeda, komšije kako već želimo da ih nazovemo – Hrvatsku i Srbiju – i nacionalizme koje su dolazili 90-ih. Sada imamo Hrvatsku koja je već u Evropskoj Uniji, i Srbiju koja se polako sprema da uđe u Evropsku Uniju. I očit porast nacionalizma, koji je mislim, bez presedana – gdje mnogi K2.0 sagovornici, poput Miljenka Jergovića, kažu da nikada nije bilo gore, da čak nije bilo gore ni početkom 90-ih. U kakvom mi tačno okruženju živimo, i može li taj naš ulazak u EU pomoći ili odmoći?

Mi smo se osvjedočili da ulazak u EU ne znači da ćemo riješiti sve svoje probleme. Mi nemamo drugu perspektivu. Međutim, ulazak u EU će na neki način nametnuti vladavinu zakona, u to smo uvjereni, ali svjedočimo da i mnoge zemlje EU – recimo, Srednja Evropa, npr. Mađarska, Poljska, Češka, Slovačka… Imaju tendencije koje su vrlo zabrinjavajuće, koje dovode u pitanju uopće postulate liberalne demokratije. Traže čak neke nove modele sa vjerskom doktrinom. Orban je prvi evropski lider koji je spomenuo kršćansku demokratiju. Dakle, mislim da ono što je rekao i Habermas kada je govorio o ideji EU – da se EU mora vratiti nekim načelima koji su razlog zašto EU osim materijalnog interesa, a tako je i nastala, kao interesna grupacija.

Foto: Imrana Kapetanović / K2.0.

Šta EU može u budućnosti donijeti Balkanu? Balkan, dakle sigurno, civilizacijski, kulturološki, geografski pripada EU. Velikim dijelom suodgovornost za ovo što je danas stanje na Balkanu je u inerciji, ljenosti, izbirokratiziranosti, tromosti evropskog aparata, pa čak i jednoj retorici od koje smo se svi poprilično ovdje zamorili, a to je da se prebacuje odgovornost isključivo na lokalne politike i na lokalne odnose. Jako je teško iz bh. perspektive dići glavu, izdužiti vrat i pogledati u vrijednosti EU, a biti na Daytonskom ustavu. Daytonski ustav je sam po sebi konstitutivno rasistički, šovinistički i diskriminacijski.

Mi znamo da je BiH jedan svojevrsni politički laboratoriji svjetskih sila koji su tvorili jednu takvu zajednicu koja naprosto je cementirala, ovjerila, rezulate rata i destrukcije i zaustavile rat, ali nije to dokument koji je mogao da zaustavi konflikt. Taj konflikt prenio sada drugim sredstvima – političkim, verbalnim… I on naprosto čeka uvijek neko za sebe pogodno vrijeme, kao neka klica zla, koja nije zdrobljena, smrvljena, uništena, koja nije javno osramoćena, nego se samo mikrično prikriva u različitim izbornim ciklusima se manje ili više intenzivira i onda ugrožava samu bit opstanka ove zemlje.

Mislim da u Evropi je jasno da nije moguć kontrolirani konflikt na Balkanu, okolnosti nisu dobre, zato što svjedočimo jednoj radikalizaciji – fašizaciji Evrope. Svjedočimo da neka stabilna liberalna, demokratska društva, koja su nam bili uzori u odnosu na primjer prema strancima, u odnosu prema manjinskim zajednicama, poput Holandije ili Švedske, sada tresu pravi politički zemljotresi.

Svjedočimo da neke velike evropske države, vrlo moćne, brojne i bitne, poput Italije, imaju vlade koje su doslovno fašističke ili profašističke. Dakle, mi vidimo da su okolnosti vrlo dramatične; one se nadvijaju kao neki tamni oblaci 30-ih godina nad Evropom. Svjedočimo jednoj autokratskoj crti lidera svjetskih sila poput Trumpa ili Putina. Svjedočimo jednom ekspanzionističkom, neoimperijalističkom konceptu Turske, koja pokušava ponovo da uspostavi ovdje određene interese asocirajući se na sultanski patronat. Dakle, nekako moramo biti svjesni da u političkom smislu, mi moramo preuzeti odgovornost za ono što jesmo, ko smo i sami sebi postaviti određene orjentire kuda i gdje želimo da idemo. Jer mislim da mi u Evropu možemo da unesemo mnogo lijepih, dobrih stvari. Ne moramo da unesemo samo ono što se nazivalo često „tamnim vilajetom“. Nego, ima mnogo onih stvari od kojih bi Evropa od ovog prostora imala korist ili imala pozitivnog učinka jer naš balkanski identitet nije nešto čime se nužno moramo dičiti, ali nije nešto čime se moramo sramiti, zato što je to uvijek jedan prostor koji je uvijek takav bio.

Ja apsolutno ne mislim da se imamo bilo čega sramiti, načelno govoreći, pogotovo kada je u pitanju naša kultura i historija.

Tačno. Ali jedino čega se zaista imamo sramiti, to je da se zapravo jedan interegnum stvorio od 90-ih, kojeg nismo ispratili emancipatorski, nismo ispratili ni tehnološki, ni industrijski, ni informatički. Nismo zapravo ispratili gdje je sve svijet otišao u ovih trideset i nešto godina. Zato što smo bili nazadovani ratnim dejstvima, retromitomanskim pričama i konceptima država i onda zapravo, vrijeme curi, ono je neumitno, ono neće da čeka.

Nismo ni izašli na kraj sa svim što se desilo, pogotovo jer rat očito nije imao nikakvog pobjednika. A kada rat nema pobjednika, nema ko da piše historiju. Tu me već zanima priča o REKOM-u. Dio ste REKOM-a, poprilično ste aktivni, pa me interesuje zbog čega mislite da je REKOM važan, i na koji način može pomoći BiH?

Ja zaista mislim da REKOM nema alternativu. Dakle, REKOM je najveća zajednička akcija nevladnih organizacija koje velikim dijelom okupljaju žrtve rata, njihove porodice, da se zatvori to poglavlje prošlosti 90-ih, jednim suočenjem s istinom koja neće biti relativizirana, neće biti dovođena u pitanje i neće biti reinterpretativna. Nego će biti činjenična, dokaziva i egzaktna. A to znači, za početak, forenzičku istinu.

To je prije svega utvrđen broj stradalih, zatim narativ okolnosti pod kojima su te žrtve stradale, i poštivanje onim međunarodnih instanci, istraga, dokaza, procesa. To je Međunarodni sud u Haagu ostavio nama u naslijeđe, sa mnoštvom presuda koje su vrlo jasno označile karakter ovoga rata, i ko je bio agresor i ko je bio žrtva. Ali ne u tom svakodnevnom dnevno-političkom smislu, nego u jednom humanističkom, univerzalnom; da se takve strahote, zločini i okrutnosti, ne smiju nikada više nikada ponoviti potonjim generacijama.

Kao Nunca Mas (izvještaj Nacionalne komisije za nestale osobe u Argentini, osnovane nakon diktature i vladavine vojne hunte).

Zato je REKOM jedan vrlo složen proces koji je došao iz nevladinog sektora, koji je došao iz osjećaja građana bivše Jugoslavije, bez obzira na etničku pripadnost – da to sve što se nama dogodilo može da bude ponovljena ta priča ako ostavimo taj prostor politici. I mi smo sada u vrlo jednoj složenoj, delikatnoj, situaciji u kojoj pokušavamo naći polumilionsku podršku toj inicijativi ustanovljenju jedne regionalne komisije koja će proći kroz institucije sistema, kroz parlamente tih država.

Napraviti jedan transfer nevladine inicijative i zakačiti je za institucionalno suočavanje sa istinom. Nažalost, mi vidimo kako to ide teško dvadeset i nešto godina poslije rata, i jasno nam je zašto to teško ide. Zato što se upravo devedesete koriste kao pogonsko gorivo za novi nacionalizam, što omogućava prostor onim političkim opcijama koje ne žele ovdje trajno rješenje, koje ne žele ovdje mir, da na neki način uvijek imaju neki svoj prostor gdje mogu kreirati strah od drugoga i u kojima mogu te nerazriješene avete prošlosti zloupotrebljavati za autoviktimizaciju.

Je li nam kasno?

Mi nemamo druge. Kada mi to pitamo je li nama kasno, ja se samo pitam šta je nama alternativa. Ako to nije REKOM onda je to neki novi rat, neki novi masakr, neka nova stradanja; zato što se ne može živjeti sa tako krvavim rukama, zato što znamo šta to znači, zato što je to završeni krug nekog istorijskog refrena osvete i zločina. Dakle, jednom se mora stati, jednom se mora reći, te politike su bile odgovorne i dovele su do rata.

Foto: Imrana Kapetanović / K2.0.

Ono što je strašno je međunarodna zajednica koja se angažirala oko rata, koja je svjedočila, koja je velikim dijelom toga. Napisane su knjige, napravljeni novinski izvještaji, utvrđene su činjenice, donešene su presude. Oni su nama ostavili, zapravo, jedan prostor vrlo ozbiljne dokumentacione građe u kojoj mi nemamo nikakvog razloga za tim dilemama. Ali, ono na čemu Evropa nije insistirala, a to je da se po toj prošlosti ne čeprka tako bezočno sa tim lažima, što to treba da bude conditio sine qua non svih budućih integracija. I tu ja imam jednu dozu optimizma da je u strategiji EU za proširenje zemalja Zapadnog Balkana navedeno dvije vrlo stažne stvari, koje obje idu u prilog REKOM-u. Jedna je razvijanje dobrosusjedskih odnosa i odnos prema prošlosti, znači odnos prema zločinu. Znači, mi ćemo morati – ako želimo biti dio ciliviziranog svijeta, ako želimo biti dio Evropske Unije – mi ćemo se morati sa time suočiti.

Opet se vraćamo na isto pitanje. Postoji li želja za razvijanjem pravih dobrosusjedskih odnosa?

Ne. Ovi svi sada političari, zapravo, te odnose izgrađuju sa figom u džepu. Daleko je to od iskrene retorike uzajamnoga prijateljstva zato što su to politike kojima treba neprijatelj u okruženju. Jer ako tu se stavi ad acta, onda se tu počnemo suočavati sa stvarnim, egzistencijalnim pitanjima.

Kakav nam je javni sektor, šta je sa zdravstvom, šta je sa obrazovanjem, kolika je moja plaća? I onda ćemo doći do tih stravičnih podataka da ekonomije ovih zemalja nastalih disolucijom Jugoslavije ne mogu u narednih 20-30 godina doći na razinu jugoslovenske ekonomije. A da sada u narednih pola stoljeća ne možemo biti na razini zemalja skandinavskih zemalja kada je u pitanju socijalni standard.

Ja mislim da mi živimo u atmosferi praznih obećanja, i to konstantnih. I nekih procjena koje su neutemeljene na činjenicama, a u isto vrijeme imamo tu kompletnu situaciju sa našim političarima koji imaju itekakvu podršku za nastavak te iste retorike zadnjih 25 godina. Tako da mislim da nam je svima bitno naći izlaz iz tog začaranog kruga.

Nama je potreban društveni preokret. Pitanje je da li je on više moguć evolutivnim putem. Ja nisam pobornik nasilnih metoda, ne mislim da je ulica ikada donijela demokratski boljitak. Ali postoje drugi načini na kojima mislim da treba zaista raditi. Nama fale politički pokreti, fale nam ideje, fali nam prisutniji angažman akademske zajednice, intelektualaca, studenata, progresivnih, liberalnih snaga, koje bi željele ozdravljenje svoje zajednice.

Mi, nažalost, svjedočimo jednoj vladavini partija, jednoj demokraturi, zapravo izigravanju demokratije kroz višepartijski sistem. U njima umjesto nekadašnjeg komunističkog jednoumlja, imamo sada stranačko višeumlje, vrlo limitirano, vrlo jasno vođeno svojim interesima koji funkcioniraju kao određena preduzeća. Imamo zbog toga taj gubitak povjerenja u reprezentativnu demokratiju. Mislim da se zaista mora razmisliti o tome kako kroz nevladin sektor, kroz one institucije i sisteme koji bi trebali da budu nosioci progresa liberalnih vrijednosti, zaustaviti ovu jednu klerikativno-konzervativnu revoluciju koja se dogodila.

Ovu, zapravo, indoktrinaciju, ili zaustaviti ovaj sunovrat Bosne sa etničkom demokratijom kao dominantnim modelom u kojem je kolektivni interes naroda doveden do nonsensa kroz vitalni nacionalni interes u domovima naroda, a koji se upotrebljava zapravo za kladionice, a ne za one stvari koje bi zaista trebale regulirati sva kolektivna prava etničkih zajednica. Drugo, dok se ne uspostavi taj suverenitet građanina, pojedinca, kao nosioca promjena, dakle, te socijalne jedinke, dok se ne vratimo nekim drugim identitetima koji nas, također, označavaju kao ljude, kao ljudska bića – to je šta radimo, kojom se profesijom bavimo, šta doprinosimo zajednici, kakvi smo u tim relacijama, prijateljskim, porodičnim, poslovnim… Do tada, čini mi se da neće biti sreće.

A taj zaokret mora doći kroz promjenu političke paradigme. Treba samo slušati ove neke političare koje mi imamo, koji nude neku alternativu, ali čini mi se da i oni nekako ostanu usamljeni glasovi unutar ove jedne opšte partijske halabuke.K

Ovaj razgovor je uređen zbog dužine i jasnoće. Intervju je rađen na bosanskom jeziku. 

Naslovna fotografija: Imrana Kapetanović