18. mart 2020.

Ispratio prijateljicu na bus stanicu. Na platou, gdje su dolazni peroni, vjetar je vijao kese, papire i drugo lakše smeće. Sve je djelovalo prljavo i sivo iako se na horizontu gasila oskudna crvena boja sunčeve svjetlosti. Usred toga je stajala jedna žena, čekajući ko zna koga ili ko zna šta.

Napravio sam fotografiju i okačio je na Instagram i napisao: Apokalipsa sada.

Fotografija: Faruk Šehić.

Dobro je što postoje socijalne mreže jer mogu poslužiti kao virtualni dnevnici. Prelistaš i uvjeriš se kako se nikad ništa ne mijenja, te kako ćemo vječno biti opsjednuti glupostima. Sitnim, dragim glupostima. I znacima nadolazećeg kijameta.

Poslije sam slušao neku tužnu muziku, grupu Slowdive. Pjesma me podsjećala na apokalipsu jer se zove Falling Snow i jer sam napisao priču Kortez, krvnik u kojoj pada sivi snijeg, što treba biti metafora kraja svijeta. Dva snijega su se povezala s pepelom iz Buchenwalda. Pepelom iz krematorijuma.

Bio je to i prvi dan lockdowna. Kažu da svijet poslije toga nikad neće biti isti. Kao da je svijet neki granitni oblik koji se nikad ne mijenja.

Mene su više zanimale unutrašnje katastrofe. Unutrašnji snjegovi boje sivog pepela iz vulkana, krematorijuma i uzrokovanih drugim velikim nesrećama. Oni koji padaju bez prestanka.

19. mart

Nestašica toaletnog papira u cijelom svijetu. Nadolazi velika apokalipsa zombija toaletnog papira. Toalet papir apokalipsa. Svi su postali zombiji ali nisu to ni primijetili, jer, logično, onda ne bi ni bili hodajući mrtvaci. Mene zombizam ne dotiče. Nisam kupio toalet papir. Brisaću guzicu lišćem kao u ratu. Vode svakako svugdje ima.

20.

Odbijam gomilati zalihe hrane. Nikad nisam volio misliti kolektivno. Želim da umrem od gladi, herojski, tiho, jer me jedino u životu zanima biti protiv mase, čak i kad je ona milijardu posto u pravu, a znamo da se to nikad nije desilo.

Radujem se nadolazećoj apokalipsi kao početku jedne velike ljubavi.

21.

Slušam tužne i melanholične pjesme. Neka uvertira za smak svijeta mora postojati. U priči Sat od krvi i mesa napisao sam nešto o budućim apokalipsama i mojoj spremnosti da preživim u slučaju neke od njih. Priča je u knjizi objavljenoj 2018. Šerao sam taj dio iz priče po socijalnim mrežama. Da se zna da me kao pisca zanima proročka proza. I da me zanima proročka tačnost mojih fikcijskih riječi. Nadam se da ću biti loš prorok.

Isto sam na socijalnim mrežama izrazio zabrinutost, jer u pomenutoj priči stvarnost prijeti da me prestigne i obesmisli postapokaliptični roman koji pišem godinama.

22.

Sarajevo je pusto kao da se nalazi u zemlji posljednjih stvari. Lockdown djeluje na umove i ljudska srca. Strah se uvlači posvuda kao mikroorganizam. Danas je prvi dan policijskog sata. Sad imamo dva neprijatelja. Vlastitu državu koja bi da nas utamniči i pomenuti smak svijeta na mikronivou.

Fotografija: Faruk Šehić.

Slušaću tužne pjesme da se dobro pripremim za nadolazeće stvari. Čekam da sivi snijeg počne padati kad je sunce u zenitu.

23.

Ženska lica na ulicama, pod maskama, dobila su dodatni trag erosa. 

Prolazio sam kraj pekare na Marijin Dvoru iz koje je izašla jedna žena i onda smo se istovremeno pogledali u oči. Učinila mi se poznatom. Prošla je u suprotnom pravcu od mene. Okrenuo sam se da je osmotrim, možda prepoznam. U tom trenutku sam vidio da se i ona već bila okrenula i posmatrala me. Oboje smo nestali u svojim pravcima. 

Vjerovatno se nikad više nećemo sresti. Ali ljepota tog trenutka traje dugo u meni nakon što se vratim u stan i osjećam pritisak vanjskoga svijeta, jer još nisam postao zombi, a niti ne namjeravam.

Ovo je dan u kojem se sjećam svih gradova koji su mi bitni i u kojima žive ljudi koji su mi dragi. Vidim da na svijetu ima dosta ljudi koje volim, na razne načine. Ali nikad se nisam smatrao nekim čovjekoljupcem od formata, iako sam spašavao ljudske živote u ratu. To mi je bila službena dužnost.

Najviše mislim na Poznań, Berlin, Zagreb, Bosansku Krupu, Beograd, Istanbul, pa opet na Poznań i Berlin. Mislim i na mnoštvo drugih gradova i gradića. Na Užice, naprimjer. Ili Tuzlu.

Sad su se svi gradovi fizički udaljili jedni od drugih. 

Naša zbilja je poput dinamičkog svemira koji se, u toj teoriji o nastanku svemira, predstavlja kao narastajući balon. Što se više balon širi galaksije se udaljavaju jedna od druge. 

Tako se i gradovi sada udaljavaju velikom brzinom. 

Gradovi su galaksije u kojima čamimo u svojim stanovima, kućama. Kroz prozore vidimo kako druga nebeska tijela fijuču kraj nas kao dva voza kada se mimoiđu u punoj brzini na paralelnim tračnicama. Ako otvorimo prozore zapahne nas vrelina kosmičkog zraka (od potiska prohujalog nebeskog tijela) a napolju traje policijski čas.

Sad bih volio da sam u Botaničkom vrtu u Poznańu dok je na snazi zlatna poljska jesen. Ogród Botaniczny, tako se piše na poljskom.

Da jedemo babečke ili šarlotku, pijemo kafu i gledamo kako topli vjetar povija visoku travu koja prirodno raste na klifovima Baltičkog mora u Sopotu. Sopot se nalazi između Gdańska i Gdynije. Skroz lijevo prema Gdyniji je klif Orlowo na kraju beskrajne pješčane plaže. Klif je pun četinara i sav je od finog baltičkog pijeska.

Najviše volim takve apokalipse, u Botaničkom vrtu, kada žutim i crvenim kuglicama, koje smo kupili za jedan zlot, hranimo ribe nalik malim šaranima. 

Površina vještačkog jezerca, obrubljenog lopočima, vrije od babuški koje jedu naše kuglice. To tebi na lice izvlači osmijeh koji bih mogao gledati cijelu vječnost a da mi nikad ne dosadi.

26.

Grad je tih kao nijemi film. Ulazim u Bingo u Alti. Ulaz je kroz tunel podzemne garaže. Nema gužve. Ljudi još nisu provalili da je ovdje savršeno za apokaliptičnu kupovinu. Police su pune raznovrsnih proizvoda. Sve sija od čistoće. Prodavačice i kasirke imaju zaštitne maske, vizire i rukavice, kako pravila nalažu. Kupci za kasom su smireni i takođe imaju maske i rukavice. Sa razglasa ide neki lagani ljetni hit. Svi se ponašaju krajnje normalno što cijelu situaciju čini krajnje nadrealnom. 

Fotografija: Faruk Šehić.

Brzo smo se prilagodili kontrolisanoj nenormalnosti. U Bingu nisam vidio nijednog zombija. Police sa toalet papirom su bile pune.

Vozim se biciklom kroz grad u kojem stanovnici poštuju hešteg #ostanikući. Nema puno ni ljudi koji su stariji od 65 godina na ulicama. Ledeno je i vjetar mi puše u lice. Neko je isisao ljude iz naše realnosti i zarobio ih u nekakvom limbu odakle se ne mogu iskobeljati. Samo rijetki su ostali da svjedoče kako je ovo nekad bio grad koji je izdržao najveću vojnu opsadu u povijesti modernog ratovanja, pa će svakako izdržati i opsadu nevidljivog neprijatelja.

Tišina je konstantna. Podsjeća me na zatišje prije nego započne urnebesni pješadijsko-artiljerijski krešendo, ako oružje svih kalibara shvatimo kao muzičke instrumente neprijateljske filharmonije.

Neki neimenovan dan

Nekog neimenovanog dana vozio sam bicikl dvadesetak kilometara, kako obično i radim, prema Ilidži i nazad. Dan kao dan, ustaneš rano ujutro, pristaviš kafu u kafetijeri i strogo kontrolisana apokalipsa može da počne.

Fotografija: Faruk Šehić.

Pojavio se jedan novi sport među ljudima: brojanje zaraženih, oporavljenih i mrtvih stanovnika ove države. Sjećam se tog sporta još iz rata, mada je tada to bio olimpijski sport i samo nas je dodatno zakucavao u zemlju. Dolazio nam je iz radioaparata, putem ozbiljnog glasa spikera državnog radija. Što sam opisao u priči Ženska strana rata specijalno za englesko izdanje knjige Pod pritiskom.

Često mi se dešava da sam nešto već napisao pa nema potrebe za novim pisanjem.

Sport brojanja u tri kolone će se nastaviti. Njegov cilj nije da dođemo do kraja pandemije, nego da svakodnevno imamo strah od smrti u svojim kostima, venama, kako ga već gdje ko i osjeća.

Ljudi vole da se prepadaju, zato i gledaju horor filmove, ali gadno je kad se stvarnost pretvori u čudan horor film.

Dan okrugao kao super Mjesec

Tog dana sam vidio dvije časne sestre kako su donijele hranu u kesama beskućniku koji živi na ulici Ferhadiji, zajedno s velikim psom. Pričali su i svi su se zadovoljno smiješili. Nisam dočekao momenat kada su se razišli. Ali me taj prizor nahranio radošću i vjerom u ljudsku dobrotu. Iznutra sam sijao kao sijalica od nekoliko hiljada vati.

28.

Većina ljudi su sada Agent Smith, manjina je Neo. Smithovi rade za paranoju, za histeriju, za kolektivni strah i kolektivnu neurozu. Neovi su nemoćni. Njihov glas razuma je zaglušen urlanjem da svi moramo stalno biti u kućama. Njihov glas je nadjačan glasom onih koji potkazuju prve komšije, članove porodice kao u vrijeme Staljinove strahovlade, ukoliko se prekrši i najmanja odredba iz kodeksa ponašanja u doba pandemije, koji su propisali polupismeni stranački lutci iz Civilne zaštite.

Pjesma I Don’t Like Mondays sada je besmislena.

29.

Na Krivaji u ribolovu uhvatio šest riba, tri pustio nazad. Čim sam došao na vodu skinuo sam masku s lica i zaboravio kompletno ludilo u Sarajevu. 

Fotografija: Faruk Šehić.

Iskupiteljska moć ribolova i gledanja u vodu, okružen drugom vrstom tišine od one neprirodne u gradu, takva je da sam sam sebi rekao kao Leonard Cohen nekoliko dana prije smrti: I am ready to die.

30.

Za koji mjesec svi ćemo biti hipici.

Globetrotter je mrtva riječ.

31.

Vani pada snijeg, Michael Stipe pjeva Ashes to Ashes. Rimuje se snijeg i pepeo. Ovdje treba link za ovaj prekrasan i dirljiv cover zajedno sa južnjačkim glasom Karen Elson.

Ova naša strogo kontrolisana apokalipsa me dodatno približila slušanju muzike. Ona mi daje utjehu koju sam prije nalazio u alkoholu. U beskrajnom puštanju krvi u džez klubovima, kafićima, raznim rupama.

1. april

Zvuk točkića trolley bags (putničkih kofera) zamro je ispod moga prozora kao i na ulicama većine svjetskih gradova.

2.

U nosu osjećam miris škobalja iz Krivaje.

4.

Juče popio prvi espreso nakon sedamnaest dana. Da me nije bilo sramota skakao bih od sreće. Ovako, samo sam se smješkao i uživao. Problemi bijelog čovjeka.

5.

Doba hrapavih nadlanica.

7.

Juče zasadio sjeme matičnjaka (melise) i čili papričice Etna u veliku plastičnu saksiju. Sad treba biti strpljiv kao Budha. Svako jutro gledaću da nije šta niklo, iako znam da ne može ništa proklijati prije nego prođe dvadesetak dana. Jedva čekam nicanje.

9. – 11. 

Ovo je prvi veliki somnabulni svjetski rat u kojem se od cijelog čovječanstva traži da sjedi kući i ništa ne radi. Trećem svjetskom ratu se ovo sigurno ne bi svidjelo.

Kad god začujem sirenu Hitne pomoći, kako se razvlači po ulicama ispod mene, dobijem želju da ustanem do prozora, razgrnem zavjesu i pogledam šta se dešava, ali nikad to ne uradim. Samo puštam da sirena iščezne u labirintu austrougarskih zgrada, nošena kombijem put Kliničkog centra. 

12.

Riba na Krivaji, blizu mjesta Solun. Hvatao sa visećeg mosta koji se jako ljulja, ako si početnik u hodanju visećim mostovima. Treba ga preći nekoliko puta prije nego se uvježbaš koliko je potrebno da bi ga prohodao bez neugodnog ljuljanja.

Fotografija: Faruk Šehić.

Škobalj je pred mrijest, neće da uzima. Provlačim mu crve na udici pred nosom ali ne haje. Vidim kako se plovak pokreće, dva puta. Lagano trgnem, jer ne volim divljačke zamahe štapom unazad kad riba uzme. Povučem solidnog klena. 

Isprva ne vidim da li je škobalj ili klen. Navijam da bude škobalj jer je njega slast hvatati pošto se toliko bori da nikad ne odustaje. Bukvalno iskače iz meredova, to je ona mreža na metalnoj šipki pomoću koje vadite ribu iz vode. Samo džiberi vade ribu štapom direktno na kopno. Mada, priznajem, i sam to volim nekad raditi. Povuče čovjeka ribarski adrenalin pa zaboravi pravilo koje kaže da riba najviše spada s udice kada je dižeš iz vode, a zna i vrh štapa često da pukne.

Moja riba se dobro bori, ali pošto imam čudnu perspektivu, jer hvatam sa mosta visine 3-4 metra, ne mogu sve najbolje ocijeniti. Lovim robu iz ptičije perspektive a tad ni ne vidiš najbolje kad plovak tone, jer ga gledaš vertikalno. U jednom momentu riba svom silinom povuče situ uzvodno. Puštam je da nosi koliko hoće. Štap se savija i trese od ribljih udara. Što je štap mekši, savitljivijeg vrha, to će se riba brže umoriti.

Fotografija: Faruk Šehić.

Navučem ribu do druge obale, koja mi je dalja ali pristupačnija za izvlačenje. Džiberski dignem ribu iz vode na obalu visoku metar i nešto. Ali opet sam daleko od ribe i odlučim je dizati skroz na most. Uspijem. Skinem ribu sa udice kliještima i držim je čvrsto u lijevoj ruci. Onda trčim dvjesto metara nizvodno gdje mi je oprema, jer želim klena staviti u mrežu čuvaricu. Volim imati živu ribu, jer nikad ne znaš kad ćeš ribu pustiti. U protivnom, ako je mrtva, a imaš ulovljenu samo jednu, ne možeš je mrtvu pustiti u vodu.

Lovimo cijeli dan. Sunce je jako a lišće je još zavijeno u male svijetlozelene kišobrane. Krivaja je zelena, skoro smaragdna. Baš dok sam bio na visećem mostu, naš jaran iz Soluna je uhvatio mladicu od četiri kilograma na plovak i crva od tzv. mesne muhe. Nakon nekoliko dugih minuta borbe izvukao ju je, fotografisao se s prekrasnom ribom i pustio je nazad.

Prije toga, uzvodno, moj ribarski jaran mi je pokazivao mjesta na kojima stoje dvije mladice. Dubina brzog vodenog toka je manja od 30 cm. Lako je uočiti njihova mjesta za mrijest jer su vodeni oblutci skroz bijeli na tim mjestima, dok je ostatak riječnog kamenja svijetlosmeđ.

Riba je zen i voda je zen. Drveće, trava, cvijeće, ptice, sve je to zen. Ali i kosmičko uzbuđenje kada pred sobom vidiš kako se otvara knjiga života na najelementarniji mogući način. Ovim uzbuđenjem sam zaražen u dobu od četiri godine kada me je Mirdal Terzić učio plivati na Pačijem ostrvu, između dva mosta u centru Bosanske Krupe.

Cijeli dan smo hvatali i uhvatili jednog lipena, jednog klena i jednu mladicu. Sve tri ribe su puštene u svoju riblju slobodu. Kakvo je to zadovoljstvo kada vadiš ribu iz čuvarice a ona kao da osjeća da ide na slobodu. Tako se jako trza da je jedva držiš u ruci. Kada je pustiš kao strijela se zabija u zelenilo i dubinu. Vodena površina se blago uznemiri trzajima ribljeg tijela, zatim se sve smiri.

13.

Pojavili mi se mravi u kupatilu i kuhinji. Kupatilo im je tranzit prema kuhinji. I prije nekog vremena su se isto bili pojavili i misteriozno nestali. 

Ovaj put bih njihovu pojavu mogao iščitati drukčije, kao znakove nečega mračnog što tek treba da slijedi. Međutim, nisam se odao katastrofizmu. Naprotiv, prosuo sam malo vrhunskog, nerafiniranog smeđeg šećera u polici gdje držim začine. 

Otvorim vrata police i vidim kako se hrpica smanjuje. Nahranio sam mrave u doba apokalipse. Nadam se da će mi se ovo računati kada počne brojanje dobrih i loših dijela. Kantar mora da bude teži na dobrim djelima.

Mravi su još tu. Šećer je takođe tu. A ni ova strogo konrolisana apokalipsa isto neće da prestane.

14. april 2020.

Prvi put u životu imam pedeset godina. Smatram svojim najvećim životnim uspjehom to što sam dobacio do ovog broja s obzirom na život u ratu i postratnom dobu. 

Tokom rata život baš ništa nije vrijedio. A ni godinama poslije rata nije mu nešto rasla cijena.

Nemam okrugao stomak, kosa jeste malo rjeđa, ali uvijek je takva bila. Fizički sam spreman, ne pijem nikakve tablete, još nisam počeo nositi potkošulju. Ujutro ne ustajem iz kreveta nego skačem kao da umjesto nogu imam opruge.

Još da se popnem na Kilimanjaro i krstarim Nilom. 

Počeo padati snijeg ali nema sunca i nije zenit. Prava apokalipsa je odgođena do daljnjeg. Neće biti potrebe za ovim stihom: «Sivi snijeg da padne k’o pepeo iz Buchenwalda.»

Naslovna fotografija: Faruk Šehić.