U detalje | BiH

Biznis u nemogućim uslovima

Piše - 06.04.2018

Da li Bosna i Hercegovina pomaže mladima u pokretanju biznisa?

Axel Alić i njegova supruga Nikolina trebali bi po svemu biti itekako poželjni poslodavcima u Bosni i Hercegovini. Diplomirani pravnik i uskoro magistar pravnih nauka i profesorica psihologije i pedagogije ipak su godinama bili na birou.

Da stvar bude komplikovanija, u međuvremenu su dobili i dvoje djece, pa su se našli u nedoumici: da li tavoriti na birou za zapošljavanje i čekati potencijalne poslodavce da im ponude posao, ili sreću potražiti van BiH?

Nakon što su dobili potrebne dokumente za iseljenje u Australiju, ipak su našli i treću opciju. Novootvoreni food outlet Yumm, gdje prodaju prehrambene proizvode sa kraćim rokom trajanja uz snižene cijene, njihov je posljednji pokušaj da si osiguraju dostojanstven život prije nego što odu negdje drugo.

“Htjeli smo pokrenuti nešto što prethodno nije postojalo u BiH. Food outleti su nešto što postoji u svijetu već neko vrijeme, a i sami supermarketi u Velikoj Britaniji ili Švedskoj snižavaju cijene proizvoda kako im se bliži istek roka trajanja”, pojašnjava svoju odluku Alić.

“Kod nas se ogromna količina hrane iz supermarketa baca i uništava iako je ispravna, jer je tako zakonom definisano. Tako smo došli na ideju da, kao prvo, šteta je da se hrana baca, sa ekološkog aspekta. A i da građani imaju najjeftiniji market u državi sa brendiranom i kvalitetnom robom. I da je svima omogućeno da dođu i kupe.”

Axel Alić planira, kao posljednji pokušaj dostojanstvenog života u Bosni i Hercegovini, da otvori mali biznis. Foto: Denis Hadžić/BHRT

Međutim, tu se postavlja pitanje: pored toga koliko je naše tržište spremno za nove oblike posebno malih biznisa i ono što im nude, da li je i sama država, kako legislaturom, tako i na druge načine, omogućila i olakšala mladim poduzetnicima jednostavno pokretanje, ali i održavanje ovih biznisa na životu?

Iz razgovora sa K2.0 sagovornicima i sagovornicama, stiče se dojam da se sve svodi na njihovu pojedinačnu volju. Jer postojeći sistem, čini se, definitivno svakom voljnom da ostane i da se bori da realizuje svoje poslovne ideje služi samo da im postavi prepreke u putu ka potencijalnom razvoju.

Tržište ograničeno interesima

Samir Mujović, zamjenik direktora ili VP IT firme Zemana iz Sarajeva, koja se bavi proizvodnjom sigurnosnih rješenja za računare i mobilne uređaje, kaže da je “sretan što ne mora zavisiti od domaćeg tržišta”.

Zemanin softver, koji uključuje antivirusne programe za mobitele i antimalware programe za računare, u samom je svjetskom vrhu sličnih proizvoda, te ih koriste milioni korisnika u 121 zemlji svijeta. Njihov antimalware je ocijenjen kao jedan od tri zasad neprobojnih od američke agencije NSA (National Security Agency), a da se radi o iznimno kvalitetnom proizvodu, svjedoči i činjenica da se za Zemanu odlučila i Američka ambasada u Rusiji, koja njihove proizvode koristi na svim PC računarima u svojoj zgradi u Moskvi.

U BiH, međutim, za Zemanu se praktično ne zna, te je broj njihovih korisnika minimalan. Razlog Mujović vidi u raznim manipulacijama pri nabavkama, posebno u javnom sektoru.

“Ovdje vlada par ruku. U Republici Srpskoj, Kaspersky je u svim javnim institucijama na nivou entiteta. U Hercegovini i dijelom na državnom nivou to je Fortinet. U Sarajevu, Srednjoj Bosni, Tuzli izbor je Symantec… Sve po principu ‘ja tebi – ti meni’, gdje, kada se uzme tender i pročita specifikacija, vidi se da uslove ispunjava samo Kaspersky. Ili to ide i do te mjere da se javno traže licence za Kaspersky.”

Jasno je da takve nabavke nisu po zakonu, i Mujović kaže da se na te tendere žalio i da su poništavani, ali da su naredni tenderi svejedno opet pisani namjenski po tehničkim specifikacijama za specifične proizvođače.

Softwari kompanije Samira Mujovića – Zemana – se koriste u cijelom svijetu, ali ih ne žele bosanske institucije iako su im ponuđene besplanto. Foto: Aleksandar Brezar/BHRT

Mujović kaže da je, zahvaljujući prihodima od stranih klijenata bio u mogućnosti da svoj, domaći softver, nudi i besplatno. Međutim, bar u javnom sektoru, za ovakvu saradnju nije bilo volje.

Pored prikrivenog interesa, Mujović kaže da je dijelom i do nedostatka želje za promjenom dobavljača, jer bi to značilo da bi se i uposleni u IT ograncima institucija morali upoznavati sa novim softverom, što im se ne radi ukoliko već koriste softver koji poznaju.

Ali, i tu se potkrada paradoks: Zemanin softver postoji i na našem jeziku, kao i sva potrebna uputstva, a Mujović je nudio i potrebnu obuku za korištenje. “Međutim, oni to neće, već biraju ruske ili rumunske proizvode.”

Bez sistematske podrške

Harun Omić, marketing menadžer kompanije The Brew Co., koja se bavi proizvodnjom craft piva. Kaže da mu se inicijalno svidjela ideja da se počne raditi na proizvodu koji se pravi u BiH.

Međutim, BiH je specifično tržište, i Omić kaže da svaki mali preduzetnik ima sebi svojstvene probleme na koje svakodnevno nailazi, pa tako i njihov The Brew Co.: “Da sada sjednete sa sto malih privrednika, možete čuti sto razloga zašto je teško pokrenuti biznis, održati biznis, boriti se da ne propadne, održati status quo – bilo šta što kao pravno lice manje veličine susrećete.”

Omićev zaključak je da, kada se sve uzme u obzir, male kompanije na samom početku nemaju dovoljno sistemske podrške. “Veliki je problem stanje uma, gdje se vrlo malo pažnje na svim frontovima koji postoje na tržištu otvorenog tipa u kapitalizmu, ili nazovimo ovo kakoveć, u BiH po mom subjektivnom mišljenju posvećuje malim kompanijama. Poprilično smo pasivni igrači, koliko mi primijetimo, privrede u BiH.”

Ipak, kada priča kako o svojoj kompaniji i njenim djelatnostima, tako i o budućnosti u BiH, iz Omića izvire iskren, nepatvoren optimizam. Na pitanje kako opravdava činjenicu da se bez obzira na prepreke svejedno vrlo entuzijastično unosi u posao kojim se bavi, te da pokušava istovremeno biti i društveno odgovoran kroz razne humanitarne i društvene djelatnosti mimo primarne – one proizvođača i ugostitelja – Omić pojašnjava:

“Da je situacija izazovna, jeste, ali se iz dana u dan trudimo da opravdamo povjerenje i da damo tržištu više da bi ljudi vidjeli da smo vrijedni njihove pažnje. Ne želimo da ljudi prate naš brend samo zato što smo mi domaći, mladi, poduzetni, nego što se trudimo da radimo stvari koje će biti dopadljive.”

Dina Šiber i Gordana Miladinović su se vratile u Bosnu kako bi počele biznis u kreativnoj industriji. Foto: lična arhiva/Vanja Lisac

Opet, smatra da se bez podrške etabliranih i većih preduzeća ne može, mada vjeruje da postoji određena odgovornost i na onima koji su se tek upustili u biznis: “Mislim da je ključ rješenja aktivna kolaboracija, aktivno učešće malih i uključivanje velikih sistema za koje čujemo na konferencijama, gdje se često čuju pusta obećanja. Podrška velikih prema malima, uz naravno činjenicu da nijedan mali poduzetnik ne treba da očekuje podršku samo zato što je domaći. Oni moraju da pokažu zašto su vrijedni svačije pažnje.”

Suvlasnica kreativne agencije Hive, Gordana Miladinović, obrazovanje je stekla u inostranstvu, da bi se vratila i sa poslovnom partnericom Dinom Šiber pokrenula vlastiti biznis u kreativnoj industriji. Hive nudi usluge dizajna, brendinga, razvoja proizvoda, digitalnih komunikacija i 3D printa, te je ideja Miladinović i Šiber bila da klijentima pruže kompletnu podršku od savjetovanja, koncepta do finalne realizacije.

O problemima s kojima se susreću od početka, Miladinović kaže da je jedna od većih prepreka malo tržište.

“Vlastiti biznis koji je bio baziran na trgovini smo pokrenule 2011. godine prije ovog sadašnjeg trenda startupa koji je došao do nas iz Amerike gdje stvarno možeš svašta da plasiraš jer imaš brojke, imaš dovoljnu količinu ljudi i možeš pronaći različite niše”, kaže i dodaje kako su oni biznis pokrenuli jer im se  ‘učinilo’ da mogu da žive isključivo od kreativnih usluga. “Ali jednostavno, što se nas tiče, ne postoji dovoljno tržište, dovoljne brojke.”

I za Miladinović postoji problem u tretmanu malih u odnosu na velika preduzeća, ali iz njenog ugla, osim nedostatka podrške, nedostaju i olakšice koje bi država mogla pružiti onima koji su na samom početku.

”Ogromne su dadžbine koje od početka plaćaš isto kao da si firma koja posluje 10 godina. Mislim da je to svima problem, uz veliki pritisak od samog početka koji mnoge obeshrabruje da uopšte pokušaju.”

Nade u bolju budućnost

Po podacima Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, u protekloj godini 80.000 mladih steklo radne dozvole van BiH, dok je brojka onih koji su otišli samo unutar kalendarske godine sigurno veći.

Na pitanje zašto su se odlučili da ipak pokušaju poslovati u BiH, posebno kada se uzme u obzir da je odlazak kvalifikovanih i sposobnih mladih ljudi jedan od gorućih problema u državi, svaki od naših sagovornika imao je drugačiji odgovor, ali su svi listom optimistični.

Harun Omić vjeruje da je nedovoljno pažnje dato malim biznisima na otvorenom tržištu. Foto: lična arhiva/Adis Nović.

Miladinović misli da su razlozi individualni, ali da se radi o pitanju percepcije da je negdje drugdje bolje, posebno u poslovnom smislu.

“Neću da kritikujem puno, ali BiH svakako nije država koja radi previše za dobrobit svojih ljudi i građana. Mislim da se zbog toga osjeti pritisak i neimaština, ljudi nemaju novca. Isto tako, mislim da ljudi žive u iluziji kako je vani bolje, prije svega u smislu posla. Neke stvari su mnogo ljepše i uređenije, imaš mnogo više mogućnosti… Ali zaista, i ovdje i vani moraš zasukati rukave da bi bilo šta napravio. Iako je realnost teška, sami sebe limitiramo našim okruženjem, pa često ni ne pokušamo, ili pokušamo jednom i odustanemo. Mislim da nam treba mnogo više akcije. Ako želimo promjene, moramo se uključiti i boriti sa svim onim što nam smeta.“

Omić, kaže da je sve do stanja uma. “Ja iskreno mislim, i to je možda subjektivno, da postoji prilika. Stvar je toga da pokušaš da vidiš nešto pozitivno tamo gdje to drugi ne vide. Ali isto tako, da imaš razumijevanja prema ljudima koji to ne vide. Svi znamo da je potreban trud, rad, disciplina. I sigurno to znaju svi koji su otišli, i koji idu jer su voljni da rade i imaju disciplinu, a ovdje manjkom sreće ili prilika ne vide da mogu uspjeti. Ali ja garantujem, ako znamo da je ova država na veoma lošem glasu, i ako znamo da ne možemo gore, mi samo možemo naprijed.“

Njegov sljedeći projekat je restauriranje i adaptacija sarajevskog istorijski značajnog kina “Imperijal”, što je ambiciozan projekat koji uključuje prilagođavanje prostora ali i njegove namjene da bi se, kako sam kaže, gradu dao novi kulturni centar u kojem će se moći organizovati i izložbe, koncerti, plesni nastupi i slično,

Mujovićeva procjena je da, bez obzira na odlaske, “imamo najvažniji resurs – mozak”, te da je IT sektor u BiH jedan od rijetkih koji ima perspektivu u budućnosti, posebno kada se uzme kontekst BiH kao male zemlje.

“Ono čega se mnogi, posebno oni koji se sjećaju starog sistema, često hvataju je to što ne rade fabrike. Ali mi smo zemlja od tri i po miliona stanovnika. Treba li nam jaka autoindustrija? Ili možda namjenska industrija? Ako nećemo izvoziti za strana tržišta, šta da radimo s tim?”,

Ovaj stručnjak za softwere kaže i kako nema ni izvozne industrije, te da je tržište je svedeno na vrlo skromnu i jeftinu potražnju, i shodno tome, takva je i ponuda.

“Zato je jedino gdje ja vidim da bi BiH mogla procvjetati upravo u usmjeravanju ljudi u IT sektor, jer je to trenutno sektor koji je aktuelan, razvija se, i ne zahtjeva velika ulaganja. I ima prostora za mlade ljude spremne da nauče i da smišljaju i realizuju svoje ideje.“K

Naslovna fotografija: Aleksandar Brezar / BHRT.

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI

NAGORE

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.

THANKS FOR SUBSCRIBING

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.