Blogbox | Kultura

Doviđenja, Borka!

Piše - 04.07.2019

In memoriam: Borka Pavičević 1947—2019.

Kada god sam u ovih 15 godina putovao u Beograd, a činio sam to često, nisam imao većih problema. Međutim, tu i tamo bih se našao u neprijatnoj situaciji. Tako bih, naprimjer, u autobusu čuo nepoznate osobe kako u razgovoru nesvjesno upotrebljavaju riječ „Šiptar“, ili bi me ljudi gledali s podozrenjem dok s nekim na kafi pričam na prilično lošem srpskom, ili bi mi se događale neke slične stvari.

Ipak, kada bih stigao u Centar za kulturnu dekontaminaciju (CZKD) Borke Pavičević — što je obično bio glavni razlog zbog kojeg sam i išao u Beograd — na neki način bi mi laknulo; osjećao sam se kao da sam stupio u udoban, siguran i slobodan prostor.

Tamo bi me uvijek prožimao osjećaj slobode i sigurnosti, ali ne zbog slobode i sigurnosti koja je proisticala iz prostora kao takvog, iz zidova ili nečeg drugog. Osjećao bih se tako zbog Borke, čak i onda kada fizički nije bila tu.

Svaki put kada bih ulazio u CZKD, još u dvorištu bih se okrenuo prema njenom uredu koji se nalazio na drugom spratu i na svom skromnom srpskom u šali povikao: “Je l’ imate drvo da secate ili neki odžak da čistite?” Ona bi mi se nasmiješila i dreknula se: “Ćuti!”, te bi me najljubaznije pozvala unutra.

Stalno mi je spominjala da planira objaviti knjigu sastavljenu od svih mejlova koje sam joj slao. Prema njenim riječima, to bi bilo veoma zabavno štivo jer tako tečno nabadam srpski.

Borka je bila divna žena, možda i najdivnija osoba koju sam ikada upoznao. Bila je nevjerovatno dražesna, gostoljubiva i prijateljski nastrojena, no povrh svega toga, bila je jedna od onih rijetkih umnih ljudi koji vas fasciniraju svojim temeljitim poznavanjem pozorišta, društva i politike. U svakom trenutku je bila spremna da s vama porazgovara, da vam nešto objasni i da vam ispriča neku priču iz prošlosti.

Vrlo često bi zaboravila da nisam čuo za ono što se desilo prije 2000. godine, a o čemu je pričala. Jednostavno nisam mogao znati sva ta imena koja je spominjala. Kada bi se to dogodilo, ona bi mi strpljivo objasnila o čemu je riječ i tada bi mi dio po dio, priču po priču, ime po ime, govorila o jugoslavenskom avangardnom teatru, o festivalu BITEF i o svim poznatim ličnostima međunarodne pozorišne scene koje su se tamo okupljale. Pričala bi mi o svom dramaturškom radu u Ateljeu 212 i u drugim teatrima širom bivše Jugoslavije.

Ona je bila tvrđava koju nacionalističke i fašističke snage bez obzira na jezik i vjeru naprosto nisu mogli osvojiti. Nisu mogli uspjeti u tome zato što je bila harizmatična, odvažna, beskompromisna i odlučna žena. Bila je ustrajna u tome da nikada ne odustane od svojih ideala slobode i ljudskog dostojanstva, od slobode i dostojanstva onih kojima su sloboda i dostojanstvo uskraćeni ili oduzeti, onih koje maltretiraju.

Takvim je učinila svoj CZKD: slobodnim i na neki način vanteritorijalnim prostorom u kojem je svako dobrodošao — oni mali, oni koji su bili drugačiji od većine, oni koji nisu imali glas, oni koje su drugi prezirali, oni koji su pružali otpor vlastodršcima, Albanci i Albanke, Bosanci i Bosanke…

Tu je bilo mjesta za izložbe djela koja bi drugdje u Srbiji spaljivali; tu su se pričale priče i otvarale teme zbog kojih bi vas na nekim drugim mjestima u Srbiji strpali u zatvor ili čak i ubili; tu se ismijavala vlast. To je mjesto gdje su se spominjale i oplakivale žrtve nasilja, fašizma i mržnje.

Sjećanje na tragičnu prošlost ovih prostora kao i borba za to da se takva prošlost nikada više ne ponovi tamo su uvijek bili prisutni, poput naušnica u uhu.

Fotografija: Atde Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.

Borka je uvijek bila tu, u CZKD-u.

Jedne prilike smo pili kafu u jednom od kafića u blizini CZKD-a kada ju je jedan prolaznik ugledao i počeo je glasno vrijeđati. Nazivao ju je vješticom, izdajnicom, prodanom dušom, dovikivao joj “da će joj jebati majku”, i tako dalje.

Zadivilo me je koliko je Borka bila ravnodušna u vezi s tim. Nije čak ni glavu okrenula da pogleda frajera koji joj je dobacivao sve te uvrede. Nastavila je s pričom tamo gdje je stala, u potpunosti indiferentna: očigledno je već bila navikla na priglupe incidente takvog karaktera.

Tokom svih ovih godina, često smo se sastajali u Beču, Tirani i Prištini, ali ipak najčešće u Beogradu, te smo zajedno radili na mnogim regionalnim umjetničkim projektima — bilo u okviru CZKD-a ili pojedinačno. Jedan od tih projekata bila je predstava “Rušenje Ajfelovog tornja”, u kojoj je učestvovala kao dramaturginja.

Što se tiče kulturne saradnje albanskog i srpskog naroda, Borka i njen CZKD bili su prvi na liniji fronta, idejni tvorci i glavni promotori te kooperacije. Kada god bih joj u šali rekao da me CZKD podsjeća na neku “kulturnu ambasadu” Kosova u Beogradu, Borka bi se oduševila. Činilo bi je presretnom kada bismo tamo gostovali s našim predstavama, kada bi se pojavila publika i kada bi mediji pokazali interes za ta događanja.

Tamo smo odigrali sve naše komade. Kada nas teatar BITEF nije htio ugostiti i kada ne bismo dobili odgovor od Jugoslovenskog dramskog pozorišta, CZKD je bio tu. Tu je bila Borka da nam kaže da smo uvijek dobrodošli. Tako je bilo u svih ovih 15 godina saradnje i kulturne razmjene.

Vlasti u Srbiji su se mijenjale. Stanje u politici ponekad je bilo stabilnije, a ponekad prilično teško, tako da smo tamo s našim predstavama ili nekim drugim kulturnim aktivnostima nailazili na manje ili više poteškoća. Međutim, Borkin entuzijazam i želja da nam poželi dobrodošlicu uvijek su bili jednaki, uprkos svemu.

Srbija je zavijena u crno, kao što bi rekao Judžin O’Nil (Eugene O’Neill), no smrt Borke Pavičević ne predstavlja samo veliki gubitak za Srbiju — kojoj je je najviše toga i pružila kao umjetnica i aktivistica — već i za cijelu regiju.

Kao dramaturginja, kao neko ko je neosporno važio za autoritet u sferi teatra, kao aktivistica i humanitarka, svojim radom je doprinijela kulturnoj sceni, ljudskim pravima i društveno-političkoj emancipaciji na čitavom prostoru bivše Jugoslavije. Dala je svoj doprinos tako što je bila Borka Pavičević, jedna institucija sama po sebi.

Borka Pavičević više nije s nama. Ja ne mogu povjerovati u to. Ne znam kako ću ponovo biti u stanju ući u dvorište CZKD-a znajući da Borka neće biti tamo. Bit će teško.

Bit će teško i brojnim drugim osobama s Kosova: zasigurno će biti teško Škeljzenu Maljićiju (Shkëlzen Maliqi), koga je voljela i nadasve cijenila; Kuštrimu (Kushtrim) i drugima koji su odgovrni za festival “Mirëdita, dobar dan”; Vetonu Suroiju (Surroi), za čiji je roman održala promociju; Đerđu (Gjergj) Prevaziju, koji je tamo radio; Bajrušu (Bajrush) Mjakuu, Aljbanu (Alban) Ukaju, Adrijanu (Adrian) Morini i Šengilju Ismailjiju (Shengyl Ismaili), koji su tamo igrali; članovima redakcije Kosova 2.0, koji su s zajedno njom organizirali izložbu “Përtej”. Bit će teško i tolikom broju drugih ljudi,, hiljadama umjetnika i umjetnica, aktivista i aktivistica s Kosova i desetinama, hiljadama njihovih kolega i kolegica iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije i drugih država.  

Borka Pavičević više nije s nama, ali za sobom je ostavila nevjerovatno breme znanja, vizije za budućnost, te vjere u ljubav i promjenu. Njeni život i djelo služe kao inspiracija mnogima od nas, a i meni, bez ikakve sumnje.

Doviđenja, draga Borka.

Naslovna fotografija: Atde Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.

Borka Pavičević bila je dramaturginja, aktivistica, kolumnistica i osnivačica beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju. Rođena je 1947. godine u Kotoru, Crna Gora. Nakon što je diplomirala dramaturgiju u Beogradu, deset godina je provela radeći kao dramaturginja u Ateljeu 212, a zatim i u teatru BITEF kao i u mnogim drugim pozorištima širom bivše Jugoslavije.

Godine 1981. osnovala je pozorište Nova osećajnost u staroj beogradskoj Pivari. Bila je i umjetnička direktorica Beogradskog dramskog pozorišta, ali je 1993. godine zbog svog političkog i javnog angažmana smijenjena s te pozicije 1993. godine. Učestvovala je u Civilnom pokretu otpora (1991. godine) i u brojnim antiratnim protestima i akcijama, kako u Beogradu, tako i u drugim gradovima na prostoru bivše Jugoslavije.

Pisala je i kolumne za magazine Susret i Vreme te za dnevni list Danas. Od 1994. godine vršila je funkciju direktorice beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju.

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI

NAGORE

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.

THANKS FOR SUBSCRIBING

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.