Džon Svini (John Sweeney) je kontroverzna osoba.

Sve do prije sedam dana, kada biste ukucali njegovo ime u Gugl, iz prvih članaka koji bi vam se pojavili vjerovatno biste saznali da je na snimanju dokumentarca o onome što naziva “kultom” urlao na jednu od vodećih ličnosti iz Scijentološke crkve .

Ili biste pak pronašli vijesti o tome da je prošlog mjeseca napustio BBC nakon skandala. Naime, pristalice agitatora ekstremne desnice “Tomija Robinsona” (Tommy Robinson) — pravo ime: Stiven Jeksli-Lenon (Stephen Yaxley-Lennon) — krišom su snimili Svinija kako se opija i omalovažava svoje poslodavce u periodu kada je u fokusu priče trebala biti suprotna strana.

Međutim, ove sedmice biste među prvim rezultatima pretrage naišli na nešto drugo. Ovaj istraživački novinar ponovo se našao na naslovnicama, sada kao zviždač, zbog toga što je optužio svoje bivše šefove u BBC-u da su zataškavali navode o ruskom utjecaju na demokratski poredak u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Čini se da Svini ne namjerava tek tako pasti u zaborav pošto je trideset godina proveo u samom vrhu svoje profesije.

Na kraju krajeva, to je čovjek kojeg je Donald Tramp (Trump) nazvao “jadnim, tupim i odvratnim”, koji je Vladimira Putina salijetao pitanjima o stanju u Ukrajini i koji je jedan od rijetkih novinara iz inozemstva koji su do sada izvještavali iz Sjeverne Koreje, a to je uspio tako što se na kontroverzan način ubacio u jednu grupu studenata/ica tokom njihove posjete ovoj zemlji .

Prethodno objavivši deset knjiga — tri romana i sedam publicističkih djela o svojim brojnim svjetskim istraživanjima — prošlog mjeseca je izdao i svoj jedanaesti, ovaj put koautorski naslov “Ubistvo na Malta Ekspresu: Ko je ubio Dafne Karuana Galicija?” Knjiga se bavi neustrašivom malteškom novinarkom koja se gotovo sama pokušavala boriti protiv moćnika u svojoj zemlji istinom, sve dok nije tragično stradala u eksploziji auto-bombe u oktobru 2017. godine.

Svinijeva blistava karijera otpočela je 1977. godine, kada je s nepunih 20 godina stažirao u listu Ekonomist. Ipak, kaže da su članci izlazili bez imena autora/ica, a budući da je neko ko se bio “nevjerovatno razbahatio” i ko je “često izazivao probleme”, ubrzo mu je sve dosadilo.

Tek je u lokalnim novinama zaista izučio zanat. Iako je studirao upravu, politologiju i filozofiju u Londonskoj školi ekonomije, za sebe kaže da je “stekao obrazovanje” u Šefild telegrafu, gdje je radio četiri godine.

Svini je u Velikoj Britaniji vremenom postao prepoznatljiv kao odvažan reporter i narator. Kao član kolektiva britanskog javnog servisa, proveo je 17 godina uređujući i vodeći udarne emisije BBC-a, Panoramu i Njuznajt. No, u našoj regiji se možda i najviše proslavio devedesetih godina kao Obzerverov dopisnik zadužen za ratove na Kosovu i u drugim dijelovima Jugoslavije.

U aprilu 1999. godine — dok je izvještavao iz izbjegličkog kampa u Kukesu, Albanija — susreo se s nekima od onih koji su uspjeli izbjeći masakr u Maloj Kruši pored Prizrena. Njegov upečatljiv tekst u kojem je otkrio sve što je saznao pomogao je svijetu da razumije muke s kojima su se suočavale izbjeglice albanske nacionalnosti s Kosova dok su bježale pred ubilačkim režimom Slobodana Miloševića. Članak objavljen 4. aprila [1999. godine] pod naslovom “Najcrnji dan u Maloj Kruši” Svini je započeo sljedećim riječima:

“Narod tumara, hrama i tetura preko granice, a patnja je umrtvljujuća. Ne možete je u cijelosti pojmiti, ne možete je kako treba prikazati, niti ti ljudi, izbjeglice, ne mogu riječima opisati kako im je. Ono što se događa na Kosovu toliko je okrutno da je neizrecivo.”

Nekoliko mjeseci kasnije, snimio je dokumentarac iz dva dijela o masakru u Maloj Kruši da bi potom svjedočio u Hagu, što se naposlijetku pokazalo dragocjenim u procesuiranju pet srpskih generala za ratne zločine. Za film je ujedno nagrađen i Emijem, a to je samo jedno u nizu priznanja koje je ovaj novinar dobio u svojoj dosadašnjoj karijeri.

Fotografija: Majljinda Hodža (Majlinda Hoxha) / K2.0.

Svini se na Kosovo vratio prošle sedmice kao gost govornik na međunarodnoj konferenciji K2.0-a pod nazivom “Mediji danas: Promjena paradigme”, tokom koje smo s njim porazgovarali o njegovom angažmanu na Kosovu, mračnijim vremenima za demokratiju, kao i o onome čemu se nada kada je riječ o budućnosti novinarstva.

K2.0: Samo nekoliko puta ste se vraćali na Kosovo nakon 1999. godine, kada ste odavde izvještavali o ratu i njegovim posljedicama. U retrospektivi, 20 godina kasnije, čega se sjećate s Vaših prvih posjeta Kosovu?

Džon Svini: Pisao sam o raspadu Jugoslavije od 1991. godine pa naovamo i u potpunosti sam bio svjestan pokolja i divljanja na Kosovu. Bilo je vrlo teško ući, tako da sam došao ovamo tek 1999. godine.

Dok sam izvještavao za Obzerver, čuo sam za masakr u Maloj Kruši. Odlučio sam pisati o tome zato što sam jedne prilike vidio ljude koji su hodali cestom [u Albaniji] vidno premoreni. Zaustavio sam auto, izašao i pitao ih: “Šta imate za ispričati?”

Bilo je nešto u toj njihovoj utučenosti, njihovoj patnji, sjeti, što je bilo tako duboko i snažno. Osjetio sam to. Popričao sam s njima i rekli su mi za masakr. Rekli su mi za muškarca čije su ruke bile spaljene. Vatra mu je zahvatila šake dok se krio ispod leševa.

I u svom tadašnjem haosu i paklu u Albaniji, pod navalom izbjeglica, mi smo radili, i radili, i radili. Moj vrhunski lokalni pomagač Agim Neza — koji je [nedavno] preminuo — i ja snimili smo fantastičan film u kojem smo rekonstruirali masakr na osnovu priča žena. Ono što se dogodilo opisala nam je jedna baka, zvat ću je baka Batuša [Batusha], ako me sjećanje dobro služi.

Sve to vrijeme smo se i dalje nalazili u Albaniji, jer NATO još nije ušao. Film je osvojio Emija za najbolje strano ostvarenje te je iskorišten kao jedan od dokaza na suđenju Miloševiću u Hagu. Glavna dokazna dokumentacija se jednim dijelom temeljila na našim dokazima.

Nakon toga, kada su snage NATO-a ušle u Kosovo, nastao je veliki kolaps u saobraćaju. Svi auti su stali. Otišao sam na početak kolone gdje je bio tenk britanske vojske i pitao sam vojnike: “Hej, raja, mogu li vam se prišlepat’?” I tako sam na Kosovo krenuo na prednjem dijelu tenka.

Završio sam ovdje [u Prištini]. Miloševićevci su još bili stacionirani ovamo u hotelu Grand, pa su se te noći osjetile poprilične tenzije. Nekoliko dana kasnije, iz Londona je doputovao moj prijatelj Džejms Miler (James Miller), kamerman, s kojim sam se zaputio u Malu Krušu. Tehnički smo bili prvi koji smo ušli u to mjesto.

Znao sam imena Srba koji su tamo ubijali i išao sam od kuće do kuće svakog od njih. Pronašao sam ih zbog toga što sam imao papir s platnim spiskom lokalne milicije. To su bili ljudi koji su poubijali svoje susjede Albance/ke.

Neki od tih dokaza koje ste prikupili pokazali su se značajnim u procesuiranju pojedinih osoba odgovornih za masakr.

Hag je kasnije povezao ta imena s platama, a upravo je pomoću te papirologije — počevši od materijala do kojih sam se dokopao u tim kućama — [tužiteljstvo] uspjelo sastaviti dokaze zahvaljujući kojima je pet zapovjednika srpske policije osuđeno za ratne zločine.

Izdvojio bih jedan detalj u svemu ovome; dok se bližio kraj naše posjete, narod se počeo vraćati. Posmatrali smo i snimali te sirote ljude — žena i djece koji su se svim srcem nadali da su muški članovi njihovih porodica još uvijek bili tu, ali da nisu mogli stupiti u kontakt s njima — koji su po povratku shvatili da su njihovi domovi nestali u pepelu. To je bila srž našeg filma.

Svjedočili smo i jednoj groznoj situaciji, kada je jedan od muškaraca… bio je osoba s invaliditetom, u kolicima… vidjeli su kostur njegovih kolica u pepelu njegove spaljene kuće i njegova majka je vrištala, i vrištala, i vrištala, i… sjećam se da… bili su to potresni urlici. To će me sjećanje progoniti do smrti.

Na kraju su se vratile i jedinice OVK-a i spalile su srpske kuće. Pokazali smo jedan dio snimaka tih kuća dok su bile u plamenu. Kada sam došao da svjedočim i objasnim kakva je moja uloga u prikupljanju prvih karika u lancu dokaza — novac, u biti, pratili smo novac — advokati/ce odbrane su me optužili za pristrasnost i tvrdili su da sam bio prokosovski [albanski] orijentiran.

Ja sam tvrdio da nisam, zato što smo [u dokumentarac] ubacili i snimke na kojima snage OVK-a pale srpske kuće u Maloj Kruši. Tako smo pokazali da smo bili pošteni. Ponosan sam na to.

Bilo je to mirno selo. Napad [srpskih snaga] nije bio ničim izazvan i to je bez ikakve sumnje bio ratni zločin. Nema mira bez pravde, a pravda zahtijeva procesuiranje počinitelja.

Želio bih povući paralelu između Vašeg izvještavanja o stanju na Kosovu 1999. godine i pitanja novinarstva. Postoje novinari/ke koji kažu da nikada neće biti “aktivistički novinari/ke” jer u njihovim očima biti “aktivistički novinar/ka” znači izgubiti nezavisnost. Međutim, ukoliko se osvrnemo na Vaše tekstove, poput Vašeg emocijama nabijenog uvoda u tekst koji ste napisali u Kukesu u aprilu 1999. godine — prikazavši u pravom svjetlu tragediju kojoj ste svjedočili iz prve ruke — nisu li svi novinari/ke na neki način “javni zagovornici/e”, budući da se zalažemo za one koji inače nemaju glas?

Tada sam radio za Obzerver. Pisao sam reportaže od kojih su se mnoge ticale događanja u inozemstvu. Dakle, to mi zvuči kao pisanje zagovaračkih članaka; kako god, kada se zadubite u sadržaj jedne priče, vidite da je sve ovo što sam rekao istina. Prema tome, smatram da se bavim i jednim i drugim u tom pogledu.

S druge strane, bilo je vrlo teško objasniti svijetu da se ovdje na Kosovu očigledno događalo nešto zlo bez direktnih dokaza, a te dokaze nismo imali zbog toga što nismo mogli ući. Miloševićevi Srbi nam nisu dali. Da smo pokušali, vjerovatno bi pucali na nas. Kad bolje razmislim, trebao sam reći: “Pustite me unutra”, no problem je bio taj što nisam imao ni veze ni iskustvo koje imam sada. Mislim da bih pokušao ući [da jesam].

Dok sam radio za BBC, nisam ni pomišljao da tako pišem — to je drugi par cipela. Stvar je u tome što je BBC discipliniraniji kada se radi o balansu između ta dva aspekta. Vi u BBC-u smijete predočiti dokaze i tek onda napisati neki udarni zaključak koji će se isplatiti. Zapravo, vjerujem da bih danas to učinio, ali nisam bio tako discipliniran [1999. godine].

Poštujem i shvatam novinare/ke koji kažu da se ne bi trebalo baviti zagovaračkim novinarstvom.

Fotografija: Majljinda Hodža / K2.0.

Regije kao što je Sjeverna Koreja su problematična. Ne mogu vam reći šta se tačno događa u tamošnjim zatvorskim logorima, no možemo snimati iz svemira i možemo razgovarati s ljudima koji su bili tamo i koji kažu da ne možemo ni zamisliti kakav je to pakao. Smatram da je upravo tada prikladno pokušati doprijeti do ljudi i objasniti im da je to mjesto neka vrsta pakla na zemlji.

Drugim riječima, kada nemate pristup nečemu, kada vas ograničavaju ubice — odnosno ljudi za koje sumnjate da su odgovorni za ubistva, o čemu svjedoče čvrsti dokazi — onda je takav vid izvještavanja uredu. Ipak, s obzirom na iskustva kroz koja sam prošao, danas tako ne bih pisao.

Ne kažem da je to pogrešno, ali prošao sam kroz BBC i mislim da bih se bacio ravno na dokaze kada bih govorio o ovome, a to bi već bilo dramatično.

Sve u svemu, u mnogočemu to zavisi od medija i uređivačke politike, i obje metode mogu biti podjednako prihvatljive sve dok imate dokaze kojima biste sve mogli potkrijepiti?

Da, morate imati dokaze.

Na Kosovu se 1600 osoba i dalje vodi kao nestalo, a 10 000 civila/ki je ubijeno. To je ogroman broj ljudi… kada samo pomislite da bi 10 000 ljudi moglo biti ubijeno.

Dakle, mi smo se prosto potrudili saznati sve što smo mogli o masakru počinjenom u Maloj Kruši. Znao sam sva imena stradalih, njihovih porodica, znao sam gdje su živjeli, te sam u glavi imao kristalno jasnu i čvrstim dokazima potkrijepljenu sliku o tome da smo bili u prednosti što se dokaza tiče i da nije bilo nikakve sumnje sa strane svjedoka/inja. Također smo imali osjećaj da je argumentacija bila višeslojna, da su se svi ti djelići dokaza uklapali i da se moglo shvatiti.

Prema tome, imali smo jasnu predstavu o tom masakru. To je bio ratni zločin. Ne sumnjam u težinu ni u istinost dokaznog materijala, niti u istinitost naših filmova koji se bave masakrom.

Govorili ste o važnosti tačnog izvještavanja. Pređimo sada na preispitivanje laži. Danas imamo Donalda Trampa u Bijeloj kući i nečasne rasprave o Bregzitu, pri čemu se stječe dojam da političari/ke sve češće iznose neistine. To je nešto što i ne mora nužno predstavljati novitet u ovoj regiji. Međutim, mediji se svugdje u svijetu suočavaju sa sličnim izazovom: Da li mediji — ili pak pojedini tipovi medija — imaju dužnost da eksplicitno ukazuju na laži kada na njih naiđu?

S tim problemom se trenutno borimo u Velikoj Britaniji, a jednostavno rješenje u bilo kojem segmentu problema ne postoji. Čim nekoga nazovete lažovom, to je loše. Svako od nas stalno pribjegava nekim sitnim lažima, što potpuno razumijem. Ipak, u javnosti sam vrlo oprezan.

Moj otac je bio nadasve častan čovjek i mislim da sam na njega na tom planu. Vrlo sam oprezan. Ta crta je teret svakog novinara/ke BBC-a, koji sam ja skinuo sa svojih leđa, no u svakom trenutku imam na umu tu disciplinu. Ona je dobra. Iznimno sam oprezan kada optužim nekoga za nešto za što imam čvrste dokaze, dokaze koji su u najboljem slučaju javno dostupni — a ponekad i nisu.

U Iraku je za vrijeme režima Sadama Huseina bila aktualna politika obavljanja zajedničkih sahrana preminule novorođenčadi zato što su se medijima dopadale takve priče. Tijela bi bila zadržavana u mrtvačnicama sve dok ne bi bilo prikupljeno njih otprilike 30 do 40 da bi tek onda djeca bila sahranjivana. To se kosi s tradicijom u muslimanskim zemljama, to je gnusno.

Radnik jedne od tih mrtvačnica mog kolegu s jedne američke mreže odveo je da pokaže ladice s tijelima djece, pričekavši trenutak koji je tajna policija ocijenila prikladnim… kada su ocijenili da imaju dovoljno tijela za obavljanje jedne od tih [zajedničkih sahrana]. I kako onda da navedete izvore kda pišete takvu reportažu? Ja sam povjerovao u tu priču čim sam je čuo, i kasnije se pokazalo da podaci jesu bili tačni.

Čini se da je Boris Džonson (Johnson) u svom privatnom životu do sada bezbroj puta izgovorio neku sitnu laž i to se počinje odražavati na njegove javne nastupe. Tu je i problem u vezi s Džeremijem Korbinom (Jeremy Corbyn) i antisemitizmom. On kaže da nije [antisemit], ali veliki broj Jevreja/ki tvrdi da jeste i previše ih je da bi se nešto takvo olako odbacilo. Uglavnom, i ta situacija je problematična.

Da nazivam naše političare/ke lažljivcima/ama, to nerado činim, jer sam mišljenja da se time umanjuje vrijednost razgovora. Istovremeno je problem činjenica da na društvenim medijima poput Tvitera ljudi objavljuju nešto i spominju vas, što vam može biti zabavno ili frapantno. Ja retvitam takve stvari, no ne bih ih izgovorio u televizijskom prijenosu.

Javna je tajna — i to je ogroman problem — to što su društvene mreže u potpunosti neregulirane, stoga se nalaze izvan granica zakona.

Želio sam snimiti dokumentarac o Tomiju Robinsonu, a BBC me razljutio zato što su oni trebali to emitirati. Bilo je raznih prepreka jer me jedan od njegovih pristalica izmanipulirao i potajno snimio. Neprijatno mi je zbog onoga što sam rekao u tom snimcima, ali ipak ne mislim da sam izjavio nešto sramotno. Trebali smo biti iskreni prema gledateljstvu i reći: “Da, Svini je zabrljao, on je malo blesav, no ovaj čovjek [Tomi Robinson], ovo je loše…”

Količina laži koje su pobornici/e Tomija Robinsona objavlili na društvenim mrežama naprosto je nevjerovatna. Većina tih osoba je anonimna. To bi mogli biti ruski botovi — što je vrlo vjerovatno makar kada je riječ o nekima od njih. Međutim, iscrpnija analiza bila bi prava noćna mora.

Dakle, problem je sljedeći: Da li je pogrešno nazvati nekoga lažovom na BBC-u? Ja smatram da jeste, zato što morate dokazati nečasnu namjeru kada nekoga nazivate lažovom. Nije dovoljno samo reći da je ta osoba pogriješila.

Ja prvi griješim, svi ljudi… svi novinari/ke su ljudi, i pravimo greške. Previše sam ljudski reporter, ali mislim da su svi dobri novinari/ke takvi. Svi mi imamo svoje mane. Ja ih barem imam mnogo!

Otežavajuća okolnost je ograničenost provjerenog javnog prostora u domeni programa javnih servisa, kao i Divlji zapad na društvenim mrežama. To je velika prepreka za nas u Britaniji, a prava noćna mora za ljude u ovom dijelu svijeta.

Da li za Vas kao novinara na društvenim mrežama važe pravila koja se razlikuju od onih na BBC-u? Da li postoji nešto što biste sami napisali na društvenim mrežama, no što ne biste stavili u izvještaj na BBC-u?

Sada kada sam napustio BBC, imam osjećaj da previše dangubim i trebao bih se dozvati. S druge strane, sumnjam da ću ikada više dobiti stalno zaposlenje, što je uredu. Možda počnem raditi na ugovore [o djelu].

Problem sa mnom i s cijelom ovom frkom oko Tomija Robinsona jeste to što sam se našao rastrgnut između strogo reguliranog BBC-a i bezakonja. Ovo je ogroman problem jer vas ljudi napadaju gotovo instinktivno: neko mi je rekao da se ubijem, neko me je optužio da sam pedofil — nisam.

Prema tome, na meti sam besmislenih, apsurdnih i groznih napada, te se još uvijek na neki način s teškom mukom pokušavam izboriti s njihovom obimnošću. Dok sam bio pod okriljem BBC-a, argument je glasio ovako: “Ne brani se, sve do prijenosa.” To je bila neka vrsta mučenja, zbog čega sam pomalo počeo pucati po šavovima. Otvoren sam i iskren zato što je to najbolje rješenje za vas kao reportera/ku kada ste u javnom prostoru. U nevolji se poznaju junaci.

Cijeli demokratski svijet muku muči s ovim. Prema svemu sudeći, to ne dotiče jedino autoritarne sile kao što su Rusija i Kina, odakle jedan dio ove mržnje i potiče.

U toku dosadašnje karijere često ste dobijali prijetnje dok ste radili na svojim reportažama. U proteklim godinama smo svjedočili ubistvima novinara/ki u zemljama Europske unije, među kojima su Dafne Karuana Galicija (Daphne Caruana Galizia) s Malte i drugi novinari/ke iz Slovačke i Bugarske. Da li živimo u vremenima koja su mračnija i opasnija za naše demokratske sisteme? Ili pak novinari/ke postaju vještiji, pa samim time i predstavljaju veću prijetnju?

Smatram da smo zakoračili u mračnije doba i da je ovo vrijeme mnogo opasnije.

Možemo valjda i zanemariti to da su se novinari/ke u sedamdesetim godinama bavili nekim crvenobrigadirskim stvarima. To je tek bilo žestoko. Nijedan novinar/ka nije ubijen tokom Nevolja [u Sjevernoj Irskoj], mada su brojni novinari/ke u Srbiji i Hrvatskoj zgubili život — njih 45, ako se ne varam — 1991. godine, dok se Jugoslavija raspadala.

Ipak, ubistva novinara/ki u mirnim državama članicama Europske unije prilično su nove i za mene zastrašujuće pojava.

Zajedno s Karlom (Carlom) Boninijem, novinarom [italijanskog dnevnog lista] Republike, i malteškim blogerom Manuelom Deliom, napisao sam knjigu pod naslovom “Ubistvo na Malta Ekspresu: Ko je ubio Dafne Karuana Galicija?” Ono što se u suštini dogodilo jeste to da se opozicija [na Malti] raspala ili da ju je vlada — na neki vrlo čudan i sumnjiv način — preuzela pod svoje, pa se tako sada tehnički ni ne protivi vladinoj politici koja dozvoljava prljavom novcu da cvjeta na teritoriji Malte; najveća protivnica ovog cunamija prljavog novca koji zapljuskuje obale majušnu ostrvske zemlju bila je Dafne, i ušutkali su je jer je pravila probleme.

Pisanje ove knjige činilo se vrlo, vrlo zahvalnim poduhvatom. [Malteški biznismen] Jorgen Fenek (Yorgen Fenech) uhapšen je na svojoj jahti dok je bježao; on je vjerovatno i najbogatiji čovjek na Malti, a priveden je zbog sumnje u umiješanost u ubistvo Karuana Galicije, mada do sada nije objavljeno za šta se tačno tereti. Siguran sam da će poreći povezanost s ovim zločinom.

Tu je i ubistvo [Džamala (Jamala)] Kašogija (Khashoggi), koji je otišao u prostorije Konzulata Saudijske Arabije u Istanbulu [u oktobru 2018. godine]. Tu ga dave i skomadaju pilom za kosti, zatim mu niko ne pronalazi tijelo, i onda se sumnja da su ga stavili u kiselinu. To je… grozno i ovo je bio prvi put… nije Dafnino, već Kašogijevo ubistvo to koje mi je sledilo krv u žilama.

Krivim Donalda Trampa. Krivim ga za otrov koji je ubrizgao u novinarstvo, svojim optužbama da BBC, CNN i Vašington Post prenose “lažne vijesti”. Svojim gnušanjem, gnušanjem iz dna duše nad time da bi ga se moglo pozvati na odgovornost i staviti pod lupu, narušio je cijelu atmosferu, čime je dao signal autoritarnim režimima i ubicama da rade šta god žele. Sve u svemu, živimo u mračnom dobu.

Nakon ubistva Dafne Karuana Galicija na Malti, mogli smo vidjeti da je pokrenut Projekt Dafne, u okviru kojeg su se novinari/ke okupili da bi nastavili neke od njenih priča. Koliko je važno da novinari/ke u ovom kontekstu pokažu solidarnost jedni s drugima?

To je izuzetno važno. Mislim da je Projekt Dafne bio briljantan.

Naša je knjiga i napisana u duhu Projekta Dafne, stoga je bilo divno vidjeti šta se tamo radilo. Pošto je to istraživanje o Tomiju Robinsonu pošlo po zlu, odlučio sam napustiti BBC i polako sam se izvlačio iz svega toga. Bio sam indisponiran i depresivan, ali ono što mi je pomoglo da se pridignem bila je knjiga o Dafni, koju nismo pisali u sklopu Projekta Dafne, nego više u njegovom duhu.

Proveli smo gotovo sedam dana u Dolomitima prije nego što smo sva trojica [koautori knjige] sjeli za kompjutere i počeli pročešljavati priče na kojima je radila. Svako malo bismo uzviknuli: “Kako je hrabra!”, ili bismo rekli da je bila “na tragu”. Bila je uistinu izvrsna. Međutim, taj proces prekopavanja dokaza i adekvatnog objedinjavanja tih materijala u knjigu iziskivao je poseban trud, i bilo je uzbudljivo. To mi je pomoglo da se popravim i da se vratim, tako da je cijelo to iskustvo bilo prekrasno. Dakle, debelo sam na strani tog jednostavnog principa [solidarnost među novinarima/kama].

Uvijek sam se toga držao. Dok se vozite hrvatskim i bosanskim cestama 1991. godine tokom rata, kada se nekome od vaših kolega/ica — možda vam se ta osoba ni ne dopada — ispuše guma, vi stajete, odbacujete ga/je do najbliže benzinske pumpe i ostajete uz njega/nju. Možete vi njih naribati koliko god želite oko nekih starih budalaština iz novina, no kada se nađu u nevolji, vi ih pripazite.

Uvijek, uvijek sam se toga držao. I ne vjerujem da ima ijedan kolega/ica iz inozemstva koji me optužio/la da ne poštujem to vrlo prosto načelo. Danas moramo čuvati leđa jedni drugima više nego ikad, zato što su današnja vremena gora.

Novinarstvo — prvenstveno istraživačko i izvještavanje s ratišta — može biti vrlo otuđujuće te samo mali broj ljudi može razumjeti ono kroz što prolazite. Kažete da se novinari/ke trebaju brinuti jedni o drugima, ali kako se ujedno brinuti i o sebi?

Pa, već ste uvidjeli da je moja tajna ljubav prema zabavi, prema šali, prema apsurdu rata. Kada se nađete u strašnoj situaciji, dolazi do mentalnog zastoja, no ako počnete provaljivati… treba vam smisao za crni, najcrnji humor, i jesam, kriv sam. I sam imam takav smisao za humor. Prema tome, zezajte se. Pomoći će vam.

Upravo [danas] sam imao radionicu na kojoj sam pričao s mnogim mladim novinarima/kama i napominjao ih: “Ako ste u ratnoj zoni, zbijajte šale.” Kad vas je četvero u autu, zafrkavajte se. Kad vas neko od tih ljudi iritira, možete ga podbosti nekom internom šalom, ili ga žacnuti, svejedno je, i to na način na koji se ne biste mogli ophoditi prema toj osobi u formalnoj situaciji. Kroz humor bolje komunicirate.

Kada naiđete na barikadu, naravno da nećete oplakati od smijeha, ali u isto vrijeme, ako uspijete pokazati naoružanima da ste dobri ljudi, ili smiješni, ili zabavni, umnogome ćete sebi olakšati. S tim u vezi, uvijek pokušavam naučiti niz nekih ciljanih fraza, od kojih je jedna: “Govorim ovaj jezik k’o španska krava!” Ovo znam reći i na albanskom i na srpskom.

Odavno nisam bio u ovom dijelu svijeta, no na ruskom je… [ruski]. To znači: “Pričam ruski k’o španska krava. Ja sam glupi patuljak.” I onda se ljudi samo nasmiju — recimo, preda mnom je frajer iz KGB-a, ili vojnik FSB-a koji je u mene uperio pušku. Odvratit će mi da nisam glupi patuljak, ili da nisam patuljak, i tako ću se s njim povezati kao s drugim ljudskim bićem.

Nekada i griješite. Bila je ‘91. godina. Na periferiji Osijeka, na putu prema Vukovaru, ima nekoliko malih sela, od kojih smo jedno i posjetili. To je Borovo Selo. Kada smo stigli tamo, osuo sam paljbu po četnicima, govoreći da su prave ubice i fašističke gnjide, a onda me je jedan tip zaustavio. Svi prisutni su imali puške i na prsima su nosili ogromne redenike s mecima za mitraljez, te su im pri ruci bile pozamašne zalihe šljivovice. Rekli su mi: “Izvini, mi smo četnici.”

Osjećao sam kako se smanjujem, baš kao Džon Kliz (John Cleese), i procijedio sam: “Ja… Izvinjavam se, strašno mi je žao!”

I tako malo fulite, ali bilo je nekako smiješno. I ja sam se nekako šeretski izvukao, pa su ovi bili u fazonu: “Aaaaa”, i onda su se svi odvalili smijati.

Tada sam bio u društvu prijatelja iz Ivning Standarda, koji mi je kasnije rekao da sam skroz odlijepio. Ja sam mu odbrusio: “I dalje si živ, prestani se prenemagati.”

Usput, to se dogodilo jednom — i nikada više!

Pređimo sada na budućnost novinarstva. Novinari/ke u današnjem dobu na raspolaganju imaju razne tehnološke novitete. Kada se radi o Panamskim ili Rajskim dokumentima, primjerice, mogli smo uočiti da novinari/ke koji se bave velikim količinama podataka sjede za svojim radnim stolovima i prekopavaju kompjutere u potrazi za većinom informacija koje su im potrebne. Vi sebe nazivate staromodnim reporterom…

… starog kova!

… starog kova, oprostite! Ipak, u toku svoje višedesetljetne karijere morali ste se usput i prilagođavati promjenama. Apropo toga, kakav bi trebao biti omjer između oslanjanja na nove pristupe i korištenja starinskih metoda izlaska na teren radi nalaženja izvorima.

U ratu između ljudi i mašina, ja sam na strani ljudi.

Vjerujem da ljudski odnosi… izađete s prijateljima na piće i sve vrijeme provedu tipkajući po telefonima. To je problem. [Tviter, Fejsbuk, Instagram] — sve ovo dominira našim životima putem tih aparata za ispiranje mozga koje zovu mobilnim telefonima.

Eh, sad, da li sam na Tviteru? Da, imam 40 000 pratitelja. Da li provodim previše vremena na njemu? Da. Da li me odvraća od čitanja knjiga koje su puno bolje od Tvitera? Da. Da li je to loše? Da. Da li sam ovisnik? Da. Da li se mogu riješiti te navike? Teško.

Sjeverna Koreja i Kongo su dva najpogodnija mjesta za odvikavanje na kojima sam do sada bio. Odete u Lubumbaši i imate internet. Međutim, 200-300 kilometara dalje od Lubumbašija u bilo kojem pravcu — ništa! I onda pomislite: “Nema veze”, pa počnete razgovarati s ljudima.

Dakle, internet i društvene mreže imaju nekoliko ogromnih prednosti, shvatam, predivno. S druge strane, mnogo toga smo izgubili, a novinari/ke se moraju baviti i jednim i drugim. Postoje pravi ljudi s pravim pričama koji znaju šta se događa, dok istovremeno morate biti ažurni i u ovom drugom pogledu. Novinari/ke koji samo sjede i cijede podatke — to već nije za mene.

Fotografija: Majljinda Hodža / K2.0.

Vezano za to, danas je sposobnost koncentracije kod ljudi mnogo slabija, a istraživačko novinarstvo često se bazira na iscrpnim izvještajima i grubo je, stoga je potrebno izdvojiti vrijeme za čitanje i shvatanje takvih sadržaja, posebno kada pratite novac i kada se sve vrti oko kompleksnih finansijskih tokova i odnosa. Da li bi naročito istraživački novinari/ke trebali promijeniti način na koji pišu reportaže i iznositi svoje priče na zanimljiviji način? Da li mi kao novinari/ke moramo uvesti neke promjene?

Ne moramo se mi uopće promijeniti. No, nikada nemojmo zaboraviti pripovijedanje.

Jednog dana ću početi pisati memoare, prije nego što zaboravim sve priče. Sjećam sam se posjete tetki Mardžeri (Margerie) koja živi u Liverpulu, odakle inače i potječe moja porodica. Moja baka je bila teatarska kućevlasnica, ili, bolje rečeno, kućevlasnica pored teatra. Bila je okružena mnogobrojnim glumcima/icama, umjetnicima/cama i drugim osobama iz tog miljea.

Jedno vrijeme je iznajmljivala jednu krasnu stariju kuću i jedan od njenih stanara bio je kipar. Budući da je bila opsjednuta čišćenjem, baka je jednom čistila prašinu s neke njegove statue nagog muškarca. Pri čišćenju mu je otkinula pišu i vratila ju je nazad, ali naopako!

Tetka Mardžeri mi je ispričala ovu priču iz čista mira, a njoj je 85, 86, 87 godina, ne znam. Uglavnom, stara je! Pripovijedanje je u mojoj porodici vrhunaravna manifestacija postojanja, pa tako i sama pomisao na to da ne pričate o nečemu najbolje što možete kao da se kosi s mojim uvjerenjem. To je nešto što prosto radite.

Jedino je problem to što biste ponekad da ispolirate neke priče i malo ih izbrusite, jer uvijek ima nekih opasnih izbočina. Naravno, dok sam radio za BBC, opirao sam se tom instinktu.

U sferi istraživačkog novinarstva problematična je činjenica da ponekad ne vidite šumu od drveća zbog toga što se previše posvetite detaljima. Jedna od stvari u kojima sam bio dobar bila je ta da nisam nužno bio u lovu na priče, već sam ih samo uzimao i pričao tako da su shvatljive publici. Prema tome, pratite auditorij i nastojite pomoći čitatelju/ici, slušatelju/ici ili gledatelju/ici.

Radio sam jednu reportažu o mučenju u Alžiru, u okviru koje nisam smio navoditi prava imena ljudi, stoga je Abdil (Abdyll) bio “Muhamed” (Muhammed). Time je automatski stvorena barijera [za publiku koju pretežno čine kršćani/ke]. Zato sam odlučio jednog od tih ljudi koje je alžirski režim podvrgavao stravičnim mučenjima odlučio nazvati “Piter” (Peter).

To je najobičnija reporterska caka, no korisna je, jer u postkršćanskim društvima poput britanskog upotrebljavate kršćanska imena. Zbog toga ljudi shvataju “Pitera”. On je ljudsko biće. Tu dodate još neke detalje o njemu kao osobi i onda on oživljava.

Dakle, nema sumnje da je to važno, i smatram da je vrlo bitno ubaciti malo ljudskosti u priču.

Ukoliko biste jednom mladom novinaru/ki iz regije koji/a tek započinje karijeru mogli dati jedan savjet, šta biste mu/joj rekli?

Moj glavni savjet bio bi… kada smo u našem filmu htjeli prikazati kako OVK spaljuje srpske kuće, to je bila teška uređivačka odluka; [ipak] pomogla nam je u procesuiranju ratnih zločinaca zato što smo pokazali da smo pravedni i da smo bili spremni uputiti kritike na račun one strane s kojom smo se kao ljudi mogli najlakše poistovjetiti, jer su ti ljudi bili masakrirani.

Govorili smo istinu o izgredima [kosovskih Albanaca] — koji su palili kuće drugih — i tako smo se nametnuli kao pravedni. To je moj savjet i uvijek ga imajte na umu, i slijedite ga.

Naposlijetku, medijski radnici/e vode žustre rasprave s ostatkom javnosti koja tvrdi da je medijsku industriju zahvatila kriza, te da je situacija kritična i što se tiče povjerenja u medije. Prema svemu sudeći, u neku ruku su stvari crne. Međutim, Vi izgledate kao neko ko je uprkos svemu optimističan u vezi s ovom profesijom i njenom budućnošću?

Mislim da pesimizam… to je rekao Dalaj Lama… pesimizam je previše dosadan!

Zabrinut sam, vremena su teža. Osjećam fizičku zabrinutost koju nikada do sada nisam osjećao. Baš nakon Kašogijevog ubistva sam pomislio: “Džone, bolje ti je da pripaziš.”

U isto vrijeme, upravo mi stojimo na prvoj liniji odbrane protiv lažnih vijesti, protiv napada na demokratiju, vladavinu zakona i slobodu govora kojima svjedočimo danas, zbog toga što vjerujemo u podrobno ispitivanje te u činjenice i istinu.

Mi smo na pravoj strani povijesti. Uprkos svim našim greškama, mi smo na strani dobra. Ne smijemo to zaboraviti.K

Razgovor je uređen radi preglednosti i jasnoće. Intervju je vođen na engleskom jeziku.

Naslovna fotografija: Majljinda Hodža / K2.0.