Elvira Mujčić je rođena 1980. u Loznici, u Srbiji, ali je do početka rata 1992. živjela u Srebrenici. Ta naoko nebitna činjenica će odrediti njen život u potpunosti kao i život njenih bližnjih koji su centralni motiv romana “Deset šljiva za fašiste”, koji sam uredio za biblioteku Nulta stvarnost izdavačke kuće Buybook. Knjigu je prevela Jasenka Kratović, a dizajn uradila Aleksandra Nina Knežević. 

Povod za razgovor sa Elvirom Mujčić je dvostruk; to što je njena knjiga objavljena prvi put na bosanskom jeziku i promovisana na festivalu Bookstan ove jeseni. Drugi razlog je to što je Elvira prevoditeljica moje dvije knjige na italijanski jezik. Moj izdavač Mimesis iz Milana je Elviru unajmio da prevodi “Knjigu o Uni”, poslije toga smo se upoznali.

Posljednja moja knjiga koju je prevela “Priče sa satnim mehanizmom” je izašla u isto vrijeme kad i njena u Buybooku. Tako da je naš razgovor ovdje razgovor dvoje pisaca, jedne prevoditeljice i jednog urednika.

Fotografija: Jasmin Agović.

Elvira: U svakoj priči ima jedan trenutak u kojem iskoči tvoje lice. Ko je pročitao “Knjigu o Uni” ili “Pod pritiskom” može prepoznati tebe. U svim tim pričama, koliko ima tebe?

Faruk: Mi smo sve ono što mi napišemo, a i nismo mi. To je ona vječna podjela koliko je nešto autobiografsko u djelu, a koliko nije. Tvoje pitanje se više odnosi na neki autorski pečat, senzibilitet. Budući da se znamo privatno, ti možeš da čuješ moj glas i vidiš moje lice…

Elvira: U ovoj knjizi je još jači tvoj pečat i to istraživanje svih tih tvojih uloga, jer ti nisi pisac koji sebe stavlja u ulogu junaka koji imaju dobro lice. Ti pričaš o ratu kao vojnik, ne kao civil, i na neki način mogao si biti vojnik u bilo kojoj jedinici bilo kojeg naroda. Nije da se ti štediš, jedna od priča koje su me jako pogodile je zadnja priča u knjizi…

Faruk: Meni je to jedna od najdražih priča. Ta priča je autobiografska i fiktivna. Vozio sam se na biciklu kraj Miljacke, na Stupu, izvan grada, uporedo sa rijekom. Rijeka je tu prljava, nažalost, puna krutog otpada, kanalizacije. Voda je crna. 

Onda sam tako uletio u tuđi posjed. Prošao sam jednu kuću koja je sva bila od metaka i gelera, tu je bila linija razgraničenja, tu su bile velike bitke. Ta kuća me je podsjetila na kuće za željezničko osoblje, koje se prave pored pruge, ona me je asocirala na jednu željezničku kuću koju smo zvali vegtarnica, gdje sam ratne 1992. dočekao Novu godinu jer sam tu stražario. 

Ušao sam u posjed i naletio na jednog krupnog čovjeka. Čovjek je bio čudan, čudnog govora, u kombinezonu, bila je jako neugodna situacija, nije mi dozvoljavao da prođem. I inače u tom dijelu Stupa sam imao dosta negativnih iskustava, napao me je pas, mračan je taj dio, sve je nekako jako pomjereno. 

Taj čovjek me je podsjetio na divlje Kajune (Cajuns) iz filma Southern Comfort Waltera Hilla, ta priča je metafora Bosne. U toj priči lik nije ratni zločinac, ali je mračan, on nema ni ideologiju, htio sam da uđem u neki primordijalni mrak. Nevezano za rat, nacije. Nije njegova nacionalnost uopšte bitna iako se on tu određuje u priči — ne identifikuje se sa bilo kakvom politikom, kaže da je kupio kuću od jednog Srbina. 

Ova priča smo svi mi, neka ta strašna Bosna, mimo tih lijepih priča o Bosancima koji su dobri ljudi, piju kafu kao na razglednici. Htio sam napisati neku podzemnu priču. Na kraju pripovjedač priča iz pozicije zemlje.

Elvira: Da, da, završava se: on je zemlja…

Faruk: On kaže: “Kroz mene teku rijeke, Miljacka.” On je Bosna, taj lik je Bosna. Pripovjedač je neko kroz koga idu zlatne žile. Htio sam reći da nismo ni dobri ni loši, nego da smo svakakvi. Tu imaju neka bića koja njega napadaju, on ima neke paranoje…

Elvira: Ona svjetla…

Faruk: Svjetla koja prolaze kroz rupe od gelera. Meni su najdraže te priče iz ove knjige koje imaju taj prelaz u fantastično…

Elvira: Ali skoro sve tvoje priče u nekom trenutku idu u fantastično. Ove priče su možda manje poetične, više su grube, ali ima u svakoj priči neka poetska slika, kada se ide prema fantaziji ili poeziji. I u ovoj priči kada lik priča o svjetlu, to nekako pređe u poeziju, iako je on strašan. Iako ti ne razumiješ šta se dešava kad nađe rukavicu…

Faruk: On je ubio biciklistu… Pas je iskopao rukavicu i donio je. U stvarnosti ja sam se provukao, ali u priči me je on ubio (smijeh).

Elvira: To što on čuje, on kaže da se nešto čuje u noći, krici… Kao da neko cvili… To se sve osjeća, ali ništa nije previše jasno.

Faruk: On drži ljude zatvorene, muči ih… On je taj lik kao iz američkih horora, iz provincija, koji u podrumima drže ljude i terorišu ih.

Kratka priča mora imati tajnovitost. Roman može biti eksplicitan, kao tvoj roman, gdje su neki momenti potpuno jasni, čisti. Neki tvoji opisi su poetski, dok u dijalozima si skroz prozno konkretna. 

Roman ima moć da bude u više registara, ali priča je kraća forma. Što kaže Danilo Kiš: “Priča je roman na dlanu”. I ti u “Deset šljiva za fašiste” držiš određenu tajnovitost, u smislu teme, jer ne želiš da eksploatišeš temu, Srebrenicu, genocid, čekanje mrtvih koji su nestali. Nisi previše eksplicitna jer želiš biti suptilna, a opet da to ima svoju snagu. 

U jednom dijelu bukvalno govoriš o nestalim, kako nikad niko nije umro prirodnom smrću, da će nana biti prva osoba koja će biti sahranjena, jer je njeno tijelo tu. To govori o svim onima čija tijela nisu nađena, ili su nađena u tri masovne grobnice.

Mi kao pisci imamo tu nesreću da neke naše intencije kritičari uopšte ne primijete. Andrića su jednom pitali da li je zadovoljan književnom recepcijom svojih knjiga, on je rekao da nije. Ti kao spisateljica si razumjela tu priču, što mi je drago zato što onda znam da je moja intencija vidljiva. Meni je ta priča “Mračno brbljanje prodavača svjetlosti” značajnija nego mnoge koje su hvaljene u knjizi.

Fotografija: Jasmin Agović.

Kod tebe ima jedan sporedan lik, propali bokser, kojeg srećete na bus stanici u Trstu. On mene podsjeća na likove iz Cortázarovih priča, koje su bizarne i fantastične. On je zanimljiv epizodan lik, ali je itekako bitan…

Elvira: To je roman ceste…

Faruk: Ja tačno vidim kao u filmu, scenu kada vi izlazite iz kuće i čekate auto, prašinu u zraku… Ili scena kada slušaju kasetu. To je filmska scena. Kada sam čitao tvoju knjigu vidio sam film u njoj. Ona ima potencijal za dramsko prikazivanje. 

Elvira: U Italiji je bila postavljena u pozorištu, u Bologni, ali je zbog pandemije sve to stalo. Knjiga postane popularna u Italiji ako pređe u drugi medij. I druge moje knjige su igrane u pozorištima. Radila sam i na nekim scenarijima, zajedno s jednim drugim piscem. 

Nisam osoba koja lako piše. Treba mi dosta vremena dok nešto napišem. Poslije skidam višak teksta. Ne volim duge knjige, jer nemaš poštovanja prema čitatelju, jer ima toliko nepotrebnih stvari u knjigama, ali razumijem one koji pišu duge knjige. Odrasla sam čitajući egzistencijaliste: Sartrea, Camusa, zatim Calvina… On ima knjigu pisama, kad je bio urednik u Einaudiju, on je svakom nepoznatom autoru odgovarao i davao mišljenje o njigovim knjigama, sada se iz te knjige uči o književnosti. To su prave lekcije o književnosti, to se zove “Knjige drugih”, kada pišem često čitam dijelove iz ove knjige. 

Faruk: “Kosmikomike” mi je jako draga njegova knjiga. U jednoj priči o nastanku svemira po teoriji Big Banga, Calvino spominje i neke izbjeglice, a sve se dešava u beskrajno maloj i beskrajno gustoj tački vrijemeprostora. I kaže kako je tu sve skučeno, i nabacano, spominje namještaj. Koliko je to aktuelno s našim ratom jer smo oboje bili izbjeglice, pa sa ljudima u pokretu jer je velika književnost bezvremena?

Elvira: To apsurdno što postoji oko nas, za mene je uvijek vezano za birokratiju. Možda zato kad si ti stranac, kad dugo živiš u stranoj zemlji, birokratija ti postane jako važno. 

U zadnjoj knjizi o migrantima što sam pisala, ono što me dotaklo je priča jednog migranta koji mi je rekao da kad je krenuo iz Gambije, on je morao ići kod prodavača pričâ, koji prodaju priče koje funkcionišu u Evropi. Ja dođem kod tebe, ti meni kažeš: “Gledaj, ja sam bio u Evropi, ja znam kako to funkcioniše, ti njima trebaš reći da si gej u Nigeriji i da su te protjerali.” 

Prodavač pričâ tebi sklopi priču, kupiš priču i ideš u Evropu sa svojom divnom pričom. U knjizi sam ja Elvira kao Elvira i mi hodamo Rimom, taj lik migrant je došao meni da me pita za lekcija kako da postane dobar imigrant. Naš razgovor je o tome da pokušam da saznam koja je njegova stvarna priča. On je kupio svoju izmišljenu priču i ispričao je pred komisijom koja određuje kome će odobriti boravak u Italiji. Ljudi krenu iz Gambije i dođu u Italiju nakon pet godina. Kad se sazna da neka priča prolazi, onda je svi koriste. Ali mnogi od njih imaju goru i stvarniju priču od izmišljene.

Fotografija: Jasmin Agović.

Priča mog junaka je da je njega njegov rođak protjerao, ali ta priča nema veze, jer ti osjećaš da on ima jednu puno strašniju priču koju neće da otkrije.

Moja knjiga počinje zbog jedne moje lažne priče kad smo došli u ratu iz raspadnute Jugoslavije. Ja sam rođena u Srbiji, ali nisam znala kako da im objasnim da sam Bosanka, pa sam samo u dokumentima napisala da sam rođena u Loznici u Bosni i Hercegovini. Ja sam uzela jedan srpski grad i prevela ga u Bosnu, još na mojim dokumentima piše da sam rođena u Loznica u BiH (smijeh). Ja stalno lažem u dokumentima. 

Od te moje lažne priče idemo prema njegovoj lažnoj priči. Zato sam počela pisati tu knjigu. Kao priča o onom bokseru koji ima jugoslovenske dokumente, ali nema više te države, on čeka nekog da mu donese nove dokumente. Koliko sam stvari čekala kad sam bila izbjeglica. Izbjeglištvo je to neko vrijeme koje ne prolazi, koje je zaustavljeno.

Faruk: Ljudi u pokretu koji hoće iz Bosne da uđu u EU, oni taj put zovu game. To meni zvuči kao naziv za neku distopijsku priču, skica za roman. Oni su igrači u nečemu što nije nimalo igrivo.

Elvira: Ima ta ideja Fortress Europe… Zatvoren prostor u koji mnogi žele da uđu.

Faruk: Imao sam majicu s tim natpisom koju mi je dao rahmetli Bekim Sejranović.

Kad smo pričali na promociji, na Bookstanu, nisam htio da otkrivamo sadržinu knjige, pričali smo o nestalim i mrtvima, ali ne i o fabuli knjige. 

Najveća tragedija koja je veća od smrti je to da ljudi ne mogu biti sahranjeni. Nakon Prvog svjetskog rata je bio toliko jak osjećaj tuge za mrtvima da su ljudi očekivali povratak mrtvih, jer je teško bilo shvatiti toliki gubitak. Mnogi pisci su pisali o traumi Prvog svjetskog rata: Ungaretti, Quasimodo, pa engleski rovovski pjesnici. U tvojoj knjizi postoji taj momenat čekanja, ono kad tvoji junaci piju kafu, kad postoji to strašno iščekivanje.

Elvira: Jeste o nestalima ova knjiga, ali je više o živima koji ne znaju kako da se suoče sa tom situacijom. Kako da o njoj pričaju. 

Nismo znali koje riječi da upotrijebimo kad te neko pita gdje ti je otac. Moja mama nije znala šta da napiše — da li je udata ili je udovica. Nikad nije stavila da je udovica. Pita te neko gdje ti je otac, ti ne možeš reći da je mrtav. Imaju neke stvari koje su nepodnošljive, pa za njih nema riječi. Nemaš riječi za jednu mater kojoj je umrlo dijete. Ima udovica, ali nema te riječi. 

Stvar je tih živih kako da žive s tim što nema ni riječi kojim se može opisati. A s druge strane je velika želja za životom.

Fotografija: Jasmin Agović.

Elvira: Kakav ti je osjećaj kad ti knjige izlaze u prijevodu?

Faruk: Meni prijevod znači mogućnost da odeš tamo u drugu zemlju, upoznaš druge čitaoce, ta knjiga je sad druga knjiga. Sjećam se kad mi je knjiga izašla na francuskom, onda mi je urednik, poznati francuski pisac Patrick Deville, u Selectu, legendarnom pariškom bistrou, rekao: “Kad pišeš, moraš biti svjestan da će te čitati i drugi ljudi u drugim jezicima.”

Iskustvo prevođenja knjiga obogaćuje autora, barem mene kao autora.

Elvira: Svi festivali u Italiji gdje idem su počesto užasno dosadni, jer dominiraju dosadni, stari, bijeli muškarci. Mlada žena, pogotovo crna, je veliki problem.

U Italiji pokušavam da se prevedu ženski glasovi iz Bosne, Srbije, Hrvatske, ali to je tako teško. Jednom sam pitala jednog urednika: “Jesi li ikad vidio Bosnu kroz ženske oči?”

Naslovna fotografija: Jasmin Agović.