U oblasti feminizma u svijetu, godina 2017. biće upamćena po pokretu #MeToo.

Inicijativa ustanovljena u SAD, u vreme skandala sa Harvijem Vajnštajnom(Harvey Weinstein) — kada  je ovaj poznati filmadžija optužen za seksualni napad i zlostavljanje desetina žena — proširila se i na druge zemlje, rezultirajući time da stotine hiljada žena javno izjavi “i ja” (me too, i ja sam žrtva zlostavljanja), sve kako bi se istaklo da je seksualno nasilje rasprostranjen i ozbiljan problem. Časopis Tajm (Time) je proglasio pokret “me too” ili one koji su “prekinuli tišinu”, osobom godine.

Iako je “me too” stigao na Balkan, ovdašnje države se i dalje suočavaju sa ozbiljnim problemima. Pravo na abortus, zastupljenost žena na pozicijama donošenja odluka, prisustvo žena u politici i nasilje nad ženama jesu neke od tema koje su naglasili feministički aktivisti/kinje širom Balkana.

U serijalu Jedan na jedan, K2.0 je razgovarao nekim sa nekim od najistaknutijih feministkinja širom regiona, a o pitanjima razvoja i aktuelnog stanja feminizma u njihovim zemljama i najvećim problemima s kojima se suočava feminizam.

U Bosni i Hercegovini, K2.0 je razgovarao sa Zilkom Spahić-Šiljak profesoricom rodnih studija i aktivistkinjom koja se u svom akademskom radu fokusira na ljudska prava, prava žena, religiju i feminizam u Islamu.

Photo: Imrana Kapetanović / K2.0.

K2.0: U Hrvatskoj smo nedavno svjedočili masovnoj mobilizaciji protiv Istanbulske konvencije, dokument koji je 2011. godine usvojilo Vijeće Europe a tiče se nasilja nad ženama i nasilja u porodici. U Bosni i Hercegovini je Konvencija već usvojena. Ima li u BiH grupacija koje bi se mogle mobilizirati u sličnu svrhu?

Zilka Sahić-Šiljak: Bosna i Hercegovina će, čini mi se, tek ući u tu fazu. Ovdje još nemamo tako artikulirane glasove protiv i Istanbulska konvencija je ratificirana i sve je prošlo bez ikakve debate. Ako bismo gledali prava žena u BiH, ona nisu nešto posebno drugačija u odnosu na ostale zemlje Balkana, s tim da treba dakako uzeti u obzir bosansko-hercegovačku političku zbilju, etničke podjele, administrativnu rascjepkanost države i ogromno siromaštvo.

U Bosni i Hercegovini uopće nije bilo otpora Istanbulskoj konvenciji jer Međunarodna zajednica mnoge stvari uvjetuje, pa je tako bilo i sa ovom konvencijom. Mi usvojimo najrazličitije strategije i dokumente, a da se uopće ne pozabavimo time što to znači u praksi i koja odgovornost slijedi iza toga. Šireg protivljenja nema u javnosti, a rekla bih da je to zbog toga što se pitanjima roda i rodne ravnopravnosti u institucijama BiH ozbiljno nitko ne bavi. To za njih nisu važna pitanja.

Ali je ovdašnji kardinal Vinko Puljić u svojoj uskršnjoj poruci natuknuo da ženama, parafrazirat ću, “neće pomoći konvencije nego vjera i Bog”, te da “ne treba tražiti pomoć u konvencijama već u vjeri i Bogu”.

Mislim da će se ovo što se događa u Hrvatskoj, i drugim zemljama, lagano prelijevati i na ostatak Balkana i BiH.

Koliko je  raširena problematika nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja u BiH?

Nasilje u porodici je veliki problem u svim društvima danas, a bosansko-hercegovačko ima još dodatne faktore ratnih trauma i siromaštva, iako se to ne može uzeti kao opravdanje.

Nasilje čine i obrazovani i manje obrazovani, i situirani i siromašni, i vjernici i oni koji ne vjeruju u Boga; a traume, siromaštvo i alkohol mogu samo doprinijeti nasilju, ali nisu njegovi ključni uzroci. Ako je društvo patrijarhalno, s jasno podijeljenim rodnim ulogama i očekivanjima, svaki iskorak iz tih zadatih okvira ženu čini ranjivom, a muškarcu daje izgovor za nasilje.

Nasilje je još uvijek sramota žrtve, a ne počinitelja i pored zakonske regulative koja predviđa kazne, iako blage, mali broj nasilnika biva sankcioniran. Društvena stigma je još uvijek snažna, pa se o nasilju otvoreno ne govori, osim ako ne eskalira kroz teške oblike krivičnih djela, pa je onda jedino rješenje prijaviti ga policiji. One žene koje se i usude prijaviti nasilje ne dobiju adekvatnu zaštitu.

U manjim sredinama je još problem što se svi međusobno poznaju, pa je lakše utjecati na policiju da ne proslijedi prijavu nadležnim organima. Nadalje, u medijima se svakodnevno može vidjeti da je neka žena pretučena ili ubijena jer se usudila ostaviti nasilnika. Ako takvi slučajevi nisu adekvatno sankcionirani, onda to ohrabruje nasilnike, a žrtvama šalje poruku da im država i sistem ne mogu pomoći.

Na ovim pitanjima i dalje najviše rade nevladine organizacije koje su pokrenule sigurne kuće i terapijsku pomoć ženama i djeci, ali sustavnih rješenja još nema.

Što je još važnije, i dalje se promiče i njeguje kultura nasilja, pa se nasilje normalizira i postaje društveno prihvatljivo. Vrlo malo se razmišlja o tome koliko je destruktivno za djecu i porodicu i kakve buduće generacije odgajamo ako odrastaju u nasilnom okruženju.

Spomenuli ste patrijarhalno društvo i tradicionalnu raspodijelu rodnih uloga, u smislu da su ženama i muškarcima pripisani određeni atributi (žene vezane uz dom, nježne, muškarci snažni, skrbe se o drugima)… Potiču li današnje obrazovanje i medijski sadržaji ipak veću otvorenost po tom pitanju?

Bosansko-hercegovačko društvo, kao i mnoga društva u regionu i šire duboko su patrijarhalna. Socijalizacija žena i muškaraca po njihovim rodnim ulogama još je tradicionalna. To znači da i dalje vrijede rodni stereotipi i očekivanja koja se pripisuju jednom ili drugom spolu.

Obrazovni sistem nije mnogo napredovao u tom smislu jer udžbenici obiluju stereotipima, a i nastavni kadar koji predaje u školama i na fakultetima nije rodno senzibiliziran. To znači da se tradicionalni model rodnih uloga i dalje prenosi kroz primarnu i sekundarnu socijalizaciju, te da su i mediji još uvijek nedovoljno otvoreni za kritičke pristupe ovim pitanjima.  

Valja napomenuti da se i kroz religijsko obrazovanje također promiču stereotipne uloge žena i muškaraca i da se kroz dominantno tumačenja religijskih poruka insistira na tipičnoj muškoj i ženskoj naravi koje su navodno ontološki utemeljene, a ne društveno konstruirane.

To onda ima svoje posljedice u podjeli rodnih uloga i očekivanja da se žene i muškarci suobliče s tako postavljenim ulogama kao prirodnim i Bogom danim. Potrebna je temeljita reforma obrazovanja i medijska senzibilizacija da bismo buduće generacije mogli odgajati izvan stereotipno postavljenih uloga i pripremiti ih za partnersko djelovanje, za međusobno uvažavanje.

Kritički ste istupali prema onom što vidite kao diskriminatorna učenjima islama i religije općenito. Ima li Bosna danas problem s mizoginim tumačenjem islama?

Nije to samo stvar islama. Mizogina tumačenja ne postoje samo u religijama. I ako pažljivo analiziramo vidjet ćemo da su ona uglavnom preuzimana iz sekularne sfere. Primjerice, aristotelijansko [hijerarhijsko] razumijevanje rađanja živih bića, direktno je utjecalo na razvoj antropologije čovjeka u judeo-kršćansko-islamskoj misli [Aristotel je vjerovao da su žene prirodno inferiorne muškarcu, i da su muškarci vođe a žene vođene].

Photo: Imrana Kapetanović / K2.0. 

Možemo reći da se islam ovdje u BiH, ili na Balkanu doživljava nešto progresivnijim u odnosu na neke druge zemlje. Razloga je više, možemo uzeti u obzir i geopolitički položaj islama, na razmeđi raznih kultura i civilizacija. Tu je i stalni pritisak, borba za opstanak, zbog kojega su muslimani uvijek pronalazili načine da se prilagode i djeluju u sekularnim okvirima.

Treba spomenuti i sekularizaciju društva u XX stoljeću [za vrijeme socijalizma] koja je donijela velike promjene i koja se odrazila i na život muslimana, pa je danas najveći broj njih sekulariziran. Na ovim prostorima je religija više identitet i tradicija nego uvjerenje.

Photo: Imrana Kapetanović / K2.0.

Kada je riječ o rodnoj politici i ravnopravnosti možemo reći da ovdje muslimanke imaju nešto bolji položaj nego u nekim drugim zemljama, jer nikada nije bilo i nema stroge rodne segregacije. Žene su uvijek išle u džamiju, prostor za molitvu se ne odvaja zastorima i zidovima, ovdje su žene uvijek za vrijeme velikih svečanosti u džamijama pjevale i recitirale zajedno s muškarcima, zajedno studiraju u vjerskim školama…

Žene danas imamo i u Saboru islamske zajednice [najviše legislativno tijelo Islamske zajednice BiH ], iako ne na pozicijama odlučivanja, te njihov položaj još nikako nije ni blizu onoga kako bi trebalo i moglo da bude. Kao i u drugim oblastima života postoji monopol na znanje i upravljanje. I, nažalost, islamska zajednica ne uzima u obzir potencijal i kapacitete žena.

Ako pogledamo kurikulume medresa, fakultete islamskih nauka i udžbenike vjeronauka u školama, tu nema rodne ravnopravnosti, pa se žena predstavlja u tradicionalnim ulogama majke, supruge, sestre.

I kad je angažirana u javnosti, to je u onim zanimanjima koji su produžena ruka privatne sfere, dakle u ulozi učiteljice, medicinske sestre i slično. Tako da tu nema velikih promjena, kao što ih nema ni u drugim udžbenicima javnih škola, te se uopće nisu desila pomjeranja i nemamo rod i rodnu perspektivu uključenu u udžbeničke sadržaje.

Kako je ustrojen religijski feministički prostor u BiH, postoji li “objedinjujući” feminizam na razini zemlje?

Ne postoji “religijski feministički pokret” jer je vrlo malo religioznih aktivnih feministkinja, a one su uglavnom integrirane u sekularne nevladine organizacije. I tu imamo paradoks – u okviru crkava i vjerskih zajednica ne postoji prostor za djelovanje, već samo u okviru sekularnih organizacija.

A koliko god da je taj prostor otvoren, mislim da ne postoji dovoljno svijesti o tome koliko je važno iskoristiti resurse religija za izgradnju mira i rodnu ravnopravnost. Bog ni u jednoj religiji ne diskriminira, već to rade muškarci koji imaju monopol na interpretaciju te religije

Photo: Imrana Kapetanović / K2.0.

Religija može biti odličan generator promjena u jednom društvu. Moje iskustvo govori da najveći broj i žena i muškaraca na terenu, običnih ljudi, ne obraćaju puno pažnje na međunarodne norme i konvencije, njih ne zanima mnogo suhoparni pravnički jezik. Tekst Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, ili neke konvencije, naprosto ne komunicira s njima. Ono čime možete dotaknuti njihovu intimu su narativi koji dolaze iz tradicije, kulture, običaja i religije. Pa zašto onda ne iskoristiti te kanale da se promoviraju ljudskih prava?

Jedan takav primjer rešavanja konflikta iz islamske tradicije vezan je za pregovore muslimana iz Medine s predstavnicima grada Meke u vrijeme obavljanja hadža [hodočašće]. Dogovoreno je bilo da muslimani obave hodočašće ali su predstavnici Meke odjednom promijenili mišljenje i nisu im dozvolili da uđu u grad. Muslimani su bilo uzrujani jer dogovor nije ispoštovan, a bili su na samim vratima Meke i nisu mogli ući.

Poslanik Muhammed se savjetovao sa svojim drugovima i svi muškarci su predlagali da se bore ali njegova supruga Ummu Selema je savjetovala da se prinese žrtva [kurban] i da se obavi molitva, što je dio obreda hodočašća i da će to smiriti  uzavrele strasti. Poslanik ju je poslušao i tako i izbjegao sukob u vrijeme hodočašća kada je inače zabranjeno zgaziti i najmanjeg insekta.

A ovaj primjer direktno komunicira sa porukom Ku’rana da je obaveza muslimana miriti dvije strane u konfiktu. Kada takav primjer navedete za konfikt rezoluciju, onda će ga ljudi lakše shvatiti i prihvatiti. Važno je ljudima dati narativ koji je njima blizak.

S obzirom na etničke podjele i na rascjepkanost zemlje, možemo li reći da u BiH postoje skupine žena koje su diskriminiranije od drugih? Ugrožava li diskriminacija jednako žene sve tri etničke pripadnosti?

Mislim da, ako uzmemo u obzir kompleksnost i administrativnu rascjepkanost zemlje, možemo reći da su podjednako ugrožene i Hrvatice i Bošnjakinje i Srpkinje i manjine, ovisno o tome u kojem dijelu zemlje je tko većina. Etnička podjeljenost dovodi do toga da su žene – ali i muškarci – ugroženi u svojim pravima ovisno o tome u kojemu dijelu zemlje žive. A da ne govorimo o manjinama, jer se svrstavate u ustavnu  kategoriju “Ostali”, naravno da nemate prava kao tri konstitutivna naroda.

Ja bih možda ovdje izdvojila, osim problematika koje se tiču ženske zastupljenosti na  mjestima odlučivanja, opće krize i nezaposlenosti, žene žrtve rata i žene koje su preživjele seksualno nasilje i druge oblike tortura. Mi do danas nemamo zakon na nivou države koji regulira njihov status. Tek u pojednim kantonima one dobivaju status civilnih žrtava rata i finansijsku potporu koja nije prava reparacija nego neka vrsta socijalne pomoći, čime se one svode na  socijalnu kategoriju.

Mislim da, s obzirom na ogromnu količinu traume koje su te žene preživjele, država vrlo malo čini. Pojedine nevladne organizacije pokušavaju pomoći i osigurati psihosocijalnu podršku ženama koje prolaze kroz sudske procese.

I te žene su biračko tijelo – figurira li priča o reparacijama barem na nivou predizbornih kampanja ili se čak ni na razini obećanja nitko ne bavi time?

Ne, to naprosto nije dio agende političkih partija, čak se nitko ni u predizbornim kampanjama neće baviti tim pitanjima zbog toga što postoji ogromna stigma i što nitko ne želi o tome govoriti. Način na koji razumijevamo i koristimo žensko tijelo uvelike doprinosi tome kako se danas političke elite odnose prema ženama žrtvama seksualnog nasilja.

Žensko tijelo je tokom rata, ne samo ovog našeg, doživljavano kao bojno polje preko kojega se prelamaju najrazličitiji politički i ekonomski interesi. Ako se pogleda cijelo XX stoljeće, vidjet ćemo da je žensko tijelo bilo poprište procesa modernizacije i retradicionalizacije.

Žena se konstantno stavlja u poziciju objekta i vrlo rijetko ima priliku biti u poziciji subjekta, koji govori i koji definira sebe, ali i druge događaje oko sebe. I dok god je to tako, i dok god netko polaže pravo na kontrolu i posjedovanje ženskog tijela, njezinog kretanja, njezinog vremena i njezinih resursa, žensko tijelo će biti poprište sukobljenih ideologija, bile one religijske ili sekularne.

Način na koje se doživljava žensko tijelo uvelike objašnjava stigmu koja i danas postoji i uvjetuje rješavanje ovog pitanja. Jer nažalost, sram se stavlja  na teret ženama, a ne počiniteljima što sprječava velik broj žena da govore o ovim zlodjelima. Na koncu, prioritet žene je obitelj i najveći broj njih nikada i neće progovoriti da ne bi ugrozile budućnost svoje obitelji.

Napisali ste knjigu i o mirotvorkama. Zbog čega Vam je bilo bitno da ispričate upravo njihove priče, po čemu su one specifične?

Važno mi je bilo ispričati priče mirotvorki iz BiH kako bih pokazala da i u najtežim vremenima, vremenima razaranja, ubijanja i straha koji suvereno vladaju ljudskim životima, postoje osobe čije svjetlo ljudskosti ne uzmiče. Priče bosansko-hercegovačkih žena ispričane u ovoj knjizi pokazatelji su hrabrosti, poštenja, suosjećajnosti i nadasve vjere u dobro i mir, humanost i ljudskost – vrijednosti i vrline kojima se svi divimo, ali nemamo svi  hrabrosti da ih iskažemo u vremenima beznađa i straha.

Nažalost, zlo prevladava svuda, ima svoju publiku, a dobro ne donosi senzacije, nema uzavrele krvi koja podiže adrenalin i zabavlja ljude koji su danas ovisnici o zabavi.

Većina onoga što se servira danas kroz popularnu kulturu, medije i socijalne mreže su priče o događaji začinjeni velikom količinom nasilja i zla. Konzumerizam i radikalni individualizam koji promiču samodovoljnost i neovisnost čovjeka od svega, vode ljude u izolaciju, usamljenost i nezadovoljstvo. Ipak, većina ljudi treba priče o dobroti i brizi jednih za druge jer smo ipak svi upućeni jedni na druge i sebe sagledavamo u drugima i kroz druge.

Priče u ovoj knjizi su primjer istinske ljudskosti čije svjetlo nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Njihovo svjetlo ljudskosti nije sračunato, ne kalkulira sa vlastitom sigurnošću, već nesebično pruža ruke onima kojima je u tom trenutku potrebno.

Ne želim reći da su ovo idealne slike mirotvorstva, niti da su ove žene o kojima sam pisala savršene i da možda sutra neće napraviti nešto zbog čega bismo ih mogli kritizirati. Ono što sam željela je pokazati da su bile spremne u najtežim trenucima u ratu i nakon rata pružiti ruku prijateljstva i potpore te dići svoj glas za drugoga koji je trebao njihovu pomoć.

Ove žene su u jednom trenutku smogle snage da urade nešto za druge, kako bi Džordž Eliot (George Elliot) rekla, da olakšaju nekome život barem za trenutak. U takvim momentima su mogle osjetiti radost koja se razlijeva njihovim bićem onako kako je to veliki Sufi i filozof Rumi pojašnjavao kada je govorio o iskonskim porivima duše da čini dobro kako bi bila vjerodostojna sebe i svoga postojanja. Svaki korak prema drugom čovjeku je korak prema samome sebi, jer bez drugoga mi sebe teško možemo vidjeti i sagledati u cjelini, a posebno teško možemo doći do Transcendecije i Izvora života.

Kad smo se već dotakli žena mirotvorki i ratnih godina – koliko su današnji feminizam ili promišljanje o feminizmu u BiH oblikovani ratnim zbivanjima i mirovnim inicijativama tijekom ratnih godina i nakon rata?

Današnji feminizam je uveliko oblikovan onim što se događalo tokom rata na ovim prostorima. Važno je istaknuti da je feministički pokret stasavao još u Jugoslaviji, ali uglavnom u elitnim krugovima obrazovanijih žena na univerzitetima tako da nije imao značajniji utjecaj u društvu.

Početkom rata bosansko-hercegovačke žene se preko međunarodnih organizacija susreću s konceptima feminizma i rodne ravnopravnosti liberalne provenijencije. Do tada su u socijalizmu žene uživale visok stepen ekonomskih i socijalnih prava, ali je patrijarhat i dalje suvereno vladao i u privatnoj i javnoj sferi života. Kako je to Lidija Sklevicki (Sklevicky) [teoretičarka feminizma, historičarka i sociologija iz Hrvatske] lijepo definirala – emancipacija je bila površinska i nikada nije ozbiljno načela strukturu patrijarhata.

Rat je bio važna prekretnica za žene jer su se našle u teškim životnim situacijama u kojima su se morale brinuti o porodicima same bez muževa hranitelja porodica. Bile su izložene  direktnim i indirektnim traumatskim iskustvima, ali su pronalazile snagu da se izbore za sebe i svoje porodice.

Takve situacije su istovremeno bile i prilika za mnoge žene da istraže svoje snage, kapacitete i afinitete i pokažu da mogu biti izvanredne u mnogim oblastima života i odlične liderice. Ženske nevladine organizacije su odigrale važnu ulogu u profiliranju feminističkog pokreta jer se u krilu tih organizacija pružala podrška ženama, otvarao siguran prostor za liječenje trauma, ali i omogućavalo obrazovanje i stjecanje vještina potrebnih za tržište rada.

Također se radilo, i još se radi, na povećanju samopouzdanja i samosvijesti žena o njihovim vrijednostima kako bi bile u stanju da kao ravnopravne partnerice sudjeluju u javnom i političkom životu. Ono što je važno istaknuti je da su žene u nevladinim organizacijama i neformalnim grupama prvo živjele feminizam a onda su vremenom naučile kako da imenuju svoj aktivizam.

Photo: Imrana Kapetanović / K2.0.

Spomenuli ste naslijeđe socijalizma – je li se u devedesetima dogodio potpuni prekid s tim naslijeđem ili se u BiH i danas feministički pokret udružuje s radničkim pokretima, imajući šire polje djelovanja u borbi za ljudska prava od „borbe za ženska prava“?

Općenito uzevši, nije došlo do potpunog prekida sa naslijeđem socijalizma, ali ako govorimo o feminističkom djelovanju, onda se feminizam početkom 1990-ih raslojio po nacionalnim šavovima i bilo je vrlo teško sačuvati zajedničku nit u novoformiranim etno-nacionalnim državama u kojima su i feministkinje često pristajale u odbranu nacionalnih politika.

Primjerice, počinjeni zločini i silovanja koja su se dogodila politizirani su i korišteni da se nacija homogenizira i svako tko bi pokušao govoriti o zločinima u vlastitim redovima, bio bi izložen žestokom pritisku. I dalje su zločini koje su drugi počinili u prvom planu i još ne želimo okrenuti ogledalo kritike prema sebi i početi od sebe da bismo bolje razumjeli druge.

Današnji feministički pokret se vrlo malo udružuje s radničkim pokretom i sindikatima. A trebalo bi zajedno da djeluju protiv svih oblika nepravde i diskriminacije! Na koncu, feministički pokret iz XIX i sa početka XX stoljeća je bio integralni dio radničkog pokreta, jer ako nema dostojanstvenog života radničke klase, šta onda feminizam predstavlja i za šta se bori?!

Nema ženskih prava bez radničkih prava, prava manjina i marginaliziranih po bilo kojoj osnovi. Bojim se da je feministički pokret nedovoljno artikuliran u javnom prostoru – što zbog stigme, nerazumijevanja i neprihvaćanja, ali isto tako i zbog kompartmentalizacije po entitetima i kantonima. K

Ovo je četvrti intervju u rubrici Jedan na jedan u našem serijalu ‘Razgovori o feminizmu na balkanu’, a stanju feminizma u regionu. Sledeće sedmice možete pročitati još jedan intervju sa vodećom feministkinjom sa Zapadnog Balkana.

Ovaj razgovor je uređivan radi dužine i jasnoće. Intervju je vođen na bosanskom jeziku.

Naslovna fotografija: Imrana Kapetanović/K2.0