Godina 2020. svima nama će ostati u sjećanju po pandemiji, naravno — zajedno sa strahovima i neizvjesnošću, zatvaranjima i restriktivnim mjerama te mnoštvu ličnih borbi i sukoba koje smo vodili u nastojanju da se izborimo s nedostatkom sloboda usljed pojedinih nametnutih odredbi.

Ipak, ni u takvim vremenima buntovnici/e u regiji nisu mirovali.

Oni nisu odustajali od protesta, da javno govore o problemima, od pravnih bitki, kao ni od svih drugih oblika praktikovanja demokratije, boreći se za prava i slobode svih. I dalje su propitivali one na vlasti, pozivali na odgovornost i, povrh svega, tražili promjene.

S ciljem da saznamo šta motiviše ljude u regiji da povedu bunt protiv raznih vrsti nepravde, K2.0 je prepoznao šest buntovnika/ca koji žive oko nas. Svi oni odolijevaju mnogim apsurdima života na Balkanu i još uvijek se bore, uprkos svemu, često suočeni s ličnim prijetnjama, pa i nasiljem.

Buntovnika/ca ima mnogo više, dakako, s obzirom na to da je razloga za pobunu beskrajno mnogo. No, u ovom serijalu predstavljamo nadasve raznoliku grupu pojedinaca/ki predanih rješavanju širokog spektra problema — oni su otišli korak dalje, animirali druge i našli načina da promijene stanje, svako u svojoj oblasti djelovanja.

Buntovnica K2.0 iz Albanije, Ferdez Onuzi, feministička je aktivistica i članica albanskog sindikalnog pokreta, i to u okviru inicijative Organizata Politike (“Politička organizacija”). Rodila se 1993. godine u gradiću Kukesu, te je stasavala u sredini u kojoj je ključnu ulogu igrala politika aktualna 90-ih na Balkanu.

Obrevši se s porodicom na Kosovu neposredno nakon NATO-ovog bombardovanja, Onuzi je odrastajući stekla osjećaj za solidarnost, žudeći pritom za svijetom gdje će prevladati i mir i društvena pravda. Ona umjesto granica nastoji praviti mostove i usto s drugim ljudima — na spaljenoj zemlji — zajedničkim snagama postaviti temelje novom društvu: društvu bogatijem nadom, jednakošću i velikodušnošću. Onuzi stvara okosnicu takve stvarnosti sindikalizacijom radničke klase, jer — prema njenom mišljenju — radikalna promjena se može polučiti samo tako što će oni koji su cijeli svoj životni vijek potlačeni reagovati i udružiti se.

K2.0: Koje je Vaše najranije sjećanje vezano za politiku?

Ferdez Onuzi: Razgovori o ratu na Kosovu koje su baka i djed vodili u našem domu. Jedne večeri, neki čovjek je pokucao na vrata i vratio nam kutiju s ujakovim stvarima. Rekao nam je da se pridružio oslobodilačkom pokretu na Kosovu. Dashnor Onuzi — tada u svojim 30-im — svoju porodicu nije stigao obavijestiti o tome da ide u rat, što je kod svih nas — pa tako i kod mene — izazvalo osjećaj tjeskobe i neizvjesnosti.

Na svu sreću, vratio se kući i to mi je bio uistinu poseban trenutak zato što smo bili veoma bliski. Sjećam se tog momenta, kada se ujak pojavio na vratima. Svi su smjesta skočili da ga zagrle sa suzama radosnicama u očima. Ja sam željela da mi on prvi priđe, kao i obično. Da me zagrli i podigne. Tako smo inače nadoknađivali izgubljeno vrijeme. Ipak, oklijevao je zato što me nije mogao zagrliti. Ranjen je u obje ruke i nogu u eksploziji granate…

Rat se očitovao na tijelu mog ujaka i u potresenosti mojih bake i djeda. Još se intenzivnije očitovao u očima dvije porodice s Kosova koje su našle utočište u našoj kući — koja je imala samo dvije sobe i kuhinju. I u tišini koja bi zavladala svaki put kada bi se prozori zatresli od bombi bačenih na granici, blizu mjesta gdje smo živjeli — zamišljenoj granici koja je razdvajala rat od mira, opasnost od odbrane, strah od nade i sadašnjost od budućnosti.

Ta granica je prestala biti imaginarna kada smo se moja porodica i ja u novembru 1999. godine našli ispred UNMIK-ove jedinice za koordinaciju međunarodnih snaga u Morini. Cilj nam je bio da nekako dođemo do Prizrena, gdje sam kasnije živjela do 2009. godine. U tom gradu — koji više nije bio smatran zonom sukoba, uprkos redovnim tenkovskim patrolama, prisustvu stranih vojnih snaga, nemirima i policijskom času — propričala sam i naučila čitati albanski jezik, i to u Osnovnoj školi “Abdyl Frashëri”. Vježbala sam s ocem [čitajući natpise] sa zidova. “Ku është Ukshin Hoti?” (“Gdje je Ukshin Hoti?) vjerovatno je bilo prvo što sam pročitala nakon bukvara, a svoj prvi razgovor “van učionice” obavila sam kada sam oca zamolila da mi objasni taj grafit.

Imam osjećaj da je upravo ta iznimno napeta atmosfera ispunjena pomutnjom, neizvjesnošću, strahom, pa i znatiželjom, utjecala na moj razvoj, a kasnije mi i dala podstrek da se politički angažujem. Priče o silovanju žena — i muškaraca — kao sredstvu rata koje je upotrebljavao Miloševićev režim; oplakivanje nestalih osoba i svježe rane naroda koji je preživio rat; etničko čišćenje; a zatim protesti te snažne parole…

Sve to je postalo nerazdvojivo od onoga što jesam i nagnalo me da naučim čemu rat, zašto su naša društva takva kakva jesu, šta nam nedostaje da budemo sretni, samodovoljni i u krajnjoj liniji zdravi. Leži li problem u “onom drugom” ili pak u sistemu koji stvara “drugog” kao a priori dehumanizovanu kategoriju što se koristi kao žrtveno janje za kamufliranje neznanja, a posljedično tome mržnje i ugnjetavanja?

U kojoj mjeri Vam je dodiplomski studij pomogao da pronađete odgovore na ta pitanja?

Dodiplomski studij mi je tek djelimično pomogao. Za glavni predmet studija odabrala sam filozofiju, a kasnije sam se specijalizovala u oblasti političke teorije kako bih dublje zaronila u promišljanje o jednoj kompleksnijoj i izazovnijoj domeni. Imala sam utisak da će mi uz praksu građanske mobilizacije i organizacije — to jest organizacije radnika/ca konkretno — te uz moja lična iskustva znanje biti to što će mi omogućiti da počnem imenovati različite fenomene i tako brže dođem do istine, kao i ispravnih rješenja.

Ipak, današnji univerziteti više služe tržištu negoli znanju, a kamoli kritičkom mišljenju. Umjesto da ponudi agoru gdje bi se razmatrale misli i ideje, univerzitet je tvornica koja proizvodi diplome i poslušne građane/ke koji se nikada ne zamaraju preispitivanjem svoje lične i šire društvene stvarnosti — čime se perpetuiraju tlačiteljske strukture. Na odsjecima kao što su prvenstveno Filozofija i Politička teorija obično diplomiraju ljudi koji ostaju bez posla i citiraju Aristotela.

Zašto ste se onda opredijelili za takav studij?

Zbog toga što sam idealistica, naravno. Ali i što je jedan od mojih ličnih zahtjeva bio da studiram Tirani, o čemu nije bilo daljnje rasprave. Bila je to moja želja kao djevojke s periferije — potekle iz radničke porodice koja je nastojala proširiti svoj patrijarhalni autoritet na svaku sferu mog života i moje intime tokom cijelog mog srednjeg školovanja. Studij u Tirani o kojoj sam sanjala, koju sam idealizovala — pa čak i egzotizovala — podrazumijevao je oslobođenje i usto samostalnost. Vjerovala sam da će me glavni grad suočiti s brojnim neznancima/kama i da će mi to vremenom pomoći da upoznam samu sebe, svoje kapacitete i ograničenja.

Kasnije sam shvatila da nije dovoljno samo boraviti u Tirani. Naš društveno-ekonomski položaj ujedno određuje naš položaj u širem društvenom okruženju, pa čak i to kako smo prihvaćeni u haotičnom velegradu kao što je Tirana — u stvarnosti itekako podozrivom prema lokalnim strancima/kinjama, što standardni albanski miješaju s dijalektom i nemaju novca da se uklope u lažni sjaj izloga gdje su izložene jeftine replike svjetskih brendova. Tirana, u kojoj je neophodno da ulažemo nadljudske napore samo kako bismo preživjeli.

Da radimo u dvije smjene dok studiramo, da prevladavamo nasilno i nadasve nepravedno nam nametnute stereotipe, da ne dižemo glas protiv niskih plata, protiv prijezira, protiv seksualnog napastvovanja na radnom mjestu. Nasilja na betonu grada koji se raspada poput mnogobrojnih snova koje stvara.

Šta aktivizam znači jednoj mladoj ženi poput Vas?

Parafrazirat ću Simone de Beauvoir i prebaciti njen stav u kontekst izrade javnih, građanskih politika: aktivisticom se ne rađa, već postaje — isto važi i za bivanje ženom. Svijet je drugačiji za žene i djevojke zbog toga što iz njega budu isključene i prije nego što se rode, ili ih se od ranog doba uči da obitavaju samo u privatnoj sferi — gdje na njihova pleća pada cijeli proces društvene reprodukcije.

Ferdez Onuzi smatra da će inkluzivne promjene u društvu pokrenuti radnička klasa, a naročito žene poput njene majke — koja radi u industriji tekstila i služi joj kao izvor nadahnuća u aktivističkom djelovanju. Fotografija: Zahvaljujemo Ferdez Onuzi na ustupanju fotografije iz arhive.

Ponaprije su djevojčice s periferije te koje odrastaju u strahu — u strahu od oca i svih drugih muških figura u porodici, od muškaraca koje susreću izvan svoga doma, od drugova iz razreda, komšija, a kasnije od supruga, djevera, svekra i svake patrijarhalne, autoritarne ličnosti što im oduzima slobodu i duh. Najveći izazov leži u nadvladavanju ovog straha unutar porodice, prve po redu tlačiteljske strukture. Nakon toga je svaki naredni korak sigurniji i napose perspektivniji. Dići glas, zahtijevati vlastita prava i ne povinovati se nasilju postaju i filozofija i životna praksa. Svaka od tih stavki je važna, jer šta znači živjeti u potčinjenosti?

Tačka u kojoj stižemo do pobune — što svima nama određuje daljnji tok života — razlikuje se od žene do žene i od djevojke do djevojke. Ja sam do nje došla otprilike onda kada sam se u javnoj sferi angažovala kao aktivistica. Naime, 2014. godine sam se upoznala s tada tek osnovanim pokretom Për Universitetin (“Za Univerzitet”), u sklopu kojeg su studenti/ce aktivisti/ce počeli organizovati prve okrugle stolove. Privuklo me je to organizovanje na dobrovoljnoj bazi, a i vještine aktivistica. Sebe sam vidjela kao dio te grupe, kao jednu od tih djevojaka, te sam im se ubrzo pridružila. Međutim, moja porodica se nije mogla tako lako usaglasiti s mojim vizijama i pogledima na svijet.

“Nisu te stvari za tebe. Politikom se bave drugi ljudi!”, ponavljali bi mi roditelji. No, šta znači “baviti se politikom” i ko polaže pravo na to? “Rukovodeće pozicije su namijenjene nekom drugom”, dalje su mi pridikovali, iz pozicije jedne porodice generacijama siromašene i tlačene, lišene svakog oblika moći. Ja se s time nisam mogla složiti. Smatrala sam da osobe kao što su moji roditelji — kao moja majka, koja je bila zaposlena u tekstilnoj industriji, te moj otac koji radi na benzinskoj pumpi na autoputu — da osobe kao što smo moji prijatelji/ce i ja — koji smo iz istog staleža — da svako od nas ako već i nije “rukovodilac” barem ima potencijal da postane rukovodilac.

Mi na svojim plećima nosimo cijelo društvo, baš kao što moja majka nosi naše domaćinstvo nakon što završi s poslom. Ukoliko mi obični ljudi — koji zapravo čine ogromnu većinu naroda — ne možemo odlučivati o vlastitoj budućnosti, niko drugi to ne može činiti umjesto nas. Zato što niko drugi ne razumije naše potrebe bolje od nas samih.

Kao radna snaga koja stvara prihode za cijelo društvo putem slabo plaćenih poslova — a u isto vrijeme i neplaćenim radom u privatnoj sferi rezervisanim za žene — mi kroz vlastiti privatni prostor pripadamo javnom, što je odraz propalog sistema. Baš to je dokazala i ova pandemija.

Šta sindikalizaciju čini posebnom?

Činjenica je da je radnicima/ama solidarnost prirodna — možda i zato što teški poslovi zahtijevaju saradnju, komunikaciju i neku vrstu udruživanja ne samo da bi se napredovalo s radom, već i da bi se osigurala zaštita, odnosno da bi se ostvario trijumf nad strukturama koje vas lakše žrtvuju kada ste sami. Jedan od inspirativnijih primjera na tom planu jesu žene zaposlene u naftnoprerađivačkom preduzeću u Balšu — koje utjelovljuju istinski potencijal za društvenu promjenu. One nisu samo radnice u rafineriji, već i prijateljice. One jedne s drugima dijele brige, radosti, tuge, strahove, nesigurnosti, snove, i povrh svega ideal o svijetu boljem i za njih, i za njihove porodice i za čitavo naše društvo. Upravo taj prirodni duh međusobne solidarnosti stvorio je pretpostavku za uspješan štrajk glađu, što je svim radnicama rafinerije zagarantovalo zadovoljavajuću visinu prihoda. Barem do njihove sljedeće akcije.

S druge strane, rudarke u gradu kao što je Bulćiza — gdje nema ničeg drugog do bijede — često nemaju ni podršku niti perspektivu. Uprkos tome su preživjele. I ne samo one, nego i cijeli grad, sve zahvaljujući njihovoj međusobnoj solidarnosti — posebno udovica. Ipak, te žene se rijetko spominju. Vjerovatno su mnogi iznenađeni time što u Albaniji i dalje ima rudara/ki, ali i onih koji prvo rade osam sati u rudniku pa onda i kod kuće, bez ikakvog rasporeda.

Stava sam da će do korjenitih promjena u našem društvu doći onda kada pripadnici/e radničke klase — a u prvom redu sve žene radnice kao što je moja majka — nadvladaju strah koji ih još uvijek paralizuje. Svjesni svojih nezadovoljenih potreba, uskraćenih prava i otete slobode, ustat će i ispuniti svoju društvenu ulogu: preuzet će uzde nad vlastitim životom. Mi — njihove kćerke i prijateljice — hrabro ćemo stati uz njih.

Svojom snagom, inteligencijom i napose zrelošću izvor ste nadahnuća svakoj ženi i djevojci u našem društvu, pa i uzor. Jeste li tokom svog odrastanja i Vi imali nekog takvog uzora?

Takvo očekivanje je veliko breme, bez obzira na to što je laskavo. Kako god, zaista se nadam da svojim radom uspijevam ohrabriti djevojke i žene u našim društvima da se oslobode patrijarhalnog pritiska na svim nivoima i da sebe vide onakvima kakve stvarno jesu, kroz prizmu onoga što mogu postići.

Kroz život su me inspirisale žene čiji se životi nisu nužno svodili na priče o uspjehu, ali čija su znanja i vodstvo utrla put za premošćivanje društvenog jaza. Takva žena me je donijela na svijet — moja majka. Njen nivo svijesti o vlastitom položaju i okolnostima u kojima je oduvijek živjela — uz moje htijenje i odlučnost da budem drugačija od nje — pokazali su mi da sam ovoliko dogurala zahvaljujući njenom otporu. Ponosna sam što sam naslijedila taj otpor i što ga mogu dodatno oplemeniti.

Još jedna snažna žena je supruga mog ujaka, s kojom sam se upoznala kada je bila vrlo mlada. Naučila me je vrlinama dobrote, pravednosti i čestitosti. I tome da potonja ne potpada pod ingerenciju supruga ili pod apsurdni pojam nevinosti — taj patrijarhalni atavizam — već da čestitost kao sila podrazumijeva da budeš čestita prema sebi.

Shodno svemu tome mislim da bi se sindikalizaciju trebalo podržati, jer samo kolektivne strukture oblikovane solidarnošću uspijevaju stvoriti prostor gdje svako može pobijediti i samim time otvoriti inspirativan put kojim će kasnije krenuti i drugi. Takve organizacije odolijevaju zubu vremena. Mimo toga, žene kao moja majka ili supruga mog ujaka — žena čije sam društvo stekla prilično kasno u životu — stvaraju za sebe siguran prostor za izričaj i djelovanje. A njihove riječi i djela ulijevaju nam nadu u novi svijet, svijet slobode i jednakosti.K

Naslovna fotografija: Zahvaljujemo Ferdez Onuzi na ustupanju fotografije iz arhive.