Američki ekonomski teoretičar i politolog Francis Fukuyama je još 1989. godine proglasio “kraj istorije” u knjizi istog naslova. Fukuyama je tada hrabro objavio da su ideološke bitke između Istoka i Zapada gotove, i da je zapadna liberalna demokratija pobijedila.

Sa padom Berlinskog zida i raspadom Sovjetskog saveza, činilo se da je Fukuyama u pravu, te je ubrzo postao zvijezda političkih nauka.

Fotografija: Imrana Kapetanović

Nekadašnji student Allana Blooma, bliskog saradnika Lea Straussa, Fukuyama je bio dijelom dvije republikanske vlasti: one Ronalda Reagana i one Georgea Busha starijeg. Nakon što je radio kao istraživač za konzervativni think-tank Rand Corporation, Fukuyama je svoj ekonomski nauk počeo predavati na univerzitetu Stanford, gdje je sada redovni profesor.

Odmak od neokonzervativne misli Fukuyama je poduzeo nakon rata u Iraku, smatrajući ga apsolutnom greškom američke spoljne politike.

Fukuyamin rad je kako hvaljen, tako i kritikovan. John Gray ga je svojevremeno prozvao “dvorskim filozofom globalnog kapitalizma”. Na ljevici, Alan Badiou i Seumas Milne obojica su, ironije radi, posvetili naslove svojih knjiga (“Preporod istorije” i “Osveta istorije”) Fukuyaminom najvažnijem uratku, ali i kritici istog.

Sa Francisom Fukuyamom razgovarali smo tokom njegove kratke posjete Sarajevu o tome da li živimo u post-istorijskom vremenu, postoji li sistem osim kapitalizma, kako prevazići tranzicione boljke koje decenijama osjećamo u regiji, i šta očekivati od ulaska u Evropsku uniju.

Fotografija: Imrana Kapetanović

Trenutno se nalazite u Bosni i Hercegovini, državi koja prolazi kroz proces tranzicije; bila je dio socijalističke države devedesetih, u isto vrijeme kada je izašla vaša knjiga. Ta država, Jugoslavija, se postepeno raspala, i BiH je jedna od sedam država koje su proizašle iz tog raspada. Svjedočimo vrlo problematičnom periodu naše istorije, koji se odvija već 25 godina, i čini se da ovoj tranziciji nema kraja.

Da, mislim da je ovo region u kojem su nacionalizam i politike identiteta bili posebno zarazni. Nažalost, tipovi političkih institucija koje su stvorene da zaustave konflikt devedesetih su zacementirani usred takvih politika. Mislim da je zbog toga ova regija poprilično zapela u mjestu. Drugi problem je što “vanjske sile“ imaju svoje interese ovdje – EU, SAD, Rusija – i njihova rivalstva se osjete u ovoj regiji. Mislim da to ne pomaže stabilnosti regije.

Kako ponovo pokrenuti stvari?

Pa… To nije jednostavno pitanje. Mislim da u konačnici ne rješavate sistematska pitanja korupcije, zarobljavanja države, nacionalnog identiteta bez učešća elita u tim društvima, koje trebaju preuzeti kontrolu nad situacijom i oblikovati stvari. Jedan od problema, posebno u BiH, je taj da ljudi ne osjećaju da imaju kontrolu nad svojim sudbinama. Zbog važnosti vanjskih aktera, osjećaju kao da se ona kroji za njih, da nemaju moć da urade išta. Mislim da, dok se taj stav ne promijeni, biće zaista teško stvoriti modernu državu da se ne zasniva na etnicitetu ili nacionalizmu.

Imate vanjske aktere, a onda imate i kako ih vi zovete, „revolveraše u svojim BMW-ima“, osim što ti „revolveraši“ nisu oni s kapitalom, tj. osobe koje djeluju na tržištu, već političari. Da li je to neobičan scenario za tranziciona društva?

To nije istorijski neobična situacija. Mislim da su mnogi režimi tokom istorije u biti bili elite koje su postigle međusobni dogovor da ugrabe vlast u državi i onda je koriste da izvuku resurse za sebe. Stabilnost je tu jer oni imaju pakt u kojem dijele te resurse, dok je ostatak društva izuzet iz toga. Istorijski, takav režim može obezbijediti kratkoročnu stabilnost, ali nije legitiman u konačnici, jer je moć umotana unutar jednog vrlo malog kruga elita.

Trenutno ovdje imamo – bar mnogi tako osjećaju –  turbokapitalizam, koji je zašao u sve ekonomske sfere u državi. Kako preći put od onog gdje smo do stabilnijeg, da kažemo, kapitalističkog sistema, ili – da li je kapitalizam zaista rješenje za države-male ekonomske igrače?

Kao prvo, nema tu izbora. Nema drugog ekonomskog sistema osim kapitalizma. Pitanje je je li otvoren ili zatvoren.

Mislim da tipovi sistema koje imate na Balkanu, kojim  dominiraju države, gdje je država glavni poslodavac, nisu stvarno konkurentni, ne pokušavaju se integrisati u veće kapitalističko tržište. Smatram da je obećanje članstva u EU upravo tu da bi se ove ekonomije otvorile i suočile sa stvarnom konkurencijom. Tako bi stvarno morale da se moderniziraju, a tada ne možete ovisiti od države za stalnom podrškom, ljudi ne mogu ovisiti od države za zapošljavanje. Ako se to desi, onda mislim da kapitalizam u stvari postaje pomoć demokratiji i otvorenijem, liberalnijem uređenju.

Fotografija: Imrana Kapetanović

Kapitalizam, međutim, nije isto što i meritokratija?

FF: Ali, kapitalizam… Mislim, ako imate iskreno konkurentan sistem, on nameće neki vid meritokratije. Davati posao samo svojim pajtašima funkcioniše ako živite u zatvorenom tržištu bez efikasnih kompanija koje se takmiče s vama. Ali, onog trena kad zaista morate da se takmičite na ravnopravnim temeljima, onda se pokaže da morate zaposliti kompetentne menadžere, da ne možete samo koristiti nepotizam kao… Resurs.

Mislite li da postoji država koja predstavlja tu vrstu kapitalizma sada, 2017.?

FF: Pa to predstavlja Evropska unija. Čitava ideja je da su to države koje postoje na ravnopravnom terenu sa zajedničkim pravilima o ekonomskom trgovanju. U biti, srž EU je konkurentnost. Postoje stvari koje rade, a koje ograničavaju tu konkurenciju, ali princip je otvoreno tržište.

BiH je država koja pokušava ući u EU, kao što znate. Polako ali sigurno idemo ka tome, rekao bih, kao i druge države u regiji koje trenutno nisu članice. Ali, ono što me interesuje je, iz vaše tačke gledišta, u kakvu EU mi to želimo da uđemo? Da li je to ista Evropska Unija kakva je bila prije 20, 25 godina? Kako će na nas uticati taj potencijalni ulazak u EU u narednim godinama?

Pa, EU očito prolazi kroz krizu koja je počela sa grčkom dužničkom krizom,pa onda migrantskom krizom, pa Brexitom. Mislim da je taj period vjerovatno završen i da je EU dosegla neku vrstu dna, te da se počinje oporavljati kroz izbore u Holandiji i Francuskoj u proteklih godinu dana, gdje su, mislim, populisti poprilično odlučno poraženi, i tu prijetnju se odgurnulo.

Čak i u Britaniji, čini se da britanski glasači imaju sumnje o tome da li zaista žele napustiti EU. Nije jasno da li postoji koncenzus da žele izaći iz Evropske unije. Tako da mislim da, sa određenom dozom liderstva Francuske i Njemačke, EU može da se vrati tome da bude dugoročni projekat, s tim da moraju riješiti neke velike probleme. Moraju odlučiti da li da idu naprijed, ili da naprave korak nazad, jer sada su u donekle neugodnoj srednjoj poziciji. Ali, mislim da će ostati simbol moderne vlasti, da vlast postoji ne da obogati one na vlasti, već da zaista služi širem javnom interesu.

Već ste spomenuli grčku krizu. Neke od država koje su također članice, a koje su bile u Istočnom bloku, također su imale problema da se prilagode zahtjevima evropskog tržišta. Da li male države zaista imaju šansu kada se suoče sa ovim velikim ekonomijama poput Njemačke ili Francuske?

U ekonomskom smislu, uvijek će postojati konkurentna niša i za najmanju državu. Problem je, mislim, u institucijama. Mislim da je proces pristupa, u kojem EU kaže, okej, možete ući samo ako ispunite sljedeće kriterije, to što zaista pomaže kao podsticaj za instucionalnu reformu.

Fotografija: Imrana Kapetanović

Problem u EU je da, jednom kad uđete, nema mehanizma disciplinovanja. Tako da možete početi kliziti unazad u smislu korupcije, ili slabe vladavine zakona. EU ne može puno uraditi po tom pitanju. Tačnije, interne politike EU često znače da vodeće države ne obraćaju pažnju, ili zaista nemaju političku energiju da discipliniraju članove koji ne igraju po pravilima. Grčka je zaista bila prvi slučaj toga. Ali mislim da i neke druge nove članice imaju sličnu vrstu problema.

Mnogi kažu da je Hrvatska u biti bila najbolja, tj. prolazila kroz neko zlatno doba dok je bila u procesu ulaska u Evropsku uniju.

Tačno. To je zbog pozitivnog cilja i poticaja da unaprijede svoju politiku. Ali, jednom kad uđete, možete se opustiti i vratiti se svojim starim lošim navikama.

Prošlo je skoro 20 godina otkako ste proglasili „kraj istorije“, da tako kažemo. Da li je istorija zaista završila? Živimo li u post-istorijskom vremenu, ili se istorija vratila da nas proganja?

Pa, kao prvo, koncept „kraja istorije“ je bila marksistička ideja po kojoj je istorija progresivna, gdje postoji niz različitih tipova društva, od agrarnih do feudalnih pa industrijalnih, i Marx je rekao da je na kraju tog procesa komunizam. Moj argument te 1989. je bio da nećemo doći tamo. Da kraj istorije više liči na ono što marksisti zovu buržoaska demokratija. I mislim da je to i dalje tačno.

Još uvijek mislim da je to najviši oblik društvene organizacije koji postoji. Ali, mislim da je održavanje modela liberalne demokratije u stvari poprilično težak zadatak. Došlo je do regresije u proteklih deset godina sa autoritarnim državama, posebno sada sa populističkim i nacionalističkim režimima koji imaju samo dio formule: demokratske su, ili žele demokratsku legitimnost putem izbora, ali nisu liberalne, ne održavaju vladavinu zakona. Ne održavaju sistem kontrola i ravnoteža. Mislim da je to prijetnja u kojoj se sada nalazimo.

Ovaj razgovor je uređen radi njegove dužine i jasnoće.

Naslovna fotografija: Imrana Kapetanović