Perspektive | Economy

Stanje u privatnom sektoru na Kosovu oslikava lošu viziju ekonomije

Piše - 07.02.2019

Lokalne „ekonomske zone“ ne daju konkretne rezultate.

Odmah nakon što je proglašena nezavisnost 17. februara 2008. godine, Kosovo se susrelo s prvim izazovima u pogledu funkcioniranja državnog aparata. U okviru vlastitih zakonodavnih, privrednih i političkih ovlasti, Sjedinjene Države i Privremena administrativna misija Ujedinjenih nacija na Kosovu (UNMIK) neprestano su podržavale svaki napor novonastale države koji je mogao dovesti do kreiranja ekonomskog modela.

Kosovske vlasti su istovremeno započele proces izrade nacrta novih zakona u oblasti tržišne privrede. Međutim, iz godine u godinu se ispostavljalo da bilo koja garnitura vlasti u zemlji nije sposobna osmisliti vlastiti ekonomski model, čak ni uz pomoć stranih aktera.

Jedna od ideja za koje se lokalne vlasti najviše zalažu još od 2014. godine jeste uspostavljanje ekonomskih zona. Ove zone svrstane su u četiri kategorije, a to su: slobodne zone, industrijski parkovi, tehnološki parkovi i poduzetnički inkubatori.

Budući da uspostavljanje navedenih zona za cilj ima privlačenje i domaćih i stranih investitora, privrednicima se nude odgovarajuća infrastruktura i prostor koji im je potreban za razvijanje djelatnosti. Pored toga, poduzeća koja djeluju u ovim zonama obično se oslobađaju plaćaju carine te se izuzimaju od drugih oblika kontrole uvoza, sve u svrhu povećanja izvoza i smanjenja stope nezaposlenosti.

U skladu sa specifičnim geografskim odlikama i resursima dostupnim u određenim zonama, 2010. godine je u Glogovcu izgrađen biznis park, a dvije godine kasnije i drugi, i to u Kosovskoj Mitrovici; ista zamisao uslovila je i otvaranje tehnološkog parka u Štimlju 2013. u Štimlju, agroindustrijske zone u Suvoj Reci 2015, pa i industrijskog parka u Lipljanu 2016. godine. Prošle godine je u Prizrenu napravljen nizozemski industrijski park, dok se parkovi u Gnjilanama i Vučitrnu nalaze u početnoj fazi izgradnje.

Sadašnji saziv vlade obećao je da će i u drugim općinama biti otvorene ekonomske zone, ti svojevrsni „katalizatori ekonomskog napretka“. Ipak, rezultati tih nastojanja dalje izostaju.

Što se takvih vladinih inicijativa tiče, još uvijek se ne poduzimaju konkretni koraci, osim ukoliko se izuzme donošenje Zakona o ekonomskim zonama i vladina odluka o uspostavljanju tih zona. Na zvaničnim stranicama općina u kojima postoje ekonomske zone do sada nisu objavljivani podaci vezani za koristi tih poduhvata, niti su provedene bilo kakve studije izvodljivosti u tom pogledu.

U Nacionalnom koncept planu za razvoj ekonomskih zona na Kosovu ističe se da će ove zone postati „glavni nosioci ekonomskog razvoja i industrijalizacije zemlje“.

U periodu od četiri godine, prosječna plata se svakih dvanaest mjeseci povećavala za samo jedan euro.

S druge strane, prema podacima iz Agencije za statistiku Kosova u trećem kvartalu 2018. godine – posljednjem za koji su dostupne informacije –  stopa nezaposlenosti iznosila je 30,7 posto. U usporedbi sa prethodnim kvartalom iste godine, u tom domenu se može uočiti rast od 1,3 posto.

Dok je 2007. godine na Kosovo privučeno 440,7 miliona eura izravnih strana ulaganja, Centralna banka Kosova u svojem izvještaju navodi da se taj iznos deset godina kasnije smanjio na samo 287,8 miliona eura.

I sama privreda u zemlji je oslabila u odnosu na isti period prethodne godine. U drugom kvartalu 2018. izvoz robe je dosegao vrijednost od 95,5 miliona eura, što je za 7,2 posto niže od brojke zabilježene u drugom kvartalu 2017. godine. U trećem kvartalu 2018. godine ukupna vrijednost izvezene robe popela se na 95,9 miliona eura, cifru za 8,7 posto nižu od one iz istog kvartala 2017. godine.

Osim toga, uvoz robe postaje sve veći za razliku od izvoza, uslovljavajući tako deficit u razmjeni dobara raste. Takav trgovinski deficit, dugoročno gledano, šteti ekonomiji i povećava stopu nezaposlenosti.

Može se ustvrditi da ekonomske zone do sada nisu uspjele u svojoj namjeri da pridonesu ekonomskom razvoju. Kao dokaz ovoj tvrdnji može poslužiti stanje u privatnom sektoru. U izvještajima Agencije za statistiku Kosova stoji da su se plate u posljednjih pet godina povećale za samo 17 eura. Radnici u javnom sektoru počeli su stupati u štrajkove jer su nezadovoljni platama, stoga možda i ne iznenađuje činjenica da su i radnici u privatnom sektoru počeli iskazivati iste emocije. Drugim riječima, čini se da će i potonji uskoro izaći na ulice.

Prosječna (bruto) plata u privatnom sektoru 2012. godine iznosila je 367 eura. Svake naredne godine se mjesečna naknada povećavala samo za jedan euro da bi 2016. stala na iznosu od 371 eura, čime se na kraju povećala za samo jedan posto. Najveći porast vrijednosti prosječne plate zabilježen je 2017. godine, kada su zaposlenicima u ovom sektoru plate povećane za 13 eura.

Nedavno je objavljen i Statistički godišnjak Republike Kosova za 2018. godinu u kojem su ponuđeni relevantni statistički podaci i analize trenutnih okolnosti u određenim poljima ekonomskih, društvenih i poljoprivednih djelatnosti. U Godišnjaku se također mogu pronaći i informacije o prosječnoj bruto plati koju dobijaju građani Kosova zaposleni u privatnom sektoru.

Te cifre ukazuju na ozbiljnost situacije u kojoj se nalazi privatni sektor, odnosno lokalna poduzeća.

Problemima u toj domeni između ostalog pridonosi i to što institucije još uvijek ne posjeduju ekonomsku strategiju koja je prije svega jasna i dugoročna. Makroekonomska strategija uglavnom se zasniva na Srednjoročnim okvirima rashoda, od kojih se svaki odnosi na periode od dvije godine te na osnovu kojih se izrađuju godišnji budžeti.

S obzirom da nije orijentirana ka dugoročnim strategijama, zamisao vlade u vezi s ekonomskim zonama pada u vodu.

U Nacionalnoj strategiji razvoja (NSR) od 2016. do 2021. godine, koja sadrži analizu makroekonomskih problema, posebno je istaknuta činjenica da je dohodak po glavi stanovnika na Kosovu za jedanaest posto niži od prosjeka unutar Europske unije. Kako se navodi u NSR-u, BDP po glavi stanovnika iznosio je 2,935 eura na početku 2016. godine.

Kako bi se dostigao nivo zemalja Europske unije, Kosovu je u sljedećih 30 godina potrebna stopa rasta od osam posto. Šanse za to su iznimno male, imajući u vidu da je prosječna stopa rasta na Kosovu upola manja.

S obzirom da nije orijentirana ka dugoročnim strategijama, zamisao vlade u vezi s ekonomskim zonama pada u vodu. Ekonomske zone ili navodna višemilionska strana ulaganja zapravo su dobre improvizacije te samo ukazuju na nestručnost vladinih organa čije ideje ne daju nikakve rezultate.

Vladini zvaničnici nisu poduzeli ništa više od osmišljavanja ekonomskih zona. U NSR-u, uz napomenu da još jedna prepreka na putu ka boljitku leži u birokratiji, potcrtava se i sljedeće: „Državne institucije od privrednika traže informacije koje Država već ima na raspolaganju.“ Povrh svega toga, za autore NSR-a nedostatak vizije predstavlja činjenica da su se dosadašnji sazivi vlada zaduživali u međunarodnim institucijama, a da nikada nisu ni pomislili da se posluže novcem prethodno prikupljenim u procesu privatizacije državne imovine.

Vrijednost ovih sredstava 383 miliona eura, ali iako su zamrznuta, njima upravlja Kosovska agencija za privatizaciju (KAP). Deblokada ovog privatizacijskog fonda i upotreba istog zarad razvoja pitanja su od velike važnosti. Ukoliko bi se na njih uspjelo odgovoriti, u najmanju ruku bi se mogla izbjeći vanjska zaduženost Kosova koja bi stavila teret na leđa budućih generacija.

Navedena sredstva bi se trebala mudro uložiti u profitabilne sektore kao što su poljoprivredna i planinski turizam. Takvi potezi više liče na one u bilijaru, koji se igra pažljivo i bez žurbe, nego na one u „Apexu“, igri u kojoj ne upravljate vi, već neko drugi. Sama vjerovatnoća da ćete izgubiti u potonjoj mnogo je veća. Za uspjeh je bolje upravljati stvarima, i to upravljati polako, čime se smanjuje rizik od gubitka onoga što se već nalazi u ruci.

S godišnjim privrednim rastom od 4 posto, Kosovo kaska za zemljama regiona. Blago povećanje plata u privatnom sektoru popraćeno je inflacijom koja konstantno udara na ionako poluprazne džepove kosovskih građana.

Ipak, Kosovari su primorani sastavljati kraj s krajem sve do narednog povećanja prosječne plate, makar kako im primanja ne bi oduzeli privatni moćnici na temelju neispunjavanja obaveza.

Kao što kaže narodna poslovica: „Konac puca gdje je najtanji“ – stanje u privatnom sektoru narušava obmanjivačku retoriku vezanu za privredu, zbog čega građani Kosova, umorni od dugogodišnjeg siromaštva, gube svaku nadu za boljim stura.

Naslovna fotografija: Besnik Bajrami / K2.0.

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI

NAGORE

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.

THANKS FOR SUBSCRIBING

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.