Hajra Ćatić, aktivistica iz Srebrenice, napustila je ovaj svijet 8. novembra 2021. godine nakon duge borbe sa bolešću. Nekoliko dana kasnije sahranjena je u svom selu, nedaleko od Memorijalnog centra Potočari pored Srebrenice. Hajra je živjela u nadi da će dočekati da ukopa posmrtne ostatke sina Nine, koji je nestao u julu 1995. godine. Međutim, za njim se još uvijek traga, a Hajra više nema.

Gotovo tri decenije Hajra je sanjala kako će je jednog dana pozvati neko iz Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine i obavijestiti da su identifikovani kosti Nine Ćatića. Naime, kompletna tijela žrtava genocida u Srebrenici — koji su izvršile snage pod komandom ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića — rijetko se pronalaze. Većina žrtava je pogubljena i bačena u masovne grobnice rasute po tom području, a ostaci tijela su potom i po nekoliko puta iskopavani, premještani i ponovo zakopavani s ciljem prikrivanja zločina. Osobe čiji su tjelesni ostaci nađeni i identifikovani sahranjene su na mezarju u Potočarima, gdje danas počiva 6.652 ljudi.

Hajra Ćatić se cijelog života borila za pravdu sanjajući do posljednjeg daha da će pronaći ostatke svoga sina koji je u julu 1995. godine ubijen u Srebrenici. Fotografija: Jasmin Agović.

Tokom godina i brojnih susreta Hajra mi je pričala da se od kraja rata gotovo svake noći budi i pita gdje je Ninino tijelo. Danju je čekala poziv. Nadajući se da će pronaći sina, ponekad bi hodala šumom u potrazi za ostacima onih koji su tamo ubijeni.

Dva dana nakon Hajrine smrti, 11. novembra 2021., desetak aktivistica iz Srebrenice okupilo se na glavnom trgu u Tuzli. Isto čine svakog 11. u mjesecu, u znak sjećanja na 11. juli 1995. godine, dan kada je Srebrenica pala, nakon čega je započeto ubijanje. Sa fotografijama nestalih članova porodice u rukama, aktivistice svakog mjeseca stoje u krugu na trgu Tuyli otprilike pola sata. Hajra je dolazila redovno na ovaj protest. Njene prijateljice, aktivistice kao što je bila i sama, ovog novembra su joj uputile posljednji pozdrav zarekavši se da će nastaviti borbu.

Životne lekcije

I domaći i strani mediji aktivistice iz Srebrenice obično predstavljaju kao pasivne ožalošćene žene čija je uloga svodi na biti “majka”. Time se stvara pogrešna slika o njima, jer su ove žene ustvari vatrene aktivistkinje koje zastupaju feminističke, a ujedno i univerzalne poruke kao i ciljeve.

Moment u kojem je ovaj pokret rođen svjedoči o snazi i dostojanstvu žena Srebrenice.

Nakon što su Mladićeve snage zauzele Srebrenicu pred očima pasivnog UN-a, muškarci su razdvojeni od žena, koje su protjerane i autobusima prebačene u Kladanj, a zatim u Tuzlu,  prvi grad koji je bio izvan teritorije koju su držale pod kontrolom ratne snage Republike Srpske. Dječaci, mladići i stariji muškarci, odvođeni su na razna stratišta te su u narednim danima strijeljani po kratkom postupku.

Preživjeli koji su bili u Tuzli mjesecima su očajnički iščekivali bilo kakve informacije u vezi sa dešavanjima u Srebrenici. Nakon izvjesnog vremena usaglasili su se da pukim sjedenjem i oplakivanjem neće promijeniti ništa te su se organizovali. U januaru 1996. godine rođen je pokret bezmalo sačinjen od žena. Uskoro su izašle i na prvi protest, zahtijevajući od Međunarodnog odbora Crvenog križa da im kaže istinu o tome šta se desilo muškarcima u Srebrenici.

Među predvodnicama protesta bila je i Hajra, a uz nju su stajale i Hatidža Mehmedović (preminula 2018. godine), Munira Subašić, Kada Hotić te mnoge druge. Kasnije su pokrenule nekoliko udruženja koja su djelovala sa istim ciljem. Postale su nezaustavljiva sila.

Lara J. Nettelfield, profesorica na Univerzitetu Columbia i autorica dviju knjiga o Srebrenici, konstatuje da je pokret rođen u Tuzli “stvorio i promijenio historiju”. Kako navodi, pitanja kojima se bavi ovaj pokret u svojoj srži su vezana za građanska prava.

“Avishai Margalit, izraelski filozof, piše o ‘pristojnom društvu’, društvu čije institucije ne ponižavaju svoje građane_ke, koji također ne ponižavaju jedni druge”, rekla mi je Nettelfield kada smo razgovarale 2020. godine, na 25. godišnjicu genocida. “Majke Srebrenice se bore upravo za to — za pristojno društvo.”

Prema njenim riječima, važnost te borbe nadilazi BiH i regiju. “One su bukvalo mijenjale povijest tako što su nas učile o odgovornosti nakon političkog nasilja”, rekla je Nettelfield.

Stvaranje narativa

Munira Subašić mi je jednom prilikom rekla da je njihov glavni cilj utvrđivanje istine o sudbini članova_ica njihovih porodica. Ona je pronašla posmrtne ostatke svoga sina te ga je 2013. godine sahranila u Potočarima.

“Našli su dva komadića kosti moga Nermina. Samo dva. A čak i ta dva su bila na dva različita mjesta”, rekla mi je pošto je ukopala sina. “I boli, mnogo me boli. I boljet će zauvijek. Međutim, za razliku od mnogih drugih, sada imam mjesto na koje mogu otići i biti mu blizu. Mnogi nemaju ni to.”

Munira Subašić već duže od dvije decenije insistira na utvrđivanje istine o onome što se dogodilo dječacima, mladićima i muškarcima u Srebrenici u julu 1995. godine. Fotografija: Jasmin Agović.

Munira, Hatidža, Kada, Hajra i druge članice pokreta — kojih je mnogo — godinama su prikupljale dokaze kao i svjedočanstva o zločinima počinjenim u Srebrenici. Ne samo da su dostavljale dokazne materijale tužilaštvima, već su i sve te priče iznosile u javnost. Istovremeno su svjedočile na suđenjima za ratne zločine te su ohrabrivale i druge da čine isto. Istrajavale su na tome da svi koji su odgovorni, svaki pojedinac koji je učestvovao u izvršenju genocida, budu izvedeni pred lice pravde, uključujući i pripadnike_ce UN-a te međunarodne zvaničnike_ce koji nisu učinili ništa da spriječe masakr.

U nastojanju da prisile međunarodnu zajednicu na preuzimanje odgovornosti za učešće u genocidu, u oktobru 1997. godine organizovale su masovni protest ispred lokalnog sjedišta niza internacionalnih organizacija u Sarajevu. Žene su se u velikom broju okupile ispred zgrade i istakle transparente s natpisom: “Hoćemo istinu.”

Počevši od 1998. godine, pokret je sarađivao sa Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), istovremeno vršeći pritisak na isti. Kada se počelo govoriti o tome da bi mandat MKSJ-a mogao biti okončan prije što zločinci poput Mladića i Karadžića budu izvedeni pred sud, pokret se borio za to da Sud privede kraju svoju misiju i procesuira sve optužene. S druge strane, konstantno su kritikovale Haški tribunal, nadgledajući svaki korak tužilaštva i sudskog vijeća, a po potrebi i protestovale. Pritisak nikada nije jenjavao.

Na prvom sastanku sa tužilaštvom u Hagu predstavnicama pokreta je rečeno da zapišu sve čega se mogu sjetiti iz jula 1995. U narednim godinama su sakupile hiljade svjedočanstava koja su pomogla MKSJ-u i tužilaštvima širom regije da rekonstruišu dešavanja i otkriju ko su ubice.

Pokret žena je u međuvremenu sarađivao sa novoosnovanom Međunarodnom komisijom za nestale osobe (ICMP) u BiH, a kako bi podstakli ljude da dostavljaju uzorke DNK koji su od pomoći u identifikaciji posmrtnih ostataka. Također su sakupljale podatke o lokacijama masovnih grobnica i drugih mjesta na kojima su pokopani ubijeni.

Izgradnja pravog mira

Godine 1998. pokret je apelovao da se u Potočarima izgradi memorijalni centar sa grobljem, što se pretvorilo u pravu bitku.

Političari su planirali da centar bude izgrađen u Kladnju ili Sarajevu, ali se prethodno nisu konsultovali sa preživjelima iz Srebrenice. U znak revolta, pokret je proveo anketu u kojoj su pitali ljude gdje bi željeli sahraniti svoje najmilije. Gro ispitanika_ca — ukupno ih je bilo 12.500 — odabralo je Potočare, mjesto gdje su mnoge porodice posljednji put bile na okupu.

Problem je bio u tome što su u skladu sa Dejtonskim mirovnim sporazumom — čijim je potpisivanjem 1995. godine okončan rat u BiH — Srebrenica i Potočari pripali Republici Srpskoj. Prema tome, šanse da bi vlasti RS-a dozvodlile izgradnju memorijalnog centra za žrtve genocida počinjenog na toj teritoriji bile su male.

Rat je krajem 90-ih godina bio toliko svjež da su ljudi oklijevali da urade bilo šta što bi moglo narušiti vještački stvoren mir, pa su rezultati ankete pretežno zanemareni. Međutim, žene iz pokreta su tvrdile da pravi mir nikada neće biti stvoren ukoliko ljudi ne budu prisiljeni na suočavanje sa prošlošću. Željele su da memorijalni centar bude na mjestu zločina. Tako su svoju borbu nastavile u javnosti — razgovarale su sa medijima i često se pojavljivale na javnim mjestima, i to u blizini sastajališta političara_ki i međunarodnih zvaničnika_ca.

Članice pokreta su uvijek bile prisutne u javnosti, pri čemu su protestovale i pozivale na odgovornost. Fotografija: Jasmin Agović.

Pritisak je urodio plodom. Wolfgang Petritsch, tadašnji visoki predstavnik — odnosno međunarodni administrator kojeg imenuje Vijeće sigurnosti UN-a, a radi nadgledanja provedbe Dejtonskog sporazuma — dodijelio je Potočarima specijalni status, čime je RS onemogućen da spriječi izgradnju centra.

Izgradnja memorijalnog centra i mezarja za sve ubijene u julu 1995. započela je 2000. godine. Polaganjem kamena temeljca u Potočarima je ozvaničen i početak povratka osoba koje su u ratu protjerane iz tog područja.

Među povratnicima_ama su bile i čelnice pokreta, uključujući Hatidžu Mehmedović, koja se vratila 2003. godine. Iz svog doma u Srebrenici govorila je: “Vratila sam se da živim u uspomenama svog doma. Imam tri drveta što ih je posadio moj najmlađi sin. Tad je bio mlad — drveće je sada visoko. Živim na mjestu gdje su nekada hodila moja djeca. Uvijek zamišljam da dolaze. Uvijek mi je to napameti — kad god sam sama”. Neke žene su se vratile same i nastavile da žive u selima u okolici Potočara koja su gotovo u potpunosti uništena. Međutim, njihovo prisustvo je bilo jasan znak da je povratak bio moguć.

U martu 2003. godine održana je prva kolektivna sahrana u Potočarima. U jednom danu ukopano je 600 tabuta, većina sa tek nekoliko komadića kostiju unutra. Pokret je organizovao sve te je dogovoreno da će članice do Potočara putovati autobusom, i to istom rutom kojom su išle kada su bile protjerane.

Imala sam čast da budem pozvana da se u jednom od autobusa pridružim nekima od čelnica pokreta. Za neke ljude koji su bili u autobusima to je bio prvi put da se vraćaju u Srebrenicu od 1995. godine. Bio je topao ljetni dan, a vlasti su osigurale stara vozila bez klimatizacije

U toku trosatne vožnje pored našeg dugog konvoja često su prolazili automobili sa vjerskim i političkim liderima. Svaki put kada bi jedan od tih auta prošao pored autobusa, emocije među ženama su rasle. “Gdje idu? Ništa oni ne mogu bez nas”, govorile su žene koje su sjedile u mojoj blizini.

Autobus je bio pun i jedva smo disali. U sjedištima za dvoje sjedilo je po troje ljudi, a ostali su ili stajali ili čučali na podu. Pokret je uspio da mobilizuje cijelu zemlju, zatraživši od građana_ki da im se tog dana pridruže kako bi dženaza bila dostojanstvenija. U isto vrijeme su tražili pomoć pri spuštanju 600 tabuta u zemlju.

Kada smo se približili Srebrenici, atmosfera se promijenila. Sjećanja su preplavila cijeli autobus.

“Ovdje sam vidjela nekoliko mrtvih tijela.”

“Ovdje je jedna žena izvedena iz autobusa i odvedena u šumu.”

“Ovdje sam posljednji put vidjela svog muža. Stajao je u vrsti sa još jednim čovjekom.”

Ličilo je na put kroz pakao, a preživjeli su bili vodiči.

“Rekla bih da je to do danas najveći masovni povratak ljudi iz Srebrenice. Tih 600 ljudi se vratilo zajedno. Ali ne živo, nažalost”, Kada Hotić mi je rekla dugi niz godina kasnije.

Kada smo stigle u Potočare, more ljudi je prekrilo cijelo područje. Ubrzo je počela zajednička molitva, nakon čega je uslijedila zaglušujuća tišina. Svi su se uključili u muko prenošenje tabuta i njihovo spuštanje u rake. A onda je dolinu zahvatio najstrašniji zvuk koji sam ikada čula: zvuk zemlje koja udara u 600 uglavnom praznih tabuta. I to je trajalo. Dugo.

Priznanje genocida

U julu iste godine sahranjeni su ostaci još 282 osobe, a dženazi je prvi put prisustvovao i jedan političar iz Republike Srpske. Bio je to Dragan Mikerević, tadašnji premijer RS-a.

Kasnije, u septembru, ukopano je još tijela. Tada je pokret uspio da dovede u Potočare bivšeg predsjednika SAD-a, Billa Clintona. Munira Subašić mi je rekla da je Clinton pozvan jer pokret i njega smatra odgovornim. “Mogao je zaustaviti ono što se desilo 1995. godine. Ali nije”, rekla je Subašić. “Time što smo ga primile željele smo da izazovemo političke i emocionalne reakcije na Srebrenicu.”

Predstavnice pokreta se se željele sastati sa Klintonom isključivo u Potočarima, gdje su mu postavile pet pitanja. Jedno od tih pitanja glasilo je da li je spreman da se izvini žrtvama Srebrenice. Odgovor nisu dobile.

Kada Hotić je u julu 1995. godine izgubila cijelu porodicu. Preživjela je da bi se borila za njih i za sve ostale osobe koje su nestale ili ubijene u ratu u BiH. Fotografija: Jasmin Agović.

Nedugo nakon sastanka sa Clintonom, vidjela sam se sa Kadom Hotić u Potočarima. Rekla mi je da je Clinton u jednom trenutku zaplakao. “Rekla sam mu da ne plače. Ne trebaju nama vaše suze, već pomoć u pronalasku ubijenih i onih koji su ih ubili”, kazala je, dodavši da joj nije potrebno ničije sažaljenje.

“Dosta su mi moje suze. Neću da me iko sažalijeva. Ali želim da svi budu svjesni počinjenih zločina”, rekla je. “I da budu svjesni onoga što mora biti učinjeno da bi pravda bila zadovoljena.”

Kada je izgubila sina, muža, dvojicu braće, djevera i još 56 članova uže i šire porodice. Posmrtni ostaci njenog sina ukopani su u Potočarima 2020. godine.

Nakon Clintona pokret je u Srebrenicu pozvao i druge političke ličnosti. Gotovo svi su se odazvali. Bh. javnost, uključujući i pojedine osobe koje su preživjele genocid, ponekad se protive tome da političari_ke govore u Potočarima tokom julskih dženaza. Iz pokreta poručuju da žele da političari_ke budu prisutni u Potočarima u znak priznanja genocida.

Godine 2015. pokret je pozvao Aleksandra Vučića, koji je tada bio premijer, a danas predsjednik Srbije. Kada je došao, žene iz pokreta su ga pozdravile na ulazu u Potočare te mu dale mali cvijet, simbol Srebrenice. Munira mi je kasnije rekla da je Vučić bio važan posjetitelj. “Ne radi mene, niti čak radi mog sina, već radi djece u Srbiji koja su zatrovana šovinizmom”, rekla je.

To što je Vučić došao i položio cvijeće u Potočarima članicama pokreta je bio signal da je ono što je napisano na spomeniku prihvatio kao historijsku činjenicu — da je preko 8.000 dječaka, mladića i muškaraca ubijeno na tom mjestu 1995. godine u činu genocida. “Za nas je to gotova priča što se tiče Vučića”, kasnije mi je rekla Kada Hotić.

Iste godine je po uzoru na Vučića učinio Milorad Dodik, srpski političar iz BiH koji često negira genocid u javnosti. Dodik je položio vijenac na spomenik i priznao žrtve.

Pokret je otišao korak dalje 2000. godine kada su prvi put nakon rata njegove predstavnice javno govorile o genocidu u Srbiji. Prvo javno predavanje održano je u Nišu, a kada je stiglo šest žena iz Srebrenice, prostorija u kojoj je predavanje organizovano bila je puna uglavnom bijesnih muškaraca. Vikali su na njih, ali Kada Hotić je spriječila intervenciju policije. Rekla je policajcima da ima osjećaj da su došli da slušaju.

Isto se dogodilo otprilike u isto vrijeme u Beogradu, gdje je jako prisustvo policije od pobješnjele mase zaštitilo 15 žena Srebrenice. Dugi niz godina kasnije Munira se prisjeća da im je nakon predavanja u Beogradu prišla grupa mladića i upitala da li mogu doći u Srebrenicu. Munira i ostale žene su ih pozvale.

“I sad se sjećam jednog momka koji mi je prišao nakon što je obišao Potočare. Rekao mi je da je izbrojao 74 mezara u koje su sahranjeni mladići njegovih godina. Rekao mi je da su mu otac i djed lagali o Srebrenici. I tu je zaplakao. Za mene je velika stvar to što im je mogla biti rečena istina i što su bili voljni da slušaju”, rekla je Munira.

Pokojna Hatidža Mehmedović na lokalitetu jedne od masovnih grobnica na području Srebrenice. Godine 2010. Mehmedović je sahranila dva sina i supruga. Osam godina kasnije je preminula. Fotografija: Jasmin Agović.

U narednim godinama pokret je učinio još i više, govoreći istinu ne samo ljudima u regiji, već i u svijetu.

Godine 2010. žene Srebrenice su uspjele isposlovati da Evropski parlament donese odluku kojom je 11. juli proglašen Danom sjećanja na žrtve Srebrenice. Godine 2012. pokrenule su sudski postupak protiv UN-a i Holandije, čiji je mirovni bataljon bio u Srebrenici 1995. godine. Pokušale su da otvore slične pravne postupke protiv niza stranih zvaničnika_ca, ali u tom naumu nisu uspjele zbog diplomatskog imuniteta.

Mnoge članice pokreta danas su u poznim godinama, ali nastavljaju se boriti. Ne traže ništa više osim pristojnog društva u kojem ćemo svi moći živjeti i umrijeti u dostojanstvu.

Naslovna fotografija: Jasmin Agović.