Perspektive | Demokratija

Historija pripada građanima

Dajmo svoj doprinos bilježenju 3. juna.

Piše - 04.06.2020

Dana 3. juna 2020. godine, nebo iznad Prištine eksplodiralo je u vatrometu. 

S obzirom na ono što je, izgleda, postala “tradicija” u našem “nezavisnom” Kosovu nakon ‘99. godine, oprošteno vam je ako ste pomislili da je vatromet upriličen u čast jučerašnjeg izglasavanja novog saziva Vlade. To jest, da se radilo o proslavi.

Dan 3. juni 2020. godine bio je sve samo ne za slavlje. Ne morate biti pristalica neke političke stranke već samo demokrat da to shvatite.

Međutim, dok treći juni polako curi u četvrti, ja u jeku aktualne političke sage i dalje vjerujem da historija ne pripada isključivo samoproglašenim pravednicima; onima koji su prigrabili moć i još uvijek je grabe. Historija je nešto što svi možemo posjedovati, i što zaista jest u našim rukama — nas kao građana/ki. 

Evo kako se historija koja se odvija pred našim očima između ostalog može zapisati.

Dana 3. juna, volja i sloboda izbora građana/ki Kosova ne samo da su bile zanemarene, već je došlo do pokušaja da ih se učini irelevantnima nauštrb slobodnih, demokratskih procesa — od kojih je jedan i puko biranje vlastitih predstavnika/ca.

Predsjednik je nepokoleban održao pres-konferenciju na kojoj se ponovo vrlo vješto poslužio svojom retorikom o demokratiji, pojmu u njegovim ustima odavno lišenog svakog značenja.

Dana 3. juna, predsjednik je i zvanično postao onaj ko može prepravljati, zaobilaziti i uprezati Ustav tako da podliježe njegovoj volji, željama i koristi.

Dana 3. juna, njegovi tjelohranitelji lovili su i na kraju nasilno priveli jednog građanina jer se drznuo iskoristiti svoja Ustavom zagarantovana prava na slobodu govora i mirno protestovanje.

Tamo je predsjednik, nepokoleban, održao pres-konferenciju na kojoj se ponovo vrlo vješto poslužio svojom retorikom o demokratiji, pojmu u njegovim ustima odavno lišenog svakog značenja. Zatim je riješio da rizikuje i zauzme još čvršći stav “nulte tolerancije”, pri čemu je izjavio da je reakcija bila “blaga” i da je demonstrant bio “aktivist Aljbina Kurtija” (Albin) — kao da je politički aktivizam sam po sebi odjednom postao krivično djelo.

Bez obzira na to da li je stranački aktivist ili ne, prolaznik je samo povikao: “Lopovi!”, na što su predsjednikovi tjelohranitelji preskočili ogradu koja okružuje Skupštinu. Zgrabivši ga, počeli su ga maltretirati i odvukli ga do policijskog punkta na ulazu u zgradu Skupštine. Za to su vrijeme predsjednikovi funkcioneri pokušali spriječiti novinara da snimi razvoj događaja. Novinar je uspio nastaviti sa snimanjem tek nakon što je nekoliko puta ponovio da je iz medija.

Dan 3. juni bi s tim u vezi mogao ostati zabilježen kao dan kada su slobodi kritikovanja “lidera” stavljene lisice, dan kada su tjelohranitelji pretpostavili da su zakonski ovlašteni za “hapšenje” građana/ki.

Dana 3. juna, jedan zastupnik je, uoči glasanja, za skupštinskom govornicom rekao sljedeće: “Prije dva dana sam se izjasnio da neću glasati za Hotijevu vladu … ali sinoć, nakon što su mi u kućnu posjetu došli predsjednik i bivši premijer, gospodin Haradinaj, predomislio sam se i odlučio da ću dati svoj glas za, dati svoj glas ovoj dvojici ljudi, da ću podržati Hotijevu vladu.”

Ovo je bio ili primjer neznanja ili hrabrosti — budući da Ustav zabranjuje vršenje utjecaja na zastupnike/ce u pogledu njihove slobode izbora i glasanja; neznanja ako to nije znao, hrabrosti ako je to kao talac iskoristio da otkrije kakvom je pritisku bio izložen. Izvjesnije je da se radi o neznanju, imajući u vidu osjećaj nadmoći koji je većina naših političara/ki iskazivala bezbroj puta do sada.

Dana 3. juna, taj jedan jedini glas — jednim dijelom iznuđen posredstvom čovjeka kome sama njegova ustavna pozicija nalaže da bude politički neutralan — bio je posljednji dio slagalice znane kao zarobljena država. Namjesto nove koalicijske vlade, koja je uživala dosad nezabilježenu podršku u kratkoj demokratskoj povijesti Kosova, postavljena je labava koalicija onih koji su kažnjeni na izborima, koalicija na čelu s premijerom za kojeg građani/ke nikada nisu imali priliku glasati. Oni su svoju zakletvu položili pred praznom salom Skupštine.

Možda nam i jesu ponovo oduzeli dostojanstvo, i umorni smo. No, sad nije vrijeme da odustanemo.

Dana 3. juna, ponovo je potvrđeno očito – uprkos ispraznim kritikama onih koji pokušavaju potkopati demokratiju koristeći se njenim jezikom, Skupština nije ni izbliza predstavnčko tijelo građana/ki. Skupština je zapravo soba u kojoj se okupljaju uglavnom muškarci i — po uzoru na ode — odlučuju sudbinu drugih ljudi.

S druge strane, dana 3. juna je proglašena pandemija na Kosovu — politička pandemija kontinuirane blokade, i to u jeku globalne pandemije koja ugrožava zdravlje građana/ki.

Ipak, kao što je slučaj s bilo kojom drugom pandemijom izazvanom virusom, i ova politička zahtijeva preispitivanje, razumijevanje i djelovanje.

Prema tome, neka 3. juni — kao i svi dani pred nama — ne bude datum kada smo se pomirili s nekom neizvjesnom budućnošću.

Neka to bude dan koji je nagnao još veći broj ljudi da se zapitaju: Kome pripada Ustav? I koga zastupa? Da li je to temeljni dokument građanske države koji se treba tumačiti zarad dobrobiti građana/ki i koji bi nam trebao omogućiti da svi izvršavamo svoju volju? Ili je pak tu samo u službi potreba i zahtjeva jednog pojedinca?

Možda nam i jesu ponovo oduzeli dostojanstvo, i umorni smo. No, osnovne vrijednosti i nadasve krhka prava sada su u opasnosti. Sad nije vrijeme da odustanemo.

Dakle, kada se ubuduće osvrnemo na 3. juni, neka historija taj vatromet ne zapamti kao proslavu u čast nove vlade, nego dan kada je narušena demokratija.

To ne znači da je promjena nemoguća, bez obzira na to koliko se ovaj nazadak za sada činio velikim ili malim.

Kao što kažu oni koji trenutno učestvuju u protestima za ljudska prava u SAD-u i drugdje: ako nema borbe, nema ni napretka.

Naslovna fotografija: Ade Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.