Početkom jula ove godine, antropolog i fotograf Igor Čoko rodom iz Knina, Hrvatska, sa adresom stanovanja u glavnom gradu Srbije, u Beogradu je organizovao izložbu fotografija Midhata Poturovića o Srebrenici. Autoru fotografija je dodjeljena i nagrada koja nosi ime Hrvoja Polana, jednog od najboljih fotografa sa ovih prostora koji je preminuo 2019. godine. Nagradu je ustanovio digitalni magazin grain.rs, kojeg je pokrenuo Čoko prije par godina. 

Slike Srebrenice nakon genocida kojeg Srbija i dalje ne priznaje, tako su došle u Beograd. Negiranje genocida dovelo je na izložbu, kao i na svaki drugi pokušaj komemoriranja, ultra-desničare koji uporno i nekaženjeno pokazuju najružniju sliku ovog grada. Isto su uradili i 10. jula, dan prije obilježavanja 26te godišnjice genocida kada je sahranjeno još 19 posmrtnih ostataka u Potočarima, Srebrenica. Dan prije grupa nacionalista pokušala je prekinuti skup “Žena u crnom” na beogradskom Trgu Republike, a koje su se okupile prisjećajući se žrtava u Srebrenici i ukazujući na odgovornost Srbije.

Igor Čoko je među onima koji ne daju da Srebrenica, ali brojna druga mjesta i ono što se dešavalo, bude zaboravjena. Isto tako ne dozvoljava da društvo negira postojanje ljudi koji su prisiljeni da žive na marginama. Godinama prati i slika izbjeglice, zatvorenike, ljude koji žive na ulicama…  

Uz to je i osnivač udruženja Grainu u sklopu kojeg već šestu godinu izlazi i magazin sa istim imenom, a sa ciljem razvoja kulture angažovane i dokumentarne fotografije.

Nakon gostovanja na K2.0 medijskom karnevalu, Igor Čoko govori za naš magazin o svojim fotografijama, o važnosti fotografije u procesu suočavanja sa prošlošću, ali i onom što se dešava oko nas, onome što nećemo da vidimo, a trebali bi. 

Igor Čoko, fotograf koji čuva svijet od zaborava. Fotografija: Zahvaljujemo Goranu Boričiću.

Dejan Kožul: Nedavno je ustanovljena i prvi put dodjeljenja fotografska nagrada koja nosi ime po Hrvoju Polanu, fotografu koji je preminuo 2019. godine. Nagradu je dobio Midhat Poturović svojim radovima o Srebrenici. Šta povezuje ova dva fotografa? 

Igor Čoko: Nagrada ili fotografsko priznanje „Hrvoje Polan“ ustanovilo je udruženje Grain i nosi ime po jednom od najhrabrijih i najodvažnijih fotoreportera sa ovih prostora koji se nije libio gurnuti ruku u vatru zarad pravovjerne informacije, što je bio identitet njegovog fotografskog rukopisa i životnog stava. Još iz perioda rada u splitskom listu „Feral Tribune“, pa do angažmana za agenciju France Press na Bliskom i Srednjem Istoku. 

Ono što je bio partizanski komandant Koča Popović – lucidan, genijalan vojnik i drski humanista – to je bio Hrvoje u fotografskom smislu. Doslovno. Hrvojeva antologijska reportaža je na koju je objavio splitski list Feral Tribune nakon pada Krajine. Tada su svi fotoreporteri na kninskoj Tvrđavi fotografisali predsjednika Hrvatske Franju Tuđmana i ekipu, a Hrvoje pljačkanje i pustošenje rafova u kninskoj Robnoj kući, dočaravši tako i onu tamnu stranu pobjedničke hrvatske vojne akcije. 

Midhat se u svom radu vješto i vrlo inteligentno bavi Srebrenicom, ne samo na dan 11. jula nego tokom 365 dana u godini, sa potrebom da jasno definiše dimenziju zločina koji se tamo odigrao. Ne fotografiše suze, nego se trudi da posmatraču kroz emocionalne duboke kontraste i dimenziju natjera suzu na oko, u čemu je apsolutno uspio. Jednostavno, nisam mogao zamisliti boljeg laureata za ovo prvo priznanje.  

Samo otvaranje izložbe nije poremećeno protestima grupice neofašista, ali je poremećeno, rekao bih, izvještavanje medija jer je više pažnje posvećeno njima nego samoj izložbi i njenom značaju. Koliko su mediji saučesnici u tom skretanju teme?

Jako je porazno kada mediji, i to oni „slobodni“ koji su pratili otvaranje izložbe i slušali duboke, smislene i profane govore organizatora i laureata, napuste galeriju da bi snimili šačicu demonstranata koji su protestvovali protiv izložbe jer su ih čuli kako urliču na megafon. 

Igor Čoko i Midhat Poturović na otvaranju izložbe u Beogradu koja je posvećena Srebrenici. Fotografija: Dejan Kožul.

Hej! Izložba se dešava u Beogradu, mjestu odakle je mnogo toga lošeg lansirano za vremena Slobodana Miloševića, dovelo do Srebrenice, rata na Kosovu, vojne akcije Oluja… Kroz ovakve izložbe i gestove taj grad nalazi hrabrost da ostane veliki grad i izrazi duboki pijetet prema žrtvama u njegovo ime, prođe kroz ličnu katarzu. Što je samo po sebi hrabro i subverzivno. I ti trčiš radi senzacionalizma i medijske šatro ekskluzive da tražiš frku jer se skupila grupica tamo nekih koji u vreme ovih dešavanja nisu bili ni u petogodišnjem planu, i daješ im pažnju. Bukvalno im nudiš na tacni da ukradu šou zbog nekoliko parola o ratnim zločincima koji su doveli do Srebreničke tragedije defakto i dejure. 

Medijski izvještaji nisu počinjali sa „Dodjeljena nagrada za fotografije o Srebrenici…“, nego „Skupili se desničari, biće frka…“. Jadno i tragično. Porazno. Odvratno. 

Meni je najvažnije da je ova izložba našla put do ljudi, da se održala u Beogradu, da je nagradu po hrvatskom fotografu u Beogradu dobio Bosanac. Iako ni Hrvoja ne gledamo kao Hrvata, ni Midhata kao Bosanca, već kao izuzetne fotografe koji se odvažno dotiču vrućih tema na humanistički način. Sve ostalo je nebitno, jer izdigli smo se iznad fizičkih granica, međa i etničkih torova. 

I ne bih se bavio demonstrantima. Oni postoje, postojali su i postojaće, urlaće i dalje na svaki ovakav podražaj. Ali ne želim da ih promovišem, pominjem, dajem pažnju. Jer time kradu energiju onome što je suština ovoga čime se mi bavimo. A to su razgovori na teme o bliskoj prošlosti o kojima moramo intenzivno pričati i pokušati mlade generacije odrasle na lošem istorijskom odgoju svojih roditelja, približiti stvarnoj situaciji i izgraditi dostojanstvenu kulturu sjećanja na ovim prostorima. 

Koliko je fotografija, u tom smislu, moćno oružje u borbi protiv negiranja, za očuvanjem sjećanja i za poticanjem empatije? 

Fotografija je ključna stvar. Suštinski dokument i svjedok vremena. Dokaz da se nešto desilo, a da nije plod mašte antisrpskih teorija zavjera i Soroševih NVO plaćenika koji su tu da urnišu mit i naciju. 

Sve strane imaju svoje dokaze o ovakvim djelima, imaju svoje demone, ali svako treba da se pozabavi svojim dvorištem. Svojom katarzom, svojim čistilištem. Najviše mrzim kada ulete sa kontratezom „i oni su nama…“. 

Svak’ je svakome zabijao u proteklim ratovima. Ali, hajde da budemo realni i da se hrabro suočimo sa činjenicom da su se naši nekako, malo više zaigrali, dali sebi malo fore da budu vispreniji i kreativniji u zločinima, i da zbog takvih perverzija žrtvuju svoje ljude u Hrvatskoj i na Kosovu. Jer “Oluja” i zbijeg Srba sa Kosova su na žalost epilozi igara u koje su se Srbi upustili i žestoko preigrali. 

Fotografija iz serije “Karaburma, moj geto”. Fotografija: Igor Čoko.

Nije Srbe u Hrvatskoj porazila Hrvatska vojska, ni Srbe na Kosovu NATO i UCK, nego strategija politike Slobodana Miloševića i onih faktora koje danas imamo u izvršnoj vlasti u Srbiji preobučene u svilene boje evroatlantskih integracija i svilenog prosperiteta sa puj pike ne važi istorijom koja im ne prija. Kao što nismo porazili fašizam 1945. Jesmo dobili bitku, ali taj se rat i dalje vodi na nekim drugim nivoima i na puno perfidniji način. 

Fotografija je tu da stavi svoj pečat, iskrena, neposredna, angažovana. Kao Hrvojeva. Kao Midhatova.  

Srebrenica je jedna od godišnjica, a tu je i pad Vukovara, tu je Oluja… Sve su to teme kojima se digitalni magazin Grain.rs bavi. Koliko znam, postoje neki planovi da se i na te godišnjice nešto objavi ili možda i neka izložba postavi?

Grain je imao dosta izložbi na temu rata na Kosovu koje nisu tipičan ili uopšte prosrpski narativ, štaviše. 

Na izložbi pokojnog holandskog fotografa Viljema Polstre (Willem Poelstra), koji je u svojoj knjizi možda najbolje opisao postratnu kosovsku realnost, u fotografijama sve pršti od spomenika Ademu Jašariju i spomenika ubijenim borcima UCK. Ali, to se ne može ni gledati ni shvatiti kao provokacija. To su artefakti vremena i savremeno istorijsko nasljeđe tog prostora. Dokaz nečega što se tamo dogodilo. I kao trag toga postoji. Sad, da li se to nekom sviđa ili ne, to je druga priča. 

Ali, kad pričamo o ovakvim stvarima, istina mora biti transparentna, na isti način kao što su na Polstrinim fotografijama bili zastupljeni i Srbi koji danas žive na Kosovu. Istina mora biti jedinstvena, bez cenzure. I to je misija Graina u razvoju kulture sjećanja. 

Toliko toga imamo za ispričati i neće nam dosaditi jer ovakve stvari, drugi, drugačiji pogled od zvaničnog državnog, mora postojati. Nesputan. 

Ti se i sam kroz svoj rad baviš ljudima – od onih u pokretu, poput izbjeglica, ali i zatvorenika, ljudi sa ulice… Šta je zajedničko svima njima, ali i šta je to što tebe vuče da se njima baviš?

Po obrazovanju sam antropolog i dokumentarista. Nekadašnje bavljenje novinarstvom sam napustio da bih se kroz fotografiju i antropološki vizualni pristup bavio angažovanim i teškim temama, ljudskim tragedijama, traumama.

Život izbjeglica na ulicama Beograda godinama je jedna od tema u fokusu kamere Igora Čoke. Fotografija: Igor Čoko.

Najlakše se baviti fotografisanjem zalazaka sunca, Ferdinanda kako miriše cvijeće, ušuškati se u sopstvenoj zoni komfora i nebrinuti tuđu brigu. Oko nas je život sa svim svojim klopkama i opasnostima. Ja sam tu da dokumentujem takvu realnost. 

Od ljudi sa margine, izbjeglica, robijaša, palih anđela, čuo sam neke od najsnažnijih životnih istina, savjeta i iskustava. To su situacije kad ojačaš kao čovjek, onako drsko tutneš ljudima empatiju – mislim na posmatrače – pa ako se prime, vide i drugu stranu života. 

O herojima mojih fotografija i tog svijeta ispod radara da ne pričam. I na kraju, svi mi možemo doći u situaciju da budemo ta margina, nikom nije zagaranotvan vječni hedonizam. A moji projekti koje pakujem u forme knjiga fotografija ostaće u amanet i prodisati kako treba, možda i za dvadeset godina, a kad nestane struje, jebiga, sjećanje u masi informacija ostaće da živi kao leptirov let. 

Posljednje vrijeme si često i u ulozi predavača. Šta je ono što mlade zanima u fotografiji i koliko ih taj antropološki pristup koji ti koristiš privlači?

Već duži niz godina dijelim svoje fotografsko iskustvo sa studentima po Evropi, Srbiji ili sa ostatkom svijeta, sada preko Zoom platformi. I tu vidiš u stvari smisao svog rada i angažmana na polju dokumentarne fotografije. Što možeš ljudima predočiti i prikazati mnogo onoga što iz svoje zone komfora ne vide ili ne primjećuju. Što ih mogu animirati i doslovno sprovesti kroz tu dimenziju dna nakon koje im neće biti baš svejedno, ali će se osjetiti zahvalni za proživljeno iskustvo i shvatiti značaj empatije. 

Iz serije fotografija napravljenih u rodnom Kninu. Fotografija: Igor Čoko.

Mene ta predavanja i ti mladi ljudi odmaraju i inspirišu. Oni su neka nada u bolji svijet. Makar malo bolji. 

Kako vidiš odnos medija prema fotografiji danas i koliko je i fotografija izgubila nešto od povjerenja koje su ljudi imali, kao što je to slučaj sa novinarstvom? 

Danas svi fotografišu, a malo je ko fotograf. Danas svi pišu, a malo je ko novinar. Još manje novinar vođen etičkim načelima. Ovakvi kao mi smo na dnu, teški andergraund. Gerila. Partizani. Ali neka nas, tu smo. 

Mediji su odavno izgubili smisao. Fotografija u medijima svoju svrhu jer ako nije selfi, ako nisu guzice i sise, ako nije neka politička njuška, neki paparaco, neka mrtva djeca da malo šoknu i štrecnu, onda to nije to.

Fotografija u medijima danas je obična pokrivalica ili šok – etički i šund. Ne esencijalna istina. To ne prodaje priču. Žao mi je ljudi koji su se upecali u sve to. 

Pratim šta se dešava u medijima, ali na teveu najviše volim da gledam Baby TV. Obožavam kako je njima tamo dobro. 

Srbija je danas u medijskom kanalu najdublje u svojoj istoriji. Žutica je u terminalnoj fazi. „Slobodni“ mediji su ili sterilinli do zla boga ili koketiraju sa senzacionalizmom bivajući isto žutilo ali kao malo drugačije. Teška i zla situacija. I onda šta ćeš, ideš u šumu i biješ svoju bitku protiv okupatora. 

Naslovna fotografija: Igor Čoko.