Ne znam kako građani/ke Kosova zamišljaju život u Hrvatskoj, ali u razgovoru s ljudima sa Zapadnog Balkana primijetila sam da jednu stvar najviše ističu: europski pasoš.

Hrvati/ce se slobodno mogu kretati Europskom unijom samo s ličnom kartom i ne treba im radna viza niti bilo kakva dozvola za rad, za razliku od njihovih jugoistočnih susjeda. 

Želja za bijegom s Balkana se u posljednjih 30 godina povećala, a lokalno stanovništvo počinje uviđati da je dijaspora odlazila zbog raznih razloga. Prije su ljudi odlazili zbog ličnih finansijskih krahova, no danas mali pačići ne lete jer žele pobjeći od siromaštva. Oni lete jer žele pobjeći od uskogrudnosti, političkog konformizma i korupcije.

Moramo prihvatiti činjenicu da Hrvatska nije toliko daleko od europskih standarda, ali ona je ipak suočena s istim demografskim padom poput ostatka regije.

To je postao trend, ta slika progresivne, mlade radne snage, definicije samoinicijativnosti, hrabrosti i sposobnosti.

Ljudi različitih zanimanja, uključujući i radnike/ce zaposlene u oblasti kulture, odlučuju oprobati sreću i vještine van svoje domovine.

No, šta ako ste mlada osoba koja ima gorljivu želju za radom u kulturnom sektoru u Hrvatskoj?

Život u Zagrebu

Zagreb se može smatrati raskrsnicom srednje i istočne Europe, metropolom u kojoj imate izglede da pronađete pristojan posao. Posla u kulturnom sektoru gotovo da i nema u drugim krajevima Hrvatske, ali u Zagrebu se možete zaposliti čak i kao student/ica.

Iskoristila sam svoju priliku kao mlada žena iz provincije u žurbi da napredujem u karijeri i tako sam se u dogledno vrijeme našla u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Tamo sam radila kao vodičica za obilaske i pomoćnica za organizaciju obilazaka, što mi je bilo sjajno. 

To je najbolje mjesto na kojem sam u tom trenutku mogla biti. Uživala sam u svom studentskom poslu i ostajala u Muzeju čak i van radnog vremena samo kako bih obilaske učinila kvalitetnijim.

U istom periodu sam radila i u Umjetničkom paviljonu, starom galerijskom prostoru u kojem se priređuju razne izložbe. Tamo sam, naime, bila članica osoblja za zaštitu i govorila ljudima da ne diraju slike.

Trava nije baš uvijek zelenija na krajnjem zapadu Balkana. Budući da je broj slučajeva COVID-19 vrtoglavo rastao, svi obilasci su bili otkazani. Znamo već svi kako je to išlo: zabrana kretanja, maske i dvomjesečna introspekcija. Posla nema, no uredu je.

Najesen će sve to doći na svoje.

Zemljotres

Dan 22. mart, 6:10 sati. Tlo se snažno trese. “Molim te, samo da se zgrada ne sruši, molim te, samo da se ne sruši”, manično ponavljam skačući pod dovratak.

U tren oka sam počela vjerovati božanstvo koje posjeduje moć da zaustavi taj haos. Srce mi je bubnjalo u ušima i noge su mi se tresle dok sam se čvrsto privijala uz grudi Voljene Osobe.

Kako se zemlja prestajala tresti, tako je s ulice dopirao žamor prožet zvukom automobilskih alarma i lajanjem pasa.

Zagreb je pogođen zemljotresom jačine 5,5 stepeni. Arheološki muzej, kao i Muzej za umjetnost i obrt, pretrpjeli su ogromnu štetu. Obje zagrebačke umjetničke akademije gotovo su srušene te još uvijek nisu sigurne za održavanje nastave u bilo kojem obliku. Nedovršeni umjetnički radovi ostali su visjeti na napuklim zidovima, hodnici su bili puni prašine i cigli, a grede od drveta stršale su kroz skršen krov.

Umjetnički paviljon bit će zatvoren najmanje godinu dana zajedno s drugim kulturnim ustanovama. Najviše su stradale one vezane za andergraund scenu, i to posebno AKC Medika.

Mladi su se počeli spontano okupljati oko Narodnog kazališta, djelimično zbog toga što je svaka druga alternativa bila nedostupna usljed štete uzrokovane zemljotresom.

Pomislila sam: Najesen će sve to doći na svoje.

Što se tiče trenutne urbanističke situacije u gradu, malo toga se može učiniti. Većina odluka o obnovi oštećenih zgrada u rukama je aktualnog gradonačelnika, koji je poznat po svojim slabim urbanističkim intervencijama potpomognutim kroz partnerstva s građevinskim kompanijama.

Restauratori/ce, konzervatori/ce, urbanistički tehničari/ke i stručnjaci/kinje na drugim važnim pozicijama nedovoljno se cijene i njihov glas se ni ne uzima u razmatranje kada je riječ o odlukama koje se odnose na oštećene građevine.

I malo o budućnosti

U Hrvatskoj su početkom jula održani parlamentarni izbori, zbog čega je plan oporavka stavljen na čekanje. Kulturni radnici/e strahuju od gubitka posla, a studenti/ce se naglo, ali sigurno pozdravljaju sa svojim dragocjenim satnicama od 4 eura. Ja sam se pozdravila sa svojom potencijalnom kvalifikacijom za kustosicu.

U ovom momentu postoje dvije opcije: napustiti zemlju i otići u Irsku, Austriju, Njemačku, ili nastaviti ovu mučnu birokratsku borbu ispunjenu korupcijom i političkim konformizmom.

Bih li trebala provesti dugi niz godina volontirajući i onda postati ogorčena kulturna radnica?

Bih li trebala promijeniti zanimanje?

Ima li ikakve nade da ću jednog dana naučiti izvlačiti finansijska sredstva iz kulturnog fonda Europske unije kako bih si osigurala platu?

Moja utopijska zamisao o vođenju izvrsnih izložbi srušena je u zemljotresu. Prema tome, nastavljam pisati svoj diplomski rad o zapadnjačkoj percepciji balkanske kulture i tome šta znači biti iz regije.

Željela bih naučiti sarađivati s međunarodnim agencijama s ciljem revitalizacije kulturne scene u regiji te doprinijeti uspostavi regionalne saradnje u okviru koje ćemo jedni drugima moći pomoći da prebrodimo zajedničke i učestale probleme koji se događaju istovremeno.

Zato sam kontaktirala Kosovo 2.0, i zato pišem na engleskom.

Željela bih mudro iskoristiti svoj pasoš — ne da odem, već da omogućim izgradnju mostova.

Naslovna ilustracija: Arrita Katona / K2.0.