Iako su izbori postali uobičajena pojava na Kosovu, rijetko se raspravlja o onome što je zaista bitno u životima birača/ica.

Na skupovima političkih stranaka i televizijskim debatama te u svemu onome što partije pišu i pričaju, mnogo je riječi o stranačkim kalkulacijama i manevrisanjima, anketama, sloganima kao i pojedincima/kama, a malo o praktičnim pitanjima koja bi omogućila glasačima/cama da se informišu o tome šta bi mogli očekivati nakon predizbornih kampanja, koje bi u principu trebala služiti upravo toj svrsi: da glasači/ce saznaju za šta daju glas.

K2.0 je u tom kontekstu — i to prvenstveno radi njegovog preispitivanja — porazgovarao sa stručnjacima/kinjama iz raznih oblasti. Nastojali smo da kroz njihove odgovore pobrojimo neke od problema koji nisu tema rasprava, ali koji će biti važni za glasače/ice kada izađu na glasačka mjesta 14. februara.

U serijalu “Izbori 2021, drugačiji pogled” — sačinjenom od osam članaka, svaki posvećen jednom konkretnom polju — u tančine razmatramo čemu se ne pridaje dovoljno pažnje, kakva je trenutna situacija i šta bi trebalo biti učinjeno kako bi se okolnosti promijenile u korist građana/ki. K tomu još pokušavamo informisati birače/ice i staviti njihovu dobrobit u fokus rasprave, nudeći rješenja usmjerena na budućnost.

Drugačiji pogled na našu zemlju u regiji i ostatku svijeta.

Vanjska politika je tema broj jedan u javnim raspravama na Kosovu, bilo da je izborni ciklus u toku ili ne. Istovremeno je to oblast u kojoj je Kosovo zakazalo, a posebno kada se radi o učvršćivanju položaja i legitimnosti na međunarodnom planu.

Nedavno priznanje od strane Izraela proisteklo iz Vašingtonskog sporazuma — koji su Kosovo i Srbija potpisali u Bijeloj kući u septembru 2020. godine, za vrijeme Trumpove administracije — prema svemu sudeći je jedini pozitivan rezultat dogovora koji je mahom polarizovao domaću političku scenu, što je već uobičajenost.

Usljed nedostatka unutrašnje-političke koordinacije i jasnih strategija, napredak Kosova na međunarodnom planu završio je u limbu.

Ta stagnacija se naročito ogleda u dugotrajnim pregovorima sa Srbijom, koji su se povremeno nastavljali bez izvjesnosti o budućem okončanju te ulasku [Kosova] u međunarodne strukture i mehanizme — procesima koji su ostavljeni postrani čak i prije nego što ih je aktualna Vlada privremeno obustavila u skladu s Vašingtonskim sporazumom. Nadalje, u posljednjih nekoliko godina češće smo imali priliku čitati i slušati o tome kako srbijanska Vlada lobira s ciljem da druge zemlje “povuku” priznanje Kosova negoli o tome kako kosovska nastoji zadobiti priznanje od novih država.

Međutim, te pat-pozicije nisu odvojene od geopolitičke dinamike i preslagivanja moći unutar globalnog političkog poretka, što znači da su “zapadni saveznici” — od kojih u ogromnoj mjeri zavisi međunarodni položaj Kosova — možda preraspodijelili svoje prioritete i političke interese u odnosu na period od prije deset godina.

Velike težnje Kosova ka pridruživanju EU i priznanju u UN-u u ovakvim okolnostima ni ne dolaze u obzir.

Bilo kako bilo, političke stranke u svojim izbornim programima i dalje nude manje-više identična obećanja, koja se odnose na zaštitu suvereniteta, članstvo i svaki drugi vid promocije u UN-u, EU, Vijeću Evrope i drugim tijelima, zatim progres u međudržavnim odnosima s pet država EU koje ne priznaju Kosovo, te potvrda EU i SAD-a kao strateških partnera.

U izbornom programu LDK s tim u vezi se spominju dvije glavne vanjskopolitičke oblasti: integracije u EU i dijalog sa Srbijom. Ipak, u oba slučaja su navedene samo poopćene namjere. Naime, pored toga što je obećala pristupanje međunarodnim organizacijama i intenzivnije učešće u mehanizmima regionalne i međunarodne saradnje u sklopu procesa evropskih integracija, LDK ujedno zacrtava približavanje reformama na nivou EU. Što se pak tiče dijaloga sa Srbijom, iz stranke samo u općim crtama obećavaju da ukoliko se ne postigne uzajamno priznanje sa Srbijom, ići će se na “puni reciprocitet” — šta god to značilo.

Slično tome, PDK ima za cilj članstvo u UN-u, paktu NATO i Vijeću Evrope, kao i ostvarivanje kandidatskog statusa za ulazak u EU, najavivši pritom uklanjanje političkih prepreka na tom putu kroz sporazume — što nije dovoljno pojašnjeno. Za razliku od drugih stranaka, PDK se osvrnula na pitanje “obnove” imidža Kosova na međunarodnoj sceni te je pritom okrivila političke protivnike za to što su narušili diplomatske odnose s pojedinim zemljama.

U okviru napora usmjerenih ka unapređenju pozicije Kosova na međunarodnoj sceni i unošenju dinamike u multilateralne odnose — povrh članstva u INTERPOL-u, UNESCO-u i Vijeću Evrope — AAK je otišla korak dalje, postavivši za cilj zadobijanje priznanja od pet država EU koje ne priznaju Kosovo.

S druge strane, VV se u svojim prioritetima nije ni dotakao prethodno navedenih stavki. Ova stranka podržava evropske aspiracije u smislu ponovne uspostave Ministarstva za evropske integracije kao glavne adrese za odnose s EU, no čelništvo VV-a nije ponudilo dodatno objašnjenje u ovom aspektu. Između ostalog je spomenuto i jačanje saradnje sa zemljama s kojima Kosovo još uvijek nije izgradilo čvrste bilateralne odnose, te organizovanje diplomatije na taj način da se naslanja na rad umjetnika/ca i sportista/ica kao i na saradnju između gradova.

U obećanjima vezanim za regionalnu politiku sve ove stranke su zaobišle odnose i saradnju s drugim zemljama regije, s tim da je jedini fokus jačanje odnosa s Albanijom.

Kako bismo stekli kompletniji uvid u unutrašnju i regionalnu vanjsku politiku Kosova, porazgovarali smo s ljudima koji razumiju političke tokove na Kosovu i šire, a to su: docent na Odsjeku za političke nauke Instituta Virginia Tech, Besnik Pula; direktorica platforme CiviKos, Donika Emini; docentica međunarodnih odnosa na Slobodnom univerzitetu u Briselu (VUB), Vjosa Musliu; te politički analitičar, urednik i suosnivač Sbunkera, Agon Maliqi.

Na pitanja čega nam manjka, koje težnje bismo trebali gajiti i kako ćemo usloviti promjene, eksperti/ce su odgovorili ovako…

Čega nam manjka?

Besnik Pula, docent, Odsjek za političke nauke Instituta Virginia Tech:

U širem kontekstu, posmatrajući stvari sa strane stječem dojam kako se politički diskurs na Kosovu ne može osloboditi kalupa u kojem se razvija deset godina unazad. To je politički diskurs izgrađen na interakciji između starih vladajućih stranaka i novih konkurenata/kinja u Lëvizja Vetëvendosjeu, pri čemu je fokus stavljen na pitanja korupcije, evropskih integracija i privrednog razvoja orijentisanog ka povećanju zaposlenosti. To su bez ikakve sumnje ozbiljna pitanja.

Frapantno mi je pak to što se dvije glavne prijetnje za vijet gotovo i ne registruju unutar kosovskog političkog diskursa. S jedne strane je tu globalna zdravstvena kriza COVID-19, a s druge ekološka kriza. Pojedini bi mogli reći da su drugi problemi — korupcija, EU, zaposlenost — “egzistencijalnija” pitanja. No, šta je to egzistencijalnije od zdravlja i okoliša?

COVID-kriza je kriza javnog zdravstva koja je odnijela živote miliona ljudi širom svijeta, a žrtve se samo na Kosovu broje u hiljadama. Razorila je globalnu ekonomiju i stvorila ogromne poteškoće u sistemima javnog zdravstva, iznijevši na vidjelo njihovu krajnju neadekvatnost u vremenu krize. COVID-kriza je usto — prema mišljenju zdravstvenih stručnjaka/inja — samo jedna u nizu novih viroza koje prijete čovječanstvu. Uz ekosistemske, ekonomske i društvene prijetnje koje su proizašle iz promjene okoliša, nemogućnost uvođenja ovih gorućih pitanja u aktualne rasprave na Kosovu ozbiljan je propust političke prirode.

Što se užeg konteksta tiče, Kosovo se susreće s brojnim i itekako teškim izazovima na međunarodnoj sceni i u polju ekonomskog razvoja. U prvonavedenom polju potrebna je strategija putem koje će se Kosovo afirmisati kao punopravni član međunarodne zajednice. To zahtijeva istinski međunarodni pristup vanjskoj politici, a ne oslanjanje na nekolicinu saveznika i partnera koji će lobirati za Kosovo u međunarodnim tijelima. Takva strategija je očigledno podbacila, pa je Kosovo u posljednjih deset godina zapelo na pola puta između osporenog političkog entiteta i države koja ima puno međunarodno priznanje.

Donika Emini, direktorica platforme CiviKos:

Ključni element danas izostavljen iz javnih rasprava koje vode političke elite na Kosovu jeste osnovno shvatanje činjenice da su se geopolitički poredak i balans moći drastično promijenili u posljednjih deset godina. Nazvati današnju klimu na međunarodnom planu složenom bilo bi uljepšavanje. Bipolarni svijet u kojem je Kosovo smatrano “trijumfom Zapada” danas je ozbiljno doveden u pitanje. Kako svijet postaje multipolaran s brojnim centrima moći, tako na Kosovu vlada manjak razumijevanja štetnog utjecaja koji takva situacija može imati na njegovu (ne)potpunu državnost na međunarodnom planu.

Prvi u nizu izazova je nemogućnost pronalaska svrsishodnosti u vanjskoj politici. Mada je to sudbina malih država koje se snalaze u svijetu gdje asimetrija moći ne ostavlja prostora za manevrisanje, čini se da Kosovo nije nadraslo svoj infantilni pristup vanjskoj politici iz 2008. godine, koji je od tada usredsređen na diplomatsko priznanje i povremeno pristupanje mehanizmima međunarodne saradnje.

Drugi u nizu izazova je besmislena vanjska politika: Kosovo je nenamjerno — možda zbog toga što kao država nema jasnu strategiju — kanalisalo svoju vanjsku politiku i proces evropskih integracija kroz aktualni dijalog sa Srbijom. To je polučilo slabe vanjskopolitičke rezultate.

Na regionalnom nivou, uprkos tome što je to sastavni dio naše vanjskopolitičke strategije i uslova koje je postavila EU, sve se više oklijeva na tome da Kosovo postane dio regionalnog mnoštva. To oklijevanje se odrazilo na aktualne rasprave o inicijativi za uspostavu “mini Šengena” i regionalnog privrednog područja, s tim da se uglavnom strahuje od eventualnog sporazuma Srbije i Bosne i Hercegovine.

Vjosa Musliu, docentica politologije na Slobodnom univerzitetu u Briselu, VUB:

U posljednjih 20 godina, političari/ke i akteri/ke civilnog društva na Kosovu obično razdvajaju “unutrašnju politiku” (odnosno funkcionisanje državnih struktura te izgradnju vitalnih i pouzdanih javnih institucija) od “vanjske” (odnosno toga kakav bi trebao biti položaj Kosova u regiji i svijetu). Takva separacija je i nelogična i politički neproduktivna, budući da se temelji na pretpostavci da postoji jasna, gotovo kartezijanska demarkacija toga šta je strano, a šta domaće. Naprotiv, to nisu odvojene, već međusobno povezane i sukonstitutivne dimenzije.

Zapadne (i) evropske struktura prisutne na Kosovu dijele odgovornost za dodatno učvršćivanje te podjele. Naprimjer, što se tiče relacija EU i Kosova, razdvajanje unutrašnjeg i međunarodnog dovelo je do takve situacije u kojoj se bavljenje politikom u Prištini (većinom) svelo na štrihiranje uslova i evaluacijskih kriterija tehnokratskih nadleštava u Briselu, umjesto toga da se grade funkcionalni sistemi i institucije. To je kao da “demos” tih politika nisu ljudi koji žive na Kosovu, nego strukture EU i institucije sa sjedištem u Briselu.

Slično tome, takozvani “tehnički dijalog” Prištine i Beograda — koji se vodi pod posredstvom EU — do sada se konceptualizovao i realizovao tako kao da glavni adresanti nisu Kosovo, Srbija, kosovski Srbi/pkinje ni kosovski Albanci/ke, već sama EU.

Agon Maliqi, politički analitičar i urednik/suosnivač Sbunkera:

Prvo nam manjka konsolidacije državnosti u multilateralnim institucijama, čime bi joj se dao pečat legalnosti. Pod tim institucijama prvenstveno mislim na Ujedinjene nacije, Vijeće Evrope, NATO i sl. [Nedostatak konsolidacije] u neku ruku i dalje ima za taoca normalno funkcionisanje države.

No iako je [prijem u navedene institucije] često nedostižan — bilo zbog geopolitičkih razloga kao što su opstrukcije Rusije i Kine, bilo zbog toga što se ne možemo dogovoriti sa Srbijom — Kosovo mora pokušati da se otkoči na višem nivou. Još uvijek se nismo priključili ni evropskim multilateralnim institucijama — čak ni onoj [u koju je nalakše ući]: Vijeću Evrope — ni drugim tijelima kao što su NATO ili EU. Mi praktično ni nemamo evroatlantsku perspektivu. O njoj se dakako govori, ali nje nema dok god nas pet država članica EU i četiri države članice NATO-a — Kipar nije član NATO-a — ne priznaju.

Spustimo li se niža, ta ograničenja se reflektuju u regiji. Naime, Srbija koristi to što smo blokirani na globalnom kao i na evropskom nivou da nas blokira i na regionalnom planu. Prema tome, prije svega nemamo normalno kretanje [ljudi i robe] između nas i Bosne, a prisutna je i asimetrija u trgovinskim odnosima uz veoma visoke cijene robe. Dakle, čak smo i na regionalnom planu ograničeni u pogledu toga šta možemo raditi.

Koje težnje bismo trebali gajiti?

Besnik: U najmanju ruku bismo trebali težiti ka [izgradnji] društava koja će svim građanima/kama osigurati ona osnovna prava, uključujući društvena i ekonomska prava. Kosovo se u skladu s tim ujedno nastoji izboriti za vlastito mjesto u Evropi i svijetu. Za zemlju kao što je Kosovo, međunarodni angažman i vanjska politika igraju važnu ulogu u tome, baš kao i kreativno razmišljanje o vlastitoj privrednoj transformaciji na načine koji se temelje na razvoju vještina, stvaranju radnih mjesta i održivosti.

Donika: Kosovo mora raditi na tome da postane faktor stabilnosti u regiji, da bude i prepoznato kao faktor stabilnosti te da se uključi u procese evropskih i evroatlanstkih integracija. Sigurnost bi trebala biti iskorištena kao vanjskopolitička alatka koja itekako poslužila i drugim zemljama regije. Kosovo bi trebalo težiti ne samo ka tome da postane faktor stabilnosti, već i garant sigurnosti u sklopu raznih međunarodnih misija (gdje će kao treća strana sarađivati s EU, NATO-om ili njegovim državama članicama). Na regionalnom planu, prijem u Jadransku povelju treba biti kratkoročni cilj Kosova.

Ključ je u podršci regionalne saradnje (i to multilateralnoj podršci), što nadilazi granice Zapadnog Balkana i obuhvata čitavu Jugoistočnu Evropu. Kosovo bi trebalo težiti ka tome da postane pouzdan regionalni partner.

Što se tiče članstva u EU, Kosovo treba stremiti ka tome da uspostavi komunikaciju s pet država članica EU koje ga ne priznaju, oslanjajući se pritom na svoje strateške partnere. To ne samo da će pomoći Kosovu bilateralno, već se može iskoristiti kao solidna osnova za puno priznanje ukoliko Kosovo i Srbija potpišu sporazum o normalizaciji. Kosovo bi trebalo nastaviti borbu za diplomatska priznanja i nastojati graditi savezništva na međunarodnom planu. Međutim, svi politički manevri u ovom pogledu treba da budu dokraja koordinisani tako da idu na ruku jedan drugom i guraju vanjskopolitički program zemlje naprijed.

Vjosa: Zbog načina na koji je osnovano kao država, gotovo je nemoguće pomisliti na Kosovo, a usto ne pomisliti i na politički i finansijski upliv SAD-a s jedne te članstvo u EU s druge strane. Mada [intervencije i SAD-a i EU] mogu biti iskorištene kao sile dobra kako bi se pomoću njih usadile plodonosne promjene, nerijetko se čini da je Kosovo talac ideje o pridruživanju EU.

Naredna vlada bi se trebala posvetiti reevaluaciji odnosa s EU, imajući u vidu aktualne događaje u Uniji i ostatku svijeta. Za Brisel je proširenje na Zapadni Balkan očigledno na dnu liste prioriteta, na “aparatima”. Naime, mnoge države članice EU — bilo zapadne ili istočne — sve odlučnije se zalažu za povratak “suverenoj politici”, čega je najkonkretniji primjer Bregzit. Ipak, EU se unutar Kosova predstavlja — a i lokalna politička elita je tako opredmećuje — kao netaknuta i nepodložna krizama. Iako krize same po sebi nisu loše ili opasne, obje strane [EU i Kosovo] trebale bi ponovo ispregovarati međusobne odnose utemeljene na promjenama unutar Evropske unije.

Isto važi i za položaj Kosova u svijetu. “Svijet” zastupljen u klišeima i predstavama kosovske vladajuće elite izgleda da ne dodiruju okolnosti koje se mijenjaju u svjetskoj politici. Uzlet kineskog utjecaja u mnogim područjima takozvanog “globalnog Juga”, postepeno moralno i političko slabljenje (neo)liberalne demokratije, kao i ekološki rat, zapravo su konkretni pokazatelji činjenice da svjetski poredak ili nadmoć SAD više nisu ono što su bili 1999. godine. Kao rezultat toga, položaj Kosova u svijetu isto tako će fluktuirati i mijenjati se.

Agon: Dva su puta. [Prvi] je da se okonča dijalog. Ali, budući da nema unutrašnjeg konsenzusa ni prostora za kompromis mimo Ahtisaarija, našli smo se u teškom položaju za pregovaranje. Prema tome, cilj nam može biti da prevladamo ovaj zastoj barem na evropskom nivou. Teško možemo promijeniti stav Rusije — pa čak i Kine — tako da nas deblokiraju na nivou Ujedinjenih nacija. Dosegli smo vrhunac onoga što možemo postići u svijetu putem obostranog priznanja. To znači da dosadašnja strategija pomaka na planu obostranog priznanja nije validna.

Dakle, u suštini — barem se meni tako čini — najefikasnije bi bilo [izvojevati priznanje] tih pet država EU [koje ne priznaju Kosovo]. To bi mogao biti naš glavni program i zahtjev koji ćemo iznijeti svojim saveznicima. Zbog toga što se radi o priznanju od strane država NATO-a. Ako nas te zemlje priznaju, to bi nam dalo oduška i eliminisali bismo pritisak u dijalogu sa Srbijom kao nečemu što mora biti okončano pošto-poto i što prije. Učvrstili bismo pregovarački položaj i time bi se naša evroatlanstka perspektiva odvojila od Srbije, jer trenutno smo taoci pozicije Srbije.

Ne učinimo li to, vratit ćemo se na dijalog [što je drugi put] — [o] tome kakav smo kompromis spremni napraviti i da li smo na njega spremni ili ne. Jer, treća opcija bila bi da ostanemo zarobljeni i izolovani. Mnogi kažu da čak i možemo čekati, ali nisu izračunali koliko nas košta trenutna situacija. Kosovo u ovakvoj situaciji gubi više od Srbije.

Šta treba promijeniti kako bi se te težnje ostvarile?

Besnik: Čini se da postoji manjak političkog imaginarija te manjak prostora za razvoj i njegovanje takvog imaginarija. Kosovu je potrebno više ljudi koji mogu kolektivno sagledati širu sliku, a ne upuštati se u razmetne i bespotrebne razmirice — koje su ovih dana obilježile politički diskurs na Kosovu — opsjedajući se ličnostima dok stvarni problemi i strategije jedva da se rješavaju. Pritisak na EU u pravcu toga da ispuni svoje obećanje te podrži i na kraju ponudi članstvo Kosovu također je presudan. U vremenu populizma i ksenofobije ne bismo trebali tolerisati to da EU gradi još više zidova u Evropi.

Donika: Vanjskopolitički ciljevi bi u biti trebali biti usklađeni s unutrašnjim reformama. To je od presudnog značaja, posebno kada je riječ o zadovoljavanju uslova za ulazak u EU. Kapaciteti institucija su isto tako izuzetno važni. Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo evropskih integracija — koje je u posljednjih šest mjeseci oslabjelo — ključ su tog procesa. Diplomatska mreža je krucijalna u ispunjavanju vanjskopolitičkih ciljeva Kosova, a ključna ministarstva bi trebala biti ojačana kako bi se omogućila bolja koordinacija u vanjskopolitičkim aktivnostima.

U slučaju Kosova — čija je sposobnost učešća u multilateralnoj saradnji ograničena — uspostava bilateralnih odnosa s državama koje priznaju Kosovo omogućit će diplomatsko prisustvo na međunarodnom planu. Jačanje diplomatskih odnosa i saradnja s vodećim državama članicama EU kao što su Njemačka i Francuska presudno je, a nakon Bregzita mora biti definisana ponovna saradnja s Velikom Britanijom. Naposljetku, i tješnja saradnja s SAD-om pozitivno bi doprinijela ne samo međunarodnom priznanju i pristupanju multilateralnim mehanizmima, već bi potpomogla i u prethodno spomenutim sigurnosnim aspektima.

Kosovo je već član niza relevantnih međunarodnih organizacija i finansijskih institucija. Kako bismo povećali broj regionalnih mehanizama čiji smo sastavni dio, Kosovo mora razviti detaljni plan, odnosno mapirati najrelevantnije inicijative te stvoriti direktivu ili strategiju o tome kako da postigne učinkovitost u ovom pogledu.

Vjosa: Glavni podsticaj i prekretnica za novu vladu — a naročito ukoliko na čelo vladajuće većine stane Vetëvendosje — bilo bi objedinjavanje [unutrašnje i vanjske politike] te usvajanje onih politika koje vode ka izgradnji zdravih, pouzdanih i funkcionalnih škola, bolnica i sudnica, bez obzira na evropsku perspektivu.

Tehnički gledano, štrihiranje većeg broja kvadratića u neizvjesnim odnosima s EU nije relevantno ako više građana/ki Kosova odlučuje da osnovnu zdravstvenu zaštitu potraži u Srbiji, Sjevernoj Makedoniji ili Turskoj. Nije relevantno da li je Kosovo bolje rangirano na međunarodnim rang-listama zaštite ljudskih prava i sl. ako sve više i više mladih građana/ki Kosova u odraslu dob ulazi s planovima o tome kako će se zaposliti kao njegovatelji/ce u Njemačkoj. Iako su unapređenje odnosa na relaciji Kosovo i EU te povoljni rezultati u međunarodnim indeksima svakako važni, nastavak razdruživanja tih i unutrašnjih razvojnih procesa nadasve je kontraproduktivno, ako ne i opasno.

Agon: Mislim da je glavna stvar otkloniti iluzije i bajke u kojima plivamo već sedam-osam godina — živeći s dubokim uvjerenjem da je svijet ostao zamrznut u ‘99. godini i da će nas Zapad gurati. Ta zabluda mora biti razbijena: niko nema ni politički kapital ni energiju da taj problem riješi umjesto nas, zato što smo toliko beznačajni u sveukupnom poretku globalnih problema. Prema tome, moramo biti i malo realističniji.

Pored toga je bitno da ne pretvaramo — što u posljednje vrijeme itekako činimo — vanjskopolitičke u unutrašnje probleme. Na taj način destimulišemo unutrašnji konsenzus, blokirajući procese odlučivanja o bilo čemu zato što se tako sve smatra izdajom.

I jedna stvar koju bih želio naglasiti jeste to da ne smijemo postati isuviše evrocentrični ili amerocentrični, već da moramo definisati vlastite interese i odigrati nekoliko istinskih političkih utakmica kao država. Slučaj Izraela je dobar primjer, u okviru kojeg smo prvi put prenebregnuli vanjsku politiku EU, ali smo u isto vrijeme nešto i dobili. Bili smo primorani na taj korak zbog položaja u kojem smo se našli. S obzirom na to da nas dijalog i integracije ne vode nikuda, moramo razmotriti nekoliko alternativa bilateralnom angažmanu sa saveznicima. To podrazumijeva malo intenzivniji strateški pristup odnosima s Albanijom, i to u oblastima kao što su odbrana i vanjska politika. Ili pak produbljivanje bilateralnih odnosa s Velikom Britanijom i drugim akterima van EU. Dakle, kreirajmo fleksibilniji pristup vanjskoj politici u skladu sa svojim interesima. I uvijek imajmo na umu da je naša vanjska politika zasnovana na demokratskim vrijednostima i orijentacijama.K

Naslovna fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.