Dodjela Nobelove nagrade za književnost austrijskom piscu Peteru Handkeu uzbudila je cijeli svijet. Književnošću se ovih dana, posredstvom Handkea i skandala Švedske akademije, bave mnogi, kako upućeni, tako i neupućeni u literaturu. 

Dakako, slučaj je delikatan, pa je stoga sasvim logična široka reakcija javnosti na ovu odluku Nobelovog komiteta. 

Na izvjestan način, odlukom se izašlo iz okvira književnosti. 

Tačnije, pitanje same Nobelove nagrade, njenog izvornog nauma, dodjelom nagrade piscu koji je svoj talenat žrtvovao da bi se priklonio mračnjačkoj ideologiji srpskog nacionalizma s kraja prošlog vijeka i njegovom vođi Slobodanu Miloševiću – kao i činjenica da je Handke otvoreno negirao genocid u Srebrenici, opsadu Sarajeva i zločine koje je srpska strana počinila u ratovima, umnogome su dovedeni u pitanje.

Iako je u povijesti ove nagrade bilo niz problematičnih odluka, te bismo mogli polemizirati uopšte o regularnosti nagrade kao takve, doima se da je odlukom da Handke bude nagrađen najprestižnijom planetarnom književnom nagradom potpuno poništeno ono što su humanističke tekovine civiliziranog svijeta. 

Nobelovu nagradu za književnost dobio je i kontroverzni norveški pisac Knut Hamsun. Razlika je što je Hamsun ovu nagradu dobio prije nego je kao kvisling stao na stranu Hitlera, te prije nego je svoju nagradu odnio na poklon lično Gebelsu (Goebbels) u Berlin. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, čitaoci u njegovoj zemlji su Hamsunu vraćali njegove knjige na adresu, pokazujući time svoj protest protiv piščevog priklanjanja nacizmu. 

Hamsun je kasnije nastojao naći opravdanje u svom posljednjem romanu “Po zaraslim stazama”, ali je dugo vremena ostao pisac sa ljagom na svom nečasnom intelektualnom angažmanu. 

Vrijeme je, međutim, presudilo da je Hamsunovo djelo nezaobilazna povijest svjetske književnosti, a on je autor koji je u potpunosti, svojim prvim romanom “Glad” promijenio moderni roman.  

Razlika između Hamsuna i Handkea je i u tome što Nobelov komitet nije mogao znati 1920. godine da će Hamsun izabrati Hitlera, ali je Nobelov komitet 2019. godine i te kako dobro znao šta je Handke izabrao tokom krvavih balkanskih ratova devedesetih godina prošloga vijeka. I to je razlika koja se ne smije previdjeti kada danas govorimo o odluci Švedske akademije.

Neosporna je činjenica, i mnogi uvaženi književni teoretičari i kritičari su to davno prije zapisali, da je Peter Handke veliki pisac, koji je u evropsku prozu druge polovine prošlog vijeka unio mnoge autentične elemente svojim prosedeom. Kao što je neosporna činjenica da je Nobelov komitet Handkea nagradio za njegov književni radi tokom 60tih, 70tih i 80tih godina prošlog vijeka. 

Međutim, prilikom svoje odluke, ukoliko pod Nobelovom nagradom ipak mislimo i na važnost njenog globalnog odjeka, ali i određenu etičku kvalitetu koju bi trebao imati čovjek koji je njome ovjenčan, Švedska akademija je morala voditi računa o reputaciji onoga koga nagrađuje. Ona to nije, istina je, ni ranije radila, ali čini se da je ovog puta doista morala. 

Pisca kao takvog ništa ne predodređuje, ma kakva bila njegova književnost, da bude dobar čovjek. Ništa ga ne predodređuje da bude moralno i etički superioran, ma o čemu pisao u svom djelu. Pisac može biti mrzovoljan, neugodan, osvetoljubiv, agresivan, i mnoge se disproporcije između djela i autora mogu opravdati umjetničkim činom i ekstravagancijom. 

Ipak, uprkos tome, ako znamo da bi književnost kao umjetnost morala svijetu skretati pažnju na sve ubilačke ideologije, na svako ugnjetavanje pojedinca i skupine ljudi koje proizlazi iz mračnjačkih ideologija koje dehumaniziraju čovjeka, onda je posve jasno zašto je problematično dodijeliti Nobelovu nagradu za književnost čovjeku kakav je Handke.

U tom smislu, mnogi će Handkeov angažman u odbrani zločinaca i zločina srpskog nacionalizma pravdati njegovom ekstravagancijom, njegovim antiglobalističkim prkosom Zapadu sa kojim se htio sukobiti, birajući poziciju onoga koji podržava autsajdersku stranu. No, ako uzmemo Handkeove knjige u kojima je glavni junak Srbija – iako one nisu predmet Nobelove nagrade, ali o piscu mnogo govore – lako ćemo vidjeti da ideologija u tom slučaju, kao mnogo puta do sada, jede talenat i čini ga banalnim. 

Stoga, u slučaju austrijskog pisca legitimiziranje zločina ne možemo ni u kom slučaju staviti u kategoriju piščeve ekstravagancije. 

Danilo Kiš, velikan jugoslovenske književnosti, govorio je o po-etici, u okviru koje pisac ne treba biti samo talentovan, nego i etičan, što će reći da mora biti uspuprot i govoriti protiv zala koja se nalaze u svijetu koji ga okružuje.  

Nema, dakle, ekstravagancije gdje se ubijaju ljudi. Pisac mora biti na strani čovjeka, jer u protivnom njegovo djelo postaje kenotaf. 

Ili kako je to u svom tekstu povodom Handkea napisao književni teoretičar i kritičar iz BiH, Mirnes Sokolović: “Sve te provokativne sentence, na strani zločina, imaju potpuno drugačiji i stoput razorniji efekt sada u javnosti, kad se tiču konkretnog događaja, aktuelnog liptajućeg rata, u odnosu na puku neoavangardnu provokaciju, mirnodopsku, neobavezujuću, deklamativnu, kao što su sva umjetnička djela, koju su dotad upražnjavali.” 

Dakle, Handke je pisac koji je izdao književnost, svojim stavljanjem na stranu zločina i zločinaca, njihovim legitimiziranjem, on je jasno poručio da njega ne zanima umjetnost koja svijet oplemenjuje, nego ideološko mračnjaštvo koje uništava ljudske živote. 

Kako drugačije od toga da tumačimo Handkeovu ličnost, ako imamo na umu činjenicu da je pisac Handke neposredno poslije genocida u Srebrenici, u kojima Mladićeve snage ubijaju više od 8000 Bošnjaka, šetao Srebrenicom i u svom putopisu opovrgavao “propagandu” o ubijanjima.

To nije pisac koji bi trebao, ma koliko njegovo djelo bilo veliko, biti primjer za bilo šta. Možemo razdvojiti dio Handkeovog djela od njegovog sramnog čina, ali Handkea kao pisca koji je to djelo napisao ne možemo amnestirati od njegovog izbora da pristane da bude intelektualac koji opravdava genocid. 

Ono što je posebno izdaja književnosti, kada govorimo o Handkeu, odnosno još jedan od razloga zašto ovaj pisac nije trebalo dobiti najveću globalnu književnu nagradu – jer ona bi morala podrazumijevati i minimum etičnosti, bez obzira na raskoš samog djela – jeste taj da je Handke u trenutku kada je podržavao Miloševića i njegovu satrapsku nacionalističku šizofreniju podržavao i progon mnogih svojih kolega pisaca.

Svrstavajući se na stranu nacionalističke književne postrojbe, koja je pamfletskim nacionalističkim književnim pokličima zazivala ratove i pokolje, okupljene oko dvojca Dobrica Ćosić – Matija Bećković, srpski pisci koji su podržavali Miloševića, a ne na stranu Radomira Konstantinovića, Bore Ćosića ili Mirka Kovača, koji su se srpskom nacionalističkom barbarikulumu suprostavljali i bili od strane njega satanizovani i napadani, Handke je jasno pokazao da njega više ne zanima postmoderna rečenica, nego krvav nož. 

Jer da je zaista mislio nešto dobro o srpskom narodu i njegovoj kulturi, on ne bi pristao da bude maskota pokolja ideologije Slobodana Miloševića, nego bi stao na stranu pisaca koji su se odupirali zlu i branili civilizacijske tekovine našeg svijeta kao neupitne. 

Književnica i antropologinja iz Srbije Svetlana Slapšak taj odnos Handkea sa Srbima ovako opisuje: “Ono što ostaje važno i izvesno sasvim objektivno jeste Handkeova izjava o sreći Srba na vest o nagradi”, piše i dodaje kako se “pojavljuje žalost, koja govori loše o Handkeovom razumevanju stvari i, neposredno, i o njegovoj književnosti.” 

“Handke jednim glupim potezom briše sve Srbe koji ne odgovaraju njegovom miloševićevskom imaginariju. Oni drugi za njega uopšte ne postoje. Iz toga čitam nadutost kolonizatora, samozvanog sveca malog naroda, koji se, eto, suprotstavlja velikim silama i brani malog zločinca i njegove pomagače, sve zločince pod njegovim krilom”, piše i zaključuje: “Da je očito reč o ozbiljnom nedostatku pameti, svedoči i Handkeovo hvaljenje ‘hrabrosti’ Švedske akademije koja ga je, eto, ipak izabrala.”

Ostaje, dakako, nakon svega, dilema: Kako je pisac koji je napisao scenarij za Vendersovo (Wenders) filmsko remek-djelo “Nebo nad Berlinom” mogao postati takav politički zlotvor i idiot? Odgovor zapravo nije težak. 

Tamo gdje pisac pristane da njime upravlja ideologija, ma kakva ona bila, talenat se korak po korak reducira, i isparava. Ono što ostane samo je nedefinisana poludjela kaša nekadašnje pameti. 

Na prostoru nekadašnje Jugoslavije postoji cijeli niz takvih pisaca i intelektualaca zombija, koji su radi vlastitog konformizma izvršili ritualno samoubistvo vlastitog umjetničkog, a time i ljudskog integriteta. Prodali su se za nastrani ljudožderski karneval krvi i zločina. Postajući saučesnici.

Tako da, kada se pisac Miljenko Jergović u svom tekstu o Handkeu pita “Čime je Peter Handke toliko razgnjevio ljude da ga se po zlu sjete i nakon što su svim drugim oprostili?”, treba mu odgovoriti: Time što je ispao klovn koji se kreveljio, kao upišani dječarac ispred ringišpila, pred Slobodanom Miloševićem i puhao u svoj ekstravagantni antiglobalistički balon dok su mu iza leđa u masovne grobnice zatrpavali ubijene u srebreničkom genocidu. 

Jergoviću treba odgovoriti i riječima Bore Ćosića iz njegovog teksta o Handkeu iz 2006. Godine: “Ostaje, ipak, nejasno kako priličan broj uglednih, pametnih i uvaženih osoba upravo u Handkeu vide neku vrstu žrtve, martira, svetog Sebastijana savremene literature.” 

“Tako ti njegovi branitelji skupljaju dobrovoljne priloge u vidu sućuti, njihova škrabica za crkvene milodare puni se tim humanitarnim sitnišom kao da njihov štićenik (koji želi da postane tutor) tavori u negvama nekog represivnog režima, u kućnom pritvoru jedne totalitarne sredine, u nekom psihijatrijskom azilu, mada sasvim mentalno zdrav. Moglo bi se učiniti da je Peter Handke stanovnik Brežnjevljeve Rusije, da se koprca u kubanskom reštu Fidela Kastra, da prenosi kamenje u staljinskom logoru, nedge na Kolimi.”

Motivi Nobelovog komiteta, nakon svega, ipak nisu toliko mutni. Prošlogodišnji seksualni skandal morao je biti zabašuren nekim većim skandalom. I cilj je, svojski, ispunjen. Handke je postigao pravi efekat.  

Niko se neće sada, uslijed poplave reakcija na austrijskog pisca, sjetiti da u godini kada nagrada nije dodjeljena zbog seksualnog skandala, Nobelovu nagradu za književnost retroaktivno dobila žena, književnica Olga Tokarčuk (Tokarczuk). Nećemo se dakle ponovo ni dotaći problema položaja žena u sve patrijahaliziranijim evropskim društvima. To malo koga zanima, a Švedsku akademiju, čini se, najmanje.  

Završiću riječima filozofa Slavoja Žižeka koji je za Gardijan (The Guardian), povodom Handkea i Nobela, rekao jednu ilustrativnu misao o vremenu u kojem živimo: “Godine 2014. Handke je pozvao da se ukine Nobel, rekavši da je to ‘lažna kanonizacija’ literature. 

“Činjenica da je dobio Nobelovu nagradu za književnost sada dokazuje da je imao pravo. Ovo je Švedska danas: apologet ratnih zločina dobiva Nobelovu nagradu, dok je ta zemlja u potpunosti sudjelovala u medijskom blaćenju lika istinskog heroja našeg vremena, Džulijana Asanža (Julian Assange). Naša bi reakcija trebala biti: ne književna Nobelova nagrada za Handkea, nego Nobelova nagrada za mir za Asanža.”

Naslovna fotografija: Arita (Arrita) Katona / K2.0.