“Rri me kujdes se je vajzë!”

“Pazi kako se ponašaš, žensko si!”

Jednom se u grupi žena koje sam tek upoznala načela tema odgoja djevojčica. Ispostavilo se da je gorenavedenu uputu svaka od nas dobila barem jednom u životu. Iz ove perspektive, jezivo je što nas je povezalo takvo iskustvo — imale smo mnogo toga zajedničkog, uprkos međusobnim razlikama.

Tako se drugi obraćaju ženama, i starijim i mlađim. Kad god razgovor ode u tom pravcu, sjetim se jednog konkretnog događaja. Naime, prije nekoliko godina, javnost u Albaniji je saznala za slučaj djevojke koja je fizički i seksualno zlostavljana. A kako se slučaj razvijao, tako je svako želio da ponudi svoje mišljenje.

U javnoj i privatnoj sferi pojavio se šablon skretanja pažnje sa počinitelja na žrtvu. “Zašto ga nije ranije prijavila?”, “Da, zlostavljana je, ali…”, “Gdje je bio njen brat?”, “Vjerovatno je sama tražila”, “Šteta, sad su i njegov i njen život uništeni” itd.

Za to vrijeme, mediji su se, prema svemu sudeći, bavili senzacionalizmom objavljujući naslove i sadržaje kojima su žrtvu lišavali dostojanstva. Medijska pomama trajala je otprilike sedam dana, a onda su svi zaboravili da se išta dogodilo. No, zašto smo postali takvi? Kako možemo opravdavati iznošenje prethodno spomenutih mišljenja? Odgovor možda leži u upozorenju: “Pazi kako se ponašaš, žensko si!”

Jezik poput ovog je u srži mentaliteta koji dovodi do ugnjetavanja žena. Riječi oblikuju našu stvarnost. Ne smijemo podcjenjivati koliko lako bivamo definisani onako kako se govori o nama, koliko smo podložni tome da se određujemo prema vokabularu koji se koristi oko nas.

Jezik i rod

U engleskom jeziku riječ “man” odnosi se i na muške osobe i na ljude općenito. Ne možemo, a da se ne zapitamo doživljavaju li se ljudska bića kao istoznačna sa muškarcima te odražava li to viši status koji se potonjima daje u našem društvu. S druge strane, u rječniku albanskog muškarac stoji pod riječju “burrë”, a pridjevima koji prate tu definiciju muške osobe se povezuju sa hrabrošću i plemenitošću te se navodi da su časni i od riječi.

Kada se opisuje pridjevima kao što su “odana”, “smiona”, “čestita” i “plemenita”, onda je žena prema definiciji “burrëresha”. Dakle, ako ženska osoba želi da bude bilo šta od pobrojanog, očigledno je da se mora ponašati kao muškarac.

Jesu li naša djela uslovljena riječima koje upotrebljavamo?

U svakodnevnom govoru, žene u odnosu na muškarce bivaju stavljene u niži položaj, a u skladu sa starim uvjerenjem koje i dalje opstaje. Izreke i poslovice o ženama preuzete iz knjige “Izreke albanskog naroda” (1983.) zorno prikazuju kako se o ženama, djevojkama i djevojčicama govorilo kroz historiju.

U “odabranim” izrekama žene su bez izuzetka predstavljene kao beskorisna, potrošna i zla bića. Iako je svaka šokantna, jedna izreka mi je zapala za oko: “Vajzës duhet me i rrahë edhe vendin ku rri”, što znači: “Čak i mjesto na kom djevojka sjedi treba tući”. Strašno je to što sam naišla na izraz koji promoviše nasilje nad ženama, tu otvorenu ranu albanskog društva. Ono se kao čin ne dešava tek tako, samo od sebe — nasilno ponašanje usmjereno prema ženama u krajnjoj liniji proistječe upravo iz ovakvog bešćutnog i okrutnog jezika.

Nije rijetkost da se žene prisiljavaju na rađanje sve dok ne rodi muško, glava kuće, onaj koji će naslijediti prezime. Tako je bilo i sa mojom bakom, koja je rađala djevojčice nadajući se da će na red doći i dječak. Jednom mi je rekla ovo: “Vajza lind në shtëpi të huaj dhe shkon në shtepinë e vet”, tj. “Žensko se rađa u tuđoj kući i ide svojoj”. Znači li to da meni nije bilo mjesto tamo gdje sam odrasla? Jesam li ja to samo privremeno boravila u rodnoj kući i treba li da sve vrijeme aktivno tragam za pravim domom?

Izgubljena u vlastitoj kulturi

Naš jezik i dalje isključuje žene.

Gladiola Lleshi

Izgubljena u vlastitoj kulturi

Naš jezik i dalje isključuje žene.

Gladiola Lleshi